Kako se trgovalo oko Pule i Trsta

Pula, moj grad, slavi 5. svibnja 1945. kao dan oslobođenja i gradski blagdan. Ništa nije netočnije od toga. Kao prvo, po wikipediji (i Istraprediji): “Nakon oslobođenja 5. svibnja 1945., što se danas slavi kao dan grada Pule, grad su zauzele partizanske snage koje su prethodno oslobodile čitavu Istru i sjedinile ju s maticom Hrvatskom. Nešto nakon oslobođenja od fašističke Italije i dolazak pod hrvatsku vlast, Vlada DF Jugoslavije i vlade Velike Britanije i SAD potpisale su u Beogradu 9. VI. 1945. sporazum o podjeli teritorija Julijske Venecije na Zonu A i Zonu B. Pula s bližom okolicom našla se u zoni A, zapadno od Morganove linije. JNA(!) se se iz Pule, Trsta i drugih dijelova zone A povukla do do 12. VI. 1945.“.

Dakle iako prepun netočnosti i ideoloških narativa, već ovakav činjenični prikaz ne daje za osnovu da se “slavi” ulazak u grad iz kojeg ćeš nakon četrdesetak dana izaći. Ali problem su i tih četrdeset dana koji su za Puljane bili krvava korizma i četrdest dana terora i straha. U toj krvavoj korizmi ubijena je 101 osoba (iako su Xmasovci i fašisti odavno pobjegli). Englezi i Amerikanci su svojim dolaskom i tjeranjem razularene vojske (ili JNA kako im wiki tepa) spasili još mnogo života. Taj teror se toliko usjekao u duše tadašnjih puljana da su 1947. skoro svi ,definitivnim dolaskom Jugoslavije, pobjegli.

Današnja Pula i Puljani doista bi se trebali sramiti slavljenja takvog nadnevka, iako im daleko miroljubiviji i konstruktivniji datumi leže na izboru: npr 6. prosinca kad je ukazom KuK Cara 1859. Pula određena da bude Carska vojna Luka (kriegsmarine) odnosno kada počinje moderni urbanitet grada, koji je u kratko vrijeme narastao na grad od 90 tisuća stanovnika, grad sa svom gradskom infrastrukturom, funkcionalnom i danas, grad i urbanitet vidljiv i današnjim naraštajima. Ili studeni 1991. kad je otišao zadnji JNA vojnik ukradenim “kikašem” (opet kradu!), i kada je u Pulu nakon 80 godina ponovno došla demokracija, a ovaj puta i sloboda. Koju nitko ne voli i ne cijeni, a kukaju i kmeče za neslobodom i terorom. To je Pula.

Mit da je Tito vratio Istru

Postoji još jedan jedan mit, mit o tome da je Pulu i Istru u krilo Domovine vratio Tito.

Ništa netočnije od toga.

Trebate čitati transkripte s versajske konferencije ili memoare talijanskog minista vanjskih poslova tj. delegata (jer je Premijer Alcide De Gasperi ujedno bio i ministar vanjskih poslova, čini mi se da se radi o Renatu Morelliju, koji je bio zamijenik i doministar zadužen za “dijasporu”(u kojoj su se iznenada našli istarski Talijani)), koji plačućim tonom opisuje tijek versajskih sesija i žali se na stalna vrijeđanja njega i svih Talijana od strane ruskog predstavnika na Konferenciji Višinskog (da “onoga” Višinskog koji je najornije provodio staljinov teror u SSSR-u). Koji ga cijelo vrijeme vrijeđa govoreći da su Talijani babe, zečevi, da nisu muškarci (e moj istambulski Višinski), i da ne zaslužuju Istru, Zadar i otoke. Žali se također da ga nitko od Saveznika ne podržava (misli na Britance i Amerikance), osim Francuza.

Pri tome kaže (cit):” Ako su nam Francuzi jedini oslonac propadosmo!”. Žali se dakle da su Britanci i Amerikanci (koji još drže Pulu u to vrijeme) već Istru i Pulu prepustili Staljinu i Titu.

Zanimljiv je njegov opis. Nigdje ne spominje još jednu osobu koja nazoči tim sastancima, a to je jugoslavenski (Titov) delegat dr. Vladimir Velebit. On uopće ne postoji u tim memoarima. Zanimljivo. Objašnjenje je jednostavno. Istra i Pula uopće nisu primarni interes Tita i Jugoslavije (ili nekog Bakarića) već STRATEŠKI INTERES JOSIFA VISARIONOVIČA STALJINA! Ne zaboravimo da je to vrijeme idile u odnosima Tita i Staljina, Staljinu jednostavno Istra i Pula jako trebaju. S Istrom i Pulom (i pulskim aerodromom) ruski migovi su za pola sata u srcu podijeljene Zapadne Europe, na pola sata do Munchena, Milana i Stuttgarta. Istra i Pula su staljinov nož u srcu Europe. S Pulskom lukom poput KuK carstva Staljin blokira cijeli Jadran. Zato jedino govori Višinski, a Velebit šuti. Tito je na kraju svega dobio Brijune i Sofiju Loren, i mnoštvo vjernika u mit da je on vratio Istru matici Hrvatskoj.

Sotonska trgovina

Na kraju ovog svibanjskog serijala posvećenog ulasku partizana u moj grad Pulu 1945.g., završio bih sa svojom osobnim otkrićem, do kojeg je došlo sasma slučajno dok sam istraživao arhivsku građu o tom razdoblju, a za potrebe pisanja svojeg romana Pula na Pola (radni naslov), a kojemu je za cilj pokriti razdoblje u Puli od 1944. do 2004. g.

Otkrio sam naime indicije da je Bleiburg u direktnoj uzročno posljedičnoj svezi s ulaskom (i što je još važnije – kasnijim izlaskom) partizana u Trst i Pulu.

Dakle, čitajući izvorne materijale koji dokumentiraju vrijeme ulaska partizana u grad, i koji su proveli u njemu kao i u Trstu cijeli svibanj 1945.g. i prvi dio lipnja, vidljivo je kako su Britanci i Amerikanci bili neugodno zatečeni tim za njih očito neplaniranim događajem. Neplaniranim utoliko jer su Tito i njegova vrhuška, bili upoznati s planom saveznika o podjeli sfera poslije rata, tj. s tzv. Morganovom linijom kojom je bilo predviđeno da partizani ne će ući u Pulu i Trst (što se Trsta tiče i nešto šire, prostor koji je kasnije obuhvaćen nazivom Zona A, a obuhvaća prostor sjeverozapadne Istre iznad ušća Mirne pa sve do Trsta i njegova zaleđa (kasnije će postati tzv. Slobodni teritorij Trsta (STT))).

Ipak, usprkos tomu, Tito je forsirao borbe s očajnim Nijemcima na slovenskom Krasu (koji su se borili za goli život ne želeći se predati partizanima što bi značilo njihovu smrt, već saveznicima koji bi im garantirali život). U tim (kasnije će se pokazati nepotrebnim) bitkama poginulo je oko osam tisuća partizana(!). Prvog svibnja kad su ušli u preneraženi i strahom okupirani Trst, partizani su pretekli britanske, a zapravo novozelandske i australske snage za nekoliko sati.

U Pulu su ušli pak bez otpora na paradni način, ali ipak protiv volje ne samo lokalnog pučanstva već i saveznika.

Okupacija Trsta i Pule protivno prethodnom dogovoru izazvala je bijes cijelog državnog i vojnog establišmenta naročito Britanaca. Nakon toga najviši vojni časnici, generali i feldmaršali na čelu s feldmaršalom Aleksanderom i foreign oficerom Mac Millanom, koji su u ovom „regionu“ predstavljali britansku Krunu, stalno hodočaste Beograd i novog warlorda Tita i traže da se partizanske snage bezuvjetno povuku iz vjerolomno okupiranih gradova (u kojima su već započeli teške represalije). No njihova bezuvjetnost vrlo brzo postaje uvjetnost.

Postoje ozbiljne indicije da se nešto događalo na tim permanentnim sesijama u Beogradu kojim su Britanci dolazili na noge novog gospodaru Dedinja. Od bezuvjetnog bijesa Britanci se na Dedinju pretvaraju u kooperativne pregovarače (tako je uvijek kad vojnike zamijene političari, obavještajce diplomati) uglavnom negdje u ovo vrijeme dok izlazi ovaj moj post, a svakako prije 15. svibnja izgleda da je Tito prihvatio povući se uskoro iz Pule i Trsta, ali je tražio od Britanaca protuuslugu. I dobio je: Do 15. svibnja britanski vojnici i stražari štitili su hrvatski puk i vojnike kod Bleiburga. Nakon 15. svibnja po nalogu s najvišeg mjesta oni se povlače. Ostalo je tragična povijest.

Dakle, jasno je da je u Beogradu na Dedinju u ovim danima svibnja 1945. g. ispregovaran blajburški Ponte Rosso, tj. da je „gubitak“ Trsta i Pule naplaćen krvarinom nevine hrvatske krvi. Ironično, Pulu će Tito kasnije (Pariškim sporazumom 1947.) dobiti (zahvaljujući velikoj želji Staljina da ima nož u mekom trbuhu Zapadne Europe), i postat će mu s Brijunima mondeni kraljevski ljetnikovac, Trst definitivno izgubiti (srećom po tršćane), ali u ovoj trgovini najveću cijenu ove nemoralne gotovo sotonske trgovine platio je nevini hrvatski narod.

Kako nisam povjesničar i nemam pristupa arhivima, te ne poznam baš potpuno znanstvenu povijesnu metodu pristupa izvorima, ove moje opservacije zasad su samo indicije, po meni vrlo vrlo utemeljene. Stoga bih zamolio slobodne i časne povjesničare (srećom ima ih u našem narodu na ponos nama i njima), da krenu ovim krvavim tragom i da moje laičko krvosljedništvo bude oplođeno istinom.

Ivan Pletikos/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo