D.Pešorda: Popis sablazni

Već odavno podjela na lijeve i desne ne opisuje dobro podjele na političkoj sceni, ni u Hrvatskoj ni u svijetu. Svi osjećamo da se da se ta podjela istrošila, ali ne nalazimo odgovarajuću zamjenu. Držim da je to stoga što je u postmodernom društvu postalo sasvim normalno, štoviše poželjno, spajati nespojivo, miješati ono što ne ide zajedno. Pa tako ljevičari više ne mare za radništvo nego se okreću ženama, imigrantima, seksualnim manjinama, bogatoj eliti. Desničari se i nacionalisti pak okreću radnicima, običnim ljudima. Populizmu, rekli bi suvremeni politički i medijski protivnici naroda.

 Ljudskopravaška je ideologija postala glavno oruđe društvenih i političkih promjena. A te su promjene, uistinu, velike. Sudeći po tomu, ljevica je nakon propasti ”realsocijalizma” izuzetno uspješna. No uspjesi te i takve ljevice događaju se na područjima gdje ih klasici marksizma baš i nisu očekivali. Figurativno rečeno, ne u tvornici nego u krevetu. Iako su, istini za volju, progresivni, lijevi mislioci minulih stoljeća planirali, između ostalog revolucionirati i seksualni život. Bilo kako bilo, nova ideološka stega ili, ako baš hoćete, politička korektnost već stvaraju nove, da upotrijebim sintagmu Czesława Miłosza, ”zarobljene umove”.

   Ljudskopravaška je ideologija zato ideologija jer, zapravo, nije vezana uz ljudska prava. Nego se bavi promjenom starog i stvaranjem novog čovjeka. Pa se tako pravo na život po potrebi ukida kako bi se afirmirala neka ideološka dogma. Pobačaj je davno osvojen, sad se vodi boj za eutanaziju. O čemu sve češće odlučuju liječnici i pravnici. Tako su u Velikoj Britaniji ovih dana liječnici nečinjenjem usmrtili bolesnog dječaka Alfiea Evansa, unatoč inzistiranju njegovih roditelja da ga puste iz bolnice kako bi ga mogli nastaviti liječiti u Italiji. Tu su pogažena barem dva  temeljna ljudska prava: pravo na život i roditeljsko pravo da odlučuju o liječenju svog djeteta. Kada su Alfiea isključili s aparata za disanje, on je živio još danima. Bez hrane i njege iako su liječnici tvrdili da će umrijeti dočim ga skinu s aparata.

  Ono što se donedavno držalo seksualnom izopačenošću, danas se slavi kao krijepost i izvor ponosa.  Popis novosmišljenih ljudskih prava nalik je nekadašnjem popisu sablazni. Stoga bi ono što danas društvo sablažnjava, sutra moglo postati ljudsko pravo, štoviše nešto poželjno. Vjerojatno će društvena afirmacija pedofilije biti među prvima na tom popisu. No, gdje je uistinu kraj tom ljudskom igranju Boga ne možemo ni naslutiti. Samo, stvari obično ne ispadnu onako kako ih ljudi, ma koliko moćni bili, zamisle. Uvijek se dogodi nešto nepredviđeno što te zamašne planove pokvari. No, ne smijemo sjediti skrštenih ruku i čekati da se taj čudesni preokret sam od sebe desi, moramo sada i ovdje činiti ono što je naša ljudska dužnost.

  Onoga trenutka kada smo intervenciju u ljudsku narav priznali kao ljusko pravo, mi smo kao društvo potpisali svoju propast. Geografske širine i dužine odavno su osvojene, tu se nema što više kolonizirati, ostaje samo budućnost, i za nju se vodi rat. Kolonizacija budućnosti kao koncept porobljavanja ljudi na djelu je već neko vrijeme. Bojim se da su u našu budućnost već pobodene zastave, i to ne samo one duginih boja. Samo hrvatske zastave tu nema. Ako tako ostane, neće biti ni Hrvatske. A što se bujajućih ljudskih prava tiče, ako se sva ona jednog dana ostvare, nestat će čovjek.

 Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo

   ‘