Fragmenti hrvatske zbilje D. Dijanović: Kakva je budućnost Europske unije i Staroga kontinenta?

D. Dijanović: Postoje različite vizije modela uređenja EU, no jedno je sigurno – odbacivanjem kršćanstva EU je potpisala vlastitu osmrtnicu

Proces izlaska Velike Britanije iz Europske unije (Brexit), koji još uvijek nije do kraja izvjestan, za sada nije doveo do fenomena nastavka „paranja džempera“, tj. do domino efekta i sličnih referenduma u drugim europskim zemljama. No, on je zasigurno dao vjetar u leđa EU- skeptičnim strankama diljem Europe, ali je nametnuo i pitanje tko će biti lider u EU u slučaju da Velika Britanija na kraju zaista iziđe iz članstva. Njemačka je zasigurno najmoćnija ekonomska snaga EU, no još uvijek se za tu državu (u kojoj je i danas stacionirano nekoliko desetaka tisuća američkih vojnika) govori da je „politički patuljak“. Vanjsku politiku EU vodila je dominantno upravo Velika Britanija.

Početkom godine „Deutshe Welle“ objavio je članak simptomatična naslova „Postaje li Macron nova Angela Merkel Europe“. U članku je istaknuto da se njemačka kancelarka Angela Merkel već navikla da ima vodeću ulogu u Europi, no da tu ulogu sve više preuzima Macron. „On je opet preuzeo tradicionalnu ulogu francuske diplomacije koja se angažira u čitavom svijetu i polazi od pretpostavke da se događaji u čitavom svijetu tiču i Francuske i da onda Francuska mora i u njima sudjelovati“ – izjavio je za Deutshe Welle Stefan Seidendorf, zamjenik direktora Njemačko-francuskog instituta u Ludwigsburgu.

Macron se vidi kao novog lidera EU

Njemački „Der Spiegel“ nedavno je objavio članak u kojem se ističe: „Ne morate se slagati s Macronom u svemu. Postoje dobri razlozi za odbijanje pridruživanja vojnim napadima koje predvodi čovjek koji bi jednog dana mogao pobrkati display mobilnog telefona s nuklearnom tipkom. I nikome ne će koristiti ako budući Europski monetarni fond olabavi pritisak na prezadužene južnoeuropske države da se reformiraju. No ipak francuski predsjednik ugodno odudara od kancelarke kao netko tko ne samo da ima hrabrosti stvoriti ideje, nego i hrabrosti boriti se za te ideje pred licem protivnika. Kada Macron govori o Europi, on to čini iz posvećenosti, zračeći energijom i strašću. Dok govori on poskakuje poput boksera u ringu, a ispred njega na naslonu za čitanje je šest punih čaša vode. Do kraja večeri popit će pet i pol“.

Njemačka kancelarka Angela Merkel pritisnuta je brojnim problemima na unutrašnjem planu, a za njom su teški i dugotrajni pregovori s koalicijskim partnerima koji su joj osigurali još jedan kancelarski mandat. U nastali „zrakoprazni prostor“ uzrokovan njemačkom inertnošću nastoji uskočiti Macron koji, kao veliki eurofil, želi afirmirati Francusku kao novu predvodnicu EU (on želi i „specijalne veze“ sa SAD-om, odnosno biti glavni saveznik SAD-a u EU o čemu svjedoči i nedavni posjet Trumpu). Macron ističe kako želi obnoviti Europu zajedno s Njemačkom i kako ne želi biti sam na pozornici, no jasno je kako upravo sebe vidi kao novog lidera EU.

Brojnih problemi pred EU

A pred Europskom unijom brojni su problemi. Od pitanja reforme eurozone i migrantske problematike do „prezasićenosti“ s novim proširenjima s jedne strane i potrebe davanja „europske perspektive“ zemljama „Zapadnog Balkana“ s druge brzine. Europska unija suočava se i rastom „populističkih“ i antisistemskih stranaka koje s prijezirom gledaju na bruxellsku birokraciju i tendencije nametanja rješenja državama članicama, što se posebno očituje oko propisivanja tzv. migrantskih kvota kojima se protive zemlje Višegradske skupine.

Macronovi prijedlozi za reformu EU odnose se na uspostavu ministra financija eurozone te zajednički proračun. Taj prijedlog nailazi na veliki oprez od strane Njemačke jer postoji bojazan da bi Njemačka na kraju morala plaćati dugove za Francusku i druge države (što je, primjetit ćemo, vrlo izgledno s obzirom na to da su francuske banke u velikim dugovima). Macron se zalaže i za uvođenje jedinstvenoga europskog korporativnog poreza, reformu poljoprivede (Francuska je na prvom mjestu u Europi po poljoprivrednoj proizvodnji i izvozu), kao i strože mjere protiv korupcije i restriktivnije ekološke standarde. Najkontroverzniji Macronov prijedlog svakako je taj da se gradovima i općinama koji primaju više izbjeglica dodijeli više novca iz Europske unije, za što je dobio i potporu Njemačke.

Kako bilo, postoji konsenzus europskih čelnika da Europska unija u sadašnjem obliku nema ne funkcionira i nema budućnost. Svaka ozbiljnija kriza, bilo da je riječ o krizi eurozone ili migrantskoj krizi, pokazuje izostanak elementarne solidarnosti i zajedništva između država članica. Svaka kriza pokazuje onu narodnu da na kraju dana „svaka ptica svome jatu leti“, tj. svaka država gleda na svoje nacionalne interese, pa i pod cijenu narušavanja zajedništva unutar EU. Macronova ideja za rješenje ovoga problema svodi se na daljnju i dublju integraciju i u konačnici na stvaranje europske super-države koja bi, njegovim riječima, imala „europski suverenitet“.

Protivljenja europskoj superdržavi i američki geopolitički i geostrateški planovi

Težnje za stvaranjem europske superdržave ne nailaze na odobravanje svih država članica. Tako se nizozemski premijer (Nizozemsku treba gledati kao na čvrstog saveznika Velike Britanije) Mark Rutte tijekom posjeta Berlinu početkom prošloga mjeseca otvoreno usprotivio ideji europske naddržave: „Taj degutantni rječnik o ‘sve bliskijoj Uniji’ mi se ne sviđa. U proteklih 20 ili 30 godina ovo se promijenilo od sve bliskije unije ljudi Europske unije, koji zajedno rade na kolektivnim pitanjima tamo gdje članice nisu bile u stanju same ih riješiti, do toga da je to postao nužni cilj sam po sebi. (…) Nikako ne smijemo zaboraviti da su ovo suverene države. Ovo nije pokret sam po sebi, nego samo kada je potreban u posebnim prilikama. Stvar se izvrnula od odlučnosti nacija u cilj sam po sebi. To je potpuno pogrješno!“.

Ključno je i to koliko su Macronovi zahtjevi (a Macron zasigurno ne će snažnije proturječiti politici SAD-a) za europskom superdržavom ili Schulzovi o stvaranju „Sjedinjenih Europskih Država“ kompatibilni s geopolitičkim i geostrateškim planovima SAD-a. Naime, europske integracije vrlo očito su izgubile potporu Sjedinjenih Američkih Država, koje su u razdoblju Hladnog rata bile glavni inicijator i podupiratelj europskog integriranja. SAD sve manje vjeruje Njemačkoj, a u novohladnoratovskoj situaciji sve intenzivnijih sukoba s Rusijom u zapadnoj Europi ne vidi dovoljan i siguran jamac svojih interesa (njemačko „šurovanje“ s Rusijom je očigledno) te se sve više okreće prema srednjoistočnoj Europi koju vidi kao svojevrsni „sanitarni kordon“ prema Rusiji. U tom smislu treba promatrati i inicijativu „Tri mora“, no SAD svoj utjecaj želi izgraditi i među zemljama „Zapadnog Balkana“, u kojima Washington često ima snažniji utjecaj od Bruxellesa.

Rohrabacher: EU će se raspasti

Predsjednik Pododbora Kongresa za Europsku i Euroaziju Dana Rohrabacher, čije stavove možemo uzeti kao indikator američke politike prema Balkanu, nedavno je na konstataciju da SAD žele vidjeti BiH integriranu u EU izrazio uvjerenje da do tada EU ne će postojati: „Mislim da je EU na putu da nestane i da je moguće da dođe do nove vrste koalicije iz centralne i istočne Europe koja bi mogla obuhvatiti Balkan i zemlje poput Austrije, Poljske, Češke, Mađarske, a možda i Rumunjske, Bugarske i Srbije“.

Pred Europskom unijom veliki su problemi koji se tiču različitih suprotstavljenih vizija modela uređenja Europske unije, koji su dobrim dijelom uvjetovani i geopolitičkim previranjima i tektonskim lomovima na globalnoj razini. Neovisno hoće li prevladati njemačko-francuski model dubljih daljnjih integracija ili će se EU jednostavno raspasti na više blokova (što je CIA predvidjela još pred deset godina), budućnost Staroga kontinenta nešto je što bi trebalo zanimati sve Europljane. Europa danas nalazi se u velikoj demografskoj krizi, ali i krizi identiteta. „Odbacivanje poveznice s Bogom ili s kršćanstvom u ustavu EU-a nije izraz tolerancije (!) kojom se žele zaštititi osjećaji neteističkih religija i dostojanstvo ateista i agnostika, nego je zapravo izraz savjesti koja želi vidjeti Boga konačno izbrisanoga iz javnoga života ljudi i potisnuti ga u svijet ostalih kultura prošlosti. Europa, na žalost, sve više zaboravlja svoje kršćanske korijene“, rekao je svojedobno kardinal Joseph Ratzinger, budući papa Benedikt XVI.

Odbacivanje kršćanstva – autodestruktivni element

Odbacivši svoje kršćansko naslijeđe, kršćanstvo koje ju je izgradilo, afirmiralo i u određenom razdoblju povijesti dalo joj čudesnu prednost pred ostalim svijetom (dostojanstvo ljudske osobe, znanost, filozofija, umjetnost), Europa je u svoje temelje ugradila autodestruktivni element. Kao što čovjek lišen memorije besciljno luta svijetom izgubljen u vremenu i prostoru, tako i Europa lišena svojih kršćanskih korijena ne može imati budućnost i jedinstvo.

Najveći katolički povjesničar 19. i 20 st. Hilaire Belloc rekao je: „Vjera je Europa, a Europa je vjera“. Dakako, ovu misao ne treba shvatiti doslovno (postoji veliki broj katolika izvan Europe), no ona jasno apostrofira neraskidivu vezanost Europe i katoličanstva koje joj je dalo duhovno-kulturno jedinstvo. I zato su svaki pristup reformi EU-a ili općenito svaka projekcija europske budućnosti koja ne polazi od toga pristupa potpuno promašeni. Odbacivanjem kršćanstva Europska unija potpisala je vlastitu osmrtnicu.

Davor Dijanović/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo