D.Pešorda: Formula za propast
I pozorni pratitelji naših medija teško će doći do točnih podataka o tomu koliko novca Hrvatska u EU uplaćuje, a koliko ”povlači” iz europskih fondova. Tu i tamo pojavi se vijest da nam to opjevano ”povlačenje” i ne ide baš najbolje, štoviše zalomi i se i po koji naslov kao što su npr. sljedeći: ”VIŠE NOVCA DAJEMO U EU NEGO ŠTO POVLAČIMO! U 2017. dobili smo gotovo 2 milijarde kuna manje od planiranog” (Jutarnji list, 9. 11. 2017.) ili ”Kajin: Od ulaska u EU više smo novca uplatili nego povukli” (Novi list, 10. 6. 2015.) . Takve se vijesti onda relativiziraju hrpom kontradiktornih podataka, silnim milijardama koje su na raspolaganju, samo ih, eto, mi ne umijemo povući, odnosima između planiranih, ugovorenih i isplaćenih sredstava… Simptomatično je da ova zadnja stavka uvijek nekako mršava, a naše su uplate u EU fiksne. Pridoda li se tomu činjenica da novci iz Hrvatske u EU idu i na mnogo drugih načina, npr kroz carine ili isisavanje novaca kroz dobit Hrvatskog telekoma, banaka u stranom vlasništvu itd., onda je jasno da Hrvatska baš i nije profitirala od ulaska u EU. Ah, da, granice su otvorene, lakše se ide vani, no to zasada znači samo jedno: osim dobara, Europa nam uzima i najbolje ljude, mlade, obrazovane ljude na kojima bi trebala počivati budućnost ove zemlje. I naša mirovina, da podsjetim zaboravne entuzijaste euroatlantskih integracija.
U današnjem Večernjem listu pročitah naslov: ”Hrvatska će dobiti onoliko novca iz EU koliko prihvati izbjeglica”. Naime, Njemačka predlaže da se povlačenje iz europskih fondova uvjetuje ”poštovanjem vladavine prava i europskih vrijednosti”, odnosno spremnošću zemlje ”povlačiteljice” da prihvati onoliko imigranata koliko Njemačka procijeni da ih treba prihvatiti. Za Hrvatsku bi to mogao biti začarani krug, formula za propast. Kako stvari stoje, i ono malo sredstava koje uspijemo povući, morat će biti plaćeno prijemom određene kvote imigranata. Kako smo već osiromašeni, trebat će nam i dodatni novac za uzdržavanje tih novoprimljenih emigranata, i tako ukrug. Dotle će mlado stanovništvo ubrzano napuštati zemlju, a ljudi će iz Azije i Afrike dolazit u sve većem broju. Vrlo brzo će struktura stanovništva biti nepovratno promijenjena. Hrvatska će postati nešto drugo, Hrvatska samo po imenu, ako se i to ne promijeni.
Bio sam svojedobno protiv ulaska u EU i to sam u svojim tekstovima nedvosmisleno izražavao. Tada su nas zvali euroskeptici, nas koji smo u javnom prostoru problematizirali Sanaderovu politiku da ulazak u EU ”nema alternative”. Danas je Hrvatska unutra, članica, i vjerojatno ne bi bilo pametno jednostrano pokrenuti Hrexit. No, nije pametno ni sjediti skrštenih ruku, gledati kako nam iz EU šalju imigrante, a uzimaju mlade i obrazovane ljude i svu svoju vanjsku politiku svoditi na stupidno potpomaganje ulaska bivših jugoslavenskih republika u Europsku uniju. Ono što Hrvatska može napraviti jest političko približavanje bloku srednjoeuropskih zemalja predvođenih Madžarskom i Poljskom. Vizija Europe madžarskog premijera Orbana u mnogočemu podsjeća na viziju Europe kojoj je Hrvatska težila devedesetih. Svjestan sam, naravno, da utopijski projekti uglavnom loše završe, ipak Europa kakvu priželjkuje Orban može biti, ako ništa drugo, bezbolan prijelaz k obnovi Europe suverenih država.
Bilo kako bilo, bespogovorno pristajanje na neograničeno primanje imigranata za mrvice iz europskih fondova bio bi pouzdan put u propast.
Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo