Mile Prpa: Tri plačuća stoljeća u hrvatskoj povijesti (16. 17. i 20.  stoljeće)

Tri plačuća stoljeća u hrvatskoj povijesti (16. 17. i 20.  stoljeće)

U povijesti svijeta, malo koji narod  ima puna tri plačuća (tragična) stoljeća poput Hrvatske.

Kako su Hrvati vodili najžešće ratove s Turcima u 16. i 17. stoljeću, ta  dva stoljeća  nazvana su “duo plorantes saecula Croatiae” – “dva plačuća stoljeća Hrvatske”, jer bila su  puna  tragedije, ali i besprimjernog  junaštva i hrabrosti u srazu malog naroda prema tada najvećoj sili na svijetu Osmanskom carstvu koje se prostiralo na današnjih 40 država. Bila je to borba između miša i lava.Taj mali miš u toj neravnopravnoj  borbi znao je zadobiti i brojne rane, ali je znao zadati i udarac i snažni ugriz tom lavu, da se  više puta morao povući s bojnog polja, ne pokupivši sa sobom ni svoje brojne mrtve.

Treće i najtragičnije plačuće stoljeće bio je dvadeseti vijek, u kojem je stradanje hrvatskog naroda dovedena do maksimuma, do nezamislivih razmjera tragedije, čije posljedice i dan danas i te kako osjećamo, da ne kažem da smo demografski toliko uništeni, da se po tom pitanju ne možemo oporaviti još najmanje narednih stotinu godina.

Godina 1918. po posljedicama najtragičnija je godina u cjelokupnoj hrvatskoj povijesti.

U njoj se sabrale sve iluzije tzv. Ilirskog pokreta, sav idealizam jugoslavenstva biskupa Strossmayera i njegove Jugoslavenske Akademije znanosti i umjetnoti, sve orjunaštvo i autonomaštvo, od onog istarskog do onog dalmatinskog, sve italijanaštvo, sve velikosrblje, a posebno pravoslavlje u Hrvatskoj, sve metamorfozirano u “svetosavlje” najviše za vrijeme bana Khuena Hedervaryja, i pod vodstvom Srbijanske pravoslavne (svetosavske) crkve. Sve sama opća  politička naiva!

Stoljećima prije 1918. g. Hrvatska je imala pučanstvo od Hrvata katolika  i Hrvata pravoslavaca, koji su pripadali grkoistočnim parohijama:

Prije 1. svj. rata, na području današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine postojale su tri pravoslavne jurisdikcije: Karlovačka mitropolija s nadležnošću u Banskoj Hrvatskoj, Bosansko-hercegovačka autonomna crkva, zavisna o veseljenskom patrijarhu u Carigradu i Crkva u Dalmaciji zavisna o mitropoliji u Bukovini.

Te parohije bile su  prva i prava Hrvatska pravoslavna crkva, iako se tako formalno nisu zvale.

Brojna imena poput Petra Preradovića, Dmitrija Demetra, Josipa Runjanina, Sime Matavulja, fedmaršala Svetozara Borojevića, Nikole Tesle i brojnih drugih hrvatskih pravoslavaca dio su hrvatske povijesne kulturne i znanstvene  baštine.

Ali, uglavnom za vrijeme vladanja bana Khuena Hedervaryja, a nešto i prije, hrvatskim i bosansko hercegovačkim prostorima, razmilili su se (uz prešutno odobravanje austro-ugarskih vlasti) srbijanski (svetosavski) pravoslavni popovi i decenijama su uvjeravali pravoslavne prečane, (koje inače povijesni izvori  spominju kao “Ortodoksne Vlahe”) s ovu stranu Drine da njihov Car nije u Beču, već da je njihov Car (Kralj) u Beogradu. Uporno, ali nažalost i uspješno, ogromnu većinu tih hrvatskih pravoslavaca, porijeklom Vlaha, pretvorili su u Srbe, prečane. Nakon odlaska bana Khuena Hedervaryja s vlasti, u Hrvatskoj je 1906.g došla na vlast Hrvatsko-srpska koalicija i ostala na vlasti sve do 1. prosinca 1918.g. kad su odigrali  najvažniju velikosrpsku rolu – stavljanjem Hrvatske i svih drugih područja koja se nalazila u sastavu Austro-Ugarske – pod dinastiju Karađorđevića. To nije bila izdaja, već to je bila situacija koja je bila još niža od bezuvjetne kapitulacije. Uzalud je glas vapijućeg u pustinji Stjepana Radića govorio,: “Ne stvarajte jedinstvenu vladu s Beogradom, ne idite u Beograd kao guske u maglu.” Nakon toga je uslijedio pogrom Hrvata, a vrhunac dosegao ubojstvom Stjepana Radića i drugih u Narodnoj skupštini u Beogradu.

Potom, u dvadesetom stoljeću naziruće nastupanje fašizma, Nakon naleta Hitlerovog i Musolinijevog nacifašizma na Hrvatsku, njihovim padom Hrvati su pali pod dugoročnu brutalnu vlast komunista udruženih s  politikom velikosrblja, a posebno i komunizma u svijetu, poglavito na Europskoj sceni, koji je  do temelja brisao sve nacionalne vrijednosti, kulturu i svjetronazore, vjeru u svakoj državi gdje se pojavio, uz tolike nebrojene žrtve, što je Komunističke partije pretvorilo u najveće i najokrutnije terorističke organizacije u cjelokupnoj povijesti svijeta.

U sukobu s Titovim partizanima i komunistima koji su se borili za vlast Beograda i Staljina, hrvatski narod je doživio neusporedivo najveću tragediju u cijeloj svojoj povijesti. I to pretežno u vrijeme poraća, dakle u miru.

Izjava Milovana Đilasa to nedvojbeno potvrđuje: „Oni (Hrvati) morali su umrijeti da bi Jugoslavija mogla živjeti. Dakle, umrli su na najsvirepiji način ne toliko zbog krivnje ili uzroka u prošlosti, već uglavnom zbog komunističke projekcije budućnosti u kojoj za njih nije bilo mjesta”.  Ili ona druga poznata njegova rečenica- “Takvo zlo koje smo mi učinili Hrvatima, ne poznaje cjelokupna povijest europske civilizacije”.

Novi nalet na Hrvatsku i BiH dogodio se 1991.g.  kao brutalna agresija  Srbije i Crne Gore, realizirana kroz Titovu ostavštinu – Jugoslavensku narodnu armiju. Punih pet godina, pred očima tzv “uljuđene” Europe došlo je do stravičnih razaranja i ogromnog broja žrtava, a ta i takva Europa nije htjela ni prstom mrdnuti da se to zaustavi.

Tim ratom je i pobjedom Hrvatske, okončano dvadeseto stoljeće kao treće plačuće stoljeće u povijesti hrvatskog naroda.

Ni dvadeset prvo stoljeće u koje smo već dobrano ugazili ne obećava ništa dobro.

Poslije smrti prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, izvršen je 2000. g. gotovo da bi se moglo reći 3. siječanjski puč, kad su u organizaciji  hrvatskih političkih liberala tada komunisti ponovno vraćeni na vlast u Hrvatskoj. Bio je to jedinstven i nevjerojatan događaj u postkomunističkoj Istočnoj Europi.

Tim činom su snažno ojačale lijeve antihrvatske snage koje nikada nisu htjele hrvatsku neovisnu državu. Došlo je do masovne smjene domoljubnih kadrova na svim razinama. Negativne posljedice tog puča još će biti dugotrajne, a Hrvatskoj i njenom narodu nanesen je veliki udarac iznutra, i to od strane onih od kojih se to ni najmanje nije moglo očekivati.

I najnovija zbivanja u BiH, ne mirišu na dobro, gdje se nastoji istjerati iz BiH vjekovno, domicilno hrvatsko stanovništvo. A obzirom na izmjenjenu geopolitiku i veliki utjecaj Rusije u Srbiji i Republici srpskoj, kao i utjecaj Turske u bošnjačkom mentalitetu, te okretanjem Turske prema Rusiji i naglim slabljenjem desnog krila NATO saveza u jugoistočnom dijelu, nazire se i mogući novi rat s nesagledivim posljedicama.

Mile Prpa/Hrvatsko nebo