Okanite se zapadnog Balkana – u njemu su samo mali dio Hrvatske i neznatan dio Srbije

Radoslav Katičić je jezikoslovac i književni povjesničar, član HAZU

U publicističkom se diskursu našega vremena često pojavljuje dvočlani sklop riječi zapadni Balkan kad se piše ili govori o našim prostorima. Hrvati to ne čuju rado, većinom zato što ne žele da ih smatraju Balkancima ili tako zovu, naprosto ne žele biti Balkanci, ni sjeverni ni južni ni istočni, pa onda ni zapadni. Nikakvi. Pa dvočlani izraz zapadni Balkan ne prihvaćaju kao naziv za išta svoje. Ali to je psihološki problem koji moraju i jedino mogu riješiti Hrvati sami. Oni će to i učiniti čim im svijet oko njih dopusti da kao narod, kao nacija, potpuno dozriju. Ako ne bude tako, oni će punu zrelost svijetu oko sebe otprkositi.
Treba samo ozbiljno razmotriti temeljne činjenice. U tijeku novoga vijeka htjeli su Hrvate potpuno potisnuti i ukloniti ih iz kruga europskih nacija. Htjeli su to: Habsburško Carstvo i Kraljevina Ugarska i Osmanska Carevina i Mletačka Republika. Taj popis, kakogod nije iscrpan, i takav je impozantan. Upitamo li se što je danas s tim silama, odgovor je kratak i jezgrovit: Nema ih više. A Hrvati, s kolikim su se teškoćama borili, tu su i imaju svoju državu. To su činjenice, sviđalo se to komu ili ne. Nema dakle dvojbe da su Hrvati sposobni sebi nesklonoj međunarodnoj okolini otprkositi ono što im je važno. A potpuna zrelost kao nacije sasvim nedvojbeno jest nešto takva. U tome dakle imamo razloga za samopouzdanje i optimizam.
U tome su doista velemajstori. Svjetska klasa. Ovo bombardiranje nazivom zapadni Balkan i samo je dio toga postupka. To da se Hrvati smještaju na zapadni Balkan ne može ih ne iritirati. A trajna iritacija dovodi do stanja razdražljivosti u kojem je hladno rasuđivanje jako otežano, a bez toga ni na kojem području života nema zrelosti. I time se Hrvatima jako otežava da kao nacija dosegnu potpunu zrelost. Tako će je dostignuti kasnije, a dotle će se moći navoditi da povlače za sebe štetne ili čak i pogubne poteze i time svojim protivnicima olakšavaju posao. I što sada?

Uzaludno odbijanje

Ništa spektakularno, kako god mnogo Hrvata, većinom iz potaje, želi upravo to. No ta želja nije razumna. Takvo je ponašanje naprosto kontraproduktivno. Nekim je našim ljudima teško shvatiti da glasnim proglašavanjem da Hrvatska nije Balkan i Hrvati nisu Balkanci postiže baš onoliko koliko i zdrav čovjek bez razloga zatvoren u ludnicu kad glasno i uzrujano govori da nije lud. Takvim se držanjem i ponašanjem samo potvrđuju predrasude. Još čvršće ga onda zaključavaju i vežu. Uzalud je tu uporno i nepokolebljivo odbijati tvrdnje da je Hrvatska balkanska zemlja. Kao cjelina ona to sigurno nije.

Potrebno je jednako tako uporno i nepokolebljivo tumačiti kako stvari zapravo stoje. Prije ili kasnije to će razlabaviti čvrsti kruti sklop predrasuda. Ne misle svi zapadnjaci da su Balkanci doista samo oni karikaturalni likovi kakvima su ih skloni vidjeti i opisivati njihovi jednostrano usmjereni preziratelji. Mnogi su ipak svjesni da je Balkan stvorio i predaje od naraštaja naraštaju visoke vrijednosti kojima mnogi zapadnjaci osobno nisu dorasli. Nikako ne valja prihvaćati da su Balkan, balkanski i Balkanac oznake za drugorazredne ili čak i trećerazredne Europljane. Te su oznake i razlog za ponos te ih treba prihvaćati s nadmoćnim mirom, a ne biti uvrijeđen i ljutiti se kad se one pridaju ičemu hrvatskome. Takvo je reagiranje obilježje potpune nezrelosti nacije. Treba stoga da ga Hrvati što prije i što potpunije napuste. Kad ga ne napuštaju to ih sasvim nedvojbeno svrstava među one koje napuhani samouvjereni Europljani prezirno nazivaju Balkancima. Često i bez pokrića. Još ćemo se dugo i mučno morati hrvati s time i raditi na sebi da se sasvim oslobodimo toga teškog nasljeđa.

No sve je to u nevolji sa zapadnim Balkanom rubno i manje važno. Glavno je i najteže nešto drugo: onako kako se rabi u politici i publicistici naših dana zapadni Balkan kao pojam i naziv ne pomaže da se zbiljski razumiju etnički odnosi i kulturna raščlanjenost na jugoistoku Europe, nego, naprotiv, onemogućuje dobro i dosljedno snalaženje na tom području. Bilo mi je dano da u svojem dugom životu posjetim sve zemlje od istočne obale Jadrana do zapadne obale Crnoga mora i da u svakoj od njih proboravim nešto vremena. Tako sam, bar malo, ušao u autentičnu atmosferu tamošnjega života. Sa svima njima pojeo sam bar malo soli. S nekima i podosta. Sve to pišem da bar malo potkrijepim osnovnu intonaciju ovoga nastupa: kada je riječ o Balkanu i Balkancima, znam o čemu govorim.

Uočljive razlike

Tko se bolje upoznao sa životom na balkanskim prostorima dobro zna i ne treba ga uvjeravati u to da se Balkan doista člani na zone prema položaju u prostoru. Pa tako i zapadni Balkan doista postoji kao takva zona. Nevolja je samo što ono što se danas u publicističkom i političkom diskursu tako zove, ne odgovara onome što se pozornom promatraču doista pokazuje kao zapadni Balkan. Zapadni Balkan, naime, ne obuhvaća Srbiju. Njegovo je područje onaj dio Hrvatske gdje se najdulje zadržala osmanska vladavina (Lika, Dalmatinska zagora), Bosna i Hercegovina, Sandžak, Kosovo, Albanija, albanski i grčki Epir i dalje na jug dok se Balkan tamo ne počne razrjeđivati i postaje istočno Sredozemlje. Zapadnom se Balkanu može pribrojiti i uski potez s obje strane granice Srbije i Bosne i Hercegovine. Ne mnogo dalje na istok nego do Užica, koje također pripada zapadnom Balkanu. Ta se kulturna zona uočljivo razlikuje od susjedne zone srednjega Balkana koja obuhvaća Srbiju, Makedoniju i Grčku sve dok se negdje na Peloponezu i ona ne utopi u istočno Sredozemlje. Treća je zona istočni Balkan. Njegovo su područje Rumunjska, Bugarska i istočni dijelovi Srbije oko Niša. Uočavanje tih zona bitan je preduvjet razumijevanju odnosa na Balkanu.

To je slika koja se pokazuje pozornijem promatraču i zanemarivanje granica među tim kulturnim zonama onemogućuje pravo razumijevanje života na tom prostoru. Ali ako Srbija nije u zapadnom Balkanu, kao što doista nije, izjalovljuje se sve što se hoće postići uvođenjem toga pojma u suvremenu političku topografiju. U zapadnom Balkanu Hrvatska je jednim svojim dijelom, a Srbija tek neznatnim. I ako njih obje treba obuhvatiti, taj pojam uopće nije na mjestu. To je pravi razlog zašto je on neprihvatljiv i zašto ga treba što prije opet ukloniti. Svi oni koji svojim projekcijama žele obuhvaćati i Srbiju i Hrvatsku moraju prestati posezati za zapadnim Balkanom kao okvirom svojih projekcija. To je smisao u kojem Hrvati imaju potpuno pravo kada neće čuti za zapadni Balkan kako se danas rabi u publicističkim i političkim tekstovima.

Večernji.ba/ https://www.vecernji.ba/Hrvatsko nebo