Anđelka (Anđa) Dugandžić – Luburić: Najveća milost

NAJVEĆA MILOST

Pedeset godina nosim u duši brižno pohranjenu životnu priču o svojoj majci, sićušnoj ženi nesalomljivoga čelik srca, slično srcima većine ljudi ponosnoga hercegovačkog kraja. Bilo bi zaista grijehota otići s ovoga svijeta prije nego spomenutu majčinu priču ne iznesem na javnost. Ljudi poput nje i sličnih njoj, u svakom slučaju zavrijediše biti zapisani na stranicama povijesti za sjećanje mlađim generacijama, kao i onima, koji uslijed lagodnog života pretrpani dolarima i eurima zaboraviše krvava zvjerstva komunističkoga režima i njihovih crvenih vođa. Nikada neću zaboraviti taj režim. Skupa s majkom bijah živi svjedok spomenutoga jugoslavenskoga srbozvjerstva.

Moja mati Ruža Dugandžić (Stojić), zbog običaja sela dobi naziv Čulinka, po majci rođenoj Čule. Dičila se je tim nazivom radi srodstva s pokojnim biskupom Čulom. Imati rođaka biskupa, bijaše u tom hercegovačkom kraju oduvijek velika čast jer baš oni kroz stoljeća vjerno čuvahu Kristov nauk i svoj dragi alem – kamen, hrvatski puk ugnjetavan od grabežljivaca sa sve četiri strane svijeta. Mama poteče iz čopora. Najmlađa od devetero djece proživjela je zla i dobra; ono prvo provlačilo se je kroz njen život niz godina. U vrijeme drugog svjetskog rata, gledajući iz obližnjega gaja kako gori sva njihova imovina zapaljena partizanskom rukom, tješila je uplakanu svoju majku govoreći da će već nekako preživjeti. Ništa više nisu imali. Osta samo gorevina i zemlja, a zemlja ipak ne može izgorjeti. Unatoč nebrojenim nevoljama preživjeli su. Kao i obično Bog je providio sa svima, koji se uzdahu u njega. Završetkom ratnih strahota, opustošena sela, ucviljene majke, žene i djevojke, željno čekahu one što poput svojih predaka stoljećima prolijevahu krv za slobodu, rodnu grudu i za tri svete boje. Nažalost, spomenute tri boje bijahu zgažene od sljedbenika Staljinovih sinova čije ruke na Blajburgu uništiše cvijet hrvatske mladosti – stotine tisuća hrabrih vojnika Nezavisne Države Hrvatske. Dakle, iza rata vratiše se tek pojedinci strahujući od Brozovih uhoda. Bijahu to godine suza hrvatskog naroda. Ipak, kroz suze ili smijeh, život mora ići dalje.

Mama posta žena Juri Dugandžiću Markoviću, mojemu ocu. Nadimak Marković otac naslijedi po trojici Marka iz svojega srodstva. Sretnim roditeljima rođen je ubrzo prvi sin Ante. Unatoč žarkoj želji za životom, naš otac vrlo mlad čovjek, stade poboljevati. Osim svekra Jure i slijepe svekrve Anđe, mama je imala sada na brizi i muža, te maloga Antu. Par godina kasnije zaplaka im u kući još jedan sinčić. Moja daljnja strina izgubi trojicu sinova u ratu. Čula je gdje su poginula dvojica. Trećemu, Smiljanu, nije pronašla grob. Po želji strine Ruža i Jure Dugandžić dobiše i maloga Smiljana, jer imena dragih pokojnika morala su u obiteljima živjeti dok je svijeta i vijeka. Iako uslijed oskudice i teških poslova sirota mati bijaše iscrpljena, u svako doba spremno je prihvaćala drage ruke triju bolesnika, a posebno nejake dječice čije se oči vječno upinjahu u tu vrijednu ženicu. Svakoga dana priuštila im je komad kuruze ili kruha ne tužeći se na svoju neveselu sudbinu. Očeva bolest je napredovala. Rijetko je ustajao iz postelje. Mama se je radovala što je još uvijek među njima. Samo neka čuje njegov dah. Neka ima muža, a djeca oca.

Raspinjana stotinama briga nije ni slutila da će za dvije godine opet postati majka. Kroz vrijeme trudnoće radi bijede i neimaštine slabo se je hranila. Onoga dana kad porodi žensko djetence malo i kržljavo ko mače, bijaše joj bolniji već svi ostali. Nije se sramila bjednog dječjega izgleda, već uzeše ga od nje odmah iza poroda ne dozvaljajući joj vidjeti plod utrobe svoje. Babe rekoše da će to ionako umrijeti pa što će ga gledati? Bože, kolike li nepravde i okrutnosti! Zar ijedna majka ne bi voljela zagrliti svoje čedo upravo da je i mrtvo? Radi ljudi onoga vremena odnesoše spomenuto nedoraslo djetence susjedi Valkuši da ga ona svojim prsem hrani, pa što mu Bog da. To kržljavo mače osuđeno na smrt, to žensko dijete koje puna tri dana morade dojiti tuđu majku umjesto svoju rođenu, bila sam ja. Bojeći se da ne umrem bez krsta, moja tetka ponijela me u crkvu. Pred polazak mama reče prisutnima:

»To će biti moja Anđelka.«

»Ma kakva Anđelka? Zovi je Anđa!« zapovjedahu ostali. Mama se ne dade smesti, napomenuvši:

»Imala sam u životu tri Anđe: mamu, babu i svekrvu. Ovo je moja Anđelka. Želim da ju tako upišete.«

Unatoč njenoj želji ipak me okrstiše Anđom, ali u toplom majčinom srcu bijah samo njezina Anđelka. Pod tim imenom poznata sam i u rodnoj Hercegovini. To lijepo ime za mene je svetinja. Dade mi ga moja patnička mati po čijoj žarkoj molitvi na iznenađenje mnogima, umjesto da umrem, čudesno sam uznapredovala. Od onoga kržljavog mačeta posta lijepa zdrava beba, a ta je sa osam mjeseci već trkala po kući želeći se uspeti na krevet u zagrljaj bolesnom tati da u njegov tmurni život donese tračak sunca i radosti. Osjećajući da neće dugo uživati u svojoj obitelji, moj strpljivi otac Jure, reče majci:

»Ružo, pazi na dicu. Nemoj udovaljati sve njiove želje. Budi strožija. Kad odrastu bit će ti teško. Ja moram na onaj svit.«

Dobra mama trudeći se umanjiti očevu roditeljsku brigu uvjeravala ga je da će sve biti u redu. Djeca ko i ostala, budu zločesta i dobra, pa brzo i odrastu. Premda je tata silno volio svoju kćerkicu i ona njega, njihova sreća bijaše kratka. Nakon duge bolesti u najljepšim muževnim godinama, Jure Dugandžić odputova tamo gdje prestaju sve ljudske boli. Njegova Anđelka jedva godinu stara, čudila se je što tate više nema u krevetu. Nije znala da on iz Neba i dalje gleda svojega malog anđela.

Prije smrti vjernoga muža Ruža također pokopa svekra i svekrvu ne skidajući sa sebe crninu. Bila je stvarno u crno zavita ne samo tijelom nego i duhom. Na njezina slaba ženska pleća pade ogromna odgovornost. Premda pokojnik kroz bolest nije mogao ništa pomoći, ipak je bio u kući, bodrio ju i tješio, a njegov sućutni pogled govorio je da ju voli i razumije. Djeca imadoše oca, a ona muža. Sada, u trideset osmoj godini kad je trebala naljepše cvjetati i radovat se životu, posta uvela ruža čija ljepota i mladost u ovoj dolini suza brzinom prohujaše. Za uspomenu imala je samo Jurin grob nad kojim su često tekle njene udovičke suze. Neprestano praćena nekim patnjama, znala je reći:

»Ne znam odakle te suze više teku? Nisam li ih sve isplakala?«

Ipak, jer su u toj dolini suza rasla tri njezina lijepa cvijeta, Ante, Smiljan i Anđelka, Ruža Dugandžić uvidje da za ljubav drage djece mora i dalje brisati suze i strpljivo nositi svoj križ koliko god joj bio velik i težak. Da ne bijaše jednoga dobroga bića, »Šimuna Cirenca«, Bog zna koliko puta bi na tom putu Kalvarije pod križem posrnula i pala. To milosrdno biće bila je očeva sestra, djevojka, godinu mlađa od mame, naša dobra tetka Draga. Jedra, visoka i snažna – živa slika čvrstog hercegovačkog kamena radi čega ju prozvaše velika Draga. Uistinu, prava kršna Hercegovka sa srcem od zlata. Moja mama ju je zvala seka Draga. S vremenom i mi djeca okrstismo ju tim imenom i tako zauvijek ostade. Želeći olakšati život svima nama, seka Draga odlazila je u bogatu Slavoniju u berbu kukuruza, jer u Hercegovini uglavnom uspjeva duhan i vinova loza. Iza smrti mojega tate poput pravoga muškarca hvatala se je u koštac s najtežim poslovima. Svu ušteđevinu ulagala je u kuću voleći nas dječicu kao vlastitu. Godinama bila je trn u oku slugama jugorežima, izložena gotovo svakodnevnim sramotnim surovostima i poniženjima. Unatoč naoružanoj titobandi, ta nepobjediva Hercegovka čije srce silno ljubi jedno biće, bodrena ponosom i prkosom podnosila je radi toga bića žrtve neshvatljive čuvarima komunizma. Skupa s mojom mamom njih dvije dijele istu sudbinu; toj sudbini uzrok je hrabri bivši hrvatski vojnik, legenda — udbin smrtni strah.

Godine 1945., početkom svibnja pa nadalje nebrojene tisuće hrvatskih boraca padoše u ruke jugovrazima i Englezima završivši na Blajburgu i raznim mučilištima. Poput kukavica tužno zakukaše žene, majke, sestre i djevojke, znajući da nikada više neće zagrliti one, koje proguta vihor dugog strašnog rata. Umjesto povratka kući, goloruki i prevareni uprskaše nevinom krvlju podle izdajnike i koljače, a ti, kao nemirne zvjerke uporno kušahu zataškati glas savjesti znajući da smrt stiže ne samo janjce, nego i vukove. O sudbini mnogih povratnika najbolje bi danas mogle pričati šume i preživjeli seljani. Stavljajući vlastite živote na kocku, pružahu utočište časnim borcima, braniteljima domovine, koji se ni krivi ni dužni na rođenoj grudi skrivahu jer su gladne srpske hijene neprestano žeđale hrvatsku krv.

Kroz pet ratnih godina, a i kasnije, tužno lice seke Drage, njene sklopljene ruke i povremeni duboki uzdasi te zabrinuti pogledi u daljinu, jasno govorahu da nekoga čeka. Ljudi toga sela znali su da čeka spomenutu legendu, jedinu ljubav turobne mladosti, svojega dečka Vranu (Franu) Dugandžića – Vranješa. Osim sela zna to i Jugovlast. Rat je preživio, a uhvaćen nije. Znači negdje postoji. Živ je. Ta vijest UDB –i smrdi. Mora ga pronaći. Između svih pokrajina UDB –a izgleda najviše strahuje od Hercegovaca. Kao četverogodišnje dijete često sam vidjela policiju ispred naše kuće. Pitah mamu što oni tu rade?

»Ah, nešto šunjkaju«, bijaše njen uobičajeni odgovor. To »šunjkanje« ponavljalo se često. Braća i ja rekli bi tada mami:

»Eno ih, opet šunjkaju.«

Mati strogo zabrani da tu riječ ponavljamo. Ona to kaže samo pred nama, a nigdje dalje. S vremenom, kad nam policija stade redovno dolaziti u »goste«, nismo smjeli s njima ništa govoriti. Obraćali su se mami ili seki Dragi. Sam Bog zna kako se te dvije žene usuđivahu sakrivati Vranu (Franu) Dugandžića –Vranješa, bivšeg ustašu i neprijatelja tadašnjeg režima nazivajući ga potajnim imenom »Ako«. Striko »Ako« šutio je danju na našem tavanu, a noću bi izlazio među nas igrajući se s nama djecom. Bio je neprestano na oprezu. Svi smo ga voljeli. U njemu vidjesmo svojega branitelja i nebesku svetinju. Nitko živ nije znao da je ta svetinja baš u našoj kući. Sjećam se jedne zgode kad je gulio jabuke. Rezao ih je na kriške dijeleći redom. Mi, siromašna djeca, prerano kažnjena nepravdama života, jeli smo ih s užitkom. Bile su neobične ukusne i fine. Pojeli smo i koru. Ostadoše mi te jabuke u sjećanju kao rijetka poslastica mojega djetinjstva i mila uspomena na striku »Ako«, na gladna doba kad nam sve bijaše blagoslovljeno i sveto, pa čak i kora od jabuka. Jedne kasne noći striko »Ako« reče nam:

»Izdan sam. Moram bježati da me ne uhvate ovdje, inače će progoniti vas. Recite vlastima što hoćete, ja odlazim.«

Plakala sam misleći zašto nas i »Ako« ostavlja? Makar ga i viđasmo samo noću, ipak disao je među nama. U neku ruku zamjenjivao nam je oca. Još iste noći nestade u šumi. Malo kasnije stigoše k nama oni što »šunjaju«. Premda bijah samo četiri godine stara, brat Smiljan sedam, a Ante deset, naslutismo unaprijed nešto ozbiljno i zastrašujuće. Stisnuti svi skupa u krevetu s mamom i sekom Dragom, dočekali smo policiju kao pet uplašenih jaganjaca. Bučno utrkaše u našu kućicu ispunivši ju galamom. Ispitivali su uporno čas mamu, čas seku Dragu. Kad ne priznaše ono što »šunje« od njih zahtjevahu, počeli su šamari. Odvedoše tetku u drugu sobu. Začu se psovka i vika policije smiješana s tetkinim prigušenim kricima. Iza upornoga maminoga ponavljanja da Vrane Dugandžić – Vranješ, nije s nama, niti je bio, na užas nas trojga dječice, maminim licem zapljušta kiša udaraca. Zub jedan po jedan padao je skupa s krvlju iz njenih nateknutih usta. Nas radi mama svim silama htjede sakriti strašne bolove prouzrokovane grubim udarcima policije. Donekle je u tome uspjevala. No krv nije mogla nikako sakriti ispred naših očiju. I dan danas vidim tu groznu scenu – majčinu krv, a ta će predamnom teći sve do groba opominjući me da vječno pamtim grozotu jugoslavenskih vlasti. Krici seke Drage, neprestani šamari teških šaka koje i nadalje udarahu jadnu mamu, grozno parahu naše uši. Plačući drhtasmo poput troje zečića priljubljeni jedno uz drugo, ne shvaćajući zašto bi netko toliko tukao mamu i seku Dragu samo zato što skrivaše striku »Ako«. Razbješnjen maminom šutnjom i našim prodornim vriscima, okrutni policajac zdreči se na mamu:

»Kazuj gdje je Vrane Dugandžić, ili ću te objesiti na na gredu!«

Da je mama izustila samo trun istine možda bi ju ostavili na miru. Iskrvavljena i u bolovima, ona ne reče ništa. Poput Krista prepuštena nemilosti zlikovaca, a napola onesvještena, radi nas još je imala snage održati se na nogama. Njen prkos je sve jače raspaljivao bijesnoga policajca. Zaurlao je:

»Odgovaraj na moje pitanje! Smisli se na djecu! Gdje će oni završiti ako te objesimo?«

Nesalomljiva kao i ranije, mama bolno jeknu:

»Sa svakim je Bog upravio, pa će i sa njima.«

Na te riječi moj sedmogodišnji brat, Smiljan, jauknu:

»Mama mila! Ako te zaista objese na gredu, što će biti od nas?«

Policajac se munjevito okrenu prema Smiljanu. Stavio je pred njega neke novčiće, džepno ogledalo i prljavi masni češalj, uvjeravajući ga:

»Dat ću ti sve ovo ako rekneš gdje je onaj striko iz vaše kuće?«

Bože! Nije li to bio glas istoga đavla, koji jednom davno kušajući Isusa u pustinji odvede ga na visoku goru i pokaza mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu, rekavši:

»Dat ću ti sve ovo ako padneš i pokloniš mi se.«

Moj divni brat Smiljan, malo dijete, imade toga časa razum odrasloga čovjeka. Ne mucajući, jasno, odgovori:

»Mama ti je rekla da kod nas nema strike! Ima samo mama i seka Draga. Naš tata je umro! Mi smo sami«

Tresnuvši snažno šakom o stol, policajac opsova mami nekoliko puta Boga i majku ustašku. Naučila je svoju kopilad sakrivati ustaše, kojima pripada i ona. Mučenje se nastavilo. Ista pitanja, isti udarci, ista mamina krv tekla je iz ranjavih usta po njezinoj robi kapajući dole. Dok sam prigušeno jecala puštah iz sebe povremene jauke. Bijahu to jauci nedužnog djeteta. Slušala sam ih u svojim snovima često, a slušam ih i danas.

Kad su ih valjda zaboljele šake i dlani i kad im izgleda ponestade snage za daljnje mrcvarenje, Brozovi sinovi dovedoše pred nas seku Dragu isprebijanu i modru, gurnivši ju pored mame. Majko sveta! Izgledale su kao da ih napadoše najljuće zvijeri! Da su ih barem na koncu tih orgija ostavili na miru! Ali ne. Komunisti uvidješe da te dvije goloruke žene svojim hrvatskim ponosom i šutnjom nadjačaše moćni jugoslavenski zakon. Moraju dakle biti »pravedno« kažnjene. Na teško naše razočaranje odvukli su mamu i seku Dragu u lisicama poput dva razbojnika u udbinu »maricu« ne obzirući se na troje nemoćne dječice, koji zagrljeni i obljeveni suzama držeći se čvrsto za ručice, sred mrkle noći vidješe kako mama i seka Draga, dva njihova najmilija blaga nestadoše u nepoznatom pravcu. Živeći u neizvjesnosti i neprestano misleći o mami i seki Dragi, dani prolaziše vrlo sporo. Gdje li su? Kako im je? Što li bezbožni ljudi rade od njih? Jesu li gladne? Samo da se vrate kući. Skupa s njima dvjema i nas osudiše na groznu kaznu.

U tom dječjem jadu bijaše i trun radosti. Dobra baba »Koraćuša« iz susjedstva, prihvatila se brige oko našeg malog imanja i nas djece pružajući nam ljubavi i pažnje što je više mogla. Imali smo kravu Ružavu. Osim mami nikome drugom nije se dala podojiti. Baba naredi mojemu bratu Anti neka donese malo djeteline. Dok je Ružava djetelinu jela, baba se je smjestila uz nju. Nas troje poredali se na kamene basamke nagađajući hoće li baba uspješno obaviti svoj posao? U početku sve bijaše dobro. Mlijeko je u mlazovima štrcalo u muzlicu, a mi, nestašna djeca, čekali smo ono što će makar i na kratko donijeti malo veselja u naša tužna srdašca. Kad muzlica bijaše napola puna mlijekom, Ružava se odjednom okrenula, pogledala babu prezirnim pogledom i bez imalo stida udarila je nogom. Baš kao da je jugoslavenski policajac! Prevrnula se munjevito i baba i mlijeko! Nasmijali smo se iz svega grla. Ljuta baba izusti jednu malu psovku te proklinjući u sebi ludu kravu, ode za drugim poslom. Tko je Ružavu iza toga dojio, više se ne sjećam.

Desetak dana kasnije naš seljanin vraćao se je iz grada. Iz suprotnoga pravca prema njemu polagano je dolazila sićušna ženica smetena, oteknutog modrog lica i prljave robe opečaćene suhim tragovima krvi. Zgrozio se je prepoznavši u tom izobličenome stvoru Ružu Dugandžić o čijoj je sudbini selo svakako znalo. Na pitanje kuda će, Ruža mu reče da je bila u Čitluku te ide kući. Trebalo je vremena dok joj dokaza da ide sirota krivim putem prema Mostaru. Zbog silnih batina i slabosti izgubila je orijentaciju.

Nikada neću zaboraviti onaj slatko – bolni susret s mojom mučeničkom majkom. Da, bijaše to ona, ali ni po čem više nije ličila sebi. I prije hapšenja izgledala je slabašna. Sada od nje osta tek sjena žene i kostur – živi dokaz svega što je pretrpjela kroz minulih deset dana u kandžama paklenih vragova. Uzalud joj postavljasmo isto pitanje, ona ne htjede prosloviti riječi o tajnim događajima iza zatvorenih vrata u komunističkome pritvoru. Nije nam rekla želeći svoju djecu poštedjeti novih patnja. Mi smo svejedno znali. Nateknute crvene oči s crnim podočnjacima odavale su bolnu tajnu duše. Premda maleni, ja, braća Smiljan i Ante, smrtno zamrzišmo prokletu policiju i njihovu uniformu, a s njima i jugoslavensko ime. Tko god je našu mamu mogao onako izmrcvariti, taj je sigurno zao i bezbožan. Učinio bi to isto i nama, nevinoj dječici. Iza toga, kad god ih vidjesmo da prilaze našoj kući, stali bi pred mamu držeći je grčevito za ruke i kecelju. Kao tri mala anđela čuvara davali smo do znanja zlim ljudima da nitko više našu mamu neće od nas oteti. I nadalje neumorno »šunjahu« oko kuće ne bi li pronašli onoga, kojega pošto poto moradoše pronaći – »opasnu minu«, striku Ako, koji ne htjede pokleknuti pred nikakvom silom. Sjećam se, kad god su došli, mama je prividno bila ljubazna. Čim nam okrenuše leđa ponavljala je odmah svoju uobičajenu izreku:

»Neka ih đava nosi od moje kuće! Dabogda se više ne vratili!«

Konačno, zahvaljućući Judinim srebenjacima i kukavičluku pojedinih ljudi, Vrane Dugandžić uhićen je u Radišićima. Izrečena mu je smrtna kazna. Kasnije ga nekim čudom pomilovaše osudivši ga na duge godine robije. Njegova vjerna ljubav, moja tetka Draga, okusivši kao i mama na svojem tijelu svakovrsna zvjerska umjeća, kažnjena je sa osamnaest mjeseci zatvora u Foči, gdje gorko oplaka mili dom, nas »svoju dicu«, a također i dragog mladića predanog na milost i nemilost gladnim komunističkim psima. Ako su nju, ženu, mogli onako tući, Bože, što su tek radili od njega?

Bez vrijednih ruku seke Drage bilo nam je sada još teže. Sirota mama trudila se je priuštiti nam kruh svagdanji. Sama je pravila opanke kako bi Antu i Smiljana slala u školu. Svaki ponedjeljak tovarila je na magarca drva u Ljubuški, a za dobiveni novac kupovala je živežne namirnice. Meni, djetetu, odlazak u Ljubuški bijaše posebna radost. Unatoč šest km., dugome putu jedva sam čekala ponedjeljak da s mamom ponovno idem na svoj dragi izlet. Ljubuški posta s vremenom dio mene, a ja dio njega, kao i kula Stjepana Hercega što bijaše dio Ljubuškoga. Taj mili grad uvijek živi u mojoj duši sjećajući me dana kad nekoliko godina kasnije iz njega krenuh u daleku Australiju.

Bila sam oko šest godina stara kad je seka Draga puštena iz zatvora. Visoka tanka žena s koferićom u ruci išla je polagano niz ulicu noseći sa sobom jezovitu istinu o povijesti svojega robovanja radi onoga, koji i dalje bijaše zaključan u njezinom patničkom srcu – njen Vrane Dugandžić – Vranješ. Sjećam se, nestrpljivo sam čekala da otvori pohabani koferić. U njemu je sigurno imala nešto za svoju ljubljenu »dicu«. Donijela nam je loptu. Od prevelike radosti otrkali smo skupa s novom loptom preko rodnog kamena ne rekavši seki Dragi ni hvala. Možda smo ju tom nevinom dječjom greškom razočarali, jer napomenula je kasnije:

»Mora da vam je lopta bila prišnja od mene…«

Oprosti seka Draga naš mali grijeh! Mi smo te ipak iza mame najviše voljeli. Te dvije dobre majke sretne što su opet skupa, brižno nas odhranjivahu boreći se koliko je moguće da ni u čem ne zaostajemo od druge seoske djece. Seka Draga krenu opet u Slavoniju na posao. Mama je vodila brigu o nama i onome što imadosmo.

Nakon dosta vremena vratio se je iz Amerike naš malo stariji susjed »dedo«, udovac, (vlasnik jedne od četiri poznate kuće Markovića). Dobro stojeći imao je svega, no manjkalo mu je u kući ono Božje stvorenje bez kojega čovjek u njegovim godinama nije mogao biti potpuno zadovoljan – žena. Zaprosio je dakle moju mamu želeći olakšati život njoj i djeci, a ta su trebala naslijediti njegovu imovinu. (Tri dedina sina nisu se vratila iz rata). Na veliko čudo sela i nas djece, mama se najsrdačnije zahvalila na dedinoj ponudi, rekavši:

»Ja mogu sama paziti svoju dicu. Tu je i seka Draga. Moj Jure je umro. Za mene više nema muža. Ti bogatstvo ponudi drugoj ženi. Ja sam zadovoljna sa svojom sirotinjom.«

Ponekad smo mami predbacili radi toga. Odgovarala je:

»Vaša majka ne bi mogla podniti da moju dicu njeko popriko gleda, a kamo li da ih možda udari.«

»Pa mama, ti i sama galamiš na nas! Koji put nas i tučeš«, vikasmo joj, iza čega bi ona rekla:

»E, to smijem raditi samo ja, a niko drugi.«

Kako vidite, silna je bila njezina ljubav prema nama. Odrekla se je dedinoga blaga, boljega zalogaja i svega što bi joj tijelu godilo samo neka »dica« imaju. Svijet ostaje na njima.

Nekoliko godina kasnije puče po selu vijest da je Vrani Dugandžiću – Vranješu smanjena kazna robovanja. Uskoro će kući. Davno se to zbilo, stoga ne pamtim više pravi odraz na uvelom licu seke Drage; na licu preko kojega tekoše rijeke suza i kiša udbinih šamara. Sjećam se samo da joj moja mama ushićeno reče:

»Eto, kad Vranješ dođe na slobodu, udaj se! Učinile smo za njega što smo znale i mogle. Svoju kaznu je oslužio. Dugo smo obe patile. Kad se udaš, tvoj će život biti drugačiji.«

Seka Draga se duboko zamislila. Tada, na teško mamino razočaranje, suznih očiju izjavi:

»Ne. Ja ne mogu njega ovdje čekati niti ću se za njega udati. Da je to bilo nekada davno, rado bih mu pošla, no meni je pedeseta otkucala. Ne mogu mu dati potomstvo. Želim neka oženi mlađu žensku koja će s njime na ovaj svit stvoriti čovika onakvog istog kaki je i sam. On je to zavridio.«

Samo Bog zna što se je događalo u duši seke Drage izgovarajući te presudne riječi teške žrtve. Tu žrtvu odluči podnijeti iz velike nesebične ljubavi za »čovika« po kojemu je ovaj svijet trebao imati iste takve ljude.

»Pa seko, toliko dugo si voljela i čekala toga čestitoga mladića; sad govoriš da ćeš ovo uraditi«, jeknu moja mama tužno. Uspravne glave, gutajući klupko bola, seka Draga odvrati:

»Nevo, to je jedina odluka, koju mogu napraviti. On mora imati potomka.«

Mama je sigurno potajno očekivala da njezina zaova promjeni mišljenje. Ipak, ta hrabra Hercegovka čija riječ bijaše tvrda kao i naš rodni kamen, poput časne djevojke Mile Gojslavić ispuni čeličnu zamisao, samo u drugome smislu – udade se u Bosnu, u selo Višnjice kod Kiseljaka, za udovca sa petero djece. Vjerujem da je i njih voljela kao i nas. Bila je stvorena samo za ljubav, dobrotu i žrtvu. Tamo poživje sve do Domovinskoga rata. Umrla je bježeći pred Muslimanima donijevši do cilja svoj teški križ nošen dragovoljno radi »čovika« kakav se ne rađa svaki dan.

Na raskršću pred našom kućom stražario je kip svetoga Ante. Postavi ga tu onaj bogati »dedo« iz Amerike. Pred tom milom svetinjom seljani rado sklapahu trudne ruke. Jednom u predvečerje, a bijah već klinka, stajah baš pred spomenutim kipom čekajući mamin povratak sa ovcama iz gaja. Nisam uopće osjetila iza sebe nečije korake, no primjetih nepoznatoga čovjeka. Mati je dolazila. Šapnuh joj o tome čovjeku:

»Prošao je kraj mene nečujno. Ne znam tko je.«

Mati potiho vrisnu shvaćajući da je to Vrane Dugandžić –Vranješ. Samo on, godinama gonjen od policije, znao je naprosto kao duh lebdjeti ovim krajem, a da ga ni vrabac ne bi čuo ni vidio. Naš dragi striko »Ako« bio je ponovno s nama. U svakom slučaju godine u tamnici sporo su mu tekle jer donio nam je po narandžu misleći da smo još uvijek sićušna dječica. Divio se je kako smo narasli postavši gotovo zreli ljudi. A onda, dođe na red ono najglavnije radi čega je možda najviše te večeri došao k nama – njegova Draga. Gdje je ona? Bog zna je li mami bilo teže svu istinu ispričati, ili je striki »Ako« bilo teže tu istinu podnijeti? Suze u očima bivšeg hrvatskog vojnika govorile su sve. Vjerna mu i jedina ljubav radi njega tučena i mučena, otišla je svojim putem želeći da on stvori obitelj – iste hrvatske ljude kakav bijaše on sam. Koje li goleme žrtve! To može učiniti samo žarka ljubav za koju sveti Pavao reče:

»Ljubav je velikodušna, dobrostiva, ne zavidi, ne hvasta se, ne nadima se, ne raduje se nepravdi, a raduje istini; sve podnosi – nikada ne prestaje.«

Vjerujem da su tih dvoje patnika do groba voljeli jedno drugo bezazlenom ljubavlju ni malo grešnom u očima Božjim, čuvajući sjećanja na ono što želješe u mladosti ostvariti da nije bilo kobnoga Brozovoga režima. Ne dao ga Bog nikada više. Vrane Dugandžić – Vranješ, legenda sela, po želji seke Drage zaista se oženio. Nažalost nije imao sina nego jednu jedinu kćer. Očeva krv je u njoj tekla. Pokoj mu duši, umro je, ali u sjećanju naroda živi vječno.

Ispunivši vjerno svoj roditeljski zadatak, moja majka Ruža proživje još nekoliko tužnih i lijepih godina. Nije dočekala novu hrvatsku državu, no doživjela je Hrvatsko proljeće i ustanak Bugojanaca 1972., godine. Okopavala sam s mamom lozu. Stiže nam sa kćerkom obljevena suzama mati pokojnoga Vidaka Buntića. Htjede od nekoga doznati je li zaista njen jedinac sin gore u Vran – planini? Zar zbilja dođe podignuti ustanak protiv dugogodišnjih naših neprijatelja? Dijeleći s Vidakovom majkom istinsku bol, milosrdna moja mama odbaci motiku. Grleći ucviljenu ženu stade ju preklinjati neka ne ispituje ništa. Jugo – lešinari će se ubrzo zaletjeti k njenoj kući. Mama je pogodila. Došli su postavljajući stotine pitanja, ali ne dobivši željenoga odgovora. Sve bijaše kao i prije: iste ogavne uniforme, iste psovke i batine – ista banda. Prije i tada pljuštali su isti šamari, ispadali iz usta zubi, a krv hrvatskih majki pomiješana sa suzama tekla je kao i nekada. Mama je to sve iskusila na vlastitoj koži.

Bolan joj bijaše dan kad isprati jedinu kćer Anđelku u tuđi svijet, a još bolniji onaj, kad Anđelkina svadba u Australiji prođe bez prisustva mile majke. Znala je kasnije reći:

»Ne znam kako sam ostala živa.«

Ipak, sreća joj se nasmijala dolaskom na peti kontinenat točno na dan rođenja unuka Marka, 18. 7. 1976. Zagrlila je ujedno i unuka Ljubu četrnaest mjeseci staroga. A može li babi biti veća radost i poklon od unuka u kojima teče babina hrvatska krv? Tri godine provela je u društvu svoje Anđelke, zeta i unuka uživajući obiteljsku radost, no tuga za rodnim zavičajem bijaše velika. K tomu, stiže vijest da se njen Smiljan ženi. U svatovima on mora imati svoju majku. Mama je ubrzo trebala dobiti državljanstvo i australisku mirovinu. Unatoč tome, reče mi odlučno:

»Kćeri, ja neću ovdje ostati dok se moj sin ženi. Nisam bila u tvojim svatovima, zar ću propustiti i njegove? Moram kući.« Uzalud je moj muž dokazivao da ostane barem dok ne dobije mirovinu, njen odgovor bijaše:

»Cili život živila sam bez novca. Fala Bogu dobro je. Meni su moja dica prišnja od ikakve mirovine. Moram stići na svadbu svo’ga Smiljana. Bila sam s vama tri godine i pomogla vam oko dice; tako i sinu Anti oko njegove. Da mi je viditi i Smiljanovo potomstvo, pa je onda moja želja ispunjena. Mogu smireno i umrit. Platite mi samo put. Odo ja lipo svojoj Hercegovini.«

Premda mi je srce pucalo gledajući mamu kako odlazi u avion, ispratila sam ju diveći se njenoj svetoj ljubavi i čeličnoj odluci. Nikakva žrtva ne bijaše joj teška samo da može sinu na dan vjenčanja dati svoj materinski blagoslov. S tugom se prisjećam kad su moj Marko i Ljubo žalosno plakali videći da avinon odnese njihovu dobru babu nekuda daleko, a bilo im je u njezinom društvu prelijepo. Igrala se je s njima, išla na duge šetnje u parkove i pričala im priče. Jednom im baba dozvoli ponijeti iz parka malu izgubljenu macu. Jako su je voljeli. Nažalost, po tatinome naređenju maca morade nazad u park. Bila je to zaista velika tragedija u očima dvoje nevine dječice. Ubrzo dobiše dražesnoga psića.

Životna staza moje mame bližila se polagano kraju. Kraj mora doći kad tad. Nakon sretnoga povratka u »lijepu našu«, oženila je i mlađeg sina, Smiljana. Zvao je majku k sebi u Njemačku, u lakši život. Odgovorila je:

»Sine moj – ne. Pomogla sam Anti sa njegovih troje dice, Anđelki s njenih dvoje, a ti i nevista kad dobijete prvo dite, pomoći ću i vama.«

Čim je rođen Smiljanov mali Ilija, baba Ruža je već pakovala stvari. Uživajući u Ilijinom društvu dobila je ubrzo i unuku Jasminu. Ruža i u toj tuđoj zemlji provede oko tri godine, ispunivši potpuno dužnost majke i babe.

1984., osjetila sam nadnaravni nebeski poziv i neodoljivu želju za odlaskom kući. Ne samo što mi je jedanaest godina nedostajao onaj dragi kamen, rodno selo i svi moji voljeni, nego vukla me je hitna potreba da vidim mamu. Crna slutnja ne dade mi mira. Kao da će joj se nešto ružno dogoditi. Zbog nesluženja jugoslavenske vojske muž se nije usuđivao ići. Djeca i ja ubrzo krenusmo avionom za Njemačku. U Stuttgartu srdačno nas dočeka brat Smiljan. Žarko se voljesmo. Vele da samo blizanci osjećaju tu vrstu ljubavi. Unatoč tri godine razlike vezalo nas je nešto posebno. Možda ona davna sirotinja iz djetinjstva, suze i krv naše mame i seke Drage i grozni nezaboravljeni strah zbog kojega postadosmo bliskiji no prije. Rastavi nas daljina, ali u srcima ostadosmo isti – nerazdvojivi. Vozeći se autom Smiljan reče snuždeno:

»Sestro, nemoj se iznenaditi, mama je strašno mršava. Imala je moždani udar. Nisam te htio prije zabrinjavati. Preživjela je. Opet hoda i priča. Izašla je iz bolnice.«

Gledajući u bratovoj kući sjenu prijašnjeg majčinoga tijela i ono sićušno ispaćeno lice, gotovo umrijeh od žalosti. Bože, zar je to moja mama? Zar se je to moralo dogoditi sad kad je mogla uživati sve ljepote svijeta? Sada, kad joj djeca bijahu u stanju pružiti ono čime je oskudjevala u mladosti. Zar zbilja nema pravde na svijetu? Poput djeteta mama se obradovala našoj posjeti. Pričala je o svemu, ispitivala za prijatelje i znance u Australiji, te odlučnim glasom izjavila:

»Anđelka, ja ću ozdraviti jedino ako se vrnem svojoj kući. Smiljanova dica su velikačka. Pomogla sam i njemu ko i vami, pa bih rado nazad u svoje misto.«

Svi razumjesmo da mamu vuče srce dragom selu »Dojni Mali Ograđenik« i kamenom kršu, mjestu krcatim uspomenama. Zvao ju je grob njezinoga Jure pored kojega i ona za koji dan želi leći. Bio bi veliki grijeh ne ispuniti joj zadnju želju.

Zbog ozbiljnoga zdravstvenog stanja mama je mogla putovati jedino vlakom u spavaćem odjelu. Putujući svi skupa, promatrah kroz prozore ljepote naše zarobljene domovine, a također i one spodobe u policijskim uniformama što kao i nekada surovo prekopavahu kofere putnika tražeći kavu i ostale artikle na koje se plaća carina. Dok sam umivala lice, jedna od tih mrskih policijskih spodoba naglo otvori vrata nužnika rekavši da traži kavu. Ostadoh zapanjena. Zar pošten čovjek nema časak mira i sigurnosti čak ni u nužniku? Eh, divne li demokracije! S gađenjem u nutrini poželjeh iz dna duše, ako ništa drugo, barem pljunuti u lice tom nekulturnom pretstavniku jugotvorevine, koja od mojega odlaska osta nepromjenjena. Možda bi taj »ispljuvak« djelomično utišao u meni vulkan mržnje što nikada nije jenjavao. Ako ikada i utihne, ostati će ipak neizbrisivi tragovi toga vulkana – majčina krv i moje djetinje suze.

Dva mjeseca provedoh s mamom kod brata Ante upijajući svaku njezinu riječ, pogled i osmijeh, dragocjenosti pohranjene u dubinu duše kao najskuplje alem – kamenje. Znala sam da se nas dvije više nećemo vidjeti. Morala sam joj reći zadnji zbogom. Taj zbogom bijaše neizrecivo bolan kao i pozdrav sa mojim bivšim domom. Srce mi je snažno kucalo. Milujući u mislima ostatke razvalina, slike davnih vremena iskrsnuše mi pred oči. Gle, ovdje bijahu kamene stepenice (basamci). Tu smo Ante, Smiljan i ja sjedili gledajući kako Ružava prevrnu babu Koraćušu i mlijeko. Ovdje je nekada stajao stol. U onome uglu bolovao je otac. Tamo dalje bijaše krevet, onaj isti gdje smo nas troje s mamom i sekom Dragom one davne noći slušali kako policija poput razbojnika utrka k nama. Toga časa snažno i jasno u razvalinama starog doma i u nutrini moje duše odjeknu urlanje policije, krikovi seke Drage i pljesak šamara po majčinom licu. Vidjeh njezina krvava usta, zube i bespomoćno uvijanje pod teškim udarcima krvoloka. Tu negdje kapala je majčina krv. Zemlja je te kapi popila da svjedoči vječnom istinom. Nitko ne može izbrisati tragove krvi moje majke. Zemlja je sila. Nju je nemoguće ubiti. Osjetih na svojim ramenima i kosi Antine i Smiljanove suze – suze nevine dječice. Na jednoj od razvalina nakon dugih godina opet sam naslonila glavu jecajući žalovito. Plač izgleda bijaše jedini lijek mojemu ranjenom djetinjstvu. Prije polaska u Australiju bacih oči na raskršće, na mjesto gdje pokojni Ilija Marković dolaskom iz Amerike podiže kip svetoga Ante. I od njega ostadoše ruševine. Stojeći pred njim činilo mi se da promače nečija sjena. Bijaše to sigurno duh strike »Ako«, bivšega borca za slobodu rodne grude, koji dolaskom iz zatvora prođe nečujno kamenom kraj mene one noći dok sam pred kipom sveca čekala mamu da dotjera ovce iz gaja.

Godine protekoše. Mame više nema. Umrla je kratko iza mojega odlaska u šezdeset osmoj godina. Sretna sam što poslušah onaj hitni nebeski poziv, koji me opomenu da idem kući prije njene smrti. Vidjela me je i ispratila, a čime drugim nego i opet suzama. Kao što jednom reče:

»Zar ih nisam do sada sve isplakala? Odakle samo teku?« Unatoč mojemu bolu zahvalih Bogu što je spasio to ispaćeno biće daljnjih muka, a tih je u životu imala na pretek. Nedugo iza majke, moj voljeni brat Smiljan pogođen Judinim metkom, krenu također u vječnu radost star četrdeset jednu godinu kao i pokojni otac. Doživje smak komunističkog režima formiranog krvlju i suzama nedužnoga hrvatskog čovjeka; krvlju moje mame, seke Drage, Buntićeve majke, Vegarove, Miletićeve, Lovrićeve, Andrićeve i tisuća drugih iz dijaspore i domovine, za koje mladi naraštaji nažalost jedva znadu.

Draga moja plemenita mama! U ime pokojnoga tate, sinova Ante i Smiljana, te jedine tvoje kćerke Anđelke, primi iskrenu zahvalnost za silnu ljubav, žrtve, suze i boli; za krv što je tekla dok su te komunisti tukli i šamarali; za hrabrost i prkos radi čega te nije slomila sila Josipa Broza i njegovih grešnih plaćenika. Naslijedih od tebe ne samo tvoj lik i vjeru u Boga, već i ljubav prema domovini, a napose ponos. Uviđam sve više da sam ista ti čitavim svojim bićem. Neka istinita tvoja životna priča ostane zapisana u knjizi »Znaci i milosti s Neba«. Ti si najveća nebeska milost, kojom dobri Bog obdari tvojega muža, djecu i unuke, a posebno mene. Počivaj mirno na svojem voljenom hercegovačkom kršu čiji kamen nisu mogli otkupiti dolari, marke, Australija ni Njemačka, niti ikakvo blago svijeta. Pokoj ti vječni ponosna moja voljena majko. Skupa s tatom, našim Smiljanom i sekom Dragom, molite za svetu nam Hrvatsku Zemlju i blagoslivljajte nas obilnim blagoslovom raja gdje vlada vječna pravda i gdje sinovi pakla nemaju pristupa. Nema progonstva, straha, nepravde, ljudske surovosti, krvi ni suza. Vaša kćer i sestra:

Anđelka (Anđa) Dugandžić – Luburić

Iz knjige ZNACI I MILOSTI S NEBA/Marija Dubravac, Brisbane 20

Hrvatsko nebo