Predrag Nebihi: Porcija Mesićevih laži za Badnjak. 1. dio

Najveći veleizdajnik u cjelokupnoj hrvatskoj povijesti Stjepan Mesić dao je intervju Slavici Lukić, poznatoj po tome što je žena Milorada Pupovca, u kojem ima toliko bezočnih laži da je potrebna cijela studija kako bi se iste prokazale. (1)

Odmah u prvoj rečenici stoji laž. U toj laži piše da je Mesić omiljena meta desnice. Ja nisam desničar, a Mesić mi je meta jer stvar poštivanja zakona, Ustava RH, države i naroda, te istine i pravde nije stvar ljevice ili desnice. Takvom konstrukcijom želi se unaprijed diskreditirati svakog tko pokuša ukazati na Mesićeve laži. Ja za razliku od Mesića nikad nisam rekao da je Hratska pobjedila 10. travnja da Hrvati nemaju što klečati u Jasenovcu, niti sam pričao rasističke viceve o Srbima i Židovima. Štoviše, neobično štujem državu Izrael zbog čega često dolazim u sukob s raznim antisemitima, a isto tako štujem i Srbe jer nikad nisu u svojim redovima imali takvog veleizdajnika kao što je Mesić. Ne mogu se ponašati kao Mesić koji u ovom intervjuu kaže:

“ Na mjesto predsjednika savezne vlade, Ante Markovića, došao bi Aca Mitrović, njegov zamjenik, dobar čovjek, ali Srbin…”

To je možda njemu bitno, meni nije jer ja nisam šovinist.

Činjenica je da su Koštunica, Vuk Drašković, Đinđić, Svilanović i ostali morali Miloševića s vlasti rušiti silom. Svi se sjećamo scena zapaljene srbijanske skupštine. Isto tako, poznato je da je Slobodan Milošević naručio atentat na Ivana Stambolića koji je uspio, ali i dva atentata na Vuka Draškovića koji su propali.

Međutim, ni Drašković ni bilo tko drugi od Miloševićevih oponenata nisu u Haag slali dokumente kako bi pomogli da se Miloševića osudi, jer im je bilo jasno da koliko god ga oni mrzili, Milošević je bio predsjednik Srbije, i svaka osuda njega značila bi i osudu Srbije, a to oni kao pravi domoljubi a ne veleizdajnici poput Mesića nisu htjeli dopustiti.

Zato su učinili sve što je u njihovoj moći da zaštite dokumente koji bi se mogli protumačiti na način da terete Miloševića. Nakon jednog sastanka Gorana Svilanovića s Carlom Del Ponte to se i dogodilo, tužiteljstvo je pristalo da se djelovi dokumenata zacrne, predsjednik suda Theodor Meron tu je odluku potpisao, a Srbija se pozvala na zaštitu nacionalne sigurnosti jer takav presedan stoji u paragrafu 43. presude Blaškiću. (2)

Dalje idem sistemom pitanje-odgovor-komentar, po redu kako stoji u članku.

Možemo li za početak razjasniti u koliko se ukupno haaških postupaka svjedočili?

– Svjedočio sam u postupcima bivšem vukovarskom gradonačelniku Slavku Dokmanoviću, u postupku Slobodanu Miloševiću i u suđenju generalu Tihomiru Blaškiću.

Komentar:

Zvuči nevjerojatno ali je istinito. Mesić je uspio izgovoriti cijelu jednu rečenicu a da ne izgovori nijednu laž. Ovo je naime istina. A budući da je sutra Božić, ovo ću pripisati Božićnom Božjem čudu i dokazu da Bogu ništa nije nemoguće.

2. Suđenja Blaškiću i Dokmanoviću odvijala su se prije vašeg izbora za hrvatskog predsjednika, a u procesu Slobodanu Miloševiću svjedočili ste nakon izbora za predsjednika. Koja su od tih svjedočenja bila tajna?

– Nema tajnih svjedočenja. Bio sam zaštićeni svjedok i to zato što je 1998. uoči svjedočenja u procesu generalu Tihomiru Blaškiću protiv mene pokrenuta orkestrirana kampanja u kojoj su prednjačile tri novinarke, ili kako smo ih tada zvali, “tri gracije”: Olga Ramljak, Aleksa Crnjaković i Dunja Ujević. One su najviše dizale temperaturu. I zato sam pristao da za početak budem zaštićeni svjedok. To, međutim, ne znači da je riječ o tajnom svjedočenju. Nema tu nikakve tajne.

Komentar:

Odmah u prvoj rečenici je laž. Mesić se sam prijavio biti zaštićenim i tajnim svjedokom, a njegov iskaz bio je tajni iskaz. Druga je stvar što je Anto Nobilo prekršio zakon i dao Markici Rebiću sadržaj njegovog svjedočenja, a koje je Rebić odmah proslijedio Tuđmanu, pa je Tuđman praktički isti dan znao što Mesić svjedoči. I kad je Josip Jović 2000. godine počeo objavljivati sadržaj tog svjedočenja u Slobodnoj Dalmaciji, on je i dalje bio tajna, i zbog toga je 2005. godine Jović i osuđen, jer je javno tiskao nešto što je moralo ostati tajno.

Tek tada, 2005. godine, kad je haško tužiteljstvo pokrenulo hajku na hrvatske novinare (Osim Jovića tužili su i Domagoja Margetića, Stjepana Šešelja i Marijana Križića, a u svezi s drugim slučajem Ivicu Marijačića i Markicu Rebića) tadašnji Predsjednik Vlade RH Ivo Sanader zatražio je od Mesića da podnese zahtjev da haški sud skine oznaku tajnosti s njegovog svjedočenja i učini ga javnim, što je Mesić i učinio, i otad je Mesićevo svjedočenje u slučaju Blaškić i službeno postalo javno.

Ova priča o tome da su neke novinarke protiv nekog dizale temperaturu i da je to razlog za traženje statusa zaštićenog svjedoka priča je za malu djecu.

Činjenica je da je Mesić svjedočio, da je Tuđman praktički isti dan znao što je Mesić svjedočio, i da mu se ništa nije dogodilo.

Sve ostalo su izmišljotine.

A prava istina je ustvari ono što je prije samog početka Mesićeva svjedočenja u slučaju Blaškić izrekao Blaškićev odvjetnik Russell Hayman:

“Činjenica je da Mesić ima sastanak s news-medijima u svezi sa svojim svjedočenjem u ovom drugom slučaju postavlja prilično očito pitanje, a to je da će ga se pitati ´Jeste li bili svjedok u slučaju Blaškić?´. On će očito lagati novinarima i reći: ´Ne, nisam, ondje sam svjedočio u drugom slučaju.´Sad postavljam pitanje: ´Bi li sud trebao sudjelovati u takvoj vrsti prevare i obmane´? “ (3)

Dakle, ono što je prava istina, to je činjenica da se o Mesićevim lažima, obmanama, prevarama i manipulacijama počelo raspravljati prije nego što je Mesić izrekao prvu riječ u svom svjedočenju u predmetu Blaškić. Od te činjenice ne treba ići dalje.

3. Tko vas je predložio kao svjedoka u ta tri postupka, tužiteljstvo, ili obrana optuženih?

– U sva tri postupka predložilo me tužiteljstvo.

Komentar:

Stvarno je sutra Božić. Ovdje opet nema laži, ova rečenica je istinita, ali je nepotpuna. Naime, Mesić je zaboravio dodati da je bio svjedok optužbe protiv Blaškića na svoj vlastiti zahtjev. To je vidljivo iz uvodne riječi tužitelja Marka Harmona:

“Činjenica da je odgovarao na te snažne napade ni na koji način ne znači odustajanje od njegovog zahtjeva da svjedoči pred sudom, na sjednici koja bi mu pružila zaštitu, tj. na zatvorenoj sjednici” (4)

Već iz ovog vidljivo je da je Mesić sam zatražio da svjedoči, dakle nitko ga nije zvao, a isto tako sam je tražio da njegovo svjedočenje bude tajno. Da ne bi bilo zabune evo još jedne reference:

Mark Harmon: “Prije nekog vremena, kao posljedica zbivanja s kojima je sud već upoznat, saznao sam od slijedećeg svjedoka optužbe da želi svjedočiti na zatvorenoj sjednici” (5)

Dakle, nema nikakve sumnje da se Mesić sam javio svjedočiti, kao što se u drugoj polovici 80.-ih sam javio cinkati za UDBU, odnosno SDS gdje ga je na vezi držao osobno Kolja Družić.

Isto tako, jasno je da je Mesić sam zatražio da sadržaj njegovog svjedočenja bude tajan, jer je i njemu bilo jasno da će izreći gomilu laži, i bilo mu je interesu da te laži u Haagu ne budu djelom javne rasprave, pogotovo kad se uzmu u obzir njegove buduće političke ambicije, koje su se, na veliku žalost po hrvatsku državu i hrvatski narod i ostvarile, a koje bi se teže ostvarile da se o njegovom krivokletstvu u Haagu moglo javno raspravljati.

Dakle, Mesić sam kaže da je svjedočio kao svjedok tužiteljstva. U drugim prilikama laže kako ga je zvao sud i kako se morao odazvati. To je naravno laž. Nitko nema obvezu svjedočiti pred haškim sudom, osim u jednom slučaju, a to je kad mu sudsko vijeće dostavi sub-poenu odnosno obvezujući nalog, i tad svjedok svjedoči kao svjedok suda, a ne kao svjedok tužiteljstva.

Tužiteljstvo pak nema pravo slati obvezujuće naloge za svjedočenje (Blaškić, paragraf 43.) Nabrojit ću samo neke od dužnosnika koji su odbili svjedočiti kao svjedoci tužiteljstva i svjedočili su kao svjedoci suda: David Owen, Milivoj Petković, Bob Stewart, Jean Pierre Thebalut, Philippe Morillon, Enver Hadžihasanović, Amir Kubura…
Ukratko, Mesić laže!

4. Optužuju vas da je upravo vaš iskaz u predmetu Blaškić, ali i dokumenti koji su iz Ureda predsjednika poslani u Haag, doveli do osuđujućih presuda bosanskim Hrvatima te do konstatacije u zadnjoj presudi o sudjelovanju hrvatskog državnog vrha u udruženom zločinačkom pothvatu u BiH. Što mislite o tim optužbama?

– To su konstrukcije. Naime, general Tihomir Blaškić je živ i može se i njega o tome pitati. Na svjedočenju Blaškiću, o njemu sam rekao jednu jedinu rečenicu – da ne znam ništa o njegovom ratnom putu i da smo se samo jednom sreli u saborskom kafiću

– on je bio u odori generala HVO-a. Ja sam u tome procesu govorio o politici Hrvatske i tadašnjoj politici Jugoslavije. Potpuno je druga stvar smeta li to nekoga.

Komentar:

Što reći o ovoj bolesnoj manipulaciji? Slavica Lukić ga pita jedno, a on odgovara drugo. Nitko njega nikad nije optužio, bilo s “ljevice” bilo s “desnice” da je on izravno teretio Blaškića. Nego ga se optužuje za ovo što i sam priznaje, da je pričao laži o hrvatskoj politici pomoću kojih je jedan unutarnji sukob okvalificiran kao međunarodni, a što je iz slučaja u slučaj raslo, i kasnije dovelo do presude o UZP-u u predmetu šestorke.

Kao primjer može se navesti Mesićeva izjava od 19. ožujka 1998. gdje je rekao da su Hrvati sami sebe protjerali iz srednje Bosne.

Pitanje: U glavnom ispitivanju rekli ste da je zbog katastrofalne politike Franje Tuđmana, a to je slobodno tumačenje, 500 000 Hrvata pobjeglo iz Bosne i Hercegovine; je li to točno?

Svjedok Mesić: Ne samo zbog toga. Svakako najvažniji razlog bila je srpska agresija a drugi razlog je politika Franje Tuđmana.

Pitanje: Od tih 500 000 bio je najveći broj iz Središnje Bosne?

Svjedok Mesić: Ne znam sve brojeve, ali ako me pitate o toj pogrešnoj politici, mislim da je dovolnjo reći da su Hrvati unutra sebe smatrali pod opsadom…

Dakle, vidite, politika je bila povući Hrvate iz nekih područja i to su mi potvrdili ljudi iz Vareša. Član Hrvatskog narodnog vijeća, Josip Jozelić iz Vareša, rekao mi je da je HVO evakuirao hrvatska sela zbog određenih dogovora u koje nije mogao ulaziti jer nije znao što se zbivalo. Dakle, ta politika pridonosila je egzodusu a ne samo srpska agresija. (6)

Ovakva bolesna laž prenosila se iz predmeta u predmet sve dok nije završila u presudi šestorci, i to u onom djelu presude koji govori o UZP-u (svezak 4.) u paragrafu 54. (7)

Ovakvih primjera ima još, ali treba dalje rastakati Mesićeve laži pa ću se zadržati samo na ovom jednom, oglednom primjeru.

5. Optužuju vas da ste teretili hrvatski državni vrh za umiješanost u rat u Bosni i Hercegovini?

– To su također konstrukcije. Govorio sam ono što je zabilježeno na više mjesta u svim mojim svjedočenjima pred Haaškim sudom. Zašto me ne pitaju o svjedočenju u slučaju Slobodana Miloševića i Slavka Dokmanovića? Zašto one koji me napadaju to ne interesira? U Beogradu sam 1990. razgovarao s Borislavom Jovićem koji je u isto vrijeme kad i ja bio član Predsjedništva SFRJ. Rekao sam mu da bi bilo dobro da zaustavimo “balvan revoluciju”, da sjednemo za stol, da pitanja koja moramo razriješiti razriješimo bez oružja jer rješavanje problema balvanima Srbe u Hrvatskoj vodi u samoubojstvo. Pitao sam ga trebaju li Srbiji Srbi u Hrvatskoj. Odgovorio je – ne. Pitao sam ga treba li Srbiji hrvatski teritorij. Odgovorio je – ne treba. A, što vama treba, pitao sam. Odgovorio je – nama treba 63 posto Bosne i Hercegovine. To je, rekao mi je, bilo srpsko, jest srpsko i srpsko mora ostati. Rekao sam – ako je to tako, idemo onda ti, ja, Franjo Tuđman i Slobodan Milošević sjesti za stol pa da vidimo o kojim problemima se u Hrvatskoj radi, pa da se oni pokušaju riješiti kroz institucije u Hrvatskoj, bez balvan-revolucije i oružja. Zvao je Miloševića i on se složio. Odmah sam sjeo na avion i odletio u Zagreb jer nisam htio o tome s Tuđmanom razgovarati telefonom. Prenio sam prijedlog Tuđmanu i on se složio. Međutim, to je Tuđmanu bio signal da bi bilo dobro da on sjedne s Miloševićem i on je zaista za siječanj 1991. dogovorio njihov susret u Karađorđevu.

Komentar:

Za rastočiti ovu laž, ovu izmišljenu izjavu Borisava Jovića, ovo totalno iskrivljenje konteksta potrebno je puno vremena i prostora. Međutim, kako je to već učinjeno ostavljam poveznice na postove na jednom forumu gdje je to već učinjeno. (8)
Samo pogledajte koliko tu treba teksta da bi se uvjerljivo pobile ove laži. I to ja najveći problem nas koji se zalažemo za istinu. Lažljivcima poput Mesića je puno lakše jer imaju puno manje posla. A mi koji smo na putu istine moramo se truditi puno više u pobijanju tih laži.

Međutim, zadnja rečenica u ovom Mesićevom odgovoru na pitanje Slavice Lukić zaslužuje da se njome posebno pozabavim, jer ona razotkriva svu tehnologiju laži ovog patološkog lažljivca. Mesić naime tvrdi je Tuđman “za siječanj 1991. dogovorio njihov susret u Karađorđevu.” Činjenica je da je sastanak između Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu održan 25. ožujka 1991. a ne u siječnju.

Činjenica je da je do tog sastanka došlo na prijedlog predsjedništva SFRJ, a nakon krize koja je izbila u kolovozu 1991. godine kad su srpski pobunjenici rušili balvane, zapriječavali ceste i stvarali kaos po Hrvatskoj. Već tad Tuđman je tražio bilateralni sastanak s Miloševićem znajući kako Beograd i njegova politika stoje iza tih barikada. Tim potezom Tuđman je htio poručiti i međunarodnoj zajednici tko zapravo stoji iza kninskih pobunjenika, a kako Milošević nije bio glup i kako mu je bilo jasno što Tuđman želi, on je do zadnjeg trenutka izbjegavao susret s Tuđmanom. Naime, predsjedništvo SFRJ predložilo je da se održi 6 sastanaka svih 6 predsjednika tadašnjih republika koje su tvorile bivšu državu. Prvi takav susret održan je u Splitu, u vili “Dalmacija” dana 28. ožujka 1991. Predsjedništvo SFRJ prije toga predložilo je, kao uvod u ove razgovore i pregovore šestorice predsjednika republika, bilateralne razgovore po načelu “svatko sa svakim”. Tako su se primjerice Milošević i Kučan sastali 24. siječnja 1991. u Beogradu kad je sastavljen onaj čuveni srpsko-slovenski sporazum Milošević-Kučan kojim “Srbija nema ništa protiv toga da Slovenija ode iz jugoslavije, a zauzvrat Slovenija nema ništa protiv toga da Srbija pravi projekt velike srbije na račun teritorija Hrvatske i BiH.” (9)

Isto tako održan je bilateralan susret Miloševića s Alijom Izetbegovićem u Beogradu 22. siječnja 1991. te čak dva bilateralna susreta Tuđmana i Izetbegovića, u Sarajevu 21. siječnja 1991. i u Zagrebu 20. veljače 1991.
Dakle, s obzirom da je prvi od 6 sastanka 6 predsjednika republika održan 28. ožujka 1991., jasno je da je Milošević uspio u svojoj namjeri otezanja i da se s Tuđmanom susreo praktički u zadnjem rasploživom terminu, 25. ožujka 1991. A zašto Mesić sad laže da je taj sastanak održan u siječnju, to ću pokazati nakon što citiram još jedan dio njegovog intervjua.

6. Je li to bio prvi fizički susret Tuđmana i Miloševića?

– Jest i taj se susret održao bez mene, a Milošević je na njega došao bez Borislava Jovića. Uvijek sam petkom i subotom dolazi iz Beograda u Zagreb, i mi smo ga čekali da se vrati iz Karađorđeva. Prije toga susreta rekao sam mu da me smeta što se on održava u Karađorđevu, ali on je rekao – sasvim je svejedno gdje ću se s njim naći, najvažnije je da čujem što on želi. Na taj sastanak u Karađorđevu iz Hrvatske su otišli Tuđman i šef njegova kabineta Hrvoje Šarinić. Kad su se njih dvojica vratili iz Karađorđeva, sastali smo se s ljudima iz tadašnjeg hrvatskog državnog vrha. Imali smo po stolovima kavu, čaj, neko piće. Tuđman je ušao u sobu i rekao – raščistite odmah stolove, Hrvoje, daj karte. I tada je Tuđman objasnio što Milošević predlaže. Rekao je da Hrvatskoj predlaže banovinske granice plus Cazin, Kladušu i Bihać. Prenio je što mu je točno rekao Slobodan Milošević. Rekao je: “Franja, ti uzmi Cazin, Kladušu i Bihać, to meni ne treba, to je takozvana ‘turska Hrvatska’”. Upitao sam Tuđmana – a što kaže Alija? Odgovorio mi je: “Što ima Alija pitati, kad se hrvatske i srpske škare slože, nema Alija što pitati”. Rekao sam mu – slušaj, to onda znači rat. Rekao je: “Ma kakav rat, to je izbjegavanje rata”. Tako je otprilike tekao taj razgovor. Poslije toga Tuđman je otišao i na drugi sastanak s Miloševićem…

Samo da razjasnimo, tko je sve s hrvatske strane bio na tome sastanku na kojem je Tuđman izvijestio o prvom susretu s Miloševićem u Karađorđevu?

– Cijeli tadašnji hrvatski državni vrh, od Jože Manolića pa dalje.

Komentar:

Neoboriva je činjenica da je Mesić u Haagu svjedočio i lagao da se susret Tuđmana i Miloševića odigrao 30. ožujka 1991. I to najmanje 2 puta. (10)

Činjenica je da je takva laž na temelju Mesićevog svjedočenja završila u paragrafu 105. presude Blaškiću
105. Uostalom, te su se te`nje za podjelom očitovale u povjerljivim razgovorima o podjeli Bosne i Hercegovine koje su Franjo Tuđman i Slobodan Milošević vodili 30. marta 1991. (11)

Da ova laž (koju Mesić sad pobija novom laži, tezom da je Karađorđevo bilo u siječnju) nije slučajna, pokazuje da je Mesić u niz primjera ponovio istu. Evo samo jedan primjer kako se to odvija. Mesić priča laži u mikrofon nekakvom unitaristički raspoloženom jugo-novinaru i laže kako je Karađorđevo bilo 30. ožujka 1991. Na to unitaristički novinar skače i “ispravlja” ga i kaže da je to bilo “26. marta” (12)

Dakle, na ovom videu možete vidjeti dvojicu koja nadugo i naširoko raspredaju bajke o Karađorđevu, a nisu sposobni pogoditi ni datum sastanka.

Naime, još jednom, sastanak u Karađorđevu održan je 25 ožujka 1991. To je neosporna činjenica. Kao što je neosporna činjenica da su haško tužiteljstvo i haški sud razvili razne teorije o “agresiji Hrvatske na BiH” na temelju tog mita o Karađorđevu, a da nekih 15-ak godina nisu bili sposobni utvrditi ni datum tog sastanka.

Budući da je raspravnim vijećem u slučaju Prlić i ostali predsjedao sudac Jean Claude Antonetti, koji je u tom Haagu jedini normalan čovjek, njemu se nije moglo dogoditi da mu u presudu uđe krivi datum. Tako u paragrafu 7. stoji da je sastanak održan 25. ožujka (Vidi referencu broj 7.)

Međutim, pitanje je bi li čak i sudac Antonetti to utvrdio ili bi samo prenio ono što piše u paagrafu 105. presude Blaškiću da general Praljak nije inzistirao da se utvrdi točan datum sastanka u Karađorđevu. Zato je odmah na početku protuispitivanja svjedoka optužbe Josipa Manolića postavio to pitanje (13)

Kao što vidite, i sud i obrana, i tužiteljstvo i svjedok su se složili da je sastanak u Karađorđevu održan 25. ožujka 1991. Pritom je Keneth Scott bio izrazito nervozan, jer mu je bilo jasno što general Praljak želi postići inzistiranjem da se utvrdi točan datum.
Postavlja se pitanje zašto je Mesić lagao o datumu. Naime, umjerena desnica u Hrvatskoj na takve stvari lakonski odmahuje rukom govoreći kako Mesić ni o čemu nema pojma, a to je greška, jer Mesićeve laži imaju svoju namjenu.

Usput budi rečeno, ona najekstremnija, crnokošuljaška, profašistička desnica djeli Mesićeve stavove i po pitanju Karađorđeva i svega vezanog uz to, oni su na istoj osi (14).

A kad se ekstremni komunisti i ekstremni fašisti u nečem slažu onda možete biti sigurni da je to laž, ma koliko tu laž blagoslivljao haški sud.

Mesić je na sudu lagao o datumu jer mu je bilo poznato da je prvi od šest sastanaka šest predjednika republika održan 28. ožujka 1991. u Splitu (15).

Svojom laži da su Tuđman i Milošević svoj susret odradili 30. užujka, dakle dva dana nakon susreta šestorice u Splitu, Mesić želi sugerirati kako su se ova dvojica naknadno i iza leđa dogovarali na račun ove ostale četvorice.

A zašto onda Mesić u ovom intervjuu pobijajući svoju prethodnu laž izerečenu na sudu pod prisegom, izvaljuje novu laž i susret u Karađorđevu smješta u siječanj 1991. godine?

Odgovor se krije u transkriptu Mesićeva svjedočenja od 17. ožujka 1998. Naime na stranici 7136 tog transkripta Mesić tvrdi kako se “Tuđman iz Karađorđeva vratio zadovoljan” jer da je “dobio garancije od Kadijevića da neće napasti”.

Nešto slično se zaista dogodilo, međutim to nema veze s ovim što Mesić priča. Naime, kao što sam već rekao, Milošević i Kučan potpisali su 24. siječnja 1991. slovensko-srpski sporazum koji je u političkom smislu nulta točka svih ratova na području bivše države.

Nakon što su se dogovorili sa Slovencima, Srbi vuku slijedeći potez i istu večer na beogradskoj televiziji prikazuju film o naoružavanju Hrvatske u kojem glavnu ulogu igra Martin Špegelj. Taj film je napravljen u produkciji KOS-a i cilj tog filma bilo je pokretanje operacije KOS-a pod nazivom “Štit” u kojoj su oni sebi dali zadaću uhititi kompletno hrvatsko državno vodstvo. Dan kasnije, 25. siječnja, dok su svi čekali što će se dogoditi očekujući vojnu interevenciju, Tuđman donosi odluku da ide u Beograd na sjednicu predsjedništva. S njim su išli i Josip Manolić koji je tad bio Predsjednik Vlade RH i Žarko Domljan koji je bio Predsjednik Sabora. Mesić je već bio u Beogradu jer je tamo bio na svom poslu kao član predsjedništva SFRJ na kojem mjestu je nekoliko mjeseci ranije zamjenio Stipu Šuvara.

Dakle, događaji o kojima govori Mesić nisu se zbili u Karađorđevu nego u Beogradu 25, siječnja 1991. to je bilo na predsjedništvu SFRJ, i tad je Kadijević obećao da neće napasti jer je Tuđman na njega izvršio pritisak. Sve je ostalo zabilježeno u BBC-evoj seriji “Smrt jugoslavije” (16)

Dakle, budući da je na toj sjednici predsjdništva SFRJ bio i Mesić, (dakle, laže kad kaže da nije tu bio) malo je vjerojatno da je on mogao dočekati Tuđmana u Zagrebu, a još manje da je njemu Tuđman rekao kako Kadijević neće napasti. Osim toga, sve to skupa sa susretom Tuđmana i Miloševića 25. ožujka 1991. u Karađorđevu nema nikakve veze. Na tom sastanku nije bilo ni Kadijevića ni Manolića. Tuđmanu je tad u pratnji bio samo Hrvoje Šarinić.

Ukratko, Mesić je o datumu sastanka u Karađorđevu lagao i u Haagu, a laže i u ovom intervjuu pobijajući na taj način svoju laž koju je izrekao kao svjedok optužbe protiv Tihomira Blaškića.

7. Znači, vi ste već u siječnju 1991. nakon prvog susreta Tuđman – Milošević znali da njih dvojica dogovaraju podjelu BiH?

– Da. To je bio prijedlog Slobodana Miloševića. On nam nije rekao da je to prihvatio već da je to prijedlog Slobodana Miloševića, ali bilo je očito da je s tim prijedlogom bio oduševljen. Na drugi sastanak s Miloševićem, Tuđman je otišao u jedno drugo lovište, Tikveš, ali mene više nije zvao na sastanak na kojem je referirao o njemu, tako da ne znam što je na kraju dogovoreno. U svakom slučaju, prijedlogom Slobodana Miloševića na prvom sastanku o podjeli Bosne bio je oduševljen.

Kakve su bile reakcije članova hrvatskog državnog vrha na sastanku nakon Karađorđeva na kojem vas je Tuđman informirao o Miloševićevoj ponudi o podjeli BiH?

– Nitko ni na koji način nije reagirao osim mene koji sam pitao što je u tom slučaju s Alijom. Da se vratimo na moje svjedočenje pred Haaškim sudom u procesu Blaškiću – o toj politici sam ja svjedočio. Odgovarao sam na pitanja suca što znam o politici iz toga vremena, a ne o Blaškićevom ratnom putu.

Komentar:

Ovdje komentar nije potreban, jer se novinarka Pupovčeva žena naslanja na prethodno iznesenu Mesićevu laž, a istu sam već pobio. I sve ostalo što iznosi Mesić je laž.

Sad je 24. prosinca Gospodnjeg 2017. godine, 20 je sati, i Badnja je večer. Ja kao Katolik po vjeroispovjesti moram izvršiti svoje dužnosti i duhovno se pripremiti za Svetu Misu koja će označiti obilježavanje rođenja našeg jedinog Spasitelja, Isusa Krista, Sina Božjega i Največeg Čovjeka svih vremena.

Sutra je Božić, dan za odmaranje i blagovanje u krugu obitelji. Zato ću s rastavljanjem laži ovog sotoninog pobočnika, lažnog svjedoka, krivokletnika i veleizdajnika nastaviti u utorak 26. siječnja, kad se, ironično, obilježava Blagdan Svetog Stjepana Mučenika kojeg je nevinog na pravdi Boga bijesna rulja kamenovanjem zatukla do smrti.

Pravo je svetogrđe da jedan ovakav sotonin pobočnik kao što je Mesić nosi ime po velikom mučeniku, jer on toga nije dostojan. Ja ću u nastavklu obrade ovih Mesićevih laži iznesenih u Jutarnjem listu svakog normalnog, objektivnog i istinoljubivog čovjeka neoborivim argumentima uvjeriti u tu činjenicu.

Do tada, svim Krščanima koji slave Blagdane po Gregorijanskom kalendaru želim sretan i blagoslovljen Božić

Reference: