Uz presudu šestorici Hrvata iz BIH: Međunarodno kazneno pravo i (ne)pravda – lutanja i stranputice

Presude kaznenih tribunala često potiču na preispitivanje odnosa između prava i pravde. Često su povod emotivno intoniranih rasprava o tome je li počinitelj kaznenoga djela zaslužio biti osuđen, je li kazna koja mu je izrečena primjerena težini počinjenoga kaznenog djela, može li žrtva kaznenoga djela time ostvariti materijalnu i/ili moralnu zadovoljštinu i, konačno ali ne manje važno, kakve je posljedice određena presuda prouzročila u javnosti? Često se prigodom takvih rasprava argumenti koriste samo kako bi se opravdale vlastite pozicije i potvrdila osobna promišljanja. Tonovi su uglavnom povišeni, a poznavanje činjeničnih i pravnih pitanja relevantnih za prosuđivanje redovito vrlo ograničeno. Ipak, reakcije javnosti na kazneno pravosuđe, bez obzira što su ponekad pretjerane, naglašeno subjektivne i nesukladne realitetu, ne samo da su normalne nego su i očekivane pa i poželjne.

Naime, jedna je od semantičkih funkcija kazne izrečene u kaznenom postupku poruka koja se, osim počinitelju (specijalna prevencija), upućuje i javnosti. Sadržaj poruke javnosti nije usmjeren samo na odvraćanje potencijalnih počinitelja od počinjenja kaznenih djela (generalna prevencija) već i na nužnost (klauzula ultima ratio) i pravednost kažnjavanja počinitelja. Stoga je upravo reakcija javnosti u funkciji korisne povratne informacije kaznenom pravosuđu je li distributivna pravednost (pravednost koju podjeljuje država ili neki drugi entitet na temelju unaprijed definiranih načela i kriterija) in concreto doživljena odnosno percipirana kao ispravna ili neispravna (u filozofiji morala pravedno postupanje izjednačava se s ispravnim postupanjem). Drugim riječima, reakcija javnosti na određenu presudu ključni je test pravednosti svakoga kaznenog pravosuđa pa i onog međunarodnog.

Distributivna pravednost

Upravo u kontekstu međunarodnoga kaznenog pravosuđa rasprave o pravednosti dobivaju posebnu dimenziju. Od niza međunarodnih kaznenih tribunala osnovanih ad hoc i Stalnoga međunarodnog kaznenog suda za nas je posebno važna aktualna praksa onoga koji je sudio za teške povrede međunarodnoga humanitarnog prava na području bivše Jugoslavije (skraćeno: MKSJ). Posljednje dvije presude MKSJ-a prije zatvaranja su presuda Mladiću i presuda tzv. bosanskohercegovačkoj šestorici (predmet Prlić i dr.). Mladić je osuđen na kaznu doživotnoga zatvora kao sudionik čak četiri zločinačka pothvata (rasprostranjeni zločini u različitim dijelovima Bosne i Hercegovine, opsada Sarajeva, genocid u Srebrenici i otmica pripadnika mirovnih snaga). Presuda Mladiću uglavnom je u Sarajevu i Zagrebu ocijenjena pravednom, uz konstataciju (opravdanu) da je izostalo utvrđenje genocida izvan Srebrenice. Za to je, smatram, bilo i više no dovoljno vrlo uvjerljivih dokaza, no vijeće je utvrdilo da se, premda su ostvarena sva obilježja genocida uključujući i specijalnu namjeru (dolus specialis), zbog broja žrtava ne može raditi o genocidu (!) pa je po toj osnovi Mladića oslobodilo optužbe. Osim toga, vijeće je „očistilo“ presudu od bilo kakva pa i sporadičnog spomena Miloševića i tadašnjega vojnog i civilnog rukovodstva Srbije (SR Jugoslavije) u kontekstu zajedničkoga zločinačkog pothvata u BiH. To je na neki način bilo očekivano jer je na isti način vijeće postupilo i u drugim predmetima optuženih čelnika bosanskohercegovačkih Srba (Karadžić, Krajišnik). Javnost u Srbiji presudu je uglavnom doživjela nepravednom, a tamošnje vlasti uglavnom su je ignorirale.

Nakon presude šestorici reakcije su bile gotovo dijametralno suprotne. Nedvojbeno je da za takve različite percepcije postoji niz razloga, no osnovano je zapitati se u kojoj je mjeri za to odgovorna i međunarodna zajednica i njezina distributivna pravednost kroz instituciju međunarodnoga kaznenog tribunala. Na primjeru presude šestorici ta se (ne)pravednost projicira na tri razine – na razini počinitelja, žrtve i trećih osoba i entiteta koji su presudom implicirani kroz konstrukciju zajedničkog zločinačkog pothvata.

Nepravedan postupak

Kada je riječ o pravednosti u odnosu na optuženike, valja se podsjetiti na Luhmannovu tezu o tome da se legitimacija ostvaruje kroz proceduru. Mogli bismo reći ne samolegitimacija nego i pravednost. U tom smislu valja zaključiti da je postupak pred MKSJ-om u mnogome bio nepravedan prema optuženicima. To slijedi iz iznimne dugotrajnosti postupaka i povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku. Unatoč presumpciji nevinosti, mnogi su od njih proveli dugi niz godina u pritvorskoj jedinici MKSJ-a (u nacionalnim kaznenopravnim sustavima postoje određena ograničenja glede trajanja pritvora/istražnog zatvora tijekom kaznenog postupka). Nadalje, činjenice koje su utvrđene u nekim drugim predmetima koji su vođeni pred MKSJ-om uzete su u obzir kao presuđene činjenice, što je optuženicima onemogućilo njihovo opovrgavanje (npr. činjenice utvrđene u predmetima Kordić, Blaškić, Naletilić i Martinović). Posebno je sporno utvrđenje kaznene odgovornosti na osnovi konstrukcije tzv. zajedničkoga zločinačkog pothvata iz najmanje dva razloga.

Prvi se odnosi na načelo zakonitosti. S obzirom da taj oblik kaznene odgovornosti nije propisan Statutom MKSJ-a i da je izveden iz odredbe o osobnoj kaznenoj odgovornosti (drugostupanjska presuda u predmetu Tadić), optuženicima je uskraćeno pravo na pravnu sigurnost putem pravne predvidivosti, što je jedno od temeljnih ljudskih prava zajamčeno i člankom 7. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Drugim riječima, izvođenjem oblika odgovornosti koji nije bio izričito propisan iz odredbe Statuta i pogrešnim pozivanjem na međunarodno običajno pravo (jer je nedvojbeno da ta konstrukcija nije bila dio međunarodnog običajnog prava u vrijeme sukoba u Bosni i Hercegovini – v. presudu Izvanrednog sudskog vijeća za Kambodžu koje je to utvrdilo u odnosu na najsporniji treći oblik za razdoblje 1975–1979); optuženici koji tempore criminis toga nisu bili svjesni nisu ni mogli prilagoditi svoje ponašanje zahtjevima pravnoga poretka.

Drugi razlog neutemeljenosti pa samim tim i nepravednosti te konstrukcije ogleda se u nesukladnosti sa zahtjevima načela krivnje. Krajnje ekstenzivna koncepcija zajedničkoga zločinačkog pothvata isključuje utvrđivanje uzročne veze između počinjenih kaznenih djela (koja su utvrđena i u prije navedenim postupcima) i optuženika. Oni nisu sudjelovali u počinjenju kaznenoga djela ni neposrednim ostvarenjem obilježja tih djela, niti su ih zapovjedili, poticali, podržavali i sl. Međutim, oni su po osnovi svog položaja dali svoj doprinos u realizaciji zajedničkog cilja (a to je prema ocjeni vijeća bilo stvaranje entiteta u granicama Banovine Hrvatske s perspektivom pripojenja Hrvatskoj) zbog čega su odgovorni pa i u onim situacijama u kojima su zločini njihovih podređenih bili samo predvidivi. Uključivanjem kriterija nehajne odgovornosti (predvidivost) izravno je proširen oblik krivnje za tipično namjerna kaznena propisana Statutom, bitno je olakšana pozicija Tužiteljstva, a optuženici su dovedeni u gotovo nemoguću situaciju dokazivati svoju nevinost (umjesto da, kako bi trebalo biti, Tužiteljstvo dokaže njihovu krivnju – actore non probante reus absolvitur).

Izmišljena kolektivna odgovornost

U čemu se ogleda (ne)pravednost u odnosu na treće osobe (dakle one koje nisu formalno optužene) i u odnosu na entitete (u ovom slučaju HVO i HZ Herceg-Bosna) koji se spominju u presudi? U tzv. kontekstualnom dijelu presude iscrpno je elaborirana aktivna uloga visokih državnih dužnosnika RH (Tuđman, Bobetko i Šušak) u podjeli BiH i u vezi s nazočnosti hrvatskih oružanih snaga na području BiH. Premda je u odluci iz srpnja 2016. kojom je odbilo zahtjev RH da se uključi u postupak u svojstvu prijatelja suda, Žalbeno vijeće navelo da su „utvrđenja kaznene odgovornosti od strane Tribunala obvezujuća samo u odnosu na optuženike u konkretnom predmetu“, ono je u žalbenoj presudi otklonilo raspravu o tom pitanju, čime je otvorilo mogućnost da svatko tumači presudu na način koji mu odgovara. Isto se odnosi i na odgovornost države. Premda je posve jasno da MKSJ nije nadležan suditi državama i da ova presuda ne bi trebala imati nikakve pa ni neizravne pravne posljedice za RH (u smislu naknade štete žrtvama), ostaje pitanje zbog čega je i država, premda neizravno putem njezina tadašnjeg predsjednika i dvojice visokih civilnih i vojnih dužnosnika, implicirana u presudi. S obzirom da za to nije bilo nikakvih pravnih razloga (čak naprotiv!) ne preostaje drugo no zaključiti da je time MKSJ još jednom preuzeo neke ovlasti koje mu Vijeće sigurnosti nije povjerilo.

Riječ je o ambiciji Tribunala da postane nekom vrstom historiografskoga foruma – autentičnoga tumača povijesne istine – za što nije dobio mandat. De facto proširenjem svoje funkcije i impliciranjem osoba i struktura koje nisu bile formalno optužene MKSJ je postupio upravo suprotno onomu što je neprestano naglašavao – da svaki zločin ima ime i prezime i da za njega mora odgovarati isključivo onaj tko ga je počinio. Time je, doduše ne u pravnom, ali svakako u sociološkom smislu, svojom praksom uveo neku vrstu kolektivne odgovornosti. Osim što na to nije imao pravo, postavlja se pitanje kojim se mjerilima pritom rukovodio. U presudi šestorici, kao i nekim ranijim presudama (Kordić i dr.), sukob između Hrvata i Bošnjaka karakteriziran je kao međunarodni. To nije, kako se u javnosti moglo čuti, istovjetno agresiji jer ona nije zločin iz nadležnosti Tribunala, a sve i da jest, države ionako ne mogu odgovarati pred MKSJ. Utvrđenje karaktera sukoba (unutarnji ili međunarodni) preduvjet je primjene članka 2. (teške povrede ženevskih konvencija). Postavlja se, međutim, pitanje zbog čega je u postupcima protiv bošnjačkih optuženika za zločine protiv Hrvata u srednjoj Bosni (Hadžihasanović i Kubura) sukob između Armije BiH i HVO-a karakteriziran kao unutarnji (nemeđunarodni). Teško se oteti dojmu da su u koncipiranju optužnica korištena različita mjerila glede jednog te istog sukoba. Valja podsjetiti i da su bošnjački optuženici suđeni isključivo po osnovi zapovjedne odgovornosti i da su kazne koje su im izrečene vrlo niske u odnosu na šestoricu. Osnovano je zapitati se da li takve optužnice i presude stvaraju dojam o tome da su zločini jedne strane bili dio zločinačkog plana, a drugi tek slučajni ekscesi. Previše je dokaza koji opovrgavaju takvu tezu. To su samo neka od pitanja koja problematiziraju selektivnost mjerila u distribuciji tzv. kolektivne pravde.

Konačno, što je s pravdom za žrtve? Suprotno proklamacijama o tome da se u kontekstu međunarodne pravde prvenstveno mora čuti glas žrtava, pri pisanju Statuta MKSJ-a o žrtvama se gotovo uopće nije vodilo računa. Postupak pred Tribunalom strukturiran je po modelu stranačkoga sučeljavanja s minimalnom ulogom suda i gotovo nikakvim procesnim pravima oštećenika (te su slabosti otklonjene u Statutu Stalnoga međunarodnog kaznenog suda, koji je učio i, nadajmo se, ponešto i naučio na pogreškama ad hoc tribunala). Stoga su žrtve više bile pred sudnicom nego u njoj. Naposljetku, pravda za žrtve usko je povezana s pravdom za optuženike i za širu zajednicu, iz koje dolaze i žrtve i optuženici/osuđenici. Ako je presuda nepravedna za optuženike/osuđenike, a ona to jest ukoliko je pravno i činjenično neutemeljena, tada se ne može očekivati da će je oni prihvatiti i njezinim prihvaćanjem preuzeti osobnu pravnu i moralnu odgovornost za kaznena djela koja je počinio netko drugi. Bez takve individualne katarze na strani osuđenika teško je očekivati u prvom redu moralnu zadovoljštinu na koju svaka žrtva zločina mora imati pravo. Zaključno, nedomišljeni eksperiment selektivnih mjerila distributivne pravednosti haškoga sudovanja ni na jednoj od razina nije rezultirao pravdom. No možda su i očekivanja od tog foruma od početka bila nerealna.

prof. dr. sc. Davor Derenčinović/Vijenac/HKV/ https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo