Viktimokracija u režiji dvojice Izetbegovića

Velikom rasponu različitih političkih vladavina što su prohujale poviješću treba dodati još jednu uzgojenu u srcu Bosne: (islamističku) viktimokraciju. Tu je vladavinu promovirao i ustoličio Alija Izetbegović – najprije deklarirani Srbin (podrijetlom Jahić) onda zadrti Jugosloven jer je Titovo jugoslovenstvo omogućavalo formiranje islamističkog korpusa pod krinkom bratske ljubavi naroda i narodnosti SFRJ, a na koncu skinuo sve maske i postao ono što je oduvijek bio: zadrti islamist sa zadaćom da uz pomoć islamskih zemalja Bosnu i Hercegovinu pretvori u džamahiriju.

Nakon smrti Alije Izetbegovića štafetnu palicu islamizacije BiH preuzeo je potom njegov sin, Bakir Izetbegović, što jasno govori da viktimokracija ima tendenciju nasljeđivanja; posjeduje nepatvorene osobine dinastije, vrst sultanata, tj. prenosi se krvnom linijom od oca na sina.

Viktimokracija je nasilnička vladavina lažnih žrtava i pravih prevrtljivaca, ne samo političkih lažljivaca nego dobro uvježbanih prijetvornika za svaku prigodu. Ništa viktimokraciji nije sveto i sve je dozvoljeno kako bi se u javnosti ostavio dojam žrtve i patnika. Riječ je o drevnom i već stoput prokušanom sustavu iščašenih kršćana, tzv. bogumila, koji se lažima, prijetvornošću i manipulacijom, a najviše izdajom svojih dobrotvora služe da bi došli na vlast i tamo se po svaku cijenu zadržali. Sve je dozvoljeno da bi se ostvario cilj – ovom slučaju instalacija islamskog fundamentalizma i kampova za obuku islamskog terorizma na teritoriju Federacije BiH.

Nije se to dogodilo preko noći ili u jednome danu. U tom hodogramu prema islamističkoj bosanskoj državi uz pomoć viktimokracije, Aliji Izetbegoviću su velikim svotama novaca i svojim službama stacioniranim na teritoriju BiH pomogle islamističke države. Iste one zemlje koje su financirale pohod migracijskih hordi u Europu „balkanskom rutom“. U isto su vrijeme i Iran (sjetimo se kampa Pogorelica), i Qatar, i Saudijska Arabija, i Erdoganova Turska, preprarirale međunarodnu zajednicu prikazujući bosanske muslimane kao najveću žrtvu Srpsko-srbijanske agresije na BiH. Sve vrijeme pod okriljem SDA BiH, a danas Federacije BiH, sarajevska Izetbegovićeva Bosna funkcionira kao najveće i najtvrđe islamističko uporište u Europi i „čvrsto jezgro“ terorističke islamističke hobotnice.

Uz pomoć islamskih „kulturnih centara“ krakovi islamističkog podzemlja i terorizma šire se diljem svijeta i Europe, a svi putevi tog islamističkog zla vode preko BiH, točnije u „središnjicu“ SDA kojoj je sada na čelu Bakir Izetbegović. Zapravo sve veće terorističke akcije u Europi počinili su islamisti s BiH putovnicama, to se odnosi i na teroriste koji su 11. rujna napali SAD. Al-qaida je prvotno bila stacionirana u Izetbegovićevoj Bosni, tamo je i ojačana „uvezenim“ mudžahedinima i vehabijama iz vlastite proizvodnje. Sačuvana u punom sastavu i neoštećena Al-qaida je spremna za buduće terorističke napade i pripravna za islamistički pohod na Europu. Sve vrijeme islamističkim teroristima Izetbegovićeva Bosna služi kao ‘sigurna kuća’ i ekspozitura budućeg Turskog kalifata.

Malo kome pada na pamet da su bosanski muslimani, konkretno  Alija i Bakir Izetbegović, svjetskoj javnosti „prodali“ svoju izmišljenu i dobro uigranu muslimansku poziciju žrtve ne bi li pod krinkom žrtve stvorili vlastiti islamistički teror u Bosni, a onda šire po Europi.

Srebrenica je nedvojbeno strašan zločin, ali jednako četnički kao i islamistički i u tom pokolju Ratko Mladić i Alija Izetbegović popola dijele odgovornost. I mediji i javnost uporno zaboravljaju da je Alija Izetbegović povukavši 7 500 vojnika Armije BiH iz Srebenice,  omogućio četnički pokolj u Srebrenici. To je učinio iz dva razloga: da bi pokoljem u Srebrenici pojačao sliku muslimanske žrtve te da bi te snage Armije BiH povučene iz Srebrenice upotrijebio u osvajanju hrvatskih prostora u središnjoj Bosni. U svom sotonskom planu Alija Izetbegović je, nažalost, uspio jer su poslije pokolja u Srebrenici muslimani postali sinonim za najveću žrtvu u „balkanskom građanskom ratu“, a Armija BiH, tih 7 500 vojnika povučenih iz Srebrenice, agresijom na hrvatske terirorije uspjeli su u ostvarenju svog ratnog pohoda. Znao je Alija Izetbegović da će četnici sa zadovoljstvom učiniti ono što su učinili, i to je bio dio njegove kalkulacije u stvaranju islamističke viktimokracije. To bi isto Srbi učinili i u Bihaću, koji je u ljeto 1995. bio u srpskom okruženju, da HV i HVO u „Oluji“ nisu došli u Bihać i otklonila mogućnost da genocidna srpska politika ponovi Srebrenicu.

Nakon 23 godine od tih događaja postavlja se pitanje jesu li uopće HV i HVO trebali pomoći da se Bihać i okolica obrane od srpskih namjera novog genocida, počinjenje još masovnijeg zločina nego u Srebrenici? Je li tim činom Hrvatska pomogla muslimanskom življu ili je trebala pustiti da muslimani sami izbore svoju slobodu? Tako dodatno pojačana pozicija žrtve kod Alije Izetbegovića stvorila bi samo još jači politički apetit i još više promovirala islamističku viktimokraciju Alije i Bakira Izetbegovića.

Jedino su bosanski muslimani sve vrijeme rata u BiH bili u građanskom ratu i to kad su Izetbegovićeve snage ratovale protiv snaga legitimno izabranog bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Fikreta Abdića, sve druge ratne operacije u BiH i Hrvatskoj bile su unutarnji oružani sukobi  ili obrana od srpsko-srbijanske agresije. Tu srpsko-srbijansku agresiju 1991. – 1995. na Hrvatsku i BiH zaustavila je hrvatska vojnička čizma. Ni međunarodni promatrači, ni Daytonski sporazum, ni izaslanici UN ovi ili oni međunarodni čimbenici… nitko, osim HV i HVO.

Upravo u tom kontekstu treba analizirati odluke Haškog suda, od prve do zadnje, i promatrati nemoć međunarodne zajednice da spriječi nasilje i zaustavi rat na području bivše SFRJ. To su okolnosti i kontekst hrvatske obrane od srpsko-srbijanske agresije i borbe za hrvatsku nezavisnost kao i kontekst spašavanja bosanskih muslimana od četničkog terora i pokolja.

Damir Nuić/HRsvijet.net/ /Hrvatsko nebo