Drugi pišu Izbori zapravo počinju tek sada Miri (li) se – nepomirljivo?!

subota, 17 listopada 2026

Hadezeov lider navijestio je pomirenje, pa ako će već do njega doći, neka onda – makar! – Hrvati i Bošnjaci ne vežu zastave. Prvi se put, naime, to nije pokazalo mudrim.

Istina, Dragan je Čović početkom prvog poslijeizbornog tjedna obznanio kako će prvi, preliminarni razgovori onih koji su dobili najviše glasova u jednom, drugom i trećem narodu započeti vrlo brzo – već idućega, iz perspektive novog broja Katoličkog tjednika, ovoga tjedna. Slijedimo li „slučaj Sarajevo“, gdje je nova Trojka: SDA, SBiH i DF učas dogovorila formiranje županijske Vlade, možda bi se uistinu moglo dogoditi da Bosna i Hercegovina vlast dobije vrlo brzo. Što – sjećamo se svi – i nije baš čest slučaj. Mada, nužno je u vidu imati kako su za sarajevskim pregovaračkim stolom sjedili sve sami Bošnjaci. Lako je tako…

Iza svake uspješne žene…

Ipak, prije negoli se posvetimo tome potencijalnom muštuluku, osvrnimo se nakon (povijesnoga…) 4. listopada dvjema bizarnostima. Prva dolazi iz Lijepe naše gdje je predsjednica Zajednice žena HDZ-a Katarina Zrinski Splitsko-dalmatinske županije (u nekoliko mandata) Danica Baričević na svome Facebooku proslavila izbornu pobjedu Darijane Filipović: „Žena koja je Hrvatima u BiH ostvarila povijesni san. Ključnu ulogu u pobjedi Filipović odigrao je Plenković.“

No, nije ova neskrivena poklonica hrvatskoga premijera dugo zabavljala Hrvatsku i inu javnost. Ubrzo je, naime, sama izbrisala ovu svoju ad hoc izbornu analizu. Da je ovo napisao neki muškarac, bio bi optužen, nema dvojbe nikakve, za seksizam. Zbog, dakako, obrnute logike kako iza svake uspješne žene zapravo stoji – muškarac. A, kad bi k tomu uistinu bilo tako, taj muškarac ne bi bio uvozni (iz Hrvatske), nego autohtoni iz – Hercegovine: Dragan Čović, zna se!

Uostalom, i sama je izborna pobjednica u izbornoj noći, nakon što je postalo jasno kako se (bošnjačko) kukavičje jaje ovoga puta neće ugnijezditi u hrvatsku fotelju u državnome vrhu, zahvalila vodstvu stranke na hrabrosti da (baš) nju, razmjerno anonimnu, kandidiraju za Predsjedništvo BiH. A, jasno je tko je zapravo u vodstvu HDZ-a bio (i ostao) najhrabriji!

Fantomsko prohrvatstvo

Druga je pak bizarnost vezana za Avaz koji već stanovito vrijeme zabavlja čitateljstvo – čak i sarajevsku političku i medijsku čaršiju! – ustrajnim atribuiranjem Klixa – prohrvatskim. A onda, odmah u nastavku rečenice, kažu kako pojedini politički akteri uređivačku politiku toga lista i portala povezuju i s odnosom prema izbačenim iz vlasti Elmedinom Konakovićem. Jasno, uskoro bivši šef bh. diplomacije stara je meta dnevnika pod ravnanjem aktualnoga izbornoga gubitnika Fahrudina Radončića. Ali, eto, glasoviti hrvatofil Konaković svoju je naklonost Hrvatima pokazao više puta. Primjerice, u „slučaju Thompson“ u potpunosti se usuglasio s Aleksandrom Vučićem pa je, valjda, zato miljenik prohrvatskog portala.

No to, ipak, na stranu. Bitnije je da se prohrvatstvo, pa čak i fantomsko, smatra vrijednim denuncijacije – prokazivanja u najstrašnijem udbaškome stilu.

Slijedom čega valja kazati kako si je Dragan Čović, najavivši baš u tim sarajevskim novinama prošloga četvrtka da se „moramo pomiriti s Bošnjacima“, nametnuo težak zadatak. Teško će, naime, to ići. Razlike između uređivačke politike, bošnjačkih medija u Sarajevu i koncepcije srpskih (Vučićevih) Kurira, Informera, Pinka… kada je riječ o odnosu prema hrvatskoj politici, svejedno u (zapadnom) Mostaru ili Zagrebu – nema. A, sve češće ni općenito prema Hrvatima kao takvim. Ako pritom čak konstatiramo kako dnevne novine, više-manje pod kontrolom poslije rata promoviranih tajkuna te portali slična podrijetla, nisu referentni, poslušajmo što veli jedan akademik. Sarajevski, također.

Akademikova suza za – Građansku

Vidno razočaran Esad Duraković drži kako su izborni rezultati pokazali da su Bošnjaci prihvatili matricu srpskih i hrvatskih nacionalista. Pritom si je taj beogradski magistrant i doktorand, ali i akademik raznih arapskih akademija znanosti (Damask, Kairo, Aman…) za Depo.ba tumačio suštinske razlike u strateškim pozicijama naroda u BiH, naglasivši uz to kako susjedne zemlje pružaju zaleđe srpskoj i hrvatskoj politici.

„Razlika između Bošnjaka, Srba i Hrvata u tome je što Srbi i Hrvati imaju odstupnicu, države koje se šire na račun BiH, a Bošnjaci se sabijaju na gabarite Gaze, s bliskom perspektivom da doista budu Palestinci u Gazi. Bošnjaci, njihovi lideri i naročito Islamska zajednica nisu shvaćali suštinski i perspektive različite pozicije i perspektive etnija u BiH. To je tragično“, veli Duraković zaključivši i kako su onda, nakon izbora, Bošnjaci – tragičari.

Zanimljivo je, ali i znakovito da se ustrajni – i evo razočarani – poklonik Građanske, akademik Duraković, u biti, poziva na bošnjačke nacionaliste: Muhameda Filipovića, oba Izetbegovića i – čak! – ex-reisa Mustafu Cerića, glasnogovornike „temeljnog naroda“

Zanimljivo je, ali i znakovito da se ustrajni – i evo razočarani – poklonik Građanske u biti poziva na bošnjačke nacionaliste: Muhameda Filipovića, oba Izetbegovića i – čak! – ex-reisa Mustafu Cerića. U biti, pokojni je Tunjo prizivao „temljeni narod“ mobilizirajući Muslimane još uoči prvih demokratskih izbora, da bi kasnije taj svojevremeno u izboru Avaza proglašeni najpametniji u Bošnjaka, govorio i o palestinizaciji BiH. Parafrazirajući svoga oca, kojemu se nedvojbeno svidjela Filipovićeva teza, Alijin je jedinac često promicao stav kako (samo) Bošnjaci nemaju drugu domovinu. A, sve rečeno sublimirao je ef. Cerić, do (gotovo) iznemoglosti ponavljajući kako su Bošnjaci jedini narod na Balkanu bez vlastite države. „Bosna mora imati svoga domaćina“, znao je često zagalamiti taj umalo doživotni reis!

Neka (po)tonu!

Posvemašna se Durakovićeva zbunjenost – na ruševini Građanske – očituje i u njegovu odnosu prema Željku Komšiću – izbornom stradalniku 2026. Rečeni akademik, koji je inače u predizbornoj kampanji javno podržao Semira Efendića, dijeli s Komšićem viziju o budućnosti Bosne i Hercegovine kao građanske zemlje, ili, prema predizbornom sloganu toga bošnjačkog gazije, zemlje ljiljana. Međutim, kada se taj bošnjački gazija 2018. kandidirao za Predsjedništvo BiH, Duraković je upozorio da ta kandidatura daje opasan vjetar u leđa i argument hrvatskim nacionalistima da pred međunarodnom zajednicom agresivno inzistiraju na izmjenama Izbornog zakona prema etničkom ključu.

Mislio je kako je politički mudrije „pustiti Čovića da potone“, negoli homogenizirati desno glasačko tijelo. Nije, jasno, Duraković bio – i ostao! – stava kako treba potonuti Čović, nego hrvatski narod. Jer kako drugačije tumačiti tezu kako je dobro (za BiH) da potone najveća hrvatska stranka…

Nisam, dakako, vidovit, ali nekako mi se čini da bi akademik, da se eto nije (javno) deklarirao za Efendića, svoj glas dao – Kovačeviću. Jer ako je za Građansku, zašto onda nije podupro Denisa Bećirovića koji, makar formalno, dolazi iz građanske, pa, eto, i multietničke partije, nego lidera Stranke za BiH koja je inačica SDA – nerijetko i tvrđa od same matice od koje se dramatično odvojila.

O svom jadu…

I, kad smo već kod Efendića, koji može biti i više nego zadovoljan ranolistopadskim raspletom, vratimo se još jedanput na Čovićev netom izrečeni imperativ: „Moramo se pomiriti s Bošnjacima!“ Taj je višegodišnji načelnik najmnogoljudnije sarajevske Općine Novi Grad, odmah nakon izbora prilično odokativno, analizirajući uvjerljivu pobjedu Darijane Filipović, kazao kako je to dokaz da Izborni zakon ne treba mijenjati. Već da je aktualni rasplet rezultat političkog stanja u određenom trenutku i odraz onoga što rade stranke.

Jedino što je točno u izjavi ovoga Durakovićeva favorita, spominjanje je „određenog trenutka“ koji se dogodio spletom okolnosti u kojima su Bošnjaci, makar u startu, imali četiri jaka kandidata za bošnjačku fotelju, pa se – baš! – i nisu mogli, kao u četiri ranija slučaja, rasipati glasovima. (Mada, rezultati Zdenka Lučića u Sarajevu gdje je dobio 7 555 glasova, u Efendićevu Novom Gradu, primjerice, gotovo 1 900, govore kako su se Bošnjaci opet Hrvatima miješali u posao.) Glede pak „odraza onoga što rade stranke“, radio je HDZ i uoči prošlih izbora, Borjana Krišto dobila je golemih 180 255 glasova, ali zaludu kad je više od 220 000 Bošnjaka zaokružilo Komšićevo ime.

Samo, dakle, kada se najmnogobrojniji narod na izborima „o svom jadu zabavi“, Hrvati mogu izabrati legitimnoga kandidata. Tako je evo Filipovićevoj bilo dovoljno 110 000 glasova.

Tko je domaćin?

Dobro je zato što Čović inzistira na tomu da je Izborni zakon prioritet svih prioriteta. I to, kako veli, ne samo zbog Hrvata, nego i radi Bosne i Hercegovine. Pritom se ne treba zanositi – kao što je odmah nakon izbora kazao – kako su politike koje su Hrvatima višekratno oduzimale pravo vlastita izbora poražene unutar bošnjačkog političkog tijela. Važno je pri tomu reći i kako je 4. listopada ideja Građanske definitivno poražena. Kolokvijalno kazano: svi su izabrali svoje, ma koliko akademik Duraković s indignacijom procjenjivao da smo se zatvorili u etničke torove. Lider HDZ-a optimistično drži kako će pravi partneri Izborni zakon odmah staviti na stol. To je, dakle, svojevrsni test.

Treba, međutim, imati u vidu kako će za tim stolom – možda evo već i ovoga tjedna – biti i Efendić, ali i listopadska izborna zvijezda Haris Zahiragić, vjerojatno najodaniji pobornik onoga što su o konceptu BiH svojevremeno govorili: T. Filipović, Izetbegovići, otac i sin, te, poglavito, ef. Cerić. Ne bih slutio, ali ne bih se ni iznenadio da za tim stolom bude govora i o „podstanarima“ i o „dvama vagonima“ i o….

Bojim se, naime, da su ova dva mlada bošnjačka lava (de ne velim jastreba) vrlo sklona da se u Bosni zna tko je – „domaćin“…

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Izvor