Izv . prof . dr . sc . Kristijan Krkač : UNUTARSTRANAČKA DEMOKRACIJA ILI „TOO MUCH IS NOT ENOUGH“

Krenimo od činjenica toliko dragih Hegelu. HDZ je zadnja dva predsjednika stranke izabrao tako što tadašnji kandidati nisu imali protukandidate. SDP je na zadnjim izborima izabrao predsjednika tako što je tadašnji kandidat imao jednog protukandidata čija je vjerojatnost pobjede bila značajno manja od 0.5 što se može tumačiti tako da se kaže kako je bio samo formalan, ali ne i realan što se i pokazalo rezultatima izbora.

Većina stranaka statutarno i formalno njeguje unutarstranačku demokraciju, no u zbilji predsjednici ili ljudi bliski njima, koji su redovito i formalno izabrani u najviša tijela stranke u kojima oponentima nema mjesta, automatizmom odlučuju o svemu relevantnom. Tako je u velikoj većini, a redovito u parlamentarnim strankama. Iznimka je možda MOST nezavisnih lista koji iako ima predsjednika i predsjedništvo, ima i sabor koji većinski može odlučiti štošta, a što iz same naravi stranke, ali i prakse raznovrsnog individualnog djelovanja jest činjenica.

Nasuprot jednom kandidatu što je svakako nedemokratski, pa i dva kandidata pri čemu jedan služi samo fingiranju demokracije, postoji i praksa dva realna kandidata. Ako su ti kandidati korjenito suprotstavljeni, može se slutiti, a ponekad i opravdano dvojiti oko toga da se proizvodi izvanjski uzrokovan raskol stranke što za posljedicu ima to da na sljedećim izborima ne prelaze prag i to da se rasuto članstvo priključuje dvjema dominantnim strankama u realno dvostranačkom sustavu što je u RH slučaj.

Ako su pak dva kandidata iako različiti, ali ipak ne korjenito različiti, to može biti indicija u prilog tome da postoji zdrava demokracija. Ipak, tek tri dovoljno, ali stranački ne i korjenito različita kandidata čine minimum demokratičnosti. Tad mogu biti zastupljena sva dovoljno različita stajališta, napose u kontekstu realnosti dvostranačkog sustava. Pod istim uvjetima slično je i s više od tri pa do recimo šest kandidata, jer još uvijek se mogu razlikovati stajališta.

Ako pak ima više od šest, pa čak i više od 10 kandidata, to postaje zanimljivo. Ti se kandidati ne mogu relevantno razlikovati u pogledu stranačke ideologije, strategije i taktike već samim time što doslovno nema 10 takvih dovoljno različitih ideologija, strategija i taktika, napose u realno dvostranačkom sustavu. Prema čemu se oni tada politički zaista razlikuju? Ni po čemu. Razlikuju se nepolitički, primjerice prema spolu, dobi, obrazovanju, imovini, statusu, stručnosti, iskustvu, rezultatima (političkim i drugim), itd.

Navedeni se razlikuju i svojom motivacijom za kandidiranje, zatim ambicijom koja može biti realna ili sasvim umišljena (što se redovito pokaže s vremenom), te na koncu, a možda i najvažnije, isključivom voljom za moći i željom za vladanjem. No ništa od navedenog nije specifično za kandidaturu za predsjednika političke stranke, a još manje konkretne političke stranke, tako da ta svojstva de facto ne čine specifičnu razliku tih 10+ kandidata.

Realnost pokazuje da u realno dvostranačkom sustavu 1 kandidat ili 1+1 fiktivan kandidat ostavlja dubok dojam demokratskog razočaranja, ali to možda čini i 10+ kandidata, jer ako se ni u čemu relevantno ne razlikuju, tj. ako su dostatno nerazgovjetni, onda kao prvo, ne mogu biti birani kao kandidati za predsjednika stranke, a još manje konkretne političke stranke, a kao drugo, pitanje je koliko autentično ulaze u kandidaturu. Realnost također pokazuje da se kod 10+ kandidata nerijetko radi o legitimnim, ali bitno nepravednim igrama odvlačenja glasova nekom drugom kandidatu što posredno pomaže nekom trećem.
Broj kandidata za predsjednika SDP-a ovih se dana svakodnevno povećava. Naravno da svatko ima pravo kandidirati se. I to je dobro. I naravno da ako je više od dva kandidata to je zasigurno povećanje unutarstranačke demokracije. I to je dobro. No, ako se taj broj počne približavati broju npr. članova predsjedništva, broju najpopularnijih članova stranke, maksimalnom broju saborskih zastupnika ili broju političkih stranaka u RH, slutimo da bi se unutarstranačka demokracija mogla pretvoriti ili u bespoštedni rat kakav se vodi među strankama ili u vlastitu parodiju. Dojam demokratskog razočaranja podjednako je dubok kao i u prethodnom slučaju.

Kako god bilo, to treba izbjeći, možda pred-kandidaturom, pred-izborima, drugim krugom izbora ili sl., jer u bilo kojoj od navedene dvije opcije takav izbor završio, pitanje je koliko je zaista demokratskiji od izbora jednog kandidata koji pak uopće nije izbor, nego anketa o tome koliku potporu netko ima u stranci, a što se netočno naziva izborom. Onaj tko je uvjeren da su izbor s jednim kandidatom izbori očito miješa slobodu-od, ovdje od-nametanja-vođe i slobodu-za, ovdje očito izočnu slobodu-za-ovog-ili-onog kandidata, jer je „onaj“ kandidat nepostojeći. Kad bi jedan kandidat dobio potporu manju od 50% birača, to bi bilo točnije opisati kao činjenicu da su birači izabrali gospodina Niku Nikoga.

Slično i istovremeno dijametralno suprotno, onaj tko misli da se umnažanjem kandidata konstantno i proporcionalno, ako ne i eksponencijalno umnaža i unutarstranačka demokracija, očito ne razumije situaciju u kojoj taj broj počne nadilaziti polje mogućih razlika nakon kojih su svi isti, pa se dakle realno radi o jednim te istom, ili točnije o tome da je sasvim svejedno tko će postati predsjednik stranke. Tko je izabran? Svi i svatko ponaosob.

Zašto se tako nešto ne bi izbjeglo pravilom koje bi kazalo kako broj kandidata na stranačkim izborima mora biti između 3 i 6, uz to što se mogu provoditi pred-izbori, drugi krug izbora i sl.? Što tome nedostaje nije jasno, tim više što je stvarnost kojoj svjedočimo tijekom 2016. čas nedemokratska, čas na pragu vlastite parodije? Ipak, dvostranačkoj većini u saboru već više od 26 godina to očito ne odgovara i stoga je malo vjerojatno, pa je najbolje da o tome prestanemo i razgovarati, a samo dragi Bog zna koji nam je vrag bio da smo uopće i započeli.

 Izv . prof . dr . sc . Kristijan Krkač/Hrvatsko nebo