
Z. Gavran: Europska vodstva hoće nastavljanje i jačanje rata protiv Rusije u Ukrajini i bez SAD-a, u inat Trumpu i Putinu (?)
Dogodi li se tek sada eskalacija europsko-ruskog rata na teritoriju Ukrajine, dođe li ondje uskoro do svojskoga vojnog angažmana europskih velikih, istočno-rubnih i ostalih država, „Europa“ će zapravo uletjeti u hazarderski militarizam. Ako je dosadašnji angažman pomaganja Ukrajini bio uvelike „polovičan“, mlak, prespor, nedovoljan i nedosljedan, ziheraški, ovaj bi se budući mogao pretvoriti u hazarderski. Za inat Trumpu i SAD-u. Iz dišpeta. Pa kud puklo da puklo. A sve zato da bi se Europu branilo vojno već na njezinu ukrajinskom predziđu, u – krajini europskoj. U ime cjelovite Ukrajine i pobjede nad agresorskom Rusijom. Hm, živi bili pa vidjeli! Za sutra (nedjelja) Britanac Starmer sazvao je hitni sastanak više od desetak europskih čelnika, među kojima je i Zelenskij, radi savjetovanja i dogovora o tomu kako bez SAD-a, mimo SAD-a, a možda i protiv SAD-a, nastaviti zajedničkim snagama proturuski rat u Ukrajini… i kako Europu učiniti sigurnom od (očekivane) ruske najezde…
„Kane li Sjedinjene Države i Rusija na račun Ukrajinaca doći do suglasja, prijeti nam diktirani mir, koji Europi prijeti neposredno“. Tu je mračnu prognozu u komentatorskoj rubrici iznio šef uprave moćne njemačke medijske korporacije Axel Springer SE, Mathias Döpfner. Učinio je to u članku objavljenom danas (subota) poslijepodne pod naslovom „Trump i budućnost Europe – naš svjetski poredak posrće“ na portalu njemačkog dnevnika Die Welt, koji je u vlasništvu Axel Springer-a. Temeljnu tezu izrekao je u posljednjoj rečenici, slijedom skandala Trump-Zelenskij u Bijeloj kući, a ona glasi: „Pusti li Europa Ukrajinu pasti, past će Europa.“
Nadali se da ipak nije tako kako je očito da jest
Time je otkrio temeljno polazište gotovo svih europskih država i cijeloga općeg establišmenta (osim mađarske i odnedavno slovačke vlade i raznih točaka otpora), koji je do dolaska Trumpa na vlast u SAD-u dijelio (navodno jedinstven i dosljedan) liberalnodemokratski, proukrajinski i proturuski svjetonazor s vladom predsjednika Bidena.
Döpfner priznaje i da se sve do skandalozna sinoćnjeg razgovora Trumpa sa Zelenskim u Ovalnom uredu još uvijek nadao da Trampov zaokret nije neopozivo takav kakav je mnogima bilo razvidno da jest. „Mnogi transatlantisti – među kojima i ja – htjeli su se posljednjih tjedana i dalje nadati da iza provocirajući govora i objava na mrežama ipak stoji na neki način konstruktivan koncept. Pregovaračka taktika, koja doduše zvuči iritirajuće, ali naposljetku dovodi do iznenađujuće dobra izlaza, kroz koji će proći ruski predsjednik Vladimir Putin, dok će se Europa i Amerika opet usuglasiti. Trumpa se mora uzimati ozbiljno, ali ne doslovce, glasilo je rješenje problema.“
Moglo bi se primijetiti: Zaista je velika bila vjera svekolikih takvih pripadnika europskoga mainstreama. Nisu im bili dovoljni ni Trumpov predizborni program ni toliki govori i izjave koje je davao, prije i poslije izbora da uvide kako su posrijedi tektonske promjene, i to višestruke i višerazinske.
Za europsko-američki poredak mnogi su, poput ovog špringerovca, čvrsto vjerovali da je uklesan u stijeni, da nikada ne može biti do temelja narušen ni porušen. No gle vraga!, upravo se to sada događa! Njegovim riječima: Iz toga kako se Trump sinoć odnosio prema Zelenskiju, bez obzira što ni on nije bio posve pristojan, mora se zaključiti da SAD kao „zaštitna sila“ Ukrajine to više ne želi biti, ili da je „promijenio stranu“, tj. stao na stranu ukrajinskog neprijatelja, Rusije.
Poput mnogih drugih takvih pripadnika europskih političkih i ostalih vrhova i elita, i Döpfner je sada šokiran time kako „američka vlada prekoračuje crvene crte“, iznimno hitro, „u satnom ritmu“. On smatraše da se takvo što nikada ne bi smjelo dogoditi: takvo prekoračivanje crta „državnopravne demokracije“. Kojih? – Ovih: Trump nazva Zelenskija „diktatorom“, na samitu G7 ne dopušta ostalima govoriti o „ruskoj agresiji“, protiv Europe zapodjenu trgovinski rat, dok istočasno s „komunistima u Kini“ pregovara o dobrim sporazumima.
Desetljeća su očito protekla uzalud…
Desetljeća su očito protekla uzalud, u smislu dublje spoznaje o svijetu koji dijelimo s drugima. Europski umovi imali su nebrojeno prigoda uvidjeti, ali eto nisu uvidjeli, da Sjedinjene Države počivaju na egocentričnom pragmatizmu, kako njih kao uspješne države i velesile, tako i mnogih u njima, kojima je to neke vrste životni princip, modus operandi. Američki imperij, iznutra i prema van, nastao je, izgrađen je i ojačan na načelu da je svako sredstvo koje služi ostvarivanju vlastita interesa kao cilja dopušteno i „legitimno“.
I tako, Döpfner se sada čudi da „Trumpova Amerika žrtvuje Ukrajinu, žrtvuje transatlantsku sigurnosnu arhitekturu transakcijskoj strategiji ’Amerika prije svega’ i ’Samo Amerika’.“ On tek sada dokraja uviđa kako je „po toj logici“ za predsjednika Trumpa, premda nipošto samo za njega, politika „posao kao svaki drugi. Koji ni sámo međunarodno pravo ne smije ometati.“
Dobro jutro!
I ne samo to. Döpfner očito ne uviđa kakvo je realno stanje na ukrajinskom bojištu, u europskim vojnim sposobnostima i u realpolitici, a ni to da bi Europa mogla uletjeti u klopku koju je njezinim vodstvima pripravio upravo Trump, točnije: pravi kreatori (nove) američke geopolitičke strategije, koja polazi od toga da je za njih dobrobit Amerike važnija od dobrobiti Ukrajine, blagostanja u Europi, međunarodnog prava i nasljedovanju politika protiv kojih su se jedva u samoj Americi na ovim izborim izborili. A zanemaruje i mogućnost iznenadne nagodbe Europljana s Trumpom. Ali do koje sigurno ne će doći budu li ovi očekivali da on zapleše kako mu Macron, Starmer, von der Leyen, Kallas i ostali Europejci zasviraju. Umjesto da mijenjaju note i glazbala i melodije, a same sebe zamjenjuju ljudima koji bi se s Trumpom mogli mnogo lakše „naći“, oni radije bruse sablje za rat… kako bi Trumpu pomrsili konce, demonstrirali hrabrost i naveli Europljane da se opet svrstavaju uz njih, a ne uz njima alternativne snage i opcije. Sve to, naravno, u ime velikih načela kao što su međunarodno pravo odnosno suverenitet i teritorijalna cjelovitost Ukrajine.
Oni koji bijahu skupa s Amerikancima i Rusima skovali perfidni plan Z-4, kojim su u Hrvatskoj predvidjeli stvaranje srpske republike u hrvatskoj državi.
Što mi Hrvati pamtimo
Mi ovdje dobro pamtimo mnoštva takvih američkih službenih postupanja, od kojih je jedno od posljednjih nepravedno i neovlašteno protivljenje rješenju za Južnu plinsku interkonekciju što ga zastupaju hrvatski predstavnici i iz BiH. A sjećamo se, npr., i posjeta Jamesa Bakera Beograda u lipnju 1991. i njegova davanja „zelenog svjetla“ agresiji JNA na Hrvatsku odnosno sprječavanju hrvatskog (i slovenskog) osamostaljenja. Sjećamo se i silnih diplomatskih i drugih pritisaka na Hrvatsku da izruči svoje generale te vojne i civilne dužnosnike HVO-a haaškom tribunalu te da bezuvjetno pronađe i izruči generala Gotovinu – dok je istodobno ta ista Amerika odbijala postati članica novoosnovanoga Međunarodnoga kaznenog suda. S opravdanjem da bi taj sud mogao nepravedno suditi američkim vojnicima koji su sudjelovali u oružanim sukobima po svijetu!
Imali smo, doduše rijetko i uvjetno, i pozitivnih iskustava sa SAD-om, točnije: samo s pojedinim segmentima američke države. Imala ih je, naravno, i Europa. No nju nije osobito opterećivalo ono što je SAD činio drugdje po svijetu, a što nije bilo čestito; dapače, i razne europke države u tomu su nerijetko sudjelovale. Iz vlastitih interesa. Žmireći po potrebi na jedno ili na oba oka.
Döpfner je sada šokiran izgledima da „bi Putin u četvrtoj godini svoga rata mogao s američkom potporom proglasiti pobjedu nad Ukrajinom“. A taj bi, po njegovoj procjeni, „diktirani mir“ mogao postati „početkom eskalacije, koje su se pacifisti oduvijek bojali“.
„To se sada mora promijeniti“
Eto, sada najednom doznajemo da su on i njegovi Europejci, vodeći i dominantni ljudi i staleži na kontinentu, zapravo „pacifisti“. Čudno, pacifisti, a u ove tri godine zagovarali su gotovo isključivo konfrontacijsku, ratnu i sankcijsku opciju nasuprot agresivnoj Rusiji. Bili su oni, doduše, nekoć i obrnuti „pacifisti“: onda kada su Tuđmana odgovarali od reintegracije „srpskih krajina“ vojnim putem ili kada su od JNA-e napadnutoj i razoružanoj Hrvatskoj nametnuli – embargo na uvoz oruža! No sada kad je riječ o Ukrajini bili su, a čini se da i dalje jesu i namjeravaju biti, nešto sasvim suprotno onomu, naime notorni militaristi. Ratotvorci. A onda i sada – na račun ovih ili onih tamo ljudi odnosno naroda. I uvijek pozivajući se na neke „principe“.
No da ne bi sve ispalo jednoznačno antiamerički, jednostrano i crno-bijelo, Döpfner je pri kraju svoga ’prijelomnog’ komentara priznao i da će (očekivani) nepravedni, Ukrajini diktatom nametnuti mir biti „posljedica i polovične, krzmajuće potpore Ukrajini od Zapada. Od Europe.“
Tu se možemo samo zapitati: Pa što se onda drugo moglo i očekivati ako ste se i jedni i drugi ponašali dosad polovično i krzmajuće? No, ne lezi vraže, upravitelj Springerova koncerna sada odlučno na to dodaje: „To se sada mora promijeniti“ – jer ako padne Ukrajina, past će Europa!
Što to zapravo znači? To znači da Europa tek sada treba zasukati rukave te ne polovično i ne mlako zagaziti u rat protiv Rusije na teritoriju Ukrajine. Europa? – Da, ona, ma što to značilo i obuhvatilo!
Dogodi li se tek sada eskalacija europsko-ruskog rata na teritoriju Ukrajine, dođe li ondje uskoro do svojskoga vojnog angažmana europskih velikih, istočno-rubnih i ostalih država, „Europa“ će zapravo uletjeti u hazarderski militarizam. Ako je dosadašnji angažman pomaganja Ukrajini bio uvelike „polovičan“, mlak, prespor, nedovoljan i nedosljedan, ziheraški, ovaj bi se budući mogao pretvoriti u hazarderski. Za inat Trumpu i SAD-u. Iz dišpeta. Pa kud puklo da puklo. A sve zato da bi se Europu branilo vojno već na njezinu ukrajinskom predziđu, u – krajini europskoj. U ime cjelovite Ukrajine i pobjede nad agresorskom Rusijom. Hm, živi bili pa vidjeli! Za sutra (nedjelja) Britanac Starmer sazvao je hitni sastanak više od desetak europskih čelnika, među kojima je i Zelenskij, radi savjetovanja i dogovora o tomu kako bez SAD-a, mimo SAD-a, a možda i protiv SAD-a, nastaviti zajedničkim snagama proturuski rat u Ukrajini… i kako Europu učiniti sigurnom od (očekivane) ruske najezde…
Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo