Homilija nadbiskupa Kutleše na blagdan bl. Alojzija Stepinca

Draga braćo i sestre!
Ljudska povijest satkana je od tragova koje u njoj ostavljaju dobro i zlo. I dobri i zli ljudi utječu na svoje vrijeme živeći iz svoje ograničene perspektive. Jedni i drugi izloženi su sudu povijesti koji s odmakom daje jasnije vidjeti i prepoznati svačije djelo. Sud povijesti, iako objektivniji, još uvijek je manjkav. U njegove mjere ne mogu stati Božji ugodnici koji su za života svijet i događanja u njemu promatrali iz perspektive vječnosti. Takve povijest ne prosuđuje, nego su i nakon svoje smrti pred našim očima kao oni prema kojima se prosuđuje povijest.

Danas smo se okupili radi proslave jednoga takvoga Božjeg ugodnika, blaženog Alojzija Stepinca, biskupa i mučenika. Vrijeme koje odmiče ne samo da ne dopušta zaborav njegova lika i djela, nego ga sve više uzdiže iznad povijesnih i zemaljskih granica do neosporiva simbola trajnih vrijednosti. Njegovo svjedočanstvo vjere, čiste savjesti i odanosti Kristu danas odjekuje istom snagom kao i 1960. godine, kada je blaženi Alojzije na današnji dan završio svoju zemaljsku borbu. Možemo reći da je on danas i važniji nego tada, ali i da će se sva veličina njegova značaja u potpunosti razotkriti tek u vremenima koja dolaze.

Za mnoge je blaženi Stepinac jedan od najvećih sinova hrvatskoga naroda; za neke je još uvijek znak osporavan. Za nas je nesporno da njegov izniman povijesni i duhovni lik utjelovljuje ideale svetosti, čovjekoljublja i domoljublja u teškim crkvenim i društvenim zbivanjima. Da u tom presudnom povijesnom trenutku nije bilo ovoga hrabrog i svetog čovjeka, tijekovi društvene i crkvene zbilje hrvatskog naroda zacijelo bi išli u drugom smjeru. Danas, 65 godina nakon njegove mučeničke smrti, možemo se zapitati u čemu je privlačna snaga blaženog Alojzija Stepinca. Što je to u njegovu životu i u njegovoj smrti što nas toliko privlači? Nekoliko je stvari koje u odgovoru na ovo pitanje ovdje treba istaknuti.

1. Privlačnost Stepinčevih jasnih uvjerenja
Složit ćemo se da privlačnost blaženog Alojzija ne proizlazi iz prolaznih uspjeha i zemaljskih priznanja, nego iz duboke čežnje koju svi dijelimo – čežnje za autentičnim životom prožetim jasnim uvjerenjima, hrabrošću i dosljednošću.

Blaženi Alojzije Stepinac utjelovljenje je hrabrosti i nepokolebljivosti u vremenu kada su te vrline bile na kušnji. Njegova čvrstoća bila je ukorijenjena u dubokoj vjeri i povjerenju u Boga koje ni prijetnje ni progoni nisu mogli poljuljati. Vjera mu je pomogla nadilaziti strah i kompromise.

Jasnoća uvjerenja kojima se vodio naš Blaženik proizlazila je iz ispravno oblikovane savjesti koja je bila u stanju pružiti otpor i kada je to značilo poniženje i patnju. Kao nadbiskup i građanin, Stepinac je bio svjestan potrebe podvrgavanja zakonitim vlastima, ali je istodobno znao da jedini otpor neizbježnim ljudskim slabostima kao i dubokim moralnim zastranjenjima vlastodržaca može pružiti samo ispravno oblikovana savjest. Ona je nadređena i ljudskom zakonu i volji moćnika. Stepinac je jasnije nego drugi vidio da se njegova katolička formacija savjesti oslanja na sve ono što su Bogu protivni sustavi njegova doba bili spremni uništiti: autoritet Svetoga Pisma, Tradicije i Božjeg zakona upisana u srca ljudi.

Danas u hrvatskom društvu imamo talentiranih, dobronamjernih i požrtvovnih pojedinaca. Ipak vlada dojam da u svim segmentima javnoga života nedostaje jasnoća moralnih uvjerenja, a slijedom toga i jasnoća i smjelost u njihovoj primjeni u konkretnim životnim okolnostima. Kao da nam nedostaje ono „nešto“ temeljno što je posjedovao blaženi Alojzije i što čini razliku između njega i nas. Možda nam njegove riječi mogu pomoći u prepoznavanju onoga što nam nedostaje. U jednoj prigodi on kaže: „[Jer] ne znam, da li je koja druga istina u stanju da čovjeka tako osposobi za svijest dužnosti i učvrsti ga u poštenju života, kao što je misao o prolaznosti zemaljskog života i o sudu, koji slijedi iza ovoga života. (…) Jedno od najvećih zala našeg vremena jest besavjesnost ljudi kojima je povjerena sudbina drugih“, te nastavlja: „Ali jer ideja dužnosti povlači za sobom ideju žrtve, a za žrtvu treba junaštva, zato imamo danas u ljudskom društvu velik broj plaćenika, a malo savjesnih ljudi“.[1]

Draga braćo i sestre, temeljna usmjerenost na vječnost na koju nas naš Blaženik poziva riječima i životom poziv je na povratak istinama koje su upisane u ljudsku narav: stvoreni smo, postoje zakoni koje ne stvaramo, nego ih otkrivamo i njima se podvrgavamo. Postoji krajnja svrha ljudskog života i nije u našoj vlasti odrediti mu početak niti kraj. Postoji Bog koji ljubi i spašava, ali to ne čini bez nas. Bez te svijesti nema ni hrabrosti ni dosljednosti u obrani istine. Nema ni spremnosti na autentično kršćanstvo, spremno na žrtvu.

Stepinčev život i njegova smrt potiču nas da u vremenu relativizma, straha i podjela budemo ljudi čvrstih uvjerenja i nepokolebljive nade. On se nije sramio Crkve ni njezina nauka, nego je u njemu pronalazio svjetlo i štit pred kušnjama kompromisa i površnosti. Privlačnost blaženog Stepinca je u svjedočanstvu da je moguće živjeti autentično i istinito u svijetu koji nas neprestano poziva na odstupanje od vrijednosti koje su naš narod oblikovale stoljećima. On danas i nas poziva da u vlastitom životu pronađemo ono „nešto“ temeljno što nas može učiniti boljim ljudima i boljim vjernicima.

2. Privlačnost Stepinčeve rječite šutnje
Poznato je da je blaženi Alojzije bio neustrašiv propovjednik pravednosti. Nije se ustezao govoriti kada su mnogi šutjeli iz straha. No, ono što je posebno odjekivalo u ključnim momentima njegova života jest šutnja. Možemo se zapitati zašto je Stepinčeva šutnja govorila tako glasno. Zašto je nova komunistička vlast trebala riječi njegove potpore i njegov glas za „narodnu“ Crkvu, odvojenu od Svete Stolice? Zašto joj je bilo toliko stalo do mišljenja i stava nadbiskupa Stepinca? Napokon, zašto se i danas oko blaženog Stepinca lome politička koplja?

Jedan od zaziva iz litanija posvećenih blaženom Stepincu uspoređuje ga s cvijetom izniklim u vrtu Božje riječi. Nema ničeg u njegovu govoru i vladanju što nije plod iz toga vrta. U tome se nalazi i odgovor na pitanje zašto je njegova šutnja govorila glasnije od očekivanih riječi.

Ona je posebno snažno odjekivala tijekom montiranog procesa 1946. godine, jer je u sebi nosila snagu istine i moralnog integriteta. U toj šutnji očitovala se nepokolebljiva vjera u Božju providnost i svijest da konačna pravda nije od ovoga svijeta, nego od Boga. Stepinac je bio svjestan da bi u odgovorima na pojedine optužbe svaka njegova izgovorena riječ mogla biti iskrivljena i zlorabljena. Njegova šutnja bila je čin otpora protiv nepravednog sustava, ali i oblik svjedočanstva koje je nadilazilo riječi. Upravo je ta šutnja postala glasna optužba režimu pokazavši njegovu nemoć da uništi istinu. Blaženi Stepinac ovdje svjedoči istinitost riječi sv. Augustina koji kaže da je pravda temeljna vrlina svake države, i ako se ukloni pravda, „što su kraljevstva ako ne velike razbojničke družine“?[2]

U vremenu relativizma i povijesnog revizionizma Stepinčev nas primjer podsjeća na temeljne vrijednosti koje nadilaze političke sustave i ideologije i poziv je na vjernost istini, čak i kada to zahtijeva osobnu žrtvu. Suvremene rasprave o Stepincu, ali i šutnja o njemu, nerijetko otkrivaju ideološku pozadinu. To pokazuje da u hrvatskom društvu još uvijek nema suglasja o temeljnim pitanjima o identitetu, povijesti i budućnosti hrvatskog naroda. Stoga blaženi Stepinac ostaje izazov svima – i Crkvi i društvu – da se ponizno suočimo s pitanjima koja su ključna za identitet i budućnost našega naroda.

3. Privlačnost Stepinčeve žive vjere
Oni koji su susretali Stepinca u njemu su prepoznavali čovjeka široke naobrazbe u čiju su se prosudbu mogli pouzdati. Obiteljskim odgojem usađene ljudske i kršćanske vrline usavršavao je klasičnom mudrošću antičke Grčke, Rima, crkvenih otaca, filozofije, teologije, povijesti i književnosti. Imao je izoštren, profinjen um te pronicav uvid u ljudsku narav, političko društvo i ulogu zakona.

Poznavali su ga kao čovjeka časti u crkvenoj službi i svetosti u privatnom životu. Te kvalitete blaženi Alojzije nije naslijedio niti ih je mogao naučiti – postigao ih je marljivošću, molitvom i ustrajnošću u kušnjama.

Blaženi Alojzije marljivo je radio na sebi težeći za nebeskim dobrima, ne za zemaljskim (usp. Kol 3,1). Jednakom je trijeznošću punom pouzdanja u Boga pristupao ograničenjima vlastite naravi, kao i ograničenjima svijeta oko sebe koji je čeznuo za Božjom dobrotom. Znao je da u borbi ne može uspjeti bez molitve, pokore i djela ljubavi i milosrđa. Time se izgrađivao za čovjeka duboke kontemplacije koji o svojoj vjeri nije svjedočio kao o nečemu izvanrednom, kako to mnogi danas čine. Za njega je vjera sveti poziv, naravan slijed uvjerenja da postoji Bog koji nas ljubi i koji ima plan i zadaću za svakoga. Njegovo je služenje Bogu bilo živo nastojanje oko usklađivanja svoje volje s njegovom svetom voljom.

Prosvijetljen svjetlom vjere, nadbiskup je Stepinac, daleko jasnije od onih koji su tražili diplomatske kompromise, razumio svoje vrijeme te dalekosežnost i posljedice odluka koje se donose. Znao je da je za sreću pojedinaca i naroda potrebno usklađivanje s Božjom voljom, jer kako sam kaže: „[I] kriza u životu naroda nastupa onim časom, kad se principi kojima se rukovodi dotični narod kose s principima koje je Stvoritelj postavio kao pravilo i osnovu istinske ljudske sreće. Jer zakon Božji kao norma ljudskog života nije sankcija“.[3]

4. Privlačnost Stepinčeve ljudskosti
Blaženi Stepinac u svoj svojoj ljudskoj i kršćanskoj veličini nije bio hladan i nedostižan. Privlačio je jednostavnošću svoje ljudskosti. Ona se na poseban način očitovala pred prijetnjama smrću. Nije im fanatično prkosio. Silno je želio živjeti, ali ne po cijenu gubljenja vlastite duše. Blaženi Stepinac ne nadahnjuje suvremenike zato što je želio umrijeti za svoja uvjerenja, nego zato što nije uzmicao ni pred prijetnjom smrti zbog svojih religioznih uvjerenja. Sa smrću se pomirio kad je postala neizbježna cijena vjernosti. U njemu vidimo ono što bismo htjeli i za sebe: da i mi možemo izabrati radost i slobodu koje proizlaze iz ljubavi prema nečemu – i nekomu – važnijem od vlastitog života. U Stepincu prepoznajemo osobu kakva bismo u dubini duše i sami željeli biti: osoba kakvom nas je Bog stvorio i kakvom bismo trebali biti.

Stepinac nije postao čovjek po Božjoj mjeri i volji po nekim izvanrednim čudima, nego je to postajao jednostavnim svakodnevnim razlučivanjem i preispitivanjem svojih djela u svjetlu vjere. Savjest je izgrađivao molitvom. Podredio se rutini traženja i biranja onoga što je njegova katolička formacija prepoznala kao ispravno. Taj isti put prema Bogu otvoren je svima koji Boga iskreno traže. Često svece promatramo iz perspektive njihove savršenosti zavaravajući se mišlju da je svetost nešto posebno i da zahtijeva izvanredne darove. Svetost nije pridržana odabranima. Svi smo pozvani na svetost, samo što od toga olako odustajemo pritisnuti vlastitim slabostima. Blaženi je Stepinac bez izgovora i opravdanja ustrajao u traženju Božje volje, iako mu život nikada nije bio lagan. Imao je mnoge talente i sve ih je neumorno razvijao. Isti oni darovi koji su ga učinili velikim pastirom Crkve, mogli su mu postati zamka za ozbiljne grijehe ambicije, pohlepe, zloporabe moći i oholosti. Milošću Božjom proniknuo je tu zamku, nadvladao je i pobijedio, upravo vjernošću savjesti i živom vjerom u Isusa Krista, tim divnim osobinama njegove svetosti.

5. Izazov Stepinčevih privlačnosti
Svatko od nas može u životu našeg Blaženika prepoznati neku od privlačnosti koja ga posebno nadahnjuje. Budući da je njegova služba bila javna, a utjecaj puno širi od privatnoga, želio bih se osvrnuti na ono što se tiče integriteta vjernika u javnom životu.

Od osamostaljenja Hrvatske primjećuju se velike promjene u javnom promišljanju i djelovanju novih generacija katolika. Svjesno ili ne, stvorio se model političkog angažmana katolika u kojemu je svjedočenje osobne vjere odvojeno od svjedočenja u obnašanju javne službe. Razlog tome jesu krivo shvaćena sekularizacija i tradicionalne predrasude prema katoličkom moralnom nauku. Kad se oboje ispravno razumije, ne postoji nesklad između katoličke misli i demokratskog društva ljudskih prava i sloboda.

Nadalje, postalo je jasno da politički integritet ili njegov nedostatak nisu oznake pojedinih stranaka. Iako, povijesno gledano, većina katolika u Hrvatskoj gravitira određenim strankama koje su barem programski bolje zastupale katolički nauk, današnje političko stanje je puno složenije. Danas se u gotovo svim političkim strankama nalaze osobe koje se izjašnjavaju kao katolici, a spremni su svoju vjeru i moralna uvjerenja podrediti stranačkoj stezi i političkoj moći. Mnoge stranke također imaju dijelove svojih programa koji su u izravnom sukobu s katoličkim naukom. Zato i danas od Stepinca možemo naučiti kako moralni zakon i savjest staviti ispred stranačke lojalnosti i osobnih političkih i materijalnih interesa.

Nesporno je da građanski poredak ima vlastitu sferu odgovornosti i autonomiju u odnosu na Crkvu. Ali kad odvojenost Crkve i države počne značiti isključivanje vjere iz javnog života, to ubrzo vodi prema odvajanju vlasti od morala i građana od njihove savjesti. To pak vodi politici bez odlučnosti i vizije koja je danas postala oznaka zapadnih demokracija.

Mnogi političari zauzimaju pozitivan stav prema ulozi kršćanskih vrednota u javnom životu. Navode da bi ustavno zajamčene političke i vjerske slobode trebale jednako vrijediti i za politički najaktivnije vjernike, kao i za najsnažnije kritičare vjerskog utjecaja u javnoj sferi. Katolici među njima smatraju zadaćom promicanje evanđelja u svim sferama njihova života, ali se istovremeno zadovoljavaju izborom manjeg zla i kad nisu poduzeli sve moguće u zauzimanju za veće dobro.

Borba kršćanina duhovne je naravi. Poslušajmo što o tome kaže naš Blaženik: „S jedne strane osjeća naša bijedna narav svu težinu duhovnog rata, s druge strane neumoljiv je zahtjev Božji, da ispunimo ono što od nas traži. (…) Kad dakle Gospod Bog kao zakonodavac stavlja pred nas zahtjeve i obveze, On se je kao mudar gospodar i otac pobrinuo, da nam dade i toliko snage koliko je potrebno da možemo svoj teret nositi, u kušnjama života izdržati i napokon iz te duhovne borbe izaći kao pobjednici. Ta nam je snaga danas potrebnija nego ikada“.[4] Ove riječi blaženog Alojzija i dandanas jednako vrijede. Božja nam je snaga potrebnija nego ikada. 

Draga braćo i sestre, dok u ovoj Svetoj jubilejskoj godini na nacionalnoj razini slavimo 1100. obljetnicu krunjenja prvoga hrvatskoga kralja Tomislava, molimo Gospodina da nam udijeli pronicljivo srce i jasnu viziju kako bismo znali što nam je činiti i za što se valja zalagati. Neka nas očuva od zalaganja za ono što je već određeno na propast te nam daruje mudrost i razboritost, poput one koju je posjedovao blaženi Alojzije Stepinac, da možemo ispravno prosuđivati znakove vremena i izazove u kojima živimo. Ovaj dar pripada onima koji znaju prepoznati dobro pa i u zrncima patnje i prividnih neuspjeha. On živi u onima koji nikada ne gube nadu.

Blaženi Alojzije, hodočasnik nade, ostavio nam je svijetli primjer svetosti, bogoljublja i domoljublja. Neka nam svojim zagovorom pomogne da ostanemo vjerni Bogu i svome narodu.

Blaženi Alojzije, moli za nas! Amen.