180 GODINA VELIKOSRPSKOG NEGIRANJA HRVATSKOG NARODA i posezanja za hrvatskim teritorijem 3-dio
Vrijeme:24 min, 30 sec
Hrvatska 1945.godine nije oslobođena
Komunistička diktatura, zamijenila je fašističku i nacističku i počinila masovne zločine likvidiranja nepodobnih.
Velikosrbi su kokardu, odnosno četništvo, zamijenili zvijezdom petokrakom, prešli na stranu pobjednika i pod komunističkom paradigmom umjesto Velike Srbije dobili su Srboslaviju, odnosno Jugoslaviju.
Hrvati iz NDH nisu uspjeli Hrvatsku prebaciti na stranu pobjednika u ratu! Bio je iniciran neuspjeli puč Lorković–Vokić (kolovoz 1944). Scenarij prelaska Hrvatske na stranu država pobjednica je eto postojao, ali nije uspio, a sudbina Hrvatske ionako je već bila odlučena (Teheran, krajem 1943).
Velikosrbi su pod vodstvom Komunističke partije, pobili u tijeku rata i nakon završetka rata, u Istri i Primorju i na Križnom putu, uz pomoć Engleza kod Bleiburga, pola milijuna Hrvata, intelektualnu hrvatsku i vjersku elitu, istarske narodnjake, radnike, obrtnike, seljake, cijelu jednu generaciju , što je naravno oslabilo i onemogućavalo bilo kakvu hrvatsku opciju.
Pored pobijenih Hrvata , proveli su etničko čišćenje Talijana, Nijemaca i krvavu odmazdu nad domicilnim hrvatskim stanovništvom. Nakon „čišćenja od subverzivnih elemenata“ proveli su nacionalizaciju i eksproprijaciju, uselili u tuđe kuće, koje su morali napustiti Talijani, Folksdojčeri i etnički Hrvati, koji nisu htjeli živjeti pod komunističkom diktaturom.
U Istri i Primorju protjerali su oko 200 000 tisuća Talijana, Nijemaca u Slavoniji i Baranji njih oko 200 000, i etničkih Hrvata, nepoznat broj koji su pripadali ustaško-domobranskim postrojbama NDH ili su ih simpatizirali, uključujući i njihove obitelji, a koje su partizani tijekom 2. svjetskog rata protjerivali iz područja Hrvatske pretežno nastanjenih Srbima. Ni nakon rata nisu se smjeli vratiti na svoja ognjišta – primjerice u nekadašnjim selima Zrin, Španovica i Boričevac kojima se danas znade tek mjesto gdje su ta oveća sela postojala – nego im je imovina konfiscirana.
Još nije ukinuta sudska presuda za područje ZRINA-vidi presliku uz obrazloženje: „da im se zabranjuje povratak, jer bi povratak Hrvata uznemirio lokalno srpsko pučanstvo“
Srba je po brojnosti bilo najviše i kao takvi najviše su bili zastupljeni u cjelokupnom jugoslavenskom državnom aparatu; u vojsci, carini, miliciji, školstvu i u ostalim djelatnostima.
Komunizam i velikosrpstvo sazdani su od laži! Sa laži su počeli, sa laži vladaju i na laži grade i opravdavaju svoje postojanje.
Sa lažima su stigmatizirali NDH, kao zločinačku, da prikriju komunističke i velikosrpske zločine.
Lažnim svjedočanstvima širili su i danas to uspješno rade kroz Pupovčeve Novosti, VIDU TV i druga izdanja SNV-a, jezive priče o navodnim ustaškim zločinima, da bi prikrili još jezovitije stvarno počinjene srpsko-četničke zločine. Na primjer usporedba ; neistinu da je Pavelić imao na stolu zdjelicu sa srpskim očima? A oni u Srbu slave „Dan ustanka Hrvatske“ na osnovu događaja od 27. srpnja 1941. kada su katoličkog svećenika don Juraja Gospodnetića nakon pučke mise četnici, nasilno odveli , strahovito zlostavljali i konačno ubili. Vodili su ga kroz Bosansko Grahovo iživljavajući se na njemu, pred majkom su mu iskopali oči, mučili ga i živa pekli na ražnju! E to Srbi i hrvatski antifašisti, u organizaciji SNV-a Milorada Pupovca slave u Srbu, kao Dan ustanka naroda Hrvatske protiv fašizma!
Zloraba Jasenovca usprkos dokazima o puno manjem broju stradalih ( po popisu JUSP Jasenovac 83 145) i korištenju logora poslije rata u komunizmu i dalje je uspješna. I dalje Srbi šire brojku od 700 tisuća, ubijenih Srba, pa su čak u SPC -u izmislili i svece Jasenovca, proglašeni su Sveti srpski novomučenici , kao jasenovačke žrtve, a na BIH strani najavljena je izgradnja Memorijalnog centra Jasenovac –Donja Gradina, kao stalni podsjetnik na „ugroženost“ Srba i „genocidnost“ Hrvata!
Kako ne mogu nijekati da je u Jasenovcu bila bolnica, jer je Igor Vukić predsjednik Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac to dokazao, onda i dalje lažu i manipuliraju da je bolnica služila za liječenje ustaša, ne zatvorenika;
„koji su tu bili zatočeni – Jevrejima, Srbima, Hrvatima koje su ustaške vlasti koristile da bi lečili same ustaše.“ Doista zločesti umovi, ne mogu drugačije, nego zlonamjerno!
https://www.portalnovosti.com/nove-spoznaje-o-jasenovackim-novomucenicima
Hrvatsko proljeće 1971.godine
Hrvatsku želju i borbu za samostalnom državom usprkos svemu nisu uspjeli slomiti pa se 1971. pojavio studenski bunt podržan od Matice Hrvatske i Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske na čelu sa Savkom Dabčević-Kučar i Mikom Tripalom, nazvan Hrvatsko proljeće ili MASPOK! Hrvatsko proljeće bilo je nacionalni i demokratski pokret u tadašnjoj SR Hrvatskoj, protiv jugoslavenskog unitarizma i centralizma za ostvarivanje prava na hrvatski identitet.
Ciljevi pokreta u koji su se pored studenata priključio i veliki broj liberalnih intelektualaca, bili su ukidanje verbalnog delikta, amnestija za hrvatsku političku emigraciju, pravo na korištenje nacionalnih simbola (dotada proskribiranih zbog nacionalizma), te pravo vojnih obveznika iz Hrvatske da vojni rok služe u svojoj republici. Matica hrvatska i njeno službeno glasilo Hrvatski tjednik, pokrenuto u proljeće 1971. godine, su se zalagali da se Jugoslavija transformira u konfederaciju, odnosno da Hrvatska stekne vlastitu vojsku i postane samostalna članica Ujedinjenih naroda.
Naravno da je tako nešto u tadašnjim uvjetima bilo nemoguće, pa je na 21. sjednici Predsjedništva Saveza komunista Jugoslavije u Karađorđevu, koja je održana između 30.11. i 1.12. 1971. Partijsko vodstvo pokret osudilo kao šovinistički, smijenilo vodstvo Saveza komunista Hrvatske, a nakon toga je milicija rastjerala demonstrante. Uhićeni su mnogi od studentskih aktivista, više od 2.000 ljudi je osuđeno na višegodišnju robiju, gubitak građanskih prava i oduzimanje putovnice.
Međutim Hrvatsko proljeće bila je naznaka da Hrvati nisu pobijeđeni, kao što su velikosrbi mislili. Ubrzo su Srbi pokazali svoju silovitost. Velikosrbi su tu oko vas!
Naime, u svojoj knjizi „71. Hrvatski snovi i stvarnost“ (Zagreb, 1997.) Savka Dapčević Kučar piše kako je obilježen „Miting u Srbu“ 1971. godine. (str. 337-339.);
„Jedan od izraza raspoloženja te skupine (ekstremnih Srba, koji su djelovali u Izvršnom komitetu SKH, op.a.) bio je miting u Srbu, na dan koji se slavio kao dan ustanka naroda Hrvatske, 27. lipnja 1971. U Srbu je (a vodila se rasprava je li tamo ili u Sisku počeo ustanak u Hrvatskoj) i prije bilo proslava, i sama sam im bila nazočna, i pučanstvo me dobro dočekivalo. Ali, događaj iz 1971. bio je osobit. Tu nije bilo bitno pokazati tko su Srbi u Hrvatskoj, nego i organizirano prikazati i dokazati da je tu srpska Hrvatska. Naime, razni visoki vojni funkcionari i drugi političari na službi u Beogradu, povezani s navedenom skupinom, organizirali su proslavu u Srbu kao svesrpsku proslavu. Bez našeg znanja (znali smo samo da će se organizirati i pozvati i Dražu Markovića, u to vrijeme predsjednika Skupštine Srbije) nekoliko su desetaka autobusa dovezli na taj dan Srbe iz Bosne, Vojvodine, i uže Srbije. I to će se ponoviti 20 godina poslije! Oni su, a ne toliko domaće srpsko stanovništvo, dali velikosrpski pečat toj hrvatskoj proslavi. Mi smo bili pozvani (i odazvali smo se) u punom sastavu. Bili su nazočni Vladimir Bakarić, Jakov Blažević, Pero Pirker, Miko Tripalo i ja, i mnogi drugi. Nikada, u cijelom svom sudjelovanju na mnogobrojnim sastancima, mitinzima, proslavama, nisam doživjela nešto slično.
Kad smo se pojavili na improviziranoj pozornici, na otvorenom, pred golemim mnoštvom ljudi (dovezenih), osjetili smo prema sebi zid otpora i mržnje. To je bio miting velikosrpske bodlje mržnje prema hrvatstvu i Hrvatskoj. Nikako ga drugačije ne mogu shvatiti! Ovacijama su dočekivali srbijanske predstavnike, posebice Dražu Markovića za kojeg se znalo da je protiv naše politike. Ovacije su priredili i Đoki Jovaniću, svojemu ratnom zapovjedniku. Hrvatskim predstavnicima (i govornicima) nisu pljeskali, jedva uljudno, čak ni Vladimiru Bakariću ni Jakovu Blaževiću. Ta manifestacija bila je dobro organizirana sa željom da nam se pokaže njihova snaga, a poruka je bila: Velikosrpstvo je tu, iza nas!“
Prvi Memorandum SANU 1986
Smatra se intelektualnom najavom agresivnog srpskog nacionalizma i krvavih ratova 1991-1995. Ustvari na osnovu tog Memoranduma je Milošević i počeo svoju “antibirokratsku revoluciju”, koja je bila uvod u surovu agresiju na Hrvatsku i BIH.
1.granice Srbije nisu u skladu s etničkim sastavom i kao takve one se trebaju prekrajati jer, prema Memorandumu, Ustav iz 1974. je nanio mnogo štete Srbiji, zbog stvaranja autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova, razvodnjavanje federacije, kao i zbog “umjetnih” administrativnih granica koje ne predstavljaju “pravu” sliku
- ugroženost srpskog naroda od strane drugih naroda unutar SFR Jugoslavije: asimilacija, iskorištavanje, istjerivanja, nemogućnost izražavanja, marginalizacija u političkoj, ekonomskoj, kulturnoj i naučnoj sferi
- jačanje antisrpskih snaga unutar SFR Jugoslavije (Hrvati, Albanci)
- potreba za brzom akcijom da se spriječi propadanje Srbije i srpskog naroda.
I uslijedila je „ brza akcija“ tzv. Antibirokratska revolucija dolaskom Slobodana Miloševića na čelo Saveza komunista Srbije 24.rujna 1987, na 8. sjednici SKS, kada je pobijedio Ivana Stambolića, za kojega je 2000.godine naredio ubojstvo. 25. kolovoza 2000. godine Ivan Stambolić je otet i na Fruškoj Gori, ubijen mecima u potiljak, potom bačen u jamu sa živim vapnom, nađen tek 2 003.godine https://express.24sata.hr/life/ubili-ga-metkom-u-potiljak-i-bacili-u-zivo-vapno-15011 – express.24sata.hr
Ta 8.sjednica Centralnog komiteta SKS bila je uvod u konačni raspad Jugoslavije i velikosrpsko-četničku agresiju na Hrvatsku i BIH sa ogromnim ljudskim žrtvama i razaranjima, dovoljno je napomenuti samo Vukovar, Škabrnja i Srebrenica!
Nakon te sjednice počele su se valjati velike demonstracije po svim većim gradovima u Srbije . Antibirokratska revolucija ili Jogurt revolucija dovela je do ukidanja autonomije tadašnjih SAP Vojvodine i SAP Kosovo, postavljanje prosrpskog vodstva u tim pokrajinama, i na taj je način osigurana potpora predstavnika tih područja u jugoslavenskim saveznim institucijama.
U siječnju 1989. je u SR Crnoj Gori obavljen prevrat, gdje je instalirana Miloševiću odana marionetska vlast sa Milom Đukanovićem i Momirom Bulatovićem na čelu.
Najavljene promjene ustavnog položaja Srbije izazvale su generalni štrajk albanskih rudara u rudniku Stari Trg kod Prištine.28.ožujka 1989. Intervenirala je srpska policija, a u sukobima su poginule 32 osobe.
Vrhunac tih demonstracija bila su dva mitinga povodom obilježavanja 600. obljetnice Kosovske bitke! Prvi na tzv. Gazimestanu, nekoliko kilometara od Prištine, gdje se okupilo mnoštvo ljudi ( neke procjene su i do 2 milijuna ljudi) i gotovo čitav tadašnji jugoslavenski politički vrh. Slobodan Milošević, u to vrijeme predsjednik Predsjedništva SR Srbije, održao je agresivan govor, koji je postao poznat kao najava budućih ratnih događaja na prostorima Jugoslavije. Na proslavi je bilo prisutno i gotovo čitavo Predsjedništvo SFRJ, tada na čelu s Janezom Drnovšekom, tadašnjim predsjednikom Predsjedništva SFRJ. Jedini član Predsjedništva koji je bojkotirao okupljanje bio je hrvatski predstavnik Stipe Šuvar.
Miloševićev odnos prema Kosovu postao je poznat od ranije (1987.) kad je izgovorio; “Niko ne sme da vas bije!”Miloševićev govor od tog dana najpoznatiji je po riječima u kojima govor o bitkama koje Srbi vode: “…One nisu oružane mada ni takve još nisu isključene.”
Drugi na Kosovu Polju, kraj Knina. 9. srpnja 1989. godine srpski miting potpore Miloševiću kod pravoslavne crkve Lazarica povodom 600-te obljetnice kosovske bitke. Na mitingu je bilo cca 50.000 Srba, veliki broj je dovezen autobusima iz Srbije. Miting je popraćen nacionalističkim parolama, četničkom ikonografijom i zazivanjem intervencije JNA. Glavne poruke: „Ovo je Srbija“, „Ne damo te zemljo Obilića, ne damo te bez krvoprolića“. Na tom skupu prvi puta se javno čuje poruka: „Druže Slobo, šalji nam salate – mesa ima, klat ćemo Hrvate!“ Ponovljeni scenarij iz 1971, koji je opisala u svojoj knjizi Savka Dapčević Kučar.
Na taj način je Srbija pokušala nametnuti svoja stajališta i ostalim republikama, na primjer Sloveniji, gdje su pripadnici režima Slobodana Miloševića pripremali “miting istine” u prosincu 1989. godine koji vlasti Slovenije zabranile. No bez obzira na zabranu, demonstranti su se mobilizirali i krenuli su s autobusima iz raznih smjerova. Inače “miting istine” bila je prikrivena akcija preuzimanja Slovenije, koje su slovenske vlasti uspjele spriječiti sa pričuvnim sastavom policije (6.472 djelatnika), te pomoći policijskih snaga Hrvatske uspjele zaustaviti prodor demonstranata na područje SR Slovenije.
Tadašnje vodstvo SR Slovenije i SR Hrvatske je nasuprot tome zagovaralo preustroj Jugoslavije na konfederalnom načelu, šta je na koncu dovelo do raspada te partije tijekom 14. kongresa SKJ koji se održavao od 20. do 22. siječnja 1990. godine, u beogradskom centru “Sava”.
Veoma važno je napomenuti da je JNA tijekom svibnja 1990, preotela oružje Teritorijalne obrane Hrvatskoj i podijelila pobunjenim Srbima. Time je Hrvatska ostala potpuno bez obrane.
Balvan revolucija, koja je započela 17. kolovoza 1990. godine, bila je službeni početak oružane pobune dijela Srba u Hrvatskoj. Od 17.8. pa nadalje, Knin su pod kontrolom držale naoružane formacije Srba kojima je podršku pružala JNA. Uslijedilo je proglašenje Republike Srpske Krajine i početak otvorene izrazito brutalne agresije tipa spaljene zemlje, na Hrvatsku, odnosno brisanja svakog traga postojanja Hrvata na crti Virovitica-Karlovac-Karlobag. Pobiti ili protjerati Hrvate i sve ne Srbe, porušiti i spaliti Katoličke crkve i svo kulturno blago prisvojiti i odnijeti u Srbiju. Time se stvara etnički čista Velika Srbija.
To je bio obrazac ponašanja Srba u Hrvatskoj tijekom Domovinskog rata, ali i prije rata u Jugoslaviji, koji je još 1937, objavio Vasa Ćubrilović. U Klubu kulture u Beogradu je 7. ožujka 1937. godine napravljena velikosrpska taktika, taktika Vase Čubrilovića: „Da bi se istjerali Albanci treba izazvati lokalne nemire a potom ih ugušiti u krvi, srpskim seljacima podijeliti oružje i potpomoći ih vojskom; vatrom i mačem rušiti albanska sela, oskvrnuti groblja, poubijati vjernike, valja stvoriti psihozu evakuacije“. (Paolo Frusca, Genocidio nei Balcani nel nome della grande Serbia, Centro studi cattolici ‘Mater Ecclesiae’, Brescia, 1996.)
Pitanje odgovornosti za ratne štete koje Hrvatski vladajući Srbiji ne postavljaju
U srpskoj agresiji na Hrvatsku poginulo je 402 djece, ukupno je poginulo 22.211 osoba, od toga 15 840 hrvatskih branitelja, po izvoru dr. Ante Nazora, ravnatelja Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata.
Uprava za zatočene i nestale do prosinca 2009. godine otkrila je 143 masovne grobnice (danas 150) i više od 1.400 pojedinačnih grobnica žrtava srpske agresije. Najveće masovne grobnice su: Ovčara, Baćin, Tovarnik, Dalj, Škabrnja, Široka Kula, Lovas, Lužac, Voćin, Glina i dr.
Tijekom Domovinskog rata prognano je 550.000 osoba (Hrvata, Mađara, Slovaka, Rusina…) te još 150.000 izbjeglica koji su otišli u inozemstvo.
Nakon okupacije istočne Slavonije 1991. godine od 7.000 do 8.000 hrvatskih zarobljenika je bilo zatočeno u srbijanskim logorima. Ukupno je kroz srpske logore u agresiji na Republiku Hrvatsku 90-tih godina prošlo više od 30.000 hrvatskih logoraša, među kojima oko 500 djece i 3.000 žena. U srpskim koncentracijskim logorima život je izgubilo 300 zatočenika po izvješću Komisije za zatočene i nestale pri Vladi RH. Zatočenici misle da je taj broj mnogo veći. Najmlađa ubijena osoba imala je 6 mjeseci, a najstarija osoba 104. godine. Najmlađa silovana osoba imala je 5 godina a najstarija 80 godina!?
Oštećeno je i uništeno 183.526 stambenih zgrada. Uništeno je 25% hrvatskog gospodarstva, uništeni su odašiljači, energetska postrojenja te hrvatski turizam.
„U ratu je potpuno ili djelomično uništeno sedamnaest hrvatskih bolnica i preko stotinu ambulanti.“ (dr. Andrija Hebrang).
Ukupna ratna šteta, izravna i neizravna, iznosi 250 milijarda dolara.
Ukupno je stradalo 1426 sakralnih objekata, od tog broja je potpuno uništeno njih 380. Potpuno je uništeno 65 župnih crkava i 51 ostala crkva, 88 potpuno uništenih kapela, potpuno je uništeno 66 župnih kuća i dvorana, uništeno je 7 samostana, 15 groblja i 88 križeva na otvorenom.
Na kraju 20-tog stoljeća izvršeni su strašni zločini nad Hrvatima za koje naredbodavci nisu odgovarali jer to nije dozvolila međunarodna politika. STRAŠNO I SRAMOTNO!
Srbija je u agresiji na Hrvatsku uživala veliku potporu Velike Britanije čija je bila štićenica. Još dok je operacija Oluja trajala počele su lažne optužbe protiv Hrvatske, a da bi se ocrnila hrvatska oslobodilačka akcija. Velikosrpski lobisti kao Bildt, Ashdown i drugi su na hrvatsko oslobođenje reagirali neprijateljski. Još je na sastanku Ministarskog vijeća EU Carl Bildt za pad Srebrenice optuživao ofenzivne akcije Armije BiH i HVO (koji su u stvari oslobađali BiH), dok je branio agresora Republiku Srpsku, tvrdeći da se oni više “zalažu za obustavu neprijateljstava”. Uoči Oluje Britanci su pokušali spasiti već odbijeni plan Z-4, a istovremeno su se prijetili Hrvatskoj da će “imati ozbiljnih problema u Vijeću sigurnosti ako idućih dana krene u vojnu akciju”.
Pobjeda hrvatskih snaga u „Oluji” jedan je od najvažnijih događaja u hrvatskoj povijesti, jer je njome osigurana teritorijalna cjelovitost Republike Hrvatske i sloboda njenih državljana, a time i uvjeti za demokratizaciju društva i gospodarski razvoj. „Oluja“ je kruna Domovinskog rata, kraljica svih hrvatskih pobjeda i ponos koji ostaje za vječnost.
Drugi Memorandum SANU
Međutim iako poražena Srbija se sa time ne miri, ne odustaje od svetosavske veliko-srpske politike, pa točno dvadeset i pet godina nakon objavljivanja Memoranduma SANU (1986. godine) koji je bio znanstveno-teorijska platforma za raspad SFRJ i krvave osvajačke ratove „u kojima Srbija nije učestvovala“, u akademskim nacionalističkim krugovima u Beogradu napravljen je njegov nastavak – Memorandum II čiji su strateški ciljevi isti, velikosrpski, s tim da je način njegove realizacije prilagođen novim uvjetima, diplomatski, bez nasilja. Ovaj dokument trebao je biti interni, dostupan samo uskom krugu srpske političke elite, koja praktičnim potezima, operacionalizira novu srpsku nacionalnu i geopolitičku doktrinu Dobrice Ćosića i akademika SANU:
„Kako u miru vratiti ono što je izgubljeno u ratovima?“
Za razliku od “Memoranduma 1” koji je objavljen u dnevnom listu Večernje novosti 1986. godine, “Memorandum 2” je interni dokument koji je proslijeđen svim članovima Vlade Srbije. Ovaj dokument nije trebao procuriti u javnost jer nosi oznaku “čitanje bez daljeg rasturanja“
Autori Memoranduma su akademici Pavle Ivić, Antonije Isaković, Dušan Kanazir, Mihajlo Marković, Dobrica Ćosić, Dejan Medaković, Vasilije Krestić, Ivan Maksimović, Kosta Mihajlović…
https://depo.ba/clanak/36757/sta-sadrzi-memorandum-sanu-ii
Memorandum SANU 3 je projekt Velika Srbija , koji je preimenovan u Srpski svet. Temelji se na ugroženosti Srba na teritorijima izvan Srbije, Crnoj Gori, BiH i Hrvatskoj. Ne radi se ni o kakvoj ugroženosti Srba, već o pokušaju njihove nove homogenizacije, nakon neuspjelog pokušaja stvaranja Velike Srbije na razvalinama Jugoslavije 90-ih, Memorandumima SANU 1, 2 i 3 koji su ustvari program Srpskog sveta i što je najgore, negiranju nacionalnog identiteta susjednih naroda, prije svega Crnogoraca i Bošnjaka čije se porijeklo želi vezati za srpski nacionalni korpus. Time bi se u kasnijoj fazi realizacije projekta Srpski svet lakše osporile trenutačne državne granice i revidirala cjelokupna državno-pravna arhitektura Zapadnog Balkana u korist apsolutne dominacije Beograda.
Za Hrvatsku je poseban program rastakanja hrvatske države iznutra pomoću srpske nacionalne manjine, negiranjem hrvatskog jezika, prisvajanjem hrvatske kulturne i znanstvene baštine i neprestanim optuživanjem za fašizam ( ustaštvo) i antisemitizam. Provodi se naravno uz potporu i sudjelovanje vladajuće garniture u Hrvatskoj uz obilnu materijalnu i financijsku pomoć.
Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, instrument velikosrpske politike
Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina izglasan je kao jedan od uvjeta za primanje u članstvo EU. Međutim naknadnim izmjenama postao je diskriminacijski u odnosu na Hrvate kao domicilan narod. Uvedeni su kriteriji koji su suprotni čak i Protokolu broj 12 EU-opća zabrana diskriminacije, članak 1 i EU konvencijiza zaštitu ljudskih prava, članak 14.
Zakonom se pored općega biračkog prava, pripadnicima nacionalnih manjina osigurati posebno pravo da biraju svoje zastupnike u Hrvatski sabor, što znači da imaju veća prava od Hrvata, jer imaju unaprijed i bez izbora osiguranih 8 mandata u Hrvatskom Saboru.
Pripadnicima svih nacionalnih manjina jamči se sloboda izražavanja nacionalne pripadnosti, slobodno služenje svojim jezikom i pismom i kulturna autonomija.
Međutim i tu je promjenom kriterija etničkog udjela od 1/3 u sastavu stanovništva, dodano da jedinice lokalne samouprave mogu promjenom statuta omogućiti manjinska prava i uvođenje dvojezičnosti i tamo gdje ih po etničkom udjelu nikada ne bi ostvarili. Tako je u Istri uvedena dvojezičnost u 7 od 10 gradova, 19 od 31 općine, pa je ukupno 2/3 Istre postalo dvojezično.
I ne samo to nego dvojezičnost povlači i diskriminaciju kod zapošljavanja. Manjine imaju pravo prednosti kod zapošljavanja i još se domicilni Hrvat ne može zaposliti bez znanja talijanskog jezika. Sve to je za vladajuće „pozitivna“ diskriminacija!?
Koaliranje sa SDSS-om
Tako je zbog velikosrpske ideologije nastala spirala zla i mržnje, koju je teško zaustaviti. Hrvatski narod prošao je katarzu i kroz stradanja oko 500 tisuća Hrvata, bolno je svjestan posljedica nestanka NDH ( Bleiburg, masovne likvidacije, 940 skrivenih grobišta u Hrvatskoj i više od 300 u Sloveniji , fojbi i drugih masovnih grobnica), ali nažalost Srbi nisu. Nisu ni blizu svjesni, jer u svojoj poznatoj mitomanskoj maniri preuveličavaju svoje žrtve , a rehabilitirali su Dražu Mihailovića i četnički pokret.
Djeci od najranijeg djetinjstva usađuju velikosrpsku ideologiju, indoktriniraju ih sa višestruko umnoženim i preuveličanim brojkama srpskih žrtava ustaškog režima u NDH, mržnji prema Hrvatima, tako da je susjedstvo i suživot praktički nemoguće ostvariti.
Dovoljno je pročitati Memorandum SANU 2, pa da se vide razmjeri štete koju proizvodi po Republiku Hrvatsku.
I uspijeva im! U Hrvatskoj nažalost vladajući su pretežno sljednici propale jugoslavenske ideologije koja u ime „bratstva i jedinstva“ ne shvaća pogubnost velikosrpsko-svetosavske politike na hrvatski teritorijalni integritet i suverenitet.
Hrvatsko nacionalno biće nažalost podijeljeno je na suvereniste, zagovaratelje hrvatske samobitnosti i samostalnosti i na sljednike jugo-komunističke ideologije , jugoslavenstvo. Jugoslavenska ideja proteže se od 19.stoljeća i biskupa Josip Juraj Strossmayer, pa je čak i biskup Juraj Dobrila jedno vrijeme bio pristaša, pa do ulaska Hrvatske u Kraljevinu Jugoslaviju.
Srbima je jugoslavenstvo bila odlična zamjena za velikosrpstvo, jer su zbog brojčane dominacije, kao većinskog naroda, zauzimali sve najvažnije poluge vlasti.
Vladajući, da bi se održali na vlasti koaliraju sa srpskim SDSS i ispunjavaju sve njihove zahtjeve, financiraju njihovu protuhrvatsku medijsku djelatnost, izgradnju 40 Srpskih kulturnih centara ( četnički štabovi) i provode, svjesno ili nesvjesno Memorandum SANU 2.
Srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj predvođena Miloradom Pupovcem neprestano nameće jugo-komunističke vrijednosti. Milorad Pupovac i njegova sluganska piskarala neprestano mantraju o 2,svjetskom ratu, ustaškom genocidu nad Srbima i spomenicima NOB-a.
Degutantno je zastupati mrtav jugoslavenski sustav vrijednosti koji je propao skupa sa Jugoslavijom! Jugoslavije više nema, nema je na nijednoj karti svijeta. Skupa s njom nestale su i tekovine NOB-a, nestao je lik i djelo „druga Tita“ a pobijeđena je i njegova JNA!
Degutantno je čitati Pupovčeve Novosti, Biltene i njihove optužbe za povijesni revizionizam! Koji povijesni revizionizam? Pa Jugoslavije nema, a nema je zato jer je bila sazdana na lažnim vrijednostima. Bratstvo i jedinstvo ne postoje, niti je ikada bilo stvarno. Ono što je i bilo Srbi su razbili agresijom na BIH i Hrvatsku. Antifašizam, komunistički je bio isti kao i fašizam. Teror, progoni, zatvori, logori, cenzura, to nisu vrijednosti antifašizma.
Dr. Biočić je u svojoj knjizi „ Laži o srpskom antifažizmu i antisemitizmu,“ dokazao da nema srpskog antifašizma, već je to velikosrpski fašizam. Dokazao je da je Dan ustanka naroda Hrvatske koji Milorad Pupovac i njegova bulumenta slave 27.srpnja u Srbu, bio ustvari četnička krvoločna odmazda zbog stvaranja hrvatske države.Ustaški genocid nad Srbima ne postoji. To je još jedna od laži Milorada Pupovca, da stigmatizira Hrvatsku i Hrvate kao genocidan narod.
Hrvatska nije sljednica ni NDH ni SFRJ.
Ova generacija koja je stvarala samostalnu Hrvatsku nije odgovorna za NDH, ni za SFRJ i time je sve što Milorad Pupovac radi besmisleno. Odgovorni su odavno pobijeni ili umrli i ne može na nas prenijeti odgovornost.
Ali za razliku od ove generacije Hrvata, koji nisu odgovorni ni za NDH, ni za SFRJ, Milorad Pupovac je itekako politički odgovoran za velikosrpsku agresiju na Hrvatsku od Balvan revolucije 1990. do današnjeg dana, jer cijelo vrijeme provodi program Velike Srbije ili Srpskog sveta.
Srpska pravoslavna crkva
Slika ne bi bila potpuna bez spomena Srpske pravoslavne crkve. Srpska Pravoslavna Crkva -SPC je nositelj i instrument agresivne velikosrpske politike ili Srpskog sveta! Nauk SPC temelji se na kosovskom mitu i svetosavskom nacionalizmu. Srpska pravoslavna crkva zanemaruje univerzalne poruke Evanđelja, a „svetosavlje“ nije vjera nego ideologija i to velikosrpska ideologija.
Naime, po utvrđenoj praksi i kanonskim propisima crkve na Istoku, granice crkvenog područja uvijek su u skladu s državnim granicama. U vezi s tim, a pod utjecajem srpskih vjerskih krugova, Srbi su i kasnije bili skloni izjednačavati granicu jurisdikcije srpske crkve s političkim granicama srpske države i to je misao vodilja te ideologije Velike Srbije ili sada Srpskog sveta, gdje je ijedna srpska crkva to je sveta srpska zemlja! Stoga SPC ne može postojati van granica Srbije. U Hrvatskoj bi trebala biti samo Hrvatska pravoslavna crkva.
SPC je okupator u RH, da je Hrvatsko Pravosuđe stvarno Hrvatsko , SPC bi već odavno trebala biti izbačena iz RH, a njeni manastiri i bogomolje koji su rasadnici velikosrpstva konfiscirani u Hrvatskoj!
SPC nije u Hrvatskoj upisana u Evidenciju vjerskih zajednica već se djelovanje SPC temelji na jednom ugovoru, koji nije međunarodni ugovor, kao ugovor između RH i Svete Stolice, koja je zasebni subjekt međunarodnog prava. To nije niti ugovor s nekom Crkvom koja ima pravnu osobnost po svom vlastitom (kanonskomu) pravu.
Ugovor o financiranju SPC potpisan je 2002. godine između predsjednika vlade RH Ivice Račana (SDP) i „predsjednika episkopskog savjeta SPC u Hrvatskoj,,, gospodina Jovana, koji se lažno predstavljao, jer u članku 5. Ustava SPC navodi se koje su pravne osobe SPC, a u članku 10. koje su crkveno-hijerarhijske i samoupravne vlasti i tijela.
U Ustavu SPC ne postoji takav savjet, pa stoga niti takav predsjednik. Odredbe članka 8. Ustava SPC: “Imovinsko-pravne interese crkve pred državnim vlastima … zastupaju oni crkveni organi, koji su određeni ovim Ustavom” a kako osoba koja je potpisala Ugovor ne postoji, ovaj ugovor s Republikom Hrvatskom pravno je ništetan. Ne postoji i bilo kakav odvojeni dio SPC koji bi mogao biti nazvan „SPC u Hrvatskoj“ nego u RH postoji pet eparhija SPC, koje nisu nikako odvojene od onih u Srbiji. Ugovor o djelovanju SPC na tlu RH jest, dakle, de facto ništetan.
U vrijeme potpisivanja ugovora SPC nije bila registrirana ni u Hrvatskoj , ni u Srbiji.
Uz to SPC, ne samo da nije upisana u evidenciju vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj, nego u vrijeme potpisivanja navedenog ugovora s Račanovom vladom SPC nije bila registrirana niti u Srbiji. Tamo je SPC registrirana godine 2006 .godine, dakle 4 godina nakon potpisa ugovora s Račanom.
Sve to znači da Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj djeluje ilegalno odnosno protuzakonito, a iz toga proizlazi da je SPC iz Hrvatskog Državnog proračuna od 2002. do 2018.godine dobila protuzakonito više od pola milijarde omraženih „ustaških“ kuna a sada eura. Iz proračuna lokalnih jedinica isto.
Ugovor se temelji na Ustavu SPC, koji u 2002. nije važio niti u Srbiji. U RH SPC nije upisana u Evidenciji vjerskih zajednica te na ovaj način nije mogao niti biti utvrđen njen ustav, kojeg nema. Potpuni kaos!
SPC je jedina Crkva ikada osuđena za pomaganje u genocidu.
Samo dva mjeseca poslije genocida u Srebrenici, njemačko Društvo za ugrožene narode (Gesellschaft für bedrohteVölker) objavilo je dokumentaciju Felicitas Roder i Tillmana Zülcha pod naslovom ‘Za jedinstvo svih srpskih zemalja – Srpska pravoslavna crkva podupire genocid nad bosanskim muslimanima’, rujan 1995. godine, iz koje je vrijedno citirati važnije ulomke. I to ne samo radi zadane teme nego i kao izraz čuđenja zašto to nije poznato u Vatikanu; postavlja se pitanje zašto je papa Franjo dopustio da takva Crkva su odlučuje o tome je li veliki mučenik i blaženik Alojzije Stepinac dostojan postati svecem?
„Patrijarha Pavla odveli su 1995.godine u spaljenu Foču, nazvali su je tada Srbinje, i raspisala se evropska štampa – posebno Le Mond, Figaro i Liberation u Parizu – da SPC u Bosni podržava etničko čišćenje. Navedeno je bilo i ime patrijarhovo, pa je SPC podnela tužbu u Parizu protiv tih listova. Mučno i tužno. Na suđenju u Parizu svedočili su mnogi, među njima istoričar Paul Garde i srpski vizantolog Ivan Đurić. Branio je SPC vladika Atanasije Jevtić i to tako „dobro“ da se suđenje završilo sudskom osudom SPC. Ne, kazao je sudija, fakta su fakta, a francuska se istina ne može ućutkati. I tu je gorku čašu ispio pokojni patrijarh – a da li smo i svi mi sa njim, o tome je rano suditi. Jeste, stigao je da kaže i da ponovi kako neće ne veliku, nego ni najmanju Srbiju, po cenu zločina – i to će mu biti s pravom zapisano – ali ga sabraća arhijereji slušali nisu, još manje pak raspomamljene ratovođe! „ Mirko Đorđević,
https://pescanik.net/wp-content/PDF/mirko_djordjevic-kisobran_patrijarha_pavla.pdf str129
Četnici su militantni dio SPC-a. Iz uputstva četnicima:
„ Kada, koga, zašto i kako treba da ubije pravoslavni Srbin, pravoslavni kanoni ne preporučuju ubijanje, čak ga i kažnjavaju, ali u borbi protiv “polumeseca, islamskog agresivnog” (Atanasije Jevtić) po knjizi „ Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj,“ Milorada Tomanića str.231, piše; “za krst časni i slobodu zlatnu”, za “Veliku Srbiju” i za “spas krsta sa tri prsta” nesumnjivo je trebalo ubijati. Interesi Srpske crkve, srpske države i srpskog naroda (onakvi kakvim ih tumači SPC) bili su jedini razlozi zbog kojih je pravoslavni Srbin mogao “zakonito” da ubija i da pri tome ne strepi od Sudnjega dana.
Nasuprot zločinačkoj vjeri Srpske pravoslavne crkve, stoji duboko vjerska, Bogu mila, preporuka Kardinala Franje Kuharića hrvatskim braniteljima;
„Bogoljublje je nužno čovjekoljublje, a čovjekoljublje je i rodoljublje! Stoga i naše rodoljublje ne smije biti otrovano ni kapljicom mržnje ili želje za osvetom. Obrana slobode i mira je pravo i dužnost, ali uvijek u zakonitosti pravne države. (..)
Stoga naše rodoljublje ne smije biti ni rasističko, ni imperijalističko, ni šovinističko. Naše je rodoljublje kršćansko. (..) Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova doma! Ako je ubio mog oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštivati život njegova oca, brata, sina, sestre.“
Lili Benčik
Hrvatsko nebo
