KOLUMNA UGE VLAISAVLJEVIĆA Nepodnošljivi pluralizam i žal za diktaturom

Prilikom nedavne posjete Bosni i Hercegovini, predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković je u razgovoru s novinarima u Mostaru izjavio: „Ako nema konstitutivnosti i jednakopravnosti, tada neće biti ni Bosne i Hercegovine.“ Odmah tu večer je BHT1, probosanski servis svih građana, svojim gledateljima odaslao je poruku, iz usta poznatog novinara i političkog analitičara Faruka Kajtaza (uredništvo je dobro znalo da takvog sugovornika, idealno Mostarca, treba odmah alarmirati), da je riječ o „skandaloznoj izjavi.“

Bio je to također i poziv da se tim povodom žurno oglase i „naši nadležni“ iz Sarajeva, prije svih ministar vanjskih poslova BiH, uz čuđenje da to još nisu učinili! I doista odmah sutradan ujutro je ministar Elmedin Konaković uputio oštru diplomatsku notu Hrvatskoj, pokazujući da mu za takav zvanični državnički protest ne treba nikakva „konstitutivnost i jednakopravnost“ (obveza konzultacija s dužnosnicima iz druga dva naroda, tj. poštivanje Ustava). Hrvatski narodni sabor je u svome priopćenju tim povodom dovoljno rekao o kakvom propustu i nepoštivanju se radi. Međutim, takva protestna nota „građanske udruge“ neće, zasigurno, ni na koji način dotaći ovog predstavnika „svih građana“.

Dva čitanja Jandrokovićeve izjave

Ovo je samo jedna epizoda međudržavnih i međunacionalnih, za jedne prijateljskih a za druge neprijateljskih odnosa, koja će se vjerojatno brzo zaboraviti. No vrijedi razmotriti što je to u očima mnogih skandalozno u ovoj Jandrokovićevoj izjavi. Smatramo izuzetno važnom ovu izjavu, jer njena kratka i jezgrovita formulacija zadire u samu bit političke zbilje i međunacionalnih odnosa u ovoj zemlji. Ona je poput lakmus-papira koji može iznijeti na vidjelo pravi karakter najtežeg i, po svemu sudeći, nerazrješivog političkog spora ove zemlje. Ova pogodbena rečenica u svojoj zavisnoj surečenici izražava uvjet postojanja BiH, a to je „konstitutivnost i jednakopravnost“ (tri naroda). Ako se ne ispuni taj uvjet, dakle, posljedica je neminovna: „neće biti ni Bosne i Hercegovine“. (Važno primijetiti da se ne tvrdi hoće li se taj uvjet ostvariti ili ne.)

Jandrokovićeva rečenica se može čitati na najmanje dva načina: kao savjet (prijatelja) ili kao opomena/prijetnja (neprijatelja). Kako će se prosuditi ima li ova hipotetički skovana rečenica ovo prvo slabije ili ovo drugo jače djelovanje (tzv. „ilokucijsku snagu“), ovisi o primatelju poruke. Nema sumnje da je ministar Konaković ovaj iskaz doživio kao prijetnju, dakle kao stav neprijatelja. (Zanimljivo je kako jezikoslovci u riječci „ni“, kada se ona pojavljuje u glavnoj surečenici pogodbenih rečenica, nalaze indikaciju da se prije radi o savjetu nego o opomeni ili prijetnji.)

Zašto ova rečenica može biti i najtočnija formulacija glavnog političkog spora u BiH? Zato što je to spor o uvjetovanom ili bezuvjetnom postojanja BiH. Da bi se doživjela ova Jandrokovićeva rečenica kao upozorenje ili prijetnja, a ne tek kao prijateljski savjet, nije dovoljno zanijekati spomenuti uvjet, recimo u formulaciji: „Bosne i Hercegovine će biti ako i ne bude konstitutivnosti i jednakopravnosti“. Zato što se u ovoj dopusnoj rečenici još može raditi o poželjnom uvjetu koji ipak ne mora biti ispunjen.

Konakovićeva “probosanska ideologija”

Vjerujemo da Konakovićevu skandaloznu diplomatsku notu treba čitati u kontekstu „probosanske“ ideologije koja vlada u sarajevskom političkom prostoru, jer samo tako možemo razumjeti razloge koji su je motivirali. A ta ideologija ne samo da osporava konstitutivnost kao nekakav nužni uvjet nego u njoj vidi glavnu i najveću prepreku postojanju Bosne i Hercegovine. Ukratko, tko god postavlja takav ili bilo koji drugi uvjet, neprijatelj je ove zemlje. Za probosanske snage, postojanje BiH je bezuvjetno!

Sutradan po upućivanju svoje note i sam se Konaković obreo u Mostaru, da bi dao svoj doprinos nastavku pregovora političkih predstavnika tri konstitutivna naroda suočenih s nužnim uvjetima za pristupanje EU. Na upit novinara o razlozima svoga jučerašnjeg čina, Konaković je kratko odbrusio: „Svako ko kaže da nema ili neće biti Bosne i Hercegovine, dobit će protestnu notu.“ (Poantu ovog iskaza, radi razumijevanja njenog tona, možda treba prevesti u frazeme kavgadžija: „dobit će po nosu“, „zveknut ću ga po ušima“, „dobit će šamar“ i sl.) Jasno je da ovaj ministar sebe razumijeva kao branitelja Bosne koji šalje oštra upozorenja onima koji se usude da je ugroze ili napadnu.

BHRT-ovo suprostavljanje “neprijatelju”

No, možda je još važnije znati da ovaj beskompromisni borac ima iza sebe i svesrdnu potporu javnog servisa ”svih građana”. Naime, novinarka Lejla Čeljo će u svome prilogu na glavnom dnevniku BHT1 posvećenom Jandrokovićevoj izjavi ne samo prenijeti ovaj Konakovićev istup nego će ga osnažiti dodatnim argumentima mladog, tek unovačenog političkog analitičara okićenog prestižnim turskim diplomama. I taj je znao iskoristiti prigodu i odvažno se suprotstaviti „neprijatelju”, osporavajući navode iz saopćenja Hrvatskog veleposlanstva u Sarajevu o trajnim i nepoljuljanim prijateljskim odnosima dvije zemlje. Evo ocjene tih odnosa kakvu nam tu večer ponudiše na ovoj televiziji: „Oni godinama vode ucjenjivačku politiku prema Bosni i Hercegovini i koriste to što su članica EU i lobiraju za zahtjeve HDZ-a BiH…To što oni tvrde da rade korisne stvari u pravcu euroatlantskog puta BiH, to je daleko od istine…Štoviše Zagreb igra poprilično opstruktivnu ulogu…” Na kraju se autorica priloga odvažila uputiti gledateljima i pouku: ”Jasno je da jedna protestna nota ne može ni popraviti ni pogoršati odnose između BiH i Hrvatske, ali je na manipulacije potrebno reagovati, bar nekad i simbolično!”

Udarnički se trude i noću i danju, kao da je riječ o nastavku rata, sarajevski političari i mediji da ospore svaku vrijednost konceptima konstitutivnosti (više od jednog naroda) i konsocijacije (kao pluralne, višenacionalne političke zajednice). Nažalost, Jandrokovićeva izjava se isključivo čita kao nalog da se udovolji HDZ-u oko promjene Izbornog zakona i kao zlobna težnja da se ukloni „naš Željko Komšić“, koji, reći će se, doduše nije izabran voljom hrvatskog naroda, ali jeste po „nacionalnom ključu“ po kojem smo uređivali međunacionalne u Titovo doba, a i danas (doduše sve manje i sve nepotrebnije) u Sarajevskoj kotlini.

Farsično slavljenje ZAVNOBiH-a

Ne treba previdjeti da je Jandrokovićeva izjava pala u doba obilježavanja Dana državnosti i brojnih rituala slavljenja rezolucije ZAVNOBiH-a u većinskim bošnjačkim sredinama. Glavni žrec tih rituala je sarajevski Srbin, ugledni član ANUBiH, koji je napisao desetine knjiga o ovoj povelji nastanka suvremene BiH, ali je ipak sakrio od javnosti, poput mnogih drugih promicatelja i čuvara titovskog naslijeđa, da niti jedan socijalistički ustav nije u svoje odredbe unio principa konsocijacije kojim se toliko veliča ZAVNOBiH (ono čuveno triput „i“ triput „niti”), nego je svaki predstavljao njegovo perfidno izopačenje. Jer, treba li uopće napomenuti, dosljedno provođenje ovog principa bi značilo uvođenje konsocijacijskog pravnog i političkog poretka, a zasigurno bi spriječilo jednopartijsku diktaturu. Drugim riječima, nema veće farse nego istodobno slaviti ZAVNOBiH, i to kao Dan državnosti (!), i svim silama se suprotstavljati političkim rješenjima koje nude principi konsocijacije, tj. konstitutivnosti tri naroda.

Svođenje principa jednakopravnosti naroda na „nacionalni ključ“ pretpostavlja suverenog manipulatora tim ključem, a to znači dominaciju jednog naroda (većinskog) ili jedne stranke (koja je trajno na vlasti), a ponajprije upravu nekog suverena (monarha, diktatora, stranog namjesnika) koji upravlja i državom i međunacionalnim odnosima. Višenacionalne države u kojima princip konstitutivnosti nije ustavom proveden i zajamčen (a to implicira konsocijaciju i autentičan federalizam) u pravilu su lažne federacije i istinske diktature. Iskustvo dvije Jugoslavije o tome dovoljno govori, kao i postdaytonska Bosna (u kojoj se i najviši dužnosnici države i strani namjesnici svojski trude oko derogiranja i izigravanja ustavnih odredbi kojima se provodi ovaj princip).

Piše: Dr.sc. Ugo Vlaisavljević 

hms.ba / Hrvatsko nebo