Nataša Božinović: Strah od dresiranih majmuna

Kako se postižu politički ciljevi? Znamo općenite odgovore: bitni su mediji, novac itd, itd….. Ali mene baš zanimaju detalji postupka. Uzmimo situaciju s predsjedničkim kandidatom Tomislavom Jonjićem i njegovom potpunom medijskom blokadom. Kako se, brže od svjetlosti po svim medijima može raširiti ideja da se njega tolikom poslušnošću ignorira? Tu je, a nema ga. Na HTVu radi određeni broj hrvatskih nacionalista, pa možda i u drugim TV kućama, pa gdje su ti ljudi!!!??? Pobogu, stvarno me zanima taj fenomen. E Jure, e Mate, e Bobane, e Jovo, e građani  svih medija, ujedinite se! Zaniječite Jonjića!!!  I svi SPREMNI! Do ti jednoga SPREMNI!!!???

HTV-u  se u međuvremenu ukazao Jonjić. Zanima me sad i to: tko je odredio: Jonjiću, vrime je! Nakon šest, sedam mjeseci bunkera!? Je li se prošuškalo po kuloarima: šššš, može sad, može, šššš, odi tamo negdje, nazovi ga, pitaj ga nešto aktualno…, ili postoji dokument, direktiva koja će se nakon nekog vremena arhivirati u beogradskome arhivu????!!! Baš sam kurjožasta. Kako to, kaaaakoooo????

I kako će to izgledati do kraja kampanje? Na kapaljku ili ravnopravno s ostalim kandidatima?

Prije ukazanja,  gledam tako jedan od HTV dnevnika gdje su se izredali svi predsjednički kandidati, od Kekinke do Bulja, od 0,3% do 4,9%…. osim Jonjića. Njega, sa šansom ulaska u drugi krug, nigdje. Iznervirana tom ružnom činjenicom, jedva da sam pohvatala, a kamoli zapamtila što je tko od kandidata govorio. Pitanje je bilo o kupnji tenkova. Kekinka, alapačasto, agresivno, veli da prokišnjavaju, tako nekako, (nemojte me shvatiti ozbiljno), a Bulj…zaboravila sam…  Potom je došla na red kandidatkinja Branka Lozo. Zapravo ne ona, nego veseli poredak njenih donjih zubi, pa tako ni nju nisam pohvatala što govori glede tenkova. Ne sumnjam, ona je desničarka, sigurno je za naoružavanje,  ali ajde ti objasni  nekoj šminkerici zubarici i njenim vjernim pacijentima, a svi oni su birači, da gđa Branka Lozo uopće ima stav glede tenkova. Da uopće ima ikakav stav i da je objektivno izgledom, jedna od najprofinjenijih kandidata.

Na HTV-u, kamermana su zanimali samo njeni zubi. Bulj mu dolazi u cjelini, a Jonjić je nevidljivi čovjek. Pitaš se zašto? Ajde, kamerman može biti neki Jovo, Stevo i šta ja znam, neki Šprajc, ali ‘ko mu je to dozvolio, sredio prilog???!!! Horvat, Hrvatin, Hrvoje, Krešimir, Tomislav, Zvonimir???  Taj mehanizam, ta pokretačka snaga, svi ti kotačići koji dovode do toga da Jonjića nema, a od Branke vidimo samo njene zube, meni nikako ne ulazi u glavu. Ne ulazi mi u glavu ni da se HDZov kandidat Primorac, fotkao s najvećim mrziteljem HDZa, Mesićem. S najvećim mrziteljem Tuđmana i Hrvatske, što je još važnije. Osobne simpatije spram Mesića, ili osobna tupost  Plenkovićeva izabranika, začuđuje, ali me više od svega zanima kako to funkcionira?! Tko je  kumovao tomu da HDZov kandidat zbog ovoga gubi izbore? Komu pripada tako moćan, negativan PR?

Sličan mehanizam se odvija u svim drugim institucijama. Svi kotačići rade ko podmazani. Nisu samo mediji u pitanju. U listopadu je otvorena izložba  „Barbarogenij nadrealizma“ kojom nam se predstavio umjetnički pravac zenitizam.  Na čelu toga pokreta bio je hrvatski Srbin i istinski mrzitelj Hrvata, Ljubomir Micić. Umetnik i četnik, 2 u 1,  kakvih je danas u Hrvatskoj na lopate. Čak i od roditelja Hrvata. Tomić, Dežulović… Hoću reći, ne trebamo ih ni uvoziti, a kamoli slaviti stare. Ako danas čitamo hrvatski tisak o spomenutoj izložbi i o četniku Miciću, kao da čitamo talijanske nostalgičare, fašiste kako glorificiraju preteču fašizma, Gabriela D’Annunzia. U ovome slučaju Talijani slave svoga Talijana, pa ima logike. Ali ovdje Hrvati plaču i stenju za tipom koji bi pomeo pod s njima. Časopis Express je tužan, vele: velikan Micić mogao je biti milijunaš, a umro je u bedi bez para. I tako u tom stilu na pune četiri strane i još obogaćeno fotografijama. Em ga slave, em plaču tužni bez takva četničko-umetnička autoriteta. Na fotografijama u Expressu, čitatelj ima priliku vidjeti Micića u Cannesu, na sred ulice,  aristokratski odjevena. Kad malo približiš, četiri ocila bljesnu na njegovoj majici. A ulica nije bilo koja, nego Rue des Serbes, ponosno nam Express ekspresira. Gotovo istim žarom kojim nam Micić  na fotografiji, davne 1934.,  pokazuje ploču s nazivom ulice.

Zanimljivo je da Express i svi drugi mainstream mediji koji se bave kulturom, nisu sebe prepoznali u tekstu Ljubomira Micića iz  časopisa Zenit, 1923. godine. Evo jedan djelić:

„Srpski prilog čovečanskoj kulturi biće neosporno označen žigom rasne balkanske kulture i nove balkanske civilizacije. A »hrvatska kultura«?

»Urrraaa

Obesićemo vašu perverznu kulturu

Za ženske šešire u javnim kućama

Baš kad budete u položaju puzavaca

I smejati se: ha ha ha . ..«

»Hrvatska kultura« je vanbračno dete nenaravnog braka dresiranog majmuna i papige… »Hrvatska kultura« je ljupina ili mućak – svejedno – kako hoćete!“.

Da ne nabrajam sve naše vrhunske umjetnike, književnike, pjesnike, slikare, prve polovice 20. stoljeća na koje je Ljubomir Micić, očito bio patološki ljubomoran. Ta »Hrvatska kultura« na koju on bjesni, očito ga žulja kao fenomen koji  ima određeni širi društveni kredibilitet.  Zato Micić već početkom zajedničke države, kao izvršitelj velikosrpskoga projekta, kreće u poništavanje i balkaniziranje hrvatske kulture. Ono što on nije uspio, mogli bi uspjeti njegovi poklonici i slijednici njegove političke ideje koji su se ugurali u kulturni sustav RH.

Lobotomirani indoktrinacijom bivše države i danas  beogradske politike, stvarno upadaju u Micićev kontekst dresiranih majmuna i papiga u položaju puzavaca.  I po djelima i po političkome aktivizmu. I mrze Hrvatsku istim žarom kao i njihov duhovni otac, Ljubomir Micić. Možete za primjer naći i pogledati na You Tubu Antu Tomića u gostima kod Srbina Zorana, jednoga od trenera naših majmuna. Ante se odazvao dresuri, u položaju puzavaca. Za slučaj gostovanja u Srbiji, napinjao se govoriti srpski jezik. A ako ste upoznati s njegovim djelima, znate da su papagajski puna  balkanskih klišeja u duhu „rasne balkanske kulture i nove balkanske civilizacije“ . Kao uostalom, i ostalim njegovim drugarima, dresiranim majmunima, nažalost kulturnim djelatnicima i zaposlenicima u institucijama RH.

Gostujući kod g. Dujmovića i govoreći  o izložbi: “Barbarogenij nadrealizma“, gospodin S. P. Novak se  zapitao upravo ovo što  me motiviralo za  tekst: kako nije došlo do toga da netko od zaposlenika galerije ne spriječi spornu izložbu? Usred Zagreba?! Ili je bar bojkotira. Kako ni jedan kotačić mehanizma utapanja hrvatstva, ne kiksa? Sve podmazano! Svi bez ikakvih sankcija, majmunsko- papagajski kliču: PROTIV DOMA SPREMNI!!!

Ova sintagma: „usred Zagreba“, što napisah koji redak prije, je neadekvatna. Pa usred Zagreba znači usred Tomaševića i Kekinke! Usred dresiranih majmuna i papiga! A to je  sasvim prirodno i dobro pognojeno tlo za četnikovanje! Kao u Splitu da se pitaš:  Usred  Splita niče spomenik Smoji, ljubitelju Slobodana Miloševića i ćirilićna ploča vojniku JNA, kako to? Ustvari je usred Puljka i Ivoševića. Sasvim prirodna sredina. Kao da veliš: usred Šešelja i Vučića.

Na fakultetima, također hrvatskim institucijama, baccalaureus, diplomski i doktorski radovi klijaju i rastu usred Šešelj-Vučić plodnoga tla. Povjesničarka  Blanka Matković je u intervjuu HT-u, navela primjer diplomskoga rada gdje se HOS postrojba koja je sudjelovala u obrani jednoga naselja, u listopadu 1991., zamijenila drugom postrojbom. U mnogim radovima, postoji tendencija da se HOS postrojba doslovce briše kao nepoželjni drugovi na Staljinovim fotografijama. Općenito i na drugim društveno-humanističkim fakultetima, mentori studentima i doktorandima korigiraju radove brišući hrvatstvo od najsitnijih do najkrupnijih stvari. Od onih adekvatno kroatiziranih ekspresija raznih fenomena (koji sami po sebi takve ekspresije zaslužuju),  do totalnoga mijenjanja činjenica, kao u  primjeru B. Matković.

Jedini odgovor na pitanje: kako ne kiksa ni jedan kotačić mehanizma pri eliminaciji hrvatstva, jest  strah. Kako se među Hrvatima širi strah, tako se sve više širi moć i utjecaj beogradske politike na svoje posredne i neposredne izvršitelje. Za onoga na HTV-u, ako je uopće Hrvat, brisanje Jonjića, posljedica je straha da ne izgubi posao. Onoga u galeriji koja se izložbom posvetila četniku Miciću,  također motivira isti strah. Studenta je strah od padanja ispita, ne prihvaćanja rada i zamjeranja profesoru, a profesora, ako nije neposredni velikosrpski izvršitelj, strah je od napredovanja u karijeri ako ne cenzurira rad studenta koji iznosi istinu…. Nekoga rijetkoga hrvatskoga filmadžiju je strah da neće dobiti lovu za bilo koji film, a kamoli prohrvatski film… Nekoga kustosa je strah da neće dobiti prostora u muzeju za bilo koju izložbu, a kamoli onu koja promiče hrvatstvo…. I tako redom.  A poneki  će u svome strahu radi vlastite karijere, ići i korak dalje, izbacit će hrvatstvo iz čisto hrvatskih tema i fenomena,  i tako predočiti svijetu još jedan u nizu, velikosrpskih falsifikata.

Zgodan primjer je redatelj filma o Draženu Petroviću, Danilo Šerbeđija. Samo ne za strah nego za falsifikat jer je Danilo neposredni velikosrpski izvršitelj. Jačanjem straha među Hrvatima, Danilo je sve ponosniji i hrabriji. On je iz košarkaša Dražena Petrovića ekstrahirao hrvatstvo i zakopao ga kako mediji Jonjićevu kandidaturu.  Kritičari vele da je filmom o Draženu, akcentirao nešto drugo, nešto što nikome nije poznato za Petrovića…. Ka neku ljubav spram, ka neke Renate. A upravo je Draženovo hrvatstvo najvažniji čimbenik koji ovoga vrhunskoga športaša čini dramski zanimljivim projektu kojega financira institucija hrvatske države. A i da se sam Danilo financira, nauštrb svoje profesije učiniti film dosadnim, izbaciti ili samo površno spomenuti najznačajnije športske godine športaša, 1983. i 1992. , jer se ne uklapaju u velikosrpski projekt,  znak je očite nakazne namjere. Film su na umjetničkoj razini pokudili i filmski kritičari koji bi rado da je  izbrisano hrvatstvo dobilo umjetnički vrijedan proizvod. Ali nije. Međutim, nije sam Danilo radio na filmu. Čitav mehanizam i mnogo hrvatskih, od straha usranih kotačića, radilo je na filmu. I nitko ni a ni b. Film je ugledao svjetlo dana. Kao i Dnevnik D. B, kao i mnogo drugih prosrpskih sranja, plaćenih hrvatskom lovom i zgaženim hrvatskim ponosom.

Na državnoj razini, kotačiće je od Račana i Mesića, od 2000. godine premrežio strah! Taj dvojac je uvalio dresirane majmune u sve značajne kulturne  hrvatske institucije. Napravili su od hrvatske kulture ono što ni sam četnik Micić nije mogao bolje osmisliti.

Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo