Nedjeljna propovijed/Čovjekova želja za slavom i Kristov put do nje kao putokaz

„Sanjat ćemo poput Jakova i Ivana kako doći do slave i uspjeha, a zaboravit ćemo otkriti da ćemo doći u Isusovu slavu u nebu ako njegova slava bude u nama na zemlji kao pokretačka snaga života. Zato nas on poučava da u sebi potičemo želju za ovakvom slavom koja pretpostavlja ozbiljno i istinsko nasljedovanje njegove muke i križa, jer samo je to put do te prave, neprolazne slave“ – iznosi se u zaključku propovijedi uz današnja misna čitanja za 29. nedjelju kroz godinu – B, na portalu Patrologija.

Čovjek je biće koje ima urođenu potrebu težiti prema slavi, što se poistovjećuje s njegovim traženjem boljeg, sretnijeg i priznatijeg života. Ostvariti slavu, to jest proslaviti se kruna je određenih nastojanja i rezultat ulaganja u sebe i svoje sposobnosti. Zato nijedan čovjek pred izazovom slave nije neutralan niti može biti, jer mu ne može biti svejedno hoće li ostvariti željeni rezultat, te s njime i smisao vlastitoga života. Osim toga, sasvim je normalna pojava da se na putu do slave oslanjamo na one koji su je prije nas ostvarili, koji su došli do moći i uspjeha, pa se držimo njih, ili pak od njih očekujemo ključ uspjeha. Željni i sami ulaska u krug slavnih, ljudi se daju voditi do mjere da postaju povodljivi, pa čak i pomamni prema mogućnostima koje pruža osjećaj slave. Na poseban način su mladi ljudi povodljivi, te si u svojoj svijesti lako zadaju ciljeve koji se otprilike svode na nasljedovanje pojedinaca koji se u društvu vode kao slavni. Jedan laganiji oblik proslave bio bi da se na neki način proguraju u krug od nekoga od slavnih, pa su silno ponosni kad su nekoga od njih upoznali, bilo da je riječ o zvijezdama športa, estrade, malih ekrana, itd.

U tom kontekstu možemo razumjeti i potrebu dvojice sinova Zebedejevih, Jakova i Ivana, koji imaju vrlo jasan zahtjev prema svom Učitelju: “Učitelju, htjeli bismo da nam učiniš što te zaištemo.” Isus se ne boji suočiti s njihovim upitom i zahtjevom pitajući ih što žele da on učini za njih, te ih dovodi do toga da jasno i glasno oblikuju vlastiti upit: “Daj nam da ti u slavi tvojoj sjednemo jedan zdesna, a drugi slijeva.” Oni su, dakle slušali kako Isus priča o svojoj proslavi, što im se svidjelo do mjere da je to izazvalo njihovu maštu i potaknulo želje da se i sami okoriste njegovom slavom. Naravno, bio je tu prisutan i strah da ih netko drugi od ostale desetorice ne pretekne, pa su smogli hrabrosti da Isusa izravno upitaju da im učini tu uslugu. Isus se, međutim, ne samo suočava s njihovim zahtjevom, već okreće situaciju tako da želi da se oni susretnu na pravi način s vlastitim upitom i maštovitim željama. Zato na ove gornje riječi najprije im kaže da nisu svjesni što ištu, pa im stoga postavlja pitanje: “Možete li piti čašu koju ja pijem, ili krstiti se krstom kojim se ja krstim?” Oni kao da su bili pripravni na bilo koji uvjet koji im postavi, spremno odgovoriše da mogu piti njegovu čašu, nakon čega Isus, kao da u ovom razgovoru gubi i kao da se ograđuje od ispunjenja njihova zahtjeva, odgovara riječima: “Čašu koju ja pijem pit ćete i krstom kojim se ja krstim bit ćete kršteni, ali sjesti meni zdesna ili slijeva nisam ja vlastan dati – to je onih kojima je pripravljeno.”

Doista, veliko je pitanje je li se Isus povukao i uskratio im ispuniti želju da ih stavi zdesna i slijeva, pa je to prebacio na vlast nekoga drugoga, niječući da sam ima vlast to im učiniti. Po njegovim riječima, netko drugi, a to je Otac nebeski, ima vlast obdariti ih da budu u njegovoj slavi zdesna i slijeva, a ne on sam. Uostalom, sam je na jednom drugom mjestu rekao da kada on sjedne na prijestolje svoje slave, da će i oni sjesti na dvanaest prijestolja i suditi dvanaest plemena Izraelovih. Znači, njegova slava bila je pripravljena i za njih, pogotovu što je priznao da će i njih dvojica piti njegovu čašu i da će biti kršteni krstom kojim se on krsti, pa ipak on im ništa ne želi obećati unaprijed, pa se moramo upitati zašto.
Isus ne želi da njihov pogled bude usmjeren prema krivom cilju, niti da u njima bujaju nezdrave želje. On zna za njihovu potrebu da teže prema slavi. Štoviše, pa i prema njegovoj slavi. Ali ne želi da o toj slavi nose isključivo ljudsku predodžbu, te da zanemare put kojim je hoditi da dođu do nje. A upravo to je bio njihov problem. Oni su htjeli prečacem do njegove slave, a ne putem kojim je on hodio da bi u svoj slavu ušao. Oni su htjeli bez rada, napora i muke, a on sam im je neprestano govorio o tome da on mora prije trpjeti da bi ušao u svoju slavu. A on se ne zadovoljava time da oni budu u njegovu krugu, te da im on preko veze omogući slavu, već želi da ga istinski nasljeduju, te da svojim trudom i naporom postignu to što žele.
S pravom možemo vidjeti i oko sebe opustošeno društvo radi toga što mnogi ne znaju uskladiti svoje želje, potrebe i način ostvarenja života. Mnogi su i danas povodljivi tražeći brzi – prijeki put do slave, to jest do ostvarenja, koje naivno poistovjećuju s boljim standardom, većom zaradom i mnoštvom sitnih zemaljskih užitaka. No Isus i danas, kao što je nekada usmjerio srca i pogled svojih učenika, usmjerava i nas, da se vratimo tihom i postojanom radu, da se ne bojimo napora i služenja, da ne bježimo od žrtve i križa, jer u protivnom ćemo imati nerealnu sliku svijeta i života. Sanjat ćemo poput Jakova i Ivana kako doći do slave i uspjeha, a zaboravit ćemo otkriti da ćemo doći u Isusovu slavu u nebu ako njegova slava bude u nama na zemlji kao pokretačka snaga života. Zato nas on poučava da u sebi potičemo želju za ovakvom slavom koja pretpostavlja ozbiljno i istinsko nasljedovanje njegove muke i križa, jer samo je to put do te prave, neprolazne slave.

Patrologija/Hrvatsko nebo