Vučiću se (već) godinama trese na šubari cvijeće

Brada nije (uvijek) uvjet za – četnika…

Uistinu kako bi srbijanski predsjednik znao da je četnik? Samo su mu dvojica četničkih vojvoda bili politički mentori. S tim da mu je Šešelj bio i vjenčani kum te kršteni kum njegovu sinu i kćerki. Pa, što ako mu se na kakvu veselju još otme i: „Đurišiću, mlad majore“?!

U lipnju prošle godine beogradski je odvjetnik Čedomir Stojković objavio snimku na Twitteru koja prikazuje Aleksandra Vučića u društvu razdraganoga Vojislava Šešelja kako pjeva(ju) pjesmu koja veliča četničkog vojvodu Pavla Đurišića, kojega je Adolf Hitler 1944. odlikovao Željeznim križem. Srbijanski je predsjednik na ovome slavlju bio takoreći po funkciji. Četnički vojvoda Voja bio je Vučićev vjenčani kum kad je ono prvi put stao na ludi kamen, a taj njegov politički guru, osuđeni, dakle, ratni zločinac, bio je i krsni kum njegovoj djeci iz prvog barka s Ksenijom Janković – sinu Danilu i kćerki Milici.

Jednom vojvoda, uvijek vojvoda

A kako je (Srbima) kum na zemlji ono što je Bog na nebu, jasno je koliko su ova dvojica – politički otac i sin! – vezani. (Da sad ne spominjemo Tomislava Nikolića, još jednoga Vučićeva mentora, kojega je ’93. Šešelj na Romaniji proglasio vojvodom. Istina, nedugo poslije toga iz Chicaga je četnički vojvoda Đujić dekretom oduzeo davanje vojvodstva kolegi Vojislavu, ali je Nikolić, već kao predsjednik Srbije, u jednom intervjuu kazao: „Mene nitko nije raščinio, niti to sada može!“)

Nakon što je objavljen kumovski hommage vojvodi Đurišiću, Šešeljev je višestruki kum kazao kako nit’ je što jeo ‘nit je što pio – a, dakako, nije ni pjevao. Već je, svjedoči, svoj vrlo sadržajni četnički repertoar prezentirao (samo) Baja Mali Knindža, pjevajući pjesme koje je naručivao mladoženjin otac. I inače, to je sa Srbima i četničkim pjesmama zanimljivo. Eno, primjerice, aktualni patrijarh Srpske Pravoslavne Crkve Porfirije (Prvoslav Perić) prije deset godina uhvaćen je kako u Chicagu pjeva Šta se ono na Dinari sjaji. Što je zapravo retoričko pitanje, jer, naime, već sljedeći stih nudi odgovor: Đujićeva kokarda na glavi. Riječ je, dakako, o četničkom vojvodi, opasnom zlikovcu iz Drugog svjetskog rata – Momčilu.

Uh, kud baš tu – najskuplju?!

I, dok na svadbi nasljednika vojvode Voje nije bilo zabune oko glazbenih želja, ovdje je, priseže Perić, došlo do stanovitih šumova na vezi. Nakon liturgije taj je čikaški gost zamolio da zapjevaju „našu pjesmu“, misleći, veli, na Tamo daleko. No kako Srbi iz Chicaga ionako znaju da su daleko od “otadžbine”, oni su se sjetili kokarde na Mominoj glavi. A kako je Prvoslav u to doba baš nekako imenovan metropolitom zagrebačko-ljubljanskim, imao je potrebu pravdati se zagrebačkim novinarima. Povjerio im je kako se iznenadio kad je shvatio kako ne pjevaju ono što je naručio pa je – zašutio.

Što je sedmu silu dovelo u dvoumicu: Komu vjerovati čikaškom slavuju, ili svojim očima (i ušima)?! Kako bilo, tijekom 7-8 godina zagrebačkoga mandata, Porfirije je, unatoč Chicagu, utemeljio kružok na kojemu je okupljao brojne (hrvatske…) uglednike: ex-predsjednika Ivu Josipovića, katoličku teologinju Annu Gruenfelder, isusovca Tvrtka Barunu, rabina Mošu Prelevića, glumca Vilija Matulu, profesore Tvrtka Jakovinu, Hrvoja Klasića, Dejana Jovića i Dražena Lalića, akademika Vlatka Silobrčića, feministicu Radu Borić te – predmnijeva se! – Milorada Pupovca i onoga novinara uvezenog iz Argentine koji je svojevremeno bacao Molotovljeve koktele na Veleposlanstvo Izraela. (K’o da je znao što će biti u Gazi, a i šire…)

Ma, zna Porfirije što se na Dinari sjaji

Je li se – i što?! – tu pjevalo, nema(mo) informacija. Ali, da je bilo veselo – bilo je… sve dok se nije, nakon što je Perić naslijedio „velikog patrijarha“ Irineja, pokazalo kako novi patrijarh ipak zna što se na Dinari sjaji. Čak i usprkos tomu što je tvrdio kako se on i Zagreb vole, prvo tajno, a onda i – javno…

I, nakon, evo, maloga sata suvremene srpske četničke povijesti u kojoj je istaknuto mjesto aktualnoga srbijanskoga predsjednika nedvojbeno, zanimljivo je kako se taj svadbarski pjevač začudio nakon što mu je Miro Bulj poručio: “Nema razgovora. Vučiću, četniče, mrš iz Hrvatske!” A, sve kao reakciju na to što se naprasno prikazao u Dubrovniku. “Nek’ sam ja četnik, a da nisam ni znao i da mi to nitko u obitelji nije bio, ali mi je važno da vi poštujete pravo na drugačije mišljenje. Živjele europske vrijednosti”, ironično, cinično čak, će političar koji je stasao uz čak dvojicu četničkih vojvoda.

Ima, međutim, i stanovitoga srama – u toga, inače, besramnika. Možda je to najbolje detektirao Mato Franjković, koji je kazao kako se četnički kum, dok su ostali gosti dubrovačkog summita šetali Stradunom, zaključao u svoju sobu, ni nosa ne promolivši. Što, ma koliko to nastojao dubrovački gradonačelnik, nikako ne abolira Andreja Plenkovića koji je pozvao nekadašnjeg posilnog čak dvojice četničkih vojvoda u Dubrovnik. Uostalom, kad se – bez svjedoka – pogleda u zrcalo, zna to i hrvatski premijer, jer je bio u neprilici slušati kako taj njegov gost usred – hej! – Dubrovnika relativizira velikosrpsku agresiju. Zaboravi “srpski Dubrovnik”!

Čiča se šulja oko Kuće cvijeća

Toliko je to, pa gotovo bizarno, da nije mogao otrpjeti čak ni Dragan Primorac. „Prije svega treba reći da je izjava Vučića neprihvatljiva“, kazao je taj predsjednički kandidat pod hadezeovskim pokroviteljstvom. Uz to, sve se ovo događa u vrijeme kada beogradski gradonačelnik Aleksandar Šepić kani podignuti spomenik Draži Mihailoviću, nakon što je lani u listopadu već otvoren muzej i otkriven spomenik (srpskom) Čiči.

Osim što je beogradski, taj je bivši vaterpolista zapravo Vučićev čovjek na čelu srbijanske prijestolnice pa će biti zanimljivo vidjeti hoće li predsjednik nazočiti otkrivanju (i) drugog spomenika „prvom gerilcu“ na Balkanu u parku Terazijska terasa. U blizini, zanimljivo, ili, svejedno, znakovito, Kuće cvijeća, otkud Šapić kani deložirati Ljubičicu Bijelu. A(li) Šešeljev (vjenčani i ini) kum ne da… Baš k’o da trostruki narodni heroj nije došao glave đeneralu opjevanom!

Ma, i o tomu treba pjesmu ispjevati. Tužnu…

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

večernji.ba / Hrvatsko nebo