Zdravko Gavran: ’Zapadnobalkanski’ rogovi u regionalnoj vreći, europski novci, krhka suradljivost i nastavak međusobnih prenemaganja
Vrijeme:6 min, 11 sec
Sve u svemu, igra međusobnog prenemaganja država „Zapadnog Balkana“, njihova prenemaganja u odnosima prema Europskoj uniji i obrnuto nastavlja se. Lako mogući dolazak D. Trumpa na vlast u SAD-u ili kakvo iznenadno sigurnosno kreševo mogli bi pak ovako krhko, hinjeno i novcima kupljeno suradništvo i međusobno tobožnje razumijevanje i sporazumijevanje bez mnogo napora preokrenuti tako da akteri u Srbiji, Kosovu, BiH, Crnoj Gori i Makedoniji, a onda i oni u Albaniji, skinu rukavice te da preko noći padnu u vodu ovako „konstruktivna“, novcem kupovana i isforsirana europska nastojanja. Nastojanja koja potiskuju ’balkanske’ prijepore u podrum poradi održavanja privida da se regionalnim povezivanjem utire put obećavanoj europskoj integraciji tih zemalja.
Danas je u Berlinu održan jubilarni, 10. samit takozvanoga Berlinskog procesa. On je zapravo oblik sastančenja, dogovaranja, financijske potpore zemljama tzv. Zapanog Balkana iz fondova Europske unije i postavljanja uvjeta za njih i ostalo što EU nudi ili omogućuje. Za taj proces zauzimaju se osobito Njemačka, čija ga je kancelarka Angela Merkel i potanula, i Europsko povjerenstvo (komisija), koje je posljednjih pet godina vodila Angelina pouzdanica Ursula von der Leyen, a vjerojatno će ga voditi i sljedećih pet godina.
Ključni rezultat današnjeg sastančenja vrlo različitih i uvelike nesložnih državnika i dužnosnika bio je taj što se šest zemalja „Zapadnog Balkana“ danas dodatno međusobno približilo time što su potpisale sporazum o akcijskom planu o jačanju zajedničkog regionalnog tržišta i još jedan sporazum, koji bi tek trebao dodatno olakšati kretanje unutar regije. Taj se odnosi na akademsku zajednicu, točnije na mogućnost studiranja studenata iz tih zemalja u bilo kojoj od ostalih pet zemalja, dakle priznavanja svjedodžaba i diploma na cijelom tom području.
Dva krupna uspjeha Berlinskog procesa, ali ne smije se ni zatvarati oči pred stvarnošću
Ne treba biti zloban pa ne priznati dva krupna uspjeha postignuta Berlinskim procesom. Prvi je taj da se sprječava stalno prijeteći kaos u tim šesterim zemljama i među njima. Drugi je taj da je odbačen i potučen koncept Vučića i Rame o stvaranju (zapadnobalkanskog) „mini-Schengena“, sličnog oblika gospodarskog i ostalog povezivanja u kojem bi Srbija igrala glavnu ulogu. Spriječena je podjela tog područja između dviju hegemonistički pozicioniranih metropola, Beograda i Tirana. A Vučiću je Njemačka pokazala da on tu ne može biti ’glavni frajer’ u ’regionu’, nego da to mogu biti Njemačka, Europska unija i još neke zapadne sile, svakako i SAD.
No ne smije se ni zatvarati oči pred stvarnošću. A ona je takva da unutar tih šesterih država i među njima postoje brojna nepovjerenja, pa i otvorena neprijateljstva, koja ponegdje mogu prerasti i u oružane obračune. Ona je i takva da približavanje članstvu u Europskoj uniji traje bez bitnih ili presudnih postignuća i napredaka već putnih deset-dvadeset godina, te da je to članstvo odnosno puno i cjelovito integriranja i dalje krajnje upitno, na jako ’dugom štapu’ i izloženo predvidivim i nepredvidivim kušnjama, rizicima i neiskrenostima.
Mora se reći i to da bez europskih novaca i sveg tog uzajamnog političko-diplomatskog prenemaganja ne bi već ni bilo nikakvih ozbiljnih nastojanja u smjeru europskih integracija. Novac je ključan! Da Europska unija još jednom ne ’driješi kesu’ s novih šest i pol milijarda eura obećanog novca, i višestruko većim investicijama, pitanje je koliko bi državnih čelnika još uopće uvijek sudjelovalo – iz uvjerenosti i privrženosti – u Berlinskom procesu i u ostalim europskim integracijskim procesima, inicijativama i aranžmanima. No Bosni i Hercegovini izmaknuo je za sada taj novac, jer nije dosad izvršila domaće zadaće koje su joj bile postavljene kao preduvjet. Već to pokazuje kako se ni uz najveće napore i dobru volju pojedini ne osobito krupni ciljevi ne mogu ostvarivati ’na terenu’
Druge, još mnogo važnije novce omogućuje se u obliku trgovinske razmjene i europskih investicija. Kada bi EU kaznio primjerice Srbiju ekonomskim sankcijama, ona bi za nekoliko mjeseci ’odnijela gaće na štapu’, a Vučić bi sa svojom moćnom strukturom bio svrgnut ili na izborima ili na ulici. No istodobno se i tih šest zemalja postupno ’prazni’ od vlastitog stanovništva, budući da mnogi odlaze na rad u mnogo razvijenije zemlje srednje, zapadne i sjeverne Europe, kojima je draže ’uvoziti’ radne snagu iz Europe nego iz dalekih zemalja.
Da „Zapadni Balkan“ opet ne podivlja i ne zakrvi se unutar sebe…
Mora se pozdraviti svako nastojanje da „Zapadni Balkan“ opet ne podivlja i ne zakrvi se unutar sebe. No mora se priznati i to da na „Zapadnom Balkanu“ nijedan interni prijepor ni antagonizam nije razriješen. Srbija i dalje ne priznaje Kosovo. Bosna i Hercegovina stalno je u unutarnjim prijeporima i previranjima, na rubu sukoba između Sarajeva i Banje Luke i ne nemogućega raspada zajedničke države triju konstitutivnih naroda, od kojih je jedan orijentiran većinski hegemonistički, drugi većinski separatistički, a samo su Hrvati, kao najmanje brojni, iskreno daytonski i prozapadno orijentirani. Crna Gora podijeljena je nacija u kojoj je nesnošljivost pa i mržnja između velikosrba i crnogorskih suverenista plamteća. U Makedoniji postoji latentan prijepor između većinskih Makedonaca i albanske manjine (čiji pripadnici tvore najmanje četvrtinu stanovništva), koja uglavnom intimno snuje ’sretni čas’ kada će velik dio te zemlje odcijepiti, ponovno proglasiti državu „Iliridu“ i eventualno ju priključiti (velikoj) Albaniji. (Takvo što moguća je perspektiva u slučaju nove velike ’gužve’ i za Kosovo.)
U samoj Srbiji – na koju zapadne sile i dalje gledaju kao na ključnog igrača u cijeloj toj regiji, a možda „i šire“ – prevladava velikosrpsko raspoloženje i vode se takve dugoročne politike, trenutno u obliku forsiranja „srpskog svijeta“ i „srpskoj kulturnog prostora“ na štetu okolnih naroda i zemalja. Ona se i naoružava i donekle militarizira, a koketira s Rusijom i Kinom te jača suradnju s ionako na Zapadu suspektnom Turskom. U Srbiji, ujedno, Vučić sa svojom političko-ekonomsko-obavještajno-medijskom strukturom moći ima autokratsku vlast, koja podsjeća na Miloševićevu, a raspoloženja su u samom narodu izrazito proruska, protuzapadna i posve su u raskoraku sa ’zajedničkim vrijednostima’ i politikama EU-a.
Antagonizmi između nekih vlada država Zapadnog Balkana i nekih susjednih članica EU-a
Postoje i nimalo bezopasni antagonizmi između nekih vlada država Zapadnog Balkana i susjednih članica EU-a. To se posebice odnosi na neslaganja i prijepore između Sjeverne Makedonije s jedne te Bugarske i Grčke s druge strane, a ona zadiru u identitet Makedonaca kao naroda. Postoje i krupni prijepori između Srbije, između aktera u Bosni i Hercegovini odnosno između glavnine bošnjačkog i srpskog naroda te Crne Gore predvođene prosrpskim snagama, s jedne strane, s Republikom Hrvatskom s druge strane. No to Plenkovićevu kao da nije problem, osim što na momente bude povrijeđena njegova taština; on rado i u pravilu izbjegava odlučnije se suočiti s takvim činjenicama i snagama. ‘Jugosfera’ i njezine navade i dalje žive u moždanim vijugama mnogih od utjecaja i na važnim položajima.
Sve u svemu, igra međusobnog prenemaganja država „Zapadnog Balkana“, njihova prenemaganja u odnosima prema Europskoj uniji i obrnuto nastavlja se. Lako mogući dolazak D. Trumpa na vlast u SAD-u ili kakvo iznenadno sigurnosno kreševo mogli bi pak ovako krhko, hinjeno i novcima kupljeno suradništvo i međusobno tobožnje razumijevanje i sporazumijevanje bez mnogo napora preokrenuti tako da akteri u Srbiji, Kosovu, BiH, Crnoj Gori i Makedoniji, a onda i oni u Albaniji, skinu rukavice te da preko noći padnu u vodu ovako „konstruktivna“, novcem kupovana i isforsirana europska nastojanja. Nastojanja koja potiskuju ’balkanske’ prijepore u podrum poradi održavanja privida da se regionalnim povezivanjem utire put obećavanoj europskoj integraciji tih zemalja.
Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo
