Nataša Božinović: Tableta protiv boli

Nedavno sam pogledala seriju Painkiller(Tableta protiv boli), snimljenu po istinitome događaju u SAD-u. Radi se o farmaceutskoj industriji koja je osmislila lijek protiv bolova, a koji vrlo brzo kod konzumenata izaziva ovisnost. Uzimali su ga pacijenti na recept liječnika opće prakse nakon pretrpjele tjelesne nezgode, onkološki bolesnici, pa potom i drugi ljudi, saznavši  da  djeluje poput heroina i da na neki način kemijski predstavlja nešto slično.

Posljedice su bile i veliki broj smrtnih slučajeva. Na sličnim osnovama tzv. opioidne epidemije u SAD-u, snimljen je film  Dileri boli, s Emily Blunt u glavnoj ulozi, ali serija od 6 epizoda obuhvaća više aspekata, pa je time i informativnija. Ostanete šokirani koliko je novac postao jedino ljudsko božanstvo, zlatno tele kojemu nema premca. A licemjerje  zaposlenika farmaceutske tvrtke, od najviših do najnižih, je, izrazit ću se (nimalo dragim pridjevom kojega mi Hrvati, veliki katolici, rabimo gdje treba i ne treba),  sotonsko.

Uđete tako poslije u one privatne mirisne ordinacije, dobijete niz za nizom, blještavila. Što šarenih uputnica, recepata, što kremica testera, raznih pasti i pastica; što zdravih napitaka, 1000 vrsta svega, pa i zubnih četkica i raznih drugih pomagala.  Zaključite: sve dobro dok nije Painkiller. I zaista, gdje je granica prljavoga kapitalizma. Zvučim kao komunistička komesarka, a ne tako davno, samo prije 34 godine, jedva sam čekala da komunizam ode u vražju mater.  Nažalost, dobivamo državu kada su se sve vrijednosti izvitoperile, kada je demokracija već doživjela svoj vrhunac, te nam ostaje jedino koprcanje u stanju kojega kao dionici zapadnoga svijeta, što zatičemo, što upijamo i razvijamo. A ono što je najgore, ocjenjujemo sotonskim više od pola stvari koje uredno konzumiramo.

Slikoviti prikaz licemjerja u samoj seriji kreće se od vrha piramide, čelnika farmaceutske tvrtke do samoga dna, dvije djevojke, „barbice“ koje promiču lijek liječnicima obiteljske medicine. I svi beru postotak. Svi kao rade humanitarnu stvar, uklanjaju potrebitima bol. Taj najstrašniji, najlicemjerniji  dio vodi nas do političkih čelnika i ostalih „humanista“ koje smo izabrali da nam vode državu.  O tome malo poslije. Naime, još je jedna zamjetna stvar u seriji: da biste lijek pustili u promet, trebate imati dozvolu mjerodavna državnog tijela. U SAD-u je to neka agencija, ekvivalent našemu HALMED-u, slijedniku Hrvatskoga zavoda za kontrolu lijekova.  O američkome Halmedu, veli naratorica serije otprilike ovo: Mislite da je to neko tijelo koje za vas provodi pusta ispitivanja… Ne! Oni samo propituju ispitivanja tvrtke koja prodaje lijek… ????!!! Međutim, i u američkome zavodu ili agenciji, našao se lik koji nije bio po mjeri legalnih trgovaca drogom, zamaskiranih u farmaceutsku industriju, pa su mu ispitivanja same tvrtke bila sumnjiva, te im isprva nije dao dopuštenje. Na kraju je ipak pokleknuo, ali nitko nije saznao kako. Je li kupljen novcem, ženama, drogom ili ucjenom, u svakom slučaju išao je protiv svoga prvotnoga uvjerenja da nešto s lijekom ne štima. I paf, samo jedan potpis, „legalan“, ima za posljedicu ogroman broj ovisnika i smrtnih slučajeva. Osjećaj da država i to najmoćnija na svijetu,  ne štiti svoje građane, da im legalno prodaje drogu, meni kao državotvornoj Hrvatici, nije baš najbolje sjeo. Ne postoji više pojam države, kao svetinje, zaštitnice građana, nego postoji novac kao Bog zapadne demokracije. Takav sustav djeluje po sotonskim načelima licemjerja. Prodaje se pod zaštitu, a čini te ovisnikom.

Sasvim je normalna reakcija ljudi u slučaju cjepiva protiv korone. Osim golemoga broja nestručnih „barbica“, za i protiv, imali smo i pogolemi broj stručnih, za i protiv. I tko je ostao normalan, komu je mogao vjerovati. Državi? Agenciji? Nekome činovniku koji je potpisao? Na temelju čega? Znanstvenih radova koje su prihvatili neki stručnjaci, a neki ne? Ne moramo se drogirati, ovakve sumnje vas otupe, učine emotivno frigidnima. U ništa ne možete vjerovati. Nema nikakvih autoriteta, niti obiteljskih, niti državnih.

Pravome vjerniku, ostaje Bog, ali problem nastaje kada i njega počinju prodavati barbice. Banalizirati, omalovažavati, kulturno i vjerski, s ateističkoga aspekta i s tobože vjerskoga.

Pogledala sam tako jedan tik tok  podcasta kojega vodi glavom i bradom mladi, zgodni svećenik, u ovome kontekstu, rekla bih, stručna barbica kada je u pitanju teologija. On naime, u svome podcastu, ugošćuje dosta mladih ljudi koji spoznaše Boga na raznorazne  načine. Onako,  kako Novak Đoković, od milja zvani Nole, spoznaje povijesne istine preko Jovana Deretića. Ne zna čovjek bi l’ se smija ili plaka. U tiktoku podkasta, jedan je mladi par spoznao Boga tako da je kožni dermatitis po cijelome tijelu muškoga člana para, rješavao seksualnom apstinencijom. Osim brojnih komentara podrške, bilo je i dobrih pošalica: „Ja se lud mažem pustim kremama, kad ono, nejebica rješenje.“ Bilo je i ozbiljnih osuda: „Moje malo dijete ima isti dermatitis, od čega će ono apstinirati…“, itd, itd. Uglavnom, barbi svećenik koji bi trebao imati završen najmanje teološki fakultet, dao je punu podršku takvome „lijeku“. Onaj srednjovjekovni bućkuriš lijek, koji prodavaše razni  sumnjivi tipovi, brijači, vračare,  klateći se na konjskim zapregama od mjesta do mjesta, vjerujem je bio učinkovitiji od ovoga.

U Splitu, gradonačelnik Puljak  isto ima svoj bućkuriš lijek, maglu koju smućka i prodaje biračima. Svugdje nešto tobože gradi po Splitu i otvara na sva zvona zlatnoga teleta. Nema pri ceremoniji otvaranja objekta, svećeničkog blagoslova jer je Puljak ateist. Nema ni himne jer mu dogradonačelnik nije Hrvat i ta ga himna ugrozi već pri samoj prvoj noti. Ali onda ti opet Puljak i njegov egzekucijski drug dogradonačelnik, smućkaju neki lijek koji popiju i vjernici i ‘rvatine. Jer, bez njih, zna se, nema političke pobjede na izborima. Tako je želja za himnom, za hrvatskim identitetskim i kulturnim običajima, na raznim ceremonijama, i u školama,  postala sramotna i nimalo domoljubna. Zato će Puljak autoritativno biračima,  k’o Pajo patak pačićima malim: „Sram vas bilo!!!“, svima koji žele himnu. Ovo je izvađeno iz njegova umotvornoga konteksta, ali ukratko;  oni koji himnu žele su lopovi, a oni koji je ne žele,  su  pošteni domoljubi. Kao on i njegov mali, tobože veliki ‘ajdukovac, Ivošević. Tako se  lik odriče himne i države, kao i prije Boga: lukavo popljuje sve koji su suprotnih stavova, a istinski je karakterno, samo manje skroman, spoj momka i popa iz opisanoga podcasta. Da je Puljku žena bila vjernica, danas bi dermatitis liječio istim lijekom, „nejebicom“.  I s obzirom na intelektualnu potkapacitiranost, srazmjernu neskromnosti, i dobro  ga prodavao. Ta njihova magla, „lijek“, koji za posljedicu ima otupjelost, antipod je strastvenim afirmativnim emocijama i simbolizira atak na sve istinske vrijednosti. Od obitelji do nacije. I netko to prvo osmisli, pa promiče, pa mu netko potpiše, pa prodaje, pa na koncu konca, netko se tomu i podvrgne. Mislim, nije netko, nego veći broj ljudi se podvrgne, jer Puljak i njemu slični,  pobijede na izborima. Zato čovjek više ne zna što bi, komu dati glas. Nit popa, nit grada, nit mjerodavne državne agencije, nit jarca, nit palca…,  da te zaštiti. Stvarno vrijedi ona: Čuvaj se sam, pa će te i Bog čuvati!

Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo