D. Dijanović: U vremenu kad prijete globalni sukobi Hrvatskoj ne preostaje ništa drugo nego jačati vlastitu vojsku

Međunarodni odnosi u vremenu u kojemu prijete globalni sukobi

Rat u Gazi ušao je u drugu godinu rata. Sedmoga listopada navršilo se godinu dana od brutalnog napada Hamasa na Izrael, prilikom čega je ubijeno oko 1200 ljudi, a brojni su odvedeni kao taoci. Nakon ovoga napada izraelski premijer Benjamin Netanyahu izjavio je da je Izrael u ratu, a od tada do kolovoza broj poginulih u Gazi nadmašio je 40,000.

Unatoč kopnenim operacijama izraelske vojske diljem Gaze, čak i u onim dijelovima koji su počišćeni od Hamasa ponovno se javljaju terorističke ćelije. Jačanje djelatnosti terorista (mobilizacijski potencijali) pospješuju velike civilne žrtve, među kojima je i mnogo djece. Gaza je vrlo mali i zbijeni teritorij, manji od primjerice Šibenika, na kojemu živi oko 600,000 ljudi, tako da svako gađanje vojnih ciljeva Hamasa redovito rezultira i velikim civilnim žrtvama.

Od samog početka izraelske operacije u Gazi u djelovanje protiv Izraela uključen je Hezbollah, a i Hutiji u Jemenu. I jedni i drugi uživaju potporu Irana koji je sve snažnije involviran u ratove na Bliskom istoku. Nakon ograničenog i najavljenog napada na Izrael u travnju ove godine, kao odgovora na ubojstva nekih visokih časnika Iranske revolucionarne garde, ali i kao reakcije a na napade na iransko veleposlanstvo u Siriji, Iran je početkom ovoga mjeseca izvršio još jedan mnogo snažniji napad na Izrael, prilikom čega je uporabljeno, među ostalim, i supersonično oružje koje uz Iran (koji je određeni broj raketa, kako se čini, dostavio i Hutijima) imaju još Rusija i Kina, ali za sada ne i SAD i Izrael.

Nema nikakve sumnje da Iran postaje ključnom muslimanskom zemljom Bliskog istoka. Ako bi uspio razviti nuklearno oružje (program već postoji) to bi dovelo do promjene ravnoteže snaga u regiji i do velikih problema po zapadne interese.

Posljednji napad Irana na Izrael pokazao je da izraelska tzv. Željezna kupola, kao simbol najsnažnije protuzračne obrane na svijetu, ipak nije potpuno neprobojna. Da nije bilo presretanja američkih razačara u istočnom Sredozemlju i djelovanja jordanske protuzračne obrane iranski bi napad bio i uspješniji.

Napad Irana uslijedio je nakon što je izraelska vojska ubila vođu Hezbollaha Hassana Nasralla, ali i nakon što je Mosaad izveo spektakularnu akciju s tzv. pagerima. Istodobno traju novi izraelski napadi na predgrađa Bejruta i ostala područja u Libanonu, posebno na jugu države koji je već bio pod izraelskom okupacijom do 2000 godine. Iako izraelski čelnici vjeruju da će pojačana vojna akcija u Gazi i Libanonu uzrokovati povlačenje militantnih skupina, ova vrsta strategije „eskalacije do deeskalacije“ rijetko postiže željene rezultate.

Ovaj tekst pišemo u trenutku dok se još čeka izraelski odgovor na iranski napad. On s jedne strane mora biti dovoljno ozbiljan da se pošalje poruka i sačuva čast, ali opet ne toliko jak da isprovocira novi iranski odgovor koji je već najavljen ako Izrael uzvrati. Rat Irana i Izraela, u koji bi se nedvojbeno uključila Amerika s jedne strane, a različite militantne terorističke skupine i milicije s druge, doveo bi Bliski istok do ponora regionalnog rata, što bi se zbog potencijalne nove izbjegličke krize odrazilo i na Europu. S obzirom na broj involviranih aktera taj rat može poprimiti globalne razmjere.

Izrael ima najjaču vojsku na Bliskom istoku, ali ne i potencijale da samostalno ratuje protiv svih okolnih država, posebno ako govorimo o ratovima visokog intenziteta. Bez američke pomoći ni rat u Gazi ne bi se mogao uspješno voditi, a u obzir treba uzeti i činjenicu da samo Iran ima devet puta više ljudi nego Izrael. Nuklearno oružje je ono koje za sada čini razliku.

Izrael koristi činjenicu da je još uvijek u prednosti u odnosu na okolne zemlje zbog posjedovanja nuklearnog oružja, ali koristi i još jednu činjenicu, naime onu da Sjedinjene Američke Države, koje bez prevelikih ograda stoje iza Izraela, još uvijek predstavljaju najmoćniju globalnu silu. Ipak, kako se težište moći seli prema azijsko-pacifičkoj regiji, a na Bliskom istoku sve više jača uloga Irana, ali i Rusije i Kine, u Izraelu žele iskoristiti sadašnji trenutak kako bi ostvarili određene vojno-političke ciljeve.

Bliski istok, kao i područje Ukrajine, ali i područje tzv. zapadnog Balkana spadaju u one žarišne točke u kojima, na žalost, nikada ne će biti dugotrajnog mira.

Dok ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski upozorava na to da je situacija na istoku zemlje „vrlo, vrlo teška“, The Economist je nedavno upozorio na to da Ukrajina i saveznici gube rat iscrpljivanja protiv Rusije i da moraju promijeniti taktiku kako bi izbjegli katastrofalan gubitak. Kijevu umjesto plana pobjede, smatraju, treba promjena smjera i transformacija definicije pobjede. Upozorava se na nadolazeću zimu, duge prekide struje koji slijede i na slabo raspoloženje ljudi Ako Zelenski nastavi tvrditi da je ukrajinska vojska u stanju vratiti svu zemlju koju je Rusija osvojila 2014. i 2022. prestrašit će ukrajinske saveznike, navodi se u istom članku.

Ovakav narativ – neovisno o tome što se i dalje Ukrajini obećava svaka vrsta vojne pomoći – implicira to da bi se Kijev moglo krenuti nagovarati na teritorijalne ustupke. Na žalost, povijest Europe je povijest trulih kompromisa i teritorijalnih koncesija. Ni ovaj rat ne će biti toga lišen.

U Ukrajini trenutno niti jedna strane ne postiže spektakularne pomake na bojnom polju, ali Rusija malo po malo lomi istok zemlje. Ukrajina pokušava parirati asimetričnim putem napadanjem Kurska i ruskih oblasti uz granicu. O pregovorima čini se, nitko ne razmišlja.

Kina kao ključni rival

Rat u Ukrajini još je za neko vrijeme istaknuo Rusiju kao ključnoga američkog rivala, no nema nikakve sumnje da je to dugoročno Kina. Između SAD-a i Kine već godinama traje trgovinski i tehnološki rat, a govori se i o tzv. Tukididovoj zamci, tj. o tome je li nezaobilazan rat sile u usponu i sile u padu. Kao posebno opasne točke američko-kineskih odnosa možemo navesti Južnokinesko more, Istočnokinesko more i Tajvanski tjesnac. Azijsko-pacifička regija, odnosno Indo-Pacifik predstavlja regionalni aspekt američko-kineskoga geopolitičkog rivalstva, ali i onaj koji ima konfliktne potencijale za izbijanje vrućega rata.

Kina ne može postati regionalni hegemon niti globalna sila ako ne ostvari dominaciju u ovoj regiji i odande ne istisne američki utjecaj. S druge strane, budući da je riječ o regiji najvećega gospodarskog rasta u koju se seli težište svjetske moći, Sjedinjene Američke Države, ako žele ostati velikom silom, ne mogu napustiti ovu regiju i tamošnje saveznike.

Analitičar Seth Jones nedavno je objavio opširnu analizu za Foreign Affairs o rastu kineske vojne moći. Naime, da bi Kina regionalno i globalno (inicijativa Pojas i put) projicirala svoju moć, iza toga mora stajati i jaka vojska kao jamac. Jones piše da se usred rastućeg dvostranačkog konsenzusa da Sjedinjene Države moraju učiniti više kako bi obuzdale Kinu, velik dio političke rasprave u Washingtonu usredotočio na kinesku gospodarsku i tehnološku moć. S obzirom na ekonomske probleme Kine – visoku nezaposlenost mladih, problematično tržište nekretnina, povećani državni dug, društvo koje stari i rast niži od očekivanog – neki se znanstvenici i političari u Washingtonu nadaju da će Peking biti prisiljen ograničiti svoju potrošnju na obranu. Drugi idu toliko daleko da kažu da je kineska vojska precijenjena, tvrdeći da ne će u skorije vrijeme izazvati dominaciju SAD-a.

No te procjene, upozorava Jones, ne prepoznaju koliko kineska obrambena industrijska baza raste. „Unatoč trenutnim gospodarskim izazovima u zemlji, njezina potrošnja za obranu raste, a njezina je obrambena industrija na ratnim temeljima. Doista, Kina ubrzano razvija i proizvodi sustave oružja dizajnirane da odvrate Sjedinjene Države i, ako odvraćanje ne uspije, izađu kao pobjednici u ratu velikih sila. Kina je već sustigla Sjedinjene Države u svojoj sposobnosti da proizvodi oružje u masovnim razmjerima“, donosi se u analizi.

U analizi se dodaje da Kina u nekim područjima već prednjači: postala je daleko najveći svjetski brodograditelj, s kapacitetom koji je otprilike 230 puta veći od kapaciteta Sjedinjenih Država. Između 2021. i početka 2024. kineska obrambena industrijska baza proizvela je više od 400 modernih borbenih zrakoplova i 20 velikih ratnih brodova, udvostručila inventar nuklearnih bojevih glava i više nego udvostručila inventar balističkih i krstarećih projektila te razvila novi nevidljivi bombarder. U istom razdoblju Kina je povećala broj lansiranja satelita za 50 posto.

Admiral John Aquilino, bivši zapovjednik američkog Indo-pacifičkog zapovjedništva, opisao je ovu vojnu ekspanziju kao „najopsežnije i najbrže jačanje od Drugog svjetskog rata“. Kina je sada vojni teškaš, a američka obrambena industrijska baza ne uspijeva održati korak. Američka obrambena proizvodnja, zaključuje Jones, je atrofirala, a sustav nema kapacitet i fleksibilnost koji bi američkoj vojsci omogućio odvraćanje Kine i, u slučaju sukoba pobjedu u dugotrajnom ratu u indo-pacifičkoj regiji.

Četvrta liga

Gdje je u svemu tome EU? O Osmanskom Carstvu u vremenu pada govorilo se kao o bolesniku s Bospora. Ne ćemo davati slične usporede za EU (neovisno o tome što njezini čelnici pristaju uz bolesne ideologije), no njezin je utjecaj u međunarodnim odnosima jednak onome neke humanitarne organizacije. Ona je treća liga u međunarodnim odnosima s opasnošću ispada i četvrtu ligu.

Najavljuje se, doduše, već nekoliko godina stvaranje „geopolitičke Unije“, a nedavno je objavljen i Draghijevo Izvješće o kompetitivnosti EU-a, naručeno od nove-stare predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen. Ono je pokazalo ono što svi dobro znaju: Europska unija ima velike probleme s kompetitivnošću u odnosu na ozbiljne igrače i konkurente kao što su Sjedinjene Američke Države i Narodna Republika Kina.

EU, potvrđuje izvješće, zaostaje u novim tehnologijama koje pokreću budući rast, EU značajno ovisi od uvoza digitalnih tehnologija, a veliki problemi postoje i u obrambeno-industrijskom sektoru. Kako bi se zaustavilo zaostajanje u odnosu na konkurente, Draghi je najavio potrebu masovnih investicija, u iznosu od 800 milijardi eura svake godine, što je oko 4,5 posto BDP-a EU-a, u područja dekarbonizacije, digitalizacije i obrane.

U izvješću je dano 170 prijedloga u različitim sektorima politike. Prvo pitanje koje se logično nameće odnosi se na izvore financiranja najavljenoga investicijskog pothvata. Od kuda novac? Najavljeno je kako bi se investicije trebale financirati zajedničkim zaduživanjem po uzoru na već poznati instrument EU-a sljedeće generacije osmišljen za oporavak od posljedica korona krize.

Priče o „strateškoj autonomiji“ – koje federalistički krugovi žele iskoristi kao instrument stvaranja europske superdržave – potpuno su irealne dok se god ne postavi pitanje modela organizacije EU-a i njezina vodstva. Nemoguće je dosadašnje vodstvo EU-a i načine upravljanja ekskulpirati od odgovornosti za sadašnje stanje. Svaka veća kriza ukazuje na velike probleme u upravljanju.

Na razini EU-a nitko se nema potrebu zapitati o održivosti sadašnjih vrijednosnih orijentira u EU i o tome zašto Europljani ne žele imati djecu. Umjesto toga guraju se nakazne genderističke ideologije, a nedostatak ljudi, kako je to svojedobno rekao bivši predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker, namirit će se uvozom iz Afrike odakle i ovako polovica mladih namjeravaju emigrirati.

Već danas mnogi dijelovi Europe slične na afroazijske prostore, a nastavak dosadašnjih politika EU vodi ravno u propast. Vidjet ćemo hoće li suverenističke opcije, koje jačaju i u Njemačkoj (gdje se zaziva zabrana AfD-a), Austriji (Slobodarska stranka), Francuskoj (Nacionalno okupljanje) i drugdje uspjeti EU vratiti na ispravni kolosijek. U Švedskoj, koja se pretvorila u najveći multikulti eksperiment u EU, desnija vlada sada nudi migrantima 30,000 eura za povratak u domicilne zemlje.

Neprijeporno je da se stari međunarodni poredak ruši, a da se novi još nije rodio. U studijama međunarodne sigurnosti takvi se tranzicijski periodi označavaju kao najopasniji u povijesti. To i Hrvatskoj nameće vođenje racionalne i strateški inteligentne vanjske i sigurnosne politike.

U vremenu novoga hladnog rata, sve većeg broja konflikata, povratka realizma i geopolitičkog diskursa u međunarodne odnose, u vremenu sve većeg naoružavanja i istodobnog izostanka diplomacije, Hrvatskoj – posebno s obzirom na geopolitičko i sigurnosno okruženje (geopolitika i ideologija tzv. srpskog sveta, bošnjački unitarizam, neumrle teritorijalne aspiracije gotovo svih susjednih zemalja) ne preostaje ništa drugo nego jačati vlastitu vojsku.

Jer, da ponovimo po n-ti put: jedino jaka Hrvatska vojska jamči mir na jugoistoku Europe.

Davor Dijanović / Hrvatski tjednik

hkv.hr / Hrvatsko nebo