Z. Gavran: Jonjić i(li) Lozo… i pouke iz (ne)uspjeha domoljubno-desnih kandidata na prijašnjim izborima
Vrijeme:10 min, 31 sec
Što se iz svega rečenoga može zaključiti? Može se zaključiti kako samo pod uvjetom da oko pola glasača HDZ-a svoje glasove dade T. Jonjiću – kao korektivu Plekovićeve samovolje, i da mu minimalno glasova oduzmu ’padobranci’ poput Lozo, Keleminca, Kolakušića, a i eventualnog Mostova kandidata ili koga drugoga, Jonjić može prestići Primorca i ozbiljno ugroziti Milanovića u drugom krugu. Naravno, pod uvjetom masovnije potpore na mrežama i na terenu te da svoj pristup i stil, pojavnost i sadržaje kampanje više skrene s domoljubno-ideološke sfere (u kojoj je on dovoljno poznat i potvrđen) na sfere ’koje život znače’, na predsjedničke ovlasti, ali i na sve ono što nezadovoljne muči, kao što su socijalna pitanja mladih i starih, stambena problematika, plaće, zapošljavanje i radni odnosi, zdravstvo, strani i domaći grabežljivci hrvatskih novaca, korupcija, partitokracija, izborni sustav i, nadasve, ljudska sloboda i samosvijest. I da pritom bude ležerniji, duhovitiji, humorističniji, ’mekši’ i manje umišljen. Svesti pak svoju kandidaturu na tipični izlizani i neuspješni desničarsko-rodoljubni i ideološki prestrogi, pravovjerni ’folklorno’-katolički, viktimološko-kalimerovski i ’južnjački’ repertoar (kakav njeguje još jedan Imoćanac, svojedobno teško poraženi kandidat za predsjednika države, dr. Josip Jurčević) – to znači unaprijed odabrati vlastiti poraz. Takvi su naime Hrvati većinski danas, i nitko ih ne može izmijeniti. No ako i bude poraz, neka bude bar ’častan’; katastrofu bi za sve nacionalno-desne snage značilo da im glavni kandidat osvoji manje od 10 posto.
S time što je odmetnuta frakcija Domovinskog pokreta (svojedobno s imenom tadašnjeg predsjednika Miroslave Škore u nazivu) nazvana vrlo nespretno i (ne)promišljeno DOMiNO, odlučila kandidirati dr. Branku Lozo za kandidaticu za predsjednika Republike nastala je nova situacija na tzv. nacionalnoj desnici. S jedne strane time se slabe ionako ne osobito veliki izgledi jedinoga nedvojbeno vjerodostojna i kvalificirana kandidata nacionalne desnice, dr. Tomislava Jonjića, dok se s druge strane izaziva nova zbunjenost u redovima glasača za kandidate nacionalne desnice.
Ni Milanović ni Primorac nisu pristaše ni baštinici čak ni povijesno uvjetovanog i time sputanog tuđmanizma
Takvo stanje podijeljenosti i zbunjenosti, a osobito i prethodno izostale potpore od niza desno-nacionanih stranaka i političara g. Jonjiću, ne može dovesti do uspjeha nijednog od spominjanih (a možda i još nespominjanih) kandidata koji bi imali biti alternativa postkomunističkom i postjugoslavenskom „duopolu“ HDZ-SDP, uosobljenom u ovom trenutku u likovima koji se prezivaju Milanović odnosno Primorac, od kojih nijedan nije pristaša ni baštinik čak ni antikomunističkog i državotvornog hrvatskog tuđmanizma, koji je bio povijesno uvjetovan i time sputan u vlastitu ’razmahivanju’.
Ne će se ovdje ulaziti u dociranje za koga treba ili ne treba glasovati. Dosad iskazano stajalište mnogih uglednih i posvjedočenih domoljuba, izvanstranačkih i dijelom stranačkih,
išlo je u prilog Tomislava Jonjića, i to nije ni prijeporno ni upitno. Prijeporno je i upitno ’ubacivati’ dodatnog kandidata, pogotovu ako to učini tek ustanovljena stranka i pogotovu ako ona kandidira osobu za koju se – za razliku od kandidata Jonjića – do prije nekoliko mjeseci u hrvatskom politici, u hrvatskom nacionalno-domoljubnom pokretu i u hrvatskoj javnosti uopće nije ni znalo da postoji, a kamoli da nešto određeno politički hoće, i da iza sebe ima track-record (dug popis) zabilježenih djela i javnog djelovanja za primarno nacionalno-političke i za određene svjetonazorske ciljeve i interese. Ovdje će se samo iznijeti jedna napomena o jednom izbornoj konstanti koja je u Hrvatskoj dominantna i gotovo apsolutna unatrag posljednje četvrtine stoljeća, što nipošto nije kratko razdoblje u povijesti nekog naroda i njegove države, a napose ove naše, koja postoji svega osam-devet godina duže od toga.
Dosadašnja izborna konstanta, primjeri i neuspjela inicijativa PHB-a
U čemu bi bila ta izborna konstanta? Bila bi u tomu da izvan HDZ-a nikakva desno-domoljubno stranka ili kandidat nisu nijednom uspjeli ni na predsjedničkim ni na parlamentarnim ni na područnim (s iznimkom Đapićeva HSP-a i Glavaševa HDSSB-a), a rijetko kad i na mjesnim izborima. I ne samo tamo. Mnoštvo peticija i (pokušaja) prosvjednih okupljanja što su ih dosad organizirali ljudi s nacionalne desnice imalo je izražene ili totalne, žalosne neuspjehe. Dok je, za razliku od toga, uspjehe pokazalo ono domoljubno okupljanje ili pokretanje koje nije imalo stranačko-političku motivaciju kao primarnu, recimo referendum o obrani definicije „braka“, doček generala Gotovine i Markača ili doček „Vatrenih“ po njihovu povratku s osvojenom medaljom iz Moskve, ili pak niz Thompsonovih koncerata i slično.
Na već nebrojenim izborima svih razina nebrojeno je stranaka i političara koji su nastupajući s (pre)jakih desno-domoljubnih pozicija bili potučeni do nogu. Ili su, ako bi se našlo više takvih međusobno nesložnih, sami sebe ’potukli’ odnosno jedni drugima ’pojeli’ i znatan postotak glasova koji bi inače bili osvojili. Drastičan su primjer bili izbori za Europski parlament prije pet godina, u svibnju 2019. Tada je od kandidata nacionalne desnice, tradicionalista i socijalno-prosvjednih (što ne znači nužno ljevičarskih ili anacionalnih) protivnika „duopola“ bila izabrana samo Ruža Tomašić s liste Hrasta i koalicijskih stranaka HKS, HSP AS, UHD, te liste Mislav Kolakušića i Živog zida. (Ostavimo postrani pitanje o njima kakvi su bili ’po sebi’, o njihovim strankama, listama i tadašnjim vođama.).
Postojala je prethodno realna šansa da i (tada vrlo popularni) Kolakušić, koji je sam osvojio blizu osam posto glasova, nešto manje od 8,5 posto glasova koalicije Hrasta i spomenutih, bude dio zamišljene desno-suverenističko-prosvjedničke, prave ne-ljevičarske koalicije, koja bi bila u opoziciji i prema HDZ-u i SDP-u i koja bi ih pobijedila.
Istodobno je nekoliko drugih tada na desnici i razmjerno popularnih stranaka i političara (Most te liste Marijane Petir odnosno Esih-Hasanbegović), ostalo ispod praga, iako su samo te tri osvojile ukupno blizu 15 posto. Svi skupa osvojili su dakle oko 30 posto glasova, osam posto više od HDZ-a. No HDZ je, s četiri mandata, izašao u stvarnosti kao izborni pobjednik, iako je osvojio svega 22,7 posto, a za njim SDP svega 18,7 posto, osvojivši tri mandata. Da su domoljubi iz spomenutih stranaka odnosno s spomenutih lista tada izašli na bitno široj, zajedničkoj listi, pojačanoj Kolakušićem i njegovim pristašama, socijalno-prosvjedno, ali uglavnom i domoljubno, a ne ideološki anacionalno ili protuhrvatski orijentirano, što im je predlagala i na što ih je pokušala potaknuti Poticajna skupina PHB, to je mogla biti pobjednička lista. Mogla je, kada se mehanički zbroje osvojeni glasovi, imati više glasova i od HDZ-ove i od SDP-ova (koalicijske) liste – mogla ih je ’potući do nogu’ osvojivši pet mandata, a svi ostali zajedno sedam.
PHB Priopćaj br. 26.: Težak poraz umjerene nacionalne desnice
Igrači na desnici nasuprot neojugoslavenima, neokomunistima i ’građanima svijeta’
Ali ne – spomenuti glavni igrači na desnici nisu htjeli ni čuti za takvu zajedničku listu, nisu se htjeli ni odazvati na opetovane poziva PHB-a da se makar samo sastanu kako bi o takvoj koaliciji međusobno razgovarali. A naknadno je u svim relevantnim medijima i časopisima i unutar samih tih stranaka izostala rasprava o neponovljivo propuštenoj šansi, zato što bi ona iziskivala i odgovornost glavni stranačkih igrača. To neodgovorno bauljanje bilo je ’gurnuto pod tepih’, a svi ’jahači’ nastavili su jahati dalje – uglavnom u nove izborne poraze, osim što se nekima posrećilo – primjerice Ruži Tomašić/Ladislavu Ilčiću, Marijani Petir i Hrvoju Zekanoviću, ostvariti nove, pa makar i privremene, osobne uspjehe i probitke.
Time smo dotaknuli drugu dimenziju, dimenziju nevjerodostojnosti, sebičnosti, lažnog predstavljanja, nepoštenosti i nekarakternosti, o kojoj je na ovom portalu nedavno pisano.
Dok su se u desno-nacionalnom, domoljubnom, suverenističkom i katoličkom dijelu biračkog spektra događale takve podjele, bure, neuspjesi, privremeni uspjesi te nerijetko zataje i izdaje proklamiranoga od vodećih perjanica, razmjerno su uspijevali oni drugi, koji bi svaki put osvajali, svi skupa, najmanje 75-80 posto svih mandata u Saboru, Parlamentu i najčešće po županijskim, gradskim i općinskim skupštinama te svaki put osvajali vlast. Osim kada je g. 2014./2015. kandidatkinja HDZ-a Kolinda Grabar-Kitarović bila ujedno i kandidatkinjom pretežnog dijela desno-domoljubnih snaga, nasuprot neojugoslavenskom neokomunistu Josipoviću, za poziciju predsjednika republike. No Plenković nije htio pronaći neku novu, bolju inačicu „Kolinde“, nego se odlučio za čovjeka kojemu je hrvatski nacionalizam dalek kao što mu je daleko i toliko toga drugoga do čega je stalo većini ljudi u Hrvatskoj odnosno među Hrvatima. A potpora vodstva i stranačkih struktura HDZ-a osigurava sama po sebi svakom kandidatu, pa bio to i Milorad Pupovac, Dejan Jović ili Žarko Puhovski, već u startu najmanje dvadeset posto glasova onih koji glasuju.
Tako će, sada je to sve vjerojatnije, pobijediti ili neoboljševik s elementima suverenizma Milanović (najvjerojatnije, ako se što krupno i neplanirano ne dogodi) ili bivši komunist, a sadašnji ’građanin svijeta’ Primorac.
Čemu nas uči usporedba s kandidiranjem Kujundžića i Škore za predsjednika
Iskustvo s kandidiranjem Miroslava Škore može nas poučiti da domoljubna desnica može eventualno uspjeti samo ako ima jednog jakog kandidata te ako uspije dio glasača HDZ-a pridobiti za sebe, a dio pasivnih potaknuti da izađu na birališta. No usporedba te kandidature s iskustvom neuspješne kandidature dr. Milana Kujundžića (Zora) na prethodnim predsjedničkim izborima – kada je pobijedila KGK – može nas još nečemu poučiti. HDZ je uspio mobilizirati svoje i još neke birače za svoju kandidatkinju, a Kujundžić je u nastupima bio ’pretvrd’, pre-isključiv, domoljubno pre-ozbiljan i odveć svadljiv s nekim protivnicima. To nije polučilo željene rezultate. S druge strane, zabavna, humoristička, duhovita i žovijalna pučka ’razbarušenost’ Škorina – nasuprot KGK kao ’zvijezdi na zalasku’ – jest polučila rezultate i pretočila se zamalo (!) u pobjedu u drugom krugu, koju Škoro i vlastitiom krivnjom nije dosegnuo. Objektivno gledano, Kujundžić je bio neusporedivo kvalitetniji i kompetentniji kandidat i političar od Škore, no Škoro je u danoj situaciji uspio pridobiti neusporedivo veći broj glasača za sebe.
Vratimo li se sada na početak i nastavimo razvijati nabačenu tezu, morat ćemo zaključiti da Jonjić podsjeća mnogo više na Kujundžića (obojica, osim toga, i potječu iz istoga, imotskog podneblja) te da se njima sličnom retorikom predstavlja i Lozo. Sve to događa se doduše u eri obnove i jačanja nacionalizma, suverenizma i konzervatizma u Europi, možda ponešto i u Hrvatskoj, no takve političke snage rijetko gdje odnose prevagu; ako što uspiju, kao recimo u Nizozemskoj, moraju koalirati s jednom od stranaka glavne struje kako bi uopće došle na vlast. U Francuskoj su osvojile glasova više nego prije, ali su ipak osvojile tek treće mjesto.
U Hrvatskoj desni kandidat ako bude doživljen samo kao ’desničar’ jako teško može odnijeti prevagu na predsjedničkim izborima. A i ovoproljetni izbori za Hrvatski sabor pokazali su da „duopol“ stranaka establišmenta HDZ-SDP s ljevičarsko-zelenim filojugoslavenskim proširkom pod nazivom Možemo! odnosi neusporedivo jaču prevagu u usporedbi s (predizbornim) desno-katoličkim opozicijskim duopolom DP-MOST. Ostale domoljubno-suverenističko-desničarske stranke moglo se zanemariti, osim kao majstor-kvaritelje. A uspjeh je ostvario osobno M. Kolakušić, ali se zatim ambiciozno ’prekombinirao’ i time definitivno ispao iz politike; kandidira li se za predsjednika Republike, pretvorit će se u pukog majstor-kvaritelja i osvojiti vrlo skroman postotak glasova. Ali će i on ’oteti’ ponešto glasova Jonjiću, ali ne Milanoviću i Primorcu.
Pobjeda, poraz, razmjeran uspjeh ili katastrofa za glavnog kandidata desnice?
Što se iz svega rečenoga može zaključiti? Može se zaključiti kako samo pod uvjetom da oko pola glasača HDZ-a svoje glasove dade T. Jonjiću – kao korektivu Plekovićeve samovolje, i da mu minimalno glasova oduzmu ’padobranci’ poput Lozo, Keleminca, Kolakušića, a i eventualnog Mostova kandidata ili koga drugoga, Jonjić može prestići Primorca i ozbiljno ugroziti Milanovića u drugom krugu. Naravno, pod uvjetom masovnije potpore na mrežama i na terenu te da svoj pristup i stil, pojavnost i sadržaje kampanje više skrene s domoljubno-ideološke sfere (u kojoj je on dovoljno poznat i potvrđen) na sfere ’koje život znače’, na predsjedničke ovlasti, ali i na sve ono što nezadovoljne muči, kao što su socijalna pitanja mladih i starih, stambena problematika, plaće, zapošljavanje i radni odnosi, zdravstvo, strani i domaći grabežljivci hrvatskih novaca, korupcija, partitokracija, izborni sustav i, nadasve, ljudska sloboda i samosvijest. I da pritom bude ležerniji, duhovitiji, humorističniji, ’mekši’ i manje umišljen. Svesti pak svoju kandidaturu na tipični izlizani i neuspješni desničarsko-rodoljubni i ideološki prestrogi, pravovjerni ’folklorno’-katolički, viktimološko-kalimerovski i ’južnjački’ repertoar (kakav njeguje još jedan Imoćanac, svojedobno teško poraženi kandidat za predsjednika države, dr. Josip Jurčević) – to znači unaprijed odabrati vlastiti poraz. Takvi su naime Hrvati većinski danas, i nitko ih ne može izmijeniti. No ako i bude poraz, neka bude bar ’častan’; katastrofu bi za sve nacionalno-desne snage značilo da im glavni kandidat osvoji manje od 10 posto.
Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo
