Z. Gavran: Jonjić i(li) Lozo… i pouke iz (ne)uspjeha domoljubno-desnih kandidata na prijašnjim izborima
Vrijeme:10 min, 30 sec
Što se iz svega rečenoga može zaključiti? Može se zaključiti kako samo pod uvjetom da oko pola glasača HDZ-a svoje glasove dade T. Jonjiću – kao korektivu Plekovićeve samovolje, i da mu minimalno glasova oduzmu ’padobranci’ poput Lozo, Keleminca, Kolakušića, a i eventualnog Mostova kandidata ili koga drugoga, Jonjić može prestići Primorca i ozbiljno ugroziti Milanovića u drugom krugu. Naravno, pod uvjetom masovnije potpore na mrežama i na terenu te da svoj pristup i stil, pojavnost i sadržaje kampanje više skrene s domoljubno-ideološke sfere (u kojoj je on dovoljno poznat i potvrđen) na sfere ’koje život znače’, na predsjedničke ovlasti, ali i na sve ono što nezadovoljne muči, kao što su socijalna pitanja mladih i starih, stambena problematika, plaće, zapošljavanje i radni odnosi, zdravstvo, strani i domaći grabežljivci hrvatskih novaca, korupcija, partitokracija, izborni sustav i, nadasve, ljudska sloboda i samosvijest. I da pritom bude ležerniji, duhovitiji, humorističniji, ’mekši’ i manje umišljen. Svesti pak svoju kandidaturu na tipični izlizani i neuspješni desničarsko-rodoljubni i ideološki prestrogi, pravovjerni ’folklorno’-katolički, viktimološko-kalimerovski i ’južnjački’ repertoar (kakav njeguje još jedan Imoćanac, svojedobno teško poraženi kandidat za predsjednika države, dr. Josip Jurčević) – to znači unaprijed odabrati vlastiti poraz. Takvi su naime Hrvati većinski danas, i nitko ih ne može izmijeniti. No ako i bude poraz, neka bude bar ’častan’; katastrofu bi za sve nacionalno-desne snage značilo da im glavni kandidat osvoji manje od 10 posto.
S time što je odmetnuta frakcija Domovinskog pokreta (svojedobno s imenom tadašnjeg predsjednika Miroslave Škore u nazivu) nazvana vrlo nespretno i (ne)promišljeno DOMiNO, odlučila kandidirati dr. Branku Lozo za kandidaticu za predsjednika Republike nastala je nova situacija na tzv. nacionalnoj desnici. S jedne strane time se slabe ionako ne osobito veliki izgledi jedinoga nedvojbeno vjerodostojna i kvalificirana kandidata nacionalne desnice, dr. Tomislava Jonjića, dok se s druge strane izaziva nova zbunjenost u redovima glasača za kandidate nacionalne desnice.
Ni Milanović ni Primorac nisu pristaše ni baštinici čak ni povijesno uvjetovanog i time sputanog tuđmanizma
Takvo stanje podijeljenosti i zbunjenosti, a osobito i prethodno izostale potpore od niza desno-nacionanih stranaka i političara g. Jonjiću, ne može dovesti do uspjeha nijednog od spominjanih (a možda i još nespominjanih) kandidata koji bi imali biti alternativa postkomunističkom i postjugoslavenskom „duopolu“ HDZ-SDP, uosobljenom u ovom trenutku u likovima koji se prezivaju Milanović odnosno Primorac, od kojih nijedan nije pristaša ni baštinik čak ni antikomunističkog i državotvornog hrvatskog tuđmanizma, koji je bio povijesno uvjetovan i time sputan u vlastitu ’razmahivanju’.
Ne će se ovdje ulaziti u dociranje za koga treba ili ne treba glasovati. Dosad iskazano stajalište mnogih uglednih i posvjedočenih domoljuba, izvanstranačkih i dijelom stranačkih,
išlo je u prilog Tomislava Jonjića, i to nije ni prijeporno ni upitno. Prijeporno je i upitno ’ubacivati’ dodatnog kandidata, pogotovu ako to učini tek ustanovljena stranka i pogotovu ako ona kandidira osobu za koju se – za razliku od kandidata Jonjića – do prije nekoliko mjeseci u hrvatskom politici, u hrvatskom nacionalno-domoljubnom pokretu i u hrvatskoj javnosti uopće nije ni znalo da postoji, a kamoli da nešto određeno politički hoće, i da iza sebe ima track-record (dug popis) zabilježenih djela i javnog djelovanja za primarno nacionalno-političke i za određene svjetonazorske ciljeve i interese. Ovdje će se samo iznijeti jedna napomena o jednom izbornoj konstanti koja je u Hrvatskoj dominantna i gotovo apsolutna unatrag posljednje četvrtine stoljeća, što nipošto nije kratko razdoblje u povijesti nekog naroda i njegove države, a napose ove naše, koja postoji svega osam-devet godina duže od toga.
Dosadašnja izborna konstanta, primjeri i neuspjela inicijativa PHB-a
U čemu bi bila ta izborna konstanta? Bila bi u tomu da izvan HDZ-a nikakva desno-domoljubno stranka ili kandidat nisu nijednom uspjeli ni na predsjedničkim ni na parlamentarnim ni na područnim (s iznimkom Đapićeva HSP-a i Glavaševa HDSSB-a), a rijetko kad i na mjesnim izborima. I ne samo tamo. Mnoštvo peticija i (pokušaja) prosvjednih okupljanja što su ih dosad organizirali ljudi s nacionalne desnice imalo je izražene ili totalne, žalosne neuspjehe. Dok je, za razliku od toga, uspjehe pokazalo ono domoljubno okupljanje ili pokretanje koje nije imalo stranačko-političku motivaciju kao primarnu, recimo referendum o obrani definicije „braka“, doček generala Gotovine i Markača ili doček „Vatrenih“ po njihovu povratku s osvojenom medaljom iz Moskve, ili pak niz Thompsonovih koncerata i slično.
Na već nebrojenim izborima svih razina nebrojeno je stranaka i političara koji su nastupajući s (pre)jakih desno-domoljubnih pozicija bili potučeni do nogu. Ili su, ako bi se našlo više takvih međusobno nesložnih, sami sebe ’potukli’ odnosno jedni drugima ’pojeli’ i znatan postotak glasova koji bi inače bili osvojili. Drastičan su primjer bili izbori za Europski parlament prije pet godina, u svibnju 2019. Tada je od kandidata nacionalne desnice, tradicionalista i socijalno-prosvjednih (što ne znači nužno ljevičarskih ili anacionalnih) protivnika „duopola“ bila izabrana samo Ruža Tomašić s liste Hrasta i koalicijskih stranaka HKS, HSP AS, UHD, te liste Mislav Kolakušića i Živog zida. (Ostavimo postrani pitanje o njima kakvi su bili ’po sebi’, o njihovim strankama, listama i tadašnjim vođama.).
Postojala je prethodno realna šansa da i (tada vrlo popularni) Kolakušić, koji je sam osvojio blizu osam posto glasova, nešto manje od 8,5 posto glasova koalicije Hrasta i spomenutih, bude dio zamišljene desno-suverenističko-prosvjedničke, prave ne-ljevičarske koalicije, koja bi bila u opoziciji i prema HDZ-u i SDP-u i koja bi ih pobijedila.
Istodobno je nekoliko drugih tada na desnici i razmjerno popularnih stranaka i političara (Most te liste Marijane Petir odnosno Esih-Hasanbegović, ostalo ispod praga, iako su samo te tri osvojile ukupno blizu 15 posto. Svi skupa osvojili su dakle oko 30 posto glasova, osam posto više od HDZ-a. No HDZ je, s četiri mandata, izašao u stvarnosti kao izborni pobjednik, iako je osvojio svega 22,7 posto, a za njim SDP svega 18,7 posto, osvojivši tri mandata. Da su domoljubi iz spomenutih stranaka odnosno s spomenutih lista tada izašli na bitno široj, zajedničkoj listi, pojačanoj Kolakušićem i njegovim pristašama, socijalno-prosvjedno, ali uglavnom i domoljubno, a ne ideološki anacionalno ili protuhrvatski orijentirano, što im je predlagala i na što ih je pokušala potaknuti Poticajna skupina PHB, to je mogla biti pobjednička lista. Mogla je, kada se mehanički zbroje osvojeni glasovi, imati više glasova i od HDZ-ove i od SDP-ova (koalicijske) liste – mogla ih je ’potući do nogu’ osvojivši pet mandata, a svi ostali zajedno sedam.
PHB Priopćaj br. 26.: Težak poraz umjerene nacionalne desnice
Igrači na desnici nasuprot neojugoslavenima, neokomunistima i ’građanima svijeta’
Ali ne – spomenuti glavni igrači na desnici nisu htjeli ni čuti za takvu zajedničku listu, nisu se htjeli ni odazvati na opetovane poziva PHB-a da se makar samo sastanu kako bi o takvoj koaliciji međusobno razgovarali. A naknadno je u svim relevantnim medijima i časopisima i unutar samih tih stranaka izostala raspravo o neponovljivo propuštenoj šansi, zato što bi ona iziskivala i odgovornost glavni stranačkih igrača. To neodgovorno bauljanje bilo je ’gurnuto pod tepih’, a svi ’jahači’ nastavili su jahati dalje – uglavnom u nove izborne poraze, osim što se nekima posrećilo – primjerice Ruži Tomašić/Ladislavu Ilčiću, Marijani Petir i Hrvoju Zekanoviću, ostvariti nove, pa makar i privremene, osobne uspjehe i probitke.
Time smo dotaknuli drugu dimenziju, dimenziju nevjerodostojnosti, sebičnosti, lažnog predstavljanja, nepoštenosti i nekarakternosti, o kojoj je na ovom portalu nedavno pisano.
Dok su se u desno-nacionalnom, domoljubnom, suverenističkom i katoličkom dijelu biračkog spektra događale takve podjele, bure, neuspjesi, privremeni uspjesi te nerijetko zataje i izdaje proklamiranoga od vodećih perjanica, razmjerno su uspijevali oni drugi, koji bi svaki put osvajali, svi skupa, najmanje 75-80 posto svih mandata u Saboru, Parlamentu i najčešće po županijskih, gradskim i općinskim skupštinama te svaki put. Osim kada je g. 2014./2015. kandidatkinja HDZ-a Kolinda Grabar-Kitarović bila ujedno i kandidatkinjom pretežnog dijela desno-domoljubnih snaga, nasuprot neojugoslavenskom neokomunistu Josipoviću) i poziciju predsjednika republike. No Plenković nije htio pronaći neku novu, bolju inačicu „Kolinde“, nego se odlučio za čovjeka kojemu je hrvatski nacionalizam dalek kao što mu je daleko i toliko toga drugoga do čega je stalo većini ljudi u Hrvatskoj odnosno među Hrvatima. A potpora vodstva i stranačkih struktura HDZ-a osigurava sama po sebi svakom kandidatu, pa bio to i Milorad Pupovac, Dejan Jović ili Žarko Puhovski, već u startu najmanje dvadeset posto glasova onih koji glasuju.
Tako će, sada je to sve vjerojatnije, pobijediti ili neoboljševik s elementima suverenizma Milanović (najvjerojatnije, ako se što krupno i neplanirano ne dogodi) ili bivši komunist, a sadašnji ’građanin svijeta’ Primorac.
Čemu nas uči usporedba s kandidiranjem Kujundžića i Škore za predsjednika
Iskustvo s kandidiranjem Miroslava Škore može nas poučiti da domoljubna desnica može eventualno uspjeti samo ako ima jednog jakog kandidata te ako uspije dio glasača HDZ-a pridobiti za sebe, a dio pasivnih potaknuti da izađu na birališta. No usporedba te kandidature s iskustvom neuspješne kandidature dr. Milana Kujundžića (Zora) na prethodnim predsjedničkim izborima – kada je pobijedila KGK – može nas još nečemu poučiti. HDZ je uspio mobilizirati svoje i još neke birače za svoju kandidatkinju, a Kujundžić je u nastupima bio ’pretvrd’, pre-isključiv, domoljubno pre-ozbiljan i odveć svadljiv s nekim protivnicima. To nije polučilo željene rezultate. S druge strane, zabavna, humoristička, duhovita i žovijalna pučka ’razbarušenost’ Škorina – nasuprot KGK kao ’zvijezdi na zalasku’ – jest polučila rezultate i pretočila se u pobjedu u drugom krugu, koji Škoro zamalo nije dosegnuo. Objektivno gledano, Kujundžić je bio neusporedivo kvalitetniji i kompetentniji kandidat i političar od Škore, no Škoro je u danoj situaciji uspio pridobiti neusporedivo veći broj glasača za sebe.
Vratimo li se sada na početak i nastavimo razvijati nabačenu tezu, morat ćemo zaključiti da Jonjić podsjeća mnogo više na Kujundžića (obojica, osim toga, i potječu iz istoga, imotskog podneblja) te da se njima sličnom retorikom predstavlja i Lozo. Sve to događa se doduše u eri obnove i jačanja nacionalizma, suverenizma i konzervatizma u Europi, možda ponešto i u Hrvatskoj, no takve političke snage rijetko gdje odnose prevagu; ako što uspiju, kao recimo u Nizozemskoj, moraju koalirati s jednom od stranaka glavne struje kako bi uopće došle na vlast. U Francuskoj su osvojile glasova više nego prije, ali su ipak osvojile tek treće mjesto.
U Hrvatskoj desni kandidat ako bude doživljen samo kao ’desničar’ jako teško može odnijeti prevagu na predsjedničkim izborima. A i ovoproljetni izbori za Hrvatski sabor pokazali su da „duopol“ stranaka establišmenta HDZ-SDP s ljevičarsko-zelenim filojugoslavenskim proširkom pod nazivom Možemo! odnosi neusporedivo jaču prevagu u usporedbi s (predizbornim) desno-katoličkim opozicijskim duopolom DP-MOST. Ostale domoljubno-suverenističko-desničarske stranke moglo se zanemariti, osim kao majstor-kvaritelje. A uspjeh je ostvario osobno M. Kolakušić, ali se zatim ambiciozno ’prekombinirao’ i time definitivno ispao iz politike; kandidira li se za predsjednika Republike, pretvorit će se u pukog majstor-kvaritelja i osvojiti vrlo skroman postotak glasova. Ali će i on ’oteti’ ponešto glasova Jonjiću, ali ne Milanoviću i Primorcu.
Pobjeda, poraz, razmjeran uspjeh ili katastrofa za glavnog kandidata desnice?
Što se iz svega rečenoga može zaključiti? Može se zaključiti kako samo pod uvjetom da oko pola glasača HDZ-a svoje glasove dade T. Jonjiću – kao korektivu Plekovićeve samovolje, i da mu minimalno glasova oduzmu ’padobranci’ poput Lozo, Keleminca, Kolakušića, a i eventualnog Mostova kandidata ili koga drugoga, Jonjić može prestići Primorca i ozbiljno ugroziti Milanovića u drugom krugu. Naravno, pod uvjetom masovnije potpore na mrežama i na terenu te da svoj pristup i stil, pojavnost i sadržaje kampanje više skrene s domoljubno-ideološke sfere (u kojoj je on dovoljno poznat i potvrđen) na sfere ’koje život znače’, na predsjedničke ovlasti, ali i na sve ono što nezadovoljne muči, kao što su socijalna pitanja mladih i starih, stambena problematika, plaće, zapošljavanje i radni odnosi, zdravstvo, strani i domaći grabežljivci hrvatskih novaca, korupcija, partitokracija, izborni sustav i, nadasve, ljudska sloboda i samosvijest. I da pritom bude ležerniji, duhovitiji, humorističniji, ’mekši’ i manje umišljen. Svesti pak svoju kandidaturu na tipični izlizani i neuspješni desničarsko-rodoljubni i ideološki prestrogi, pravovjerni ’folklorno’-katolički, viktimološko-kalimerovski i ’južnjački’ repertoar (kakav njeguje još jedan Imoćanac, svojedobno teško poraženi kandidat za predsjednika države, dr. Josip Jurčević) – to znači unaprijed odabrati vlastiti poraz. Takvi su naime Hrvati većinski danas, i nitko ih ne može izmijeniti. No ako i bude poraz, neka bude bar ’častan’; katastrofu bi za sve nacionalno-desne snage značilo da im glavni kandidat osvoji manje od 10 posto.
Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo
