Sv. Jeronim zaštitnik je cijele Dalmacije i Hrvatske provincije franjevaca konventualaca.

Danas Crkva u Hrvata slavi Svetog Jeronima.

Sv. Jeronim rođen je oko 345, neki izvori navode 340, pa 347, 348. godine u Stridonu, u Dalmaciji. Kao dvanaestogodišnjeg dječaka roditelji su ga poslali na školovanje u Rim glasovitom učitelju Eliju Donatu (Aelius Donatus). Jeronim je kršten u 19. godini života Prigrlio je pokornički, asketski život, pošao na Istok i tamo je zaređen za svećenika. Jeronim je proveo  oko dvije godine u Halkidskoj  pustinji.  Na poziv pape Damasa, vratio se u Rim,  i radio kao njegov tajnik.

Nakon smrti  pape Damasa 384. Jeronimova velikog mecene i zaštitnika, sam je Jeronim bio jedan od najozbiljnijih kandidata za papinsko prijestolje. Međutim, izabran je drugi kandidat, (Siricije), koji Jeronimu nije bio nimalo sklon.  Pred navalama i optužbama brojnih neprijatelja, odlazi u Betlehem s duhovnom suputnicom Paulom, koja novčano pomaže osnutak muškog i ženskog samostana u mjestu Kristova rođenja.

U Antiohiji,  je započeo  prevođenje cjelokupne Biblije, svih knjiga Staroga i Novoga zavjeta, što je dovršio u Betlehemu. Tako je nastao poznati prijevod Biblije sa grčkog i hebrejskog na latinski jezik, pod nazivom „Vulgata“, koji je i danas u uporabi.

Napisao je brojna djela, osobito tumačenja Svetoga pisma. Umro je u Betlehemu 420 godine u mjestu Kristova rođenja. Kasnije su njegovi posmrtni ostatci  preneseni u crkvu Santa Maria Maggiore u Rimu.

U djelu De viris illustribus (O značajnim ljudima) znameniti velikan sveti Jeronim sam je naveo da je rođen „u gradiću Stridonu, koji su Goti razrušili, na nekadašnjoj granici Dalmacije i Panonije“ („oppido Stridonis, quod a Gothis eversum, Dalmatae quondam Pannoniaeque confinium fuit…“). Koje je i gdje je bilo to mjesto još uvijek nije razriješeno, no citat je trajno vezao Jeronima za hrvatski povijesni prostor.

Sv. Jeronim sigurno je jedan od najvažnijih ljudi za hrvatsku kulturu i duhovnost. Upravo zahvaljujući njegovu ogromnom autoritetu, jer mu se pripisivao pronalazak glagoljaškog pisma, a ponekada i prijevod Biblije na „njegov“  tj. hrvatski materinski jezik,  stoljećima se hrvatski jezik uspijevao očuvati kao liturgijski jezik, jedini pored latinskog.

Hrvatski renesansni pisci kao Marko Marulić, Petar Pavao Vergerije St., Vinko Pribojević, ili Petar Zoranić, kao i znameniti protestantski teolog Matija Vlačić Ilirik, rođen u Labinu u Istri, u svojim su djelima veličali sv. Jeronima, a Marulić je energično dizao svoj glas protiv onih koji su tog hrvatskog  velikana držali Italcem. Marulić se čak poistovjećivao s njim kad u djelu „Vita Divi Hieronymi“, koje je nedavno objavio Darko Novaković, kaže „On je moj, a ja sam njegov“ („ille meus est, et ego suum“). Na imaginarnom putovanju u Planinama Petru Zoraniću sv. Jeronim je vodič, baš kao što je Danteu bio Vergilije. Potaknut ovom tradicijom, zagrebački nadbiskup Juraj Haulik osnovao je izdavačko Društvo Sv. Jeronim 1868. godine.

Sv. Jeronim zaštitnik je cijele Dalmacije i Hrvatske provincije franjevaca konventualaca.

Poznata je njegova molitva: “Parce mihi Domine quia Dalmata sum” – oprosti mi, Gospodine, jer sam Dalmatinac.

Po njemu se zovu mnoge crkve i samostani,  velebni samostan u Lisabonu koji je zbog umjetničke i povijesne važnosti upisan na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Europi), zavodi,  Zavod sv. Jeronima u Rimu, redovničke provincije,  Franjevačka provincija Sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri, Hrvatska Provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca,  instituti,  Istituto comprensivo „San Girolamo“ u Veneciji, centri istraživanja  „Centar Hieronymianum“ u Splitu, ulice i trgovi.

U Istri mu je posvećeno više crkava ili oltara: Hum, Vižinada, Zrenj, Peroj, Nova Vas Porečka, Kavran, Muntić, Valica kod Savudrije.

Međutim zanimljiva su novija otkrića,

Prije tri godine, izišla je zanimljiva knjiga “Kruna harvackoga jazika : Renesansni pisci o svetom Jeronimu”, posvećena 1600. obljetnici smrti sv. Jeronima, u izdanju nakladnika Književni krug Split. Sakupljeno je devet renesansnih djela o svetom Jeronimu, s informativnim uvodima i popratnim komentarima.

U knjizi se spominje i djelo franačkoga biskupa Hrabana Maura (780.-856.) “De inventione linguarum” gdje je zabilježeno je da je „Sveti Jeronim u 4. stoljeću sačuvao i svojim autoritetom proširio glagoljicu.“

Dakle, pet stoljeća prije Ćirila i Metoda…

Naša sada pokojna Marija Dubravac posvetila je i njemu pjesmu, napisana 30.rujna 2018. na blagdan Sv. Jeronima. Pjesma je objavljena u njenoj knjizi DOK MU HRAŠĆE BURA VIJE , izdanu uz pedesetu obljetnicu života u tuđini 1969-2019.

SVETI JERONIM

(Stridon, 347. ili 348. – Betlehem, 30 rujna 419 ili 420.)

u Stridonu, nekoć davno, u stoljeću četvrtome,
Rodilo se dijete slavno, sretnom ocu kršćanskome.
Bistrooki muškić krasan, Jeronim mu ime dano,
Snagom duha već opasan, čedo Bogom darovano.
Al’ narav mu, brate, kruta, tvrdi čelik, stanac kamen,
Bijesni lavić, zmija ljuta, Dalmatinac, vatre plamen.
Neukrotiv, strastven, buran, ne boji se kazne nik’ve.
Neposlušan, kad oduran, usijane vrele tikve.
Ajme, zlo i naopako! Zar će biti zločest dovijek?
‘‘U Rim s njime!’’ veli ćako, ‘‘Nek postane pravi čovjek’’.
———
Učo Donat, mudra glava, na ljutoga lava grmi:
‘‘Iz muke se rađa slava, puti do nje kliski, strmi!
Znanja nema bez nauke nit brata bez mile maje.
Ded utrudi Jero, ruke, u knjizi ti mudrost sva je.
Narav kazni, jezik skrati, dobrim djelom ime steci.
Šutnjom čestom dan pozlati, na patnji se grade sveci.
Marno uči, pamti, čitaj što ti piše pergamena.
K željnom cilju teži, hitaj, bud’ učitelj svih vremena.
Na čelu ti Božji znaci, rođen si za stvari velje.
Blaženi su ‘nom koraci, koj’ ne slijedi grješne želje,
Koj se znanjem ne pirlita, već se skromnim slugom čini.
Budi časnih ljudi svita, ponos miloj domovini!’’
Mlad Jeronim, Dalmatinac, željan svijeta, željan znanja,
Nekadašnji bijesni klinac, Donatu se smjerno klanja.
‘‘Učitelju, hvala tebi, učenik te vijeran slijedi.
Ah, bez tebe znao ne bi’ da mi knjiga zlata vrijedi.’’
——
Dugi puti našeg Jeru odvedoše u turneju,
U Galiju i Trieru, u daleku Akvileju.
Dalmatinsko stablo mlado krasnim plodom rodi, zrije,
Moli, posti, trpi rado, snagu crpi iz Biblije.
U njoj skriven ključ života, u njoj silna mudrost leži,
Božjeg djela sva ljepota; duša Jere k Nebu teži.
Uronuvši sav u Boga, Antohiji se gubi,
Riječ jezika hebrejskoga kao jezik majke ljubi.
Taj prastari govor Krista, Dalmatincu snagu daje –
Da latinsko slovo blista za buduće naraštaje.
Ko rođeni baš Hebrejac pismo Sveto pomno štije,
Dok raspeti Galilejac blagoslove na njeg’ sije.
——
Naš Jeronim mašta, sanja, snage duha ne sustaju,
Evo novog putovanja halkidskome pustom kraju.
Kamen, pijesak, ljuta bijeda, do monaha monah posti.
Duša Vragu stana ne da – ljudske sjene – suhe kosti.
Odjeća im oštra vreća, pepeo na glavi, sivi,
Pokora im vječna sreća, mučenici, sveci živi.
Tu se vidi junak tko je, tko prezire svijeta čari.
Tu su borci vjere svoje, plemići i ubogari,
Braća Krista i monaštva, učenjaci, časni oci,
Ljubitelji siromaštva, sveti ljudi i proroci…
Tu Jeronim prošlost kaje, s čovječanstva kaznu skida,
Svega sebe Bogu daje, kroz noć mrklu plače, rida.
A kad duša bila čista te zaradi kut u raju,
Pohrlio sluga Krista antiohijskome kraju.
Kod biskupa Paulina svećeništva primi znamen,
Svjetlonoša Božjeg sina – u tminama žarki plamen.
——
Nigdje Jeri bića ravna, um predaka silan bio;
Resila ga djela slavna, voljom Božjom buj’o, zrio.
Ruže cvale, bodlja bola, u životu biva tako.
Svađa planu; gle raskola! Crkvi jao, naopako!
Jeronimu duša grca, bojak bije snagom riječi.
Ranjenoga usred srca moć Kristova tugu liječi.
U tegobi ljute muke, bijuć napad arijanski
Pružio mu bratske ruke dobri Grgur Nazijanski.
Doziva ga Carigradu nek i tamo mudrost sije,
Perom, znanjem i kršćanstvom, nek pogane zaodije.
Na noge se Jeronime, suđena ti putovanja;
Bog izreče tvoje ime… Eto novog žrtvovanja.
——
Po života gruboj stazi, tko bi znao kraj joj gdje je,
Naš Jeronim hrabro gazi, u peru mu blago sve je.
‘‘Carigrade, ostaj zbogom, iz Rima me Damaz viče.
Evo sluge, gle, pred tobom, vjerni Kristov nasljedniče.”
U vječnome Petra gradu dok klizilo mnogo ljeto,
Vulgata se slavna rodi – prevedeno pismo Sveto.
Remek djelo zbožnog Jere, lovor vijenac pobjednika,
Srž i temelj prave vjere, kršćanski nam ponos, dika.
——
Ko da nikad sustat neće, ko da žiću nije vijeka,
U Betlehem mudrac kreće, posao ga važan čeka.
Zbog čovječje duše spasa, gle, samostan novi gradi
Brižan pastir dobrog glasa, u njem’ moli, pjeva, radi;
Ljutog lava narav kroti kad s’ iz čvrste prene sanje,
Protiv Đavlu sveđ se roti, kad ponudi uživanje
I kad vrela krv poteče pa ga sjeti meso da je,
Jezik grešni kad mu reče: ‘‘Na svijetu ti sreća sva je.”
K savršenstvu duša teži, ka Nebu se željno penje,
Križ na srcu Jeri leži, svladavanje i trpljenje.
Kost-lubanja sveđ ga sjeća umiranja, smrti crne,
Žića je sve manja svijeća, plamičak se gasi, trne.
——
Vrijeme teklo, trošio se neumorni Hrvat sinac,
Oronuo, prignuo se, nekoć kršni Dalmatinac.
Usahnule ruke dvije, vrijedni prsti drhću, klone,
Mračna sjena oči krije, zar već zadnja zvona zvone?
Biće bi još htjelo radit, još je žara oštrog uma,
Želi čitat, pisat, gradit krasna djela svog izuma.
Duh sanjari stvari velje, srce lava kuca tiše,
Dovikuje: ‘‘Zalud želje, neka mlađi knjige piše.
Umiri se vrijedna dušo, teški su ti gle, koraci.
Bitku mnogu već si kuš’o, lađu pusti, sidro baci.
Daj kormilo zdravoj ruci, na mladima svijet ostaje.
Pripremaj se k mira luci, tamo radost vječna traje.”
——
Oj, mučno je mirovati onom tko se vrijedan rodi,
A još teže ćutit, znati, da te jad i boljka zgodi
Pa umjesto hitrog mrava postaneš tek pužić spori,
Nema više tijela zdrava, dan za danom teži, gori.
Bolan nam je Jero čitav, al’ još kamen hladni stišće.
Za trapljenje nije mlitav, oproštenje Božje išće.
Ko da raja vrijedan nije, miserere moli, reda,
Kamenom si grudi bije, živi svetac, glava sijeda.
Lude dane sveđ prekapa, pokajanja broji ista.
Vrela suza curi, kapa, kraj jaslica Boga Krista.
Ručice mu topli dahom, obraščiće dlanom grije,
Pobožnošću zbori plahom – Moj Isuse, hladno ti je.
Želiš li što, dijete drago, sred jaslica u pećini?
‘‘Ništa Jero, samo pjevaj slava Bogu na visini.”
Dugo svetac popjevao mladom Kralju Svevišnjemu,
Pjevajući i zaspao u gradiću Betlehemu.
Počinak mu vječni bio gdje Krist život započeo;
Čuj, još bruji glasak mio ‘‘Glori’ in excelsis Deo”.
—–
U stoljeću četvrtome gdje no Hrvat danas kroči,
U Stridonu prastarome knjiga pomno zapis sroči:
U kršćanskog oca domu rodio se časni sinac,
Na veselje rodu svomu, svet Jeronim, Dalmatinac.
Silna bje mu pera snaga, štovao je zakon Boga,
Ostavi nam tovar blaga – blaga neraspadljivoga.
Stranče, stani! Oteo si mnogi dragulj našeg kraja,
Ne svojataj Jeronima, taj Hrvatu dar iz raja.
—–
Zaštitniče Dalmacije, učitelja, teologa,
Krasu Majke Kroacije, zvijezdo neba hrvatskoga.
Daj nam sinke oštrog uma, vjere svete prave ljude,
Zdravih misli i razuma, uspavanu svijest nek bude.
Neka Hrvat ljubi, cijeni porijekla si kosti mrtve,
Na srdašcu, ko na stijeni, nek upiše djeda žrtve.
A ti, majko, Hrvatice, praunuko Katarine,
Rađaj nove uzdanice, domoljube, Hrvatine.
Nek junačkim duhom dišu, nek su ponos svog iskona,
Imenom se časnim pišu dičnog Jere iz Stridona.
Nauk sveca, njiva plodna, neka im se srca primi;
Postojat će Gruda rodna, dok postoje Jeronimi.

Marija Dubravac, Brisbane, Australija

Lili Benčik