Anto Periša: ‘Kontrarevolucija’ u Imotskom – ili o službenoj, lažnoj, i o skrivenoj, istinitoj, povijesti
Vrijeme:10 min, 8 sec
“Il y a deux histoires: L’histoire officielle, menteuse, puis l’histoire secrète, où sont les véritable causes des événements.”
Honoré de Balzac (1799 – 1850)
Ako bi iole informiranoga Hrvata upitali koji su to problemi s kojima se Hrvatska suočava, odgovor bi bio: demografija, iseljavanje, nedostatak radnika, imigranti, korupcija, pravosuđe, zdravstvo. Međutim, ‘problemi’ s kojima se Hrvatska suočava su: prvo bijelo polje, HOS, pozdrav ‘Za dom spremni’, povijesni revizionizam, negiranje antifašizma, ekstremna desnica, ustaštvo, fašizam, odlazak mladih u crkvu. To su ‘problemi’ koje nam nameću oni koji ne prihvaćaju samostalnu Hrvatsku podrivajući je otvoreno i ustrajno. To su u prvom redu ekstremni ljevičari, petokolonaši, srednjostrujaški mediji nepoznatog/upitnog vlasništva, NGO-udruge, aktivisti, takozvani antifašisti te oni koji ne mogu prežaliti propast bivše Juge, a u hrvatskoj javnosti poznati kao jugonostalgičari, jugofili, jugosifilitičari, jugozombiji, jugoidi.
Pupovac najavio iz proslave u Srbu: Učinit ću sve da se “Za dom spremni” zabrani
Koliko je takvima na srcu propala tvorevina, pokazalo se i na sprovodu Budimira Lončara, bivšeg ministra ‘spoljnih’ poslova Juge, 9. rujna 2024., na Krematoriju mirogojskog groblja, gdje ih se okupilo oko 160. Po broju i sastavu prisutnih moglo bi se zaključiti da je Zagreb glavni grad propale im tvorevine. Na svaki domoljubni, prohrvatski čin spomenuti protagonisti uzvraćaju prozivanjem današnjih hrvatskih domoljuba s aluzijama na NDH, ustaštvo, prvo bijelo polje, ZDS, HOS, Thompsona i sl.
Propagandno se optuživalo DP za ‘ustaštvo i fašizam’, a onda je kao grom iz vedra neba došao – Imotski
U posljednje vrijeme, međutim, prevladali su ‘ustaštvo i fašizam’. To je osobito došlo do izražaja kada se Domovinski pokret (DP) pojavio na političkoj sceni s ciljem da uđe u Hrvatski sabor. Program koji je ponudio biračima temeljio se na zastupanju zapostavljenih hrvatskih nacionalnih interesa, te na zahtjevu da SDSS (četnička stranka) ne može sudjelovati u izvršnoj vlasti. Poseban zahtjev bio je prestanak financiranja jugočetničkih Novosti iz državnog proračuna – jednog od vodećih protuhrvatskih glasila – uz napomenu da mogu ići na slobodno tržište i financirati se od prodaje. Čim je DP objavio svoj program, bjesomučno je započela boljševičko-agitpropovska propaganda, kojom se lažno optuživalo DP za ‘ustaštvo i fašizam’. Čak su eksplicitnu izjavu Marija Radića da Novosti trebaju ići na tržište lažno izvrnuli u tvrdnju da ih hoće zabraniti. Nažalost, DP nije osvojio dovoljan broj mandata da znatnije utječe na politiku u skladu s programom s kojim su išli u kampanju. No ipak je uspio osvojiti toliko glasova da s HDZ-om formira Vladu.
Nedugo poslije toga došlo je do raskola u DP-u, na zadovoljstvo agitpropovaca, koje nije dugo potrajalo. Nije trebalo dugo čekati da se ‘ustaštvo i fašizam’ ponovno, još jače, reciklira – zato što se, kao grom iz vedra neba dogodio – Imotski.
Naime, Dražen Zečić, Mate Bulić i Marko Perković Thompson održali su koncert, 6. kolovoza 2024. u Imotskom, nazvavši ga ‘Imotski, ne zaboravi’, posvećen VRO Oluja. A 8. kolovoza, M. P. Thompson održao je samostalan koncert, na kojem je izveo netom objavljenu pjesmu ‘Ako ne znaš šta je bilo’, posvećenu Domovinskom ratu, u kojem je sudjelovao kao dragovoljac. Dva dana poslije toga ponovio je koncert i u Dugopolju. Na koncerte je došlo oko 100 tisuća, uglavnom mladih – svi rođeni u neovisnoj Hrvatskoj.
Thompsonov koncert u Imotskom postao je udarna vijest u poznatim medijima jer su mladi, uživajući u njegovim domoljubnim pjesmama, s HOS-ovim znakovljem, uzvikivali i “Za dom spremni”. A jedna od vijesti bila je slika djevojaka ispred spomenika Tina Ujevića prekrivenog HOS-ovom zastavom. Nije izostala ni vijest o Juri Francetiću i Rafaelu Bobanu. Slično je bilo i na koncertu u Dugopolju, s nešto manje posjetitelja i manje HOS-ova znakovlja. Imotski, gdje se okupio tolik broj mladih bio je epicentar hrvatskog domoljublja, a za jugoide i sve one koji ne prihvaćaju Hrvatsku to je bio epicentar ‘ustaštva i fašizma’.
Bjesomučna hajka protiv ‘ustaštva’ hrvatske mladeži
Nakon Imotskog i Dugopolja uslijedila je bjesomučna hajka kojom se bespoštedno osudilo ‘ustaštvo’ hrvatske mladeži. Hajci su se pridružili i iz ‘bojne’ sa Zrinjevca: predsjednik RH Zoran Milanović i predsjednik Vlade Andrej Plenković. Prvi je optužio mlade da ‘ustaškim pozdravom, obilježjima i pjesmama slave režim tzv. NDH’, te je zatražio sankcije i reakcije državnih institucija. A Plenković je ponašanje mladih u Imotskom i Dugopolju najoštrije osudio, ističući da to ‘nema nikakve veze s komemoriranjem pogibije HOS-ovaca u Domovinskom ratu’ i, kao Milanović, također tražio kazne od sudova. Ne znamo je li naredio sudovima da se ‘drže zakona k’o pijan plota’. Nedostaje još reakcija bivšeg predsjednika Ive Josipovića da potvrdi postojanje ‘ustaške zmije’, o kojoj je ushićeno govorio u izraelskom parlamentu, Knessetu.
S obzirom na histeriju u vezi s pozdravom ZDS, Milanović i Plenković mogli bi predložiti i zakon po kojem bi se poginuli branitelji, koji su se njime koristili, posmrtno proglasili krivima. Nema dvojbe da bi ga Pupovčev SDSS u tome podržao, a vjerojatno i neke druge stranke.
Kad je riječ o ustašama i braniteljima, kao podsjetnik Milanoviću i Plenkoviću, za vrijeme Domovinskog rata branitelji su za srpske agresore bili ustaše kao uostalom i svi Hrvati, što se nije promijenilo do danas. Dovoljno je pogledati samo naslove srbijanskih glasila po kojima smo samo ustaše. Nedavni slučaj sa Severinom na granici u Bajakovu popraćen je naslovom: “Ustaše krive Vučića za privođenje Severine!” Ili, za otvoreno isticanje četništva u Hrvatskoj od strane domaćih Srba ili onih iz Srbije i za koje su sankcionirani, naslov je: “Ustaše ne prestaju da se iživljavaju nad Srbima! Hapšenje nedužnih ljudi jedina politika Hrvatske!”
Milanović i Plenković potiču napade na hrvatsku mladež s inkriminacijom ‘ustaštvo i fašizam’, a tek Klasić, Puhovski…
Ispada žalosno, neodgovorno pa čak i izdajnički od Milanovića i Plenkovića da potiču napade i daju potporu neosnovanim napadima na hrvatsku mladež, a time i na hrvatski narod, s inkriminacijom ‘ustaštvo i fašizam’. A na optužbe iz Srbije ne usude se odgovoriti ili to čine tako njemušto da se ne može razabrati što su htjeli reći. Da je to tako, možemo vidjeti i na obilježavanju stradanja branitelja i civila u Domovinskom ratu, kada ni jedan od njih – a u tome im se pridružio i ministar branitelja Tomo Medved – ne spominju srbočetničkog agresora, tako da se ne zna od koga su stradali. Razlog za to je bojazan da se ne zamjere Srbiji i Pupovcu. A na pitanje tko je bio agresor na Hrvatsku 1991. – 1995., odgovor bi mogao biti: Mongoli, Avari, Huni, Marsovci. S druge strane, kada Pupovac obilježava godišnjice navodnih/izmišljenih stradanja Srba za vrijeme NDH, prvo što ističe je da su to počinili ustaše.
Od reakcija na događaj u Imotskom posebno se ističu one Hrvoja Klasića, znanog nam ‘istoričara’ i sveprisutnog ‘analitičara’, Žarka Puhovskog. Prvi, poznat po svom divljenju partizanima, izjavio je da ga je sram živjeti u državi u kojoj treba zakonski zabranjivati pozdrave kojima su se koristili sluge i suradnici Adolfa Hitlera. Zanimljivo da on ne zna da su partizani bili sluge i suradnici Josifa Visarionoviča Staljina, ništa manjeg ratnog i mirnodopskog zločinca od Hitlera. Toj dvojici pripada i idol mnogih, satrap iz Kumrovca, zvani Tito. Osim toga, za Klasića je ‘Hrvatska nezrela država prepuna nacionalista“, a kao uporište služi mu to što se „u Ustavu jasno navodi da se temelji na antifašizmu’. Ali Klasić ne prihvaća preambulu Ustava po kojoj je Republika Hrvatska ‘stvorena, obranjena i oslobođena u Domovinskom ratu, nasuprot jugoslavenskoj državi i komunističkom sustavu’. Ne će biti naodmet da Klasiću i tzv. antifašistima još jednom ukažemo na povijesnu činjenicu: partizani su se borili za Jugoslaviju odnosno protiv Hrvatske, što je, uostalom, i Milovan Đilas potvrdio: ‘“Hrvati su morali umrijeti da bi Jugoslavija živjela.“
„Poglavica svih hrvatskih doušnika“
A drugi, kao moralna vertikala, faktotum, stigne se odazvati na sve pozive glavnostrujaških medija da objasni događaj u Imotskom. Njegova prva reakcija, u zapjenjenom tonu, bila je da je koncert nazvao ‘renesansom ustaške nemani’. Čudno da to ‘analitičar’ Puhovski nije nazvao ‘kontrarevolucijom’ kada je kao doušnik, imajući na umu taj termin, cinkario hrvatske studente za vrijeme i poslije pada Hrvatskog proljeća 1971., zbog čega su osuđeni na zatvorske kazne. A strast za cinkarenjem došla je do izražaja i u Haagu kada se sudilo našim generalima. Njegov lažni izvještaj o događajima poslije VRO Oluja Sud je odbacio. Budući da nisu okolnosti kao 1970-ih i 2000-ih za cinkarenje, sada to javno čini u sklonim mu medijima, nazivajući ‘ustaštvom’ sve što ima hrvatski predznak. Tako je Thompsona nazvao ‘poglavicom svih hrvatskih kukavica’, na što mu je odgovorio prof. dr. sc. Mihovil Biočić, nazvavši ga ‘poglavicom svih hrvatskih doušnika’.
Prof. dr. sc. Mihovil Biočić: POGLAVICA SVIH HRVATSKIH DOUŠNIKA NAZIVA HEROJA KUKAVICOM
Iz analize o Imotskom može se zaključiti što sve Puhovskog muči. Nije mu jasno ili je možda razočaran da mladi nisu pjevali ‘Po šumama i gorama’ i uzvikivali ‘Smrt fašizmu – Sloboda narodu’. No ono što ga još muči jest činjenica da je za mlade NDH popularan, što upućuje na revizionizam, te da bi se Thompson trebao očitovati o naravi ustaškog režima. Ovdje se, i opet, postavlja kao neki arbitar, propisujući Thompsonu što mu je činiti. Glede naravi ustaškog režima Thompson bi se mogao očitovati na sljedeći način: NDH je bila i izraz težnji hrvatskog naroda za vlastitom državom.
‘Antifašistička’ povijest kao toljaga kojom se hrvatski narod držalo pod kontrolom
Drugim riječima, mladi u Imotskom ne prihvaćaju povijest koja je pisana od 1945. do 1990., čime se otvorilo pitanje o školskom/obrazovnom sustavu. Po spomenutima, ispada da bi mladi trebali učiti baš tu povijest po kojoj su se partizani borili za Hrvatsku i da je temelj suvremene Hrvatske tzv. antifašizam. A taj tzv. ‘antifašizam’, koji smo mi stariji iskusili, nije ništa drugo nego floskula, dok je to za mlade beznačajan i nedokučiv pojam.
Na veliku žalost Puhovskog i ‘istoričarā’ s filozofskih fakultetā, prošlo je vrijeme kada je bila samo jedna, službena/lažna povijest, u strogo kontroliranim udžbenicima, jedinim izvorom informacija, koja se nije smjela propitivati. U tim udžbenicima i drugim publikacijama, na propagandistički način stvorena je laž o Hrvatima kao genocidnom narodu temeljena na ‘ustaškim zločinima’. To je bila toljaga kojom se hrvatski narod držalo pod kontrolom, a svaki pokušaj da se tome tko suprotstavi odmah je okarakteriziran kao ‘ustaštvo’. Nažalost, od tada pa do danas u tom smislu nije se promijenilo gotovo ništa. I, nažalost, Plenkovića, Milanovića, ministre i druge političare najlakše se ušutka spominjanjem NDH i Jasenovca; oni odmah zašute ne usuđujući se suprotstaviti ili bilo što suvislo odgovoriti.
I nakon 80 godina uporno nam se nameće lažna povijest s naglaskom na tzv. antifašizam kao otpor ‘fašizmu’, koji je, eto, uzeo maha u Hrvatskoj. Ovo stanje, nas nešto starije, podsjeća na olovna vremena kada su Hrvatima lijepljene etikete za nacionalizam i kada su mnogi od njih za to bili sankcionirani. I sada, čemu svjedočimo, etiketu ustaše ili fašista dobije svaki onaj koji se ne slaže s mišljenjem poznatih protuhrvatskih protagonista ili ako zastupa hrvatske interese ekstremne ljevičarske klike, tzv. antifašista, yugoida, orjunaša. Čak, ako i jednog od tih pogledaš krivo, dobit ćeš etiketu ustaše ili fašista.
“Postoje dvije povijesti: jedna službena, lažna, i druga, skrivena, u kojoj su istiniti uzroci događaja”
Od stjecanja samostalnosti, zahvaljujući povjesničarima, istraživačima i publicistima, lažna, nametnuta nam povijest je velikim dijelom pobijena. S obzirom na stanje odnosno histeriju o ‘ustaštvu i fašizmu’, uzet će nam svima još vremena i napora da se konačno riješimo lažne povijesti te napišemo svoju, koja je dugo bila skrivena. Stoga je, uz ostalo, sine ira et studio, prijeko potrebno istražiti i usporediti zločine ustaša i partizana; znamo i da su partizani svoje zločine pripisivali ustašama.
A za skučene poglede što ih Klasić i Puhovski nameću, glede povijesti, nije zgorega navesti im što je francuski pisac, malo veći mislilac od njih, Honoré de Balzac, mudro dokučio: “Postoje dvije povijesti: jedna službena, lažna, i druga, skrivena, u kojoj su istiniti uzroci događaja.”
‘Imotski, ne zaboravi’ i ‘Ako ne znaš šta je bilo’ govore nam: I dok je srca bit će i Kroacije!
Naslovna fotografija: Radio Imotski
Povezano:
Anto Periša/Hrvatsko nebo
