Je li presuda Sejdić-Finci doista “fabricirana”?

Suvremena Bosna i Hercegovina nudi odličan primjer za proučavanje poslijeratnog preoblikovanja kolektivnih identiteta, etno-kulturnih obrazaca i političkih formacija. Važeći ustav ove države nasljednice Socijalističke Federativne Jugoslavije sastavljen je kao dio mirovnog sporazuma i čini njegov Aneks 4. Kao što je objašnjeno u uvodnom dijelu presude Europskog suda u predmetu Sejdić i Finci: „Budući da je to bio dio mirovnog sporazuma, Ustav je sastavljen i usvojen bez primjene procedura koje bi mogle osigurati demokratsku legitimnost. To je jedinstveni slučaj ustava koji nikada nije službeno objavljen na službenim jezicima dotične zemlje, već je dogovoren i objavljen na stranom jeziku, engleskom“. (Podnesci 27996/06 i 34836/06)

U Ustavu priznati kao „konstitutivni narodi“, Bošnjaci, Hrvati i Srbi žive svoj poslijeratni politički život pod režimom mirovnog sporazuma, kao da su razoružane vojske. Međunarodno priznata u predvečerje rata, sukladno načelu samoodređenja primijenjenom jednako na svaku konstitutivnu republiku raspadajuće Socijalističke Federacije, Bosna i Hercegovina je izašla iz rata kao tronacionalna država (Michael Walzer, On Toleration, Yale University Press, New Haven and London, 1997, 22). Priznanje je postignuto putem referenduma na kojem je izražena volja žitelja Bosne i Hercegovine, kao da je jedan narod ili jedna nacija odlučila o svojoj budućnosti, dok mirovni sporazum priznaje tri naroda. (O uvjetima koje je Europska zajednica postavila u svojoj odluci da pozove na referendum u Bosni i Hercegovini i o preprekama koje su pokazale da je „korak republike prema neovisnosti bio iznimno složen“ vidjeti: Referendum o neovisnosti u Bosni i Hercegovini, 29. veljače – 1. ožujka 1992., pripremila Komisija za sigurnost i suradnju u Europi, 12. ožujka 1992.) Margaret Moore će primijetiti da je Bosna i Hercegovina dobila međunarodno priznanje kao „građanska bosanska država (civic Bosnian state) u kojoj svi ljudi imaju prava kao pojedinci”, uz opasku da je trebalo slijediti drugi put: „pregovarati sa svim nacionalnim grupama da bi se došlo do rješenje koje priznaje jednaka prava svim nacionalnostima“. (The Ethics of Nationalism, Oxford University Press, 2001, 237.)

Pogrešna premisa

Čini se da je bosanski rat, koji često vanjski promatrači tumače kao etnički sukob ili građanski rat, podijelio naciju na tri dijela. Međutim, ako je rat doista doveo do toga, može se očekivati da će pomirenje sukobljenih strana dovesti do reintegracije nacije. Iz ovog prevladavajućeg stajališta, sukobljene strane se vide kao suprotstavljene etničke skupine koje su razgradile multietničku strukturu nekakve predratne bosanske nacije. Često se ponavlja da je neosporna zasluga Daytonskih sporazuma, a posebno Ustava, to što su donijeli trajni mir zemlji, ali po cijenu „institucionalizacije etničkih podjela“. Pod tim se podrazumijevaju složeni aranžmani o dijeljenju vlasti koji su ugrađeni u Ustav, prema kojima je bivša socijalistička Republika reorganizirana u konsocijacijsku federaciju. Naravno, ti su aranžmani uvedeni pod pretpostavkom da u zemlji postoji više od jednog „konstitutivnog naroda.“ S druge strane, prigovor o ”etničkim podjelama” pretpostavlja da postoji samo jedan narod – ili društvo ili nacija – koji je konstitutivan za novonastalu suverenu državu. Oni koji iznose ovaj prigovor obično tvrde da se stvarnost rata nepravedno odražava u Ustavu i da su tri etničke skupine uvedene kao glavni akteri u pravni i politički poredak poglavito zbog svojih zastrašujućih ratnih pohoda.

Mnogi vjeruju da je, čak i ako je bilo nužno napraviti ustupke ratnim vođama kako bi se pregovaralo o miru, vrijeme odavno sazrelo da se „etničke skupine“ izbace iz glavnog teksta Ustava i da se on napokon prepravi kako bi se zadovoljili međunarodni standardi ljudskih prava. Ovo uvjerenje u poboljšanu političku i društvenu stvarnost, kao i žurna potreba za ustavnom reformom, našli su svoju najrazrađeniju i najautoritativniju potvrdu u presudi Europskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine od 22. prosinca 2009. Istražene pod lupom Velikog vijeća Suda, „sve slabe značajke državnosti Bosne i Hercegovine… pokazale su se u punoj mjeri u ovome slučaju“. (Sejdic and Finci v. Bosnia and Herzegovina, Application nos. 27996/ 06 and 34836/ 06, 22 December 2009. Partly Concurring and Partly Dissenting Opinion of Judge Mijovic, Joined by Judge Hajiyev, Sejdic and Finci, 41.) Ove slabosti navodno proizlaze iz ustavnih odredbi koje privilegiraju one građane koji pripadaju nekoj od tri glavne etničke skupine i diskriminiraju one koji nisu etnički povezani ni s jednom od njih. Dok se činilo da je sucima isuviše lako utvrditi da su prava dvojice apelanata povrijeđena, njihovo konkretno pravo da glasuju i kandidiraju se na izborima (presuda je gotovo jednoglasno prihvaćena), među njima je nastalo neslaganje oko toga treba li Sud intervenirati u diskriminirajuće ustavne odredbe.

Argumenti trojice sudaca

Vrijedno je čuti tri glasa koja se ne slažu s većinskom presudom Suda. Kao što je istaknuo jedan od onih koji su se usprotivili, „nema ništa očitije od toga da se osuđuju odredbe koje, u ustavnom okviru, sprječavaju Rome i Židove da se kandidiraju na izborima“, ali se, s druge strane, postavlja pitanje „ima li Sud nadležnost, nalažući ispravke, opstruirati suverenu akciju Europske unije i Sjedinjenih Američkih Država, koje su zajedno stvorile Daytonske mirovne sporazume, čiji je ustav Bosne i Hercegovine – osporen pred Sudom – tek aneks“ (Dissenting opinion of Judge Bonello, 55). U svojim odvojenim mišljenjima suci su nam ponudili zapanjujuću sliku vrlo čudne arhitektonske konstrukcije koja se može srušiti poput kule od karata s najmanjim zahvatom u njezine precizno određene etničke proporcije i trostruku ravnotežu moći. Daytonski ustav nije samo najvažniji pravni dokument zemlje, čiji neki članci ne udovoljavaju Europskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i njezinim protokolima; to je ravnoteža moći između „tri sukobljene etničke skupine” (isto, 55). Ako dva suca koji su se usprotivili presudi vide u dvjema podnescima pokušaj da se dovede u pitanje „samo srce poslijeratne organizacijske strukture Države“, tada nije iznenađujuće da treći sudac drži da je, donošenjem svoje presude, „Sud na sebe preuzeo poremetiti“ (54) tu strukturu. Sva trojica ukazuju na velike rizike diktiranja ustavnih revizija koje bi mogle narušiti krhki mir.

Međutim, za većinu sudaca Velikog vijeća nije se radilo o odlučivanju između ljudskih prava, s jedne strane, i miru i sigurnosti, s druge, između Konvencije o ljudskim pravima i „neuređenog svijeta vani“. Ključna točka neslaganja među sucima bila je: je li se situacija u Bosni i Hercegovini uopće promijenila od završetka rata? Glavna osnova presude bila je „dokaz“ da ukupna situacija na terenu više nije ona nacionalne izvanredne situacije koja bi mogla opravdati ograničavanje određenih ljudskih prava. „Sud primjećuje značajne pozitivne promjene u Bosni i Hercegovini od Daytonskog sporazuma“, priznajući pritom da „napredak možda nije uvijek bio dosljedan i da izazovi ostaju“. (33) Sud stoga smatra da je vrijeme dovoljno zrelo za ustavne promjene – one koje ne bi nužno srušile postojeći mehanizam dijeljenja vlasti – ali još uvijek nije potpuno zrelo da bi omogućilo „politički sustav koji bi bio jednostavni odraz većinske vladavine“. (34) Dakako, ova važna ograda se u sarajevskim političkim krugovima, koji za svoje nacionalne ciljeve uporno mašu ovom presudom, uopće ne čuje.

Zašto se presuda ne provodi?

Međutim, pokazalo se, presuda do danas ostaje neprovedena unatoč ogromnom i kontinuiranom pritisku međunarodne zajednice, politici uvjetovanja ljudskih prava Europske unije, brojnim pokušajima lokalnih političkih vođa da postignu dogovor, itd. Ispostavilo se da još nije došlo vrijeme za obnovu ili popravak ustavnog uređenja zemlje. Prigovor koji je iznio jedan od protivećih sudaca, da je presuda ustvari „razdvojila Bosnu i Hercegovinu od zbilje vlastite nedavne prošlosti“, dobio je tako dodatne dokaze. Sudska ocjena stanja u poslijeratnoj Bosni, na kojoj se u stvari temeljila čitava presuda, bila je nerealna 2009. godine, kao što je nerealna i 2024. godine. Možemo s pravom upitati, potaknuti briljantnom analizom neželjenih posljedica presude Sejdić-Finci, koju su poduzeli Christopher McCrudden i Brendan O’Leary: otkud Europskom sudu uopće pravo, zapravo pravnicima kompetencija, da procjenjuje opće političko stanje i međunacionalne odnose u jednoj zemlji? (vidi „Courts and Consociations, or How Human Rights Courts May De-stabilize Power-sharing Settlements“, The European Journal of International Law Vol. 24 no. 2, 2013.)

No, čitava saga oko dugotrajne implementacije presude bila je od velike vrijednosti u otkrivanju prave prirode tri zatečene stvari: Daytonski ustav, konstitutivni narodi i poslijeratna politička stvarnost. Dominantna ustavna pozicija tri naroda ne može se promijeniti jer – ili sve dok – oni ostaju „borbene zajednice“, što implicira da je politička i pravna stvarnost u kojoj žive u suštini ostala stvarnost rata. Sa svakim neuspješnim pokušajem da se napravi prostor za nekonstitutivne narode u odredbama Ustava, njegova prava priroda izlazi na vidjelo: to je pakt „sukobljenih etničkih skupina“. Kao što je jedan od sudaca u svome odvojenom mišljenju primijetio, u vrijeme pregovaranja o „složenim aranžmanima o dijeljenju vlasti“, etničke skupine osim onih koje su „bile izravne strane u ratovima 1992.-95.“ „nisu uzimane u obzir… jer se nisu opredijelile u sukobu’ (43). Sam Sud je priznao da je “priroda sukoba bila takva da je pristanak ‘konstitutivnih naroda’ (naime, Bošnjaka, Hrvata i Srba) bio neophodan za osiguranje mira”. Imajući to u vidu, dilema koja pohodi sve pokušaje ustavne reforme glasi: kakva je uloga nacionalnih manjina i „društveno angažiranih pojedinaca“ (prije svega preostalih nebošnjaka u Sarajevu) u tekućem političkom balansu snaga jučerašnjih zaraćenih strana? Jedno je izvjesno: s glasovitim angažmanom pojedinaca Derve Sejdića i Jakoba Fincija, koji su odlučili da se bore za svoja prava, samo jedna od tih strana je dobila veoma moćno oružje za ostvarenje svojih ratnih ciljeva.

Piše: dr.Ugo Vlaisavljević

hms.ba / Hrvatsko nebo