H. Hitrec: Odlazi toplinski val, dolazi plinski val

Početkom rujna 2024.

Odlazi toplinski val, dolazi plinski val. Taj će, doduše, biti još neko vrijeme potpomagan državnom intervencijom, a zatim biti pušten da se razmaše u tržišnoj veličini, jer nije država tu da dotira nego da docira, dota iliti subvencija se izlizala, kriza navodno svladana, a plaće i mirovine toliko skočile da građanima ne će biti teško platiti plin ni struju, niti će trgovcima biti zamjereno ako podignu cijene kao što već rade, kao što stalno rade, pa mi je u ušima ostala izjava nizozemske turistice da joj je u Hrvatskoj skupa hrana u dućanima. Što opet znači da i turisti iz visokorazvijenih zemalja sve više posjećuju trgovačke centre, ondje nabavljaju hranu i sami kuhaju u apartmanima, ali i da će sve češće sljedećih godina dolaziti automobilima natovarenim hranjivim sastojcima, što neki već i sada čine. Ili ne će doći. Povijest se ponavlja. A spriječiti trgovce u našoj Hrvatskoj da nabijaju cijene, isto je kao da nogometašima kažete da ne nabijaju loptu.

Pa dok turisti i dalje naviru, kolone se kotrljaju prema hrvatskome moru i obratno, kao da je sezona tek počela, jadna malena djeca moraju u školu. Prvašići radosni, uzbuđeni, vedri, i ne znaju što će im se dogoditi kada „uđu u sustav“, te za dvanaest godina izađu pomalo neurotični, istestirani, teško izgradivirani, podatkovno maltretirani, ponešto nepismeni i neprilagođeni, više anglizirani nego kroatizirani, nametom uspjeha frustrirani. Daj pet. Novim naraštajima prijeti još i devetogodišnja osnovna škola po uzoru na ostale zemlje, što znači da će im djetinjstvo biti naglo prekinuto, jer će ih sustav zgrabiti već u vrtićima. Ideja da nulta godina devetogodišnjeg prepariranja djece bude „zadnja godina“ vrtića, jako me zabrinjava, ne samo zato što sva djeca ne idu u vrtiće jer vrtića nema dovoljno, pa je svako brzanje s tom zamisli neizvedivo, nego i zato što volim djecu, a sve mi ovo budi loše uspomene – mene su, naime, poslali u školu prerano, pa mi je pozlilo baš za vrijeme pionirske zakletve, ili kako se to već zvalo. Povraćao sam. Od tada sam bio sumnjiv vlastima, a i danas sam. Naime, moram reći da sam pristaša zamisli o izvođenju hrvatske himne prvoga dana nastave, što mjerodavnom ministarstvu nije baš sjelo. Pa nisu đaci nogometna reprezentacija da moraju pjevati himnu i valjda držati ruku na srcu, misle u ministarstvu, premda ministar velikodušno dopušta da pjeva tko hoće. Te će se valjda u nekim školama pjevati ili slušati himnu, u nekima ne. Što će pojačati dojam o dobro uređenoj državi. Nadajmo se samo da ponegdje ne će puštati Bijelo dugme s crvenom nostalgijom za Jugoslavijom. I to nije sve. S početkom školske godine razvila se raspra o pomoćnicima iliti asistentima u nastavi, za djecu s teškoćama. Te koliko pomoćnika na koliko djece. Ona s velikim teškoćama trebala bi, u pravilu, imati asistenta ne samo u školi, nego i inače, ali je to teško ili nemoguće ostvariti, pa su, recimo, samohrane a zaposlene majke očajne. Traže da se djetetu dodijeli asistent, a kažu im da ne može samo tako, moraju biti članovi neke udruge. Ha! A udruge k’o udruge, jest da se brinu, ali prvenstveno za sebe. Tako imamo ne samo djecu s teškoćama, nego i državu s teškoćama.

Spomenuh Jugoslaviju. Nakon kratkog i žustrog, znanstvenog čak, razotkrivanja postjugoslavenskoga sindroma kao besmislene i opake bolesti, očekivao sam reakciju ljubitelja Jugoslavije, pa je i nadošla, naravno. Tako čitamo Mak, Tor i ja u subotnjim tiskovinama – uz kavu i kroasan – novinara Vevu. Taj nama idiotima objašnjava prvu i drugu Jugoslaviju, a osobito drugu koja je, piše on, „zbrinula Hrvatsku“, a osim toga ju i teritorijalno proširila, ma kako je to lijepo i točno, formulacija bi trebala ući u udžbenike u koje ionako svašta ulazi, zašto ne i rečeno. I kako su zbrinuti Hrvati od Križnih putova nadalje, preživjeli zbrinuti u starogradiškim ustanovama, pa i nadalje, opet snažnije nakon Proljeća i tako dalje, kako im je zabranjeno da jezik nazivaju svojim imenom, zbrinutom u srpskohrvatski, kako ih je hapsila Udba, nasljednica Ozne, ako nisu bili oprezni i šutljivi, uostalom koga vraga sve to ponavljati, ali očito treba kada 2024. u tiražnim (?) novinama klatež govori o zbrinjavanju Hrvatske u Jugoslaviji, kao o zbrinjavanju otpada.

Eto, slučilo se da je postjugoslavenska bolest u rečenoj rekonkvisti našla i svoga junaka u Budi, preminulom u hrvatskom moru. „Pa što“, reče neinformirani Tor, grabeći ostatke kroasana, „bio je ugledni diplomat“. „Otkud ti to znaš?“, pitam ga. „Čitam na teletekstu, televizijskom, i to ne na komercijalnoj nego nacionalnoj. A onda i u novinama.“ „Dobro, prestani lajati, sjedni, a ja ću ti reći o kome se radi. Kada tebe nije bilo na svijetu, a ja još mlad i blesav, ljetovao sam često na Ugljanu, više u Kalima nego u Preku, ali sam ipak čuo što se događalo kada je OZNA ondje operirala, pod vodstvom mladoga Bude, i koliki su mladi ljudi ‘nestali’, nisu doživjeli stotu, nego ni tridesetu. A Buda jest. Jugoslavenski diplomat potom, drug beogradski, ljubimac većega zločinca. No dobro, ostao je jugoslavenski fan do kraja svoje karijere, a Hrvatsku zbrinuo glasujući za embargo na uvoz oružja, i to iz čistoga hrvatskog sentimenta, jerbo je Beograd očekivao oružje iz Rusije, budući da je do tada bio nenaoružan, za razliku od Hrvatske u rujnu 1991. To se zove pila naopako. U stvarnosti, i opet je Buda zaslužan za mnoge hrvatske smrti, mladih dragovoljaca koji se nisu imali čime braniti. Ostao je dosljednim i onda kada su Ameri prokljuvili, napokon, tko je agresor i koga zastupa jugoarmija, shvatio čak i Becker, isprva odan spasu cjelovite Jugoslavije, pa promijenio ploču. Drug beogradski Buda ništa nije razumio, i dalje svoj na svome, pa i onda kada su Hrvati poput Tusa, Agotića ili Stipetića prebjegli u Hrvatsku i tek začetu Hrvatsku vojsku, odnosno Zbor narodne garde. Što je mislio i govorio, i kakvim je riječima častio Budu predsjednik Tuđman, mogu vam reći iz prve ruke, drage moje životinje, ali tko mene više šljivi. Ono što ni ja ne znam, jest ovo: u kojemu se trenutku Buda dokotrljao u Hrvatsku, našao potom ljubitelje svog uglednog lika i djela, pa u bespućima hrvatske politike 21. stoljeća i opet postao vrlo uglednim hrvatskim građaninom, savjetnikom raznih predsjednika. Ljubitelj umjetnosti, u protokolu kulturnih ustanova, pozivan na premijere u Hrvatsko narodno kazalište, na otvorenja izložaba. Nepismeni Hrvati se smješkali. Naš Buda.“

Tako sam govorio Maku i Toru, a oni samo zijevali. „Ma jeste vi hrvatski ljudi malo blesavi“, reče Tor. „Dobro, ti voliš životinje, nas si zbrinuo, pa se barem po nečemu izdvajaš, na moju sreću. Ali kada čitam tvoje Hrvatske kronike, često te poželim ugristi.“ „Ne grizi ruku koja te hrani“, velim mu ja, a kaže i narodna mudrost.

Tu je razgovor završio, otjerao sam živine na dvorište i posvetio se suvremenim zbivanjima. Godina ide prema još dalekom svršetku, superizborna, nekoliko superizbora je obavljeno, preostaje još jedan, predsjednički. Mediji su pojednostavili stvari, da se ljudi lakše snalaze, pa sveli pantovčačku priču na Milanovića i Primorca, kao da ostali kandidati ne postoje ili nije važno baviti se njima. Primorca prikazuju kao zamorca hadezea, Milanovića oprezno podržavaju iako je nepredvidljiv, kažu, a hadezeu zapravo paše, vele, jer se treba i zabavljati, inače bi bilo dosadno. Za sada je sve normalno, ali kada se mediji zajapure pa stanu tražiti ne samo dlake u životopisima kandidata, bit će velika gužva. Recimo, kada potraže odgovor na pitanje Gdje si bio kad je grmjelo. Eh, tu će biti mucanja i štucanja. Ja sam, recimo, ujesen i zimi 1991. bio doslovce svugdje, od krajnjeg istoka do krajnjeg juga, ali nikoga od kandidata nisam sreo, valjda smo se mimoišli. Pa sam se probio gliserom i u opkoljeni Dubrovnik, a u slobodnoj i samostalnoj Hrvatskoj nikada me nisu pozvali ni na Dubrovačke ljetne igre, nisam u protokolu. Ostao sam onaj Voljevičin Grga Protokol.

Nego, bit će nešto izbora i sljedeće godine, svibanjske pobožnosti u Zagrebu, gdje je na vlasti već dugo Nemremo, koji ima sjajne projekte, ali nikako da ih realizira. Prve dvije godine vadio se na Bandića, ili dovršavao njegove projekte, čak se slizao i s privatnicima koje je prije nazivao mafijašima, ali nije pomoglo. U početku nemremovci ništa nisu znali, sada nešto malo znaju, ali to ne pokazuju da se ne bi vidjelo. Kako bilo, Zagrepčanci su njima oduševljeni, kupuju plave vrećice, doduše najlonske, da bi smanjili plastični otpad. Tako su u samo tri godine i nešto sitno Zagrepčani zbrinuti, a i sve više zabrinuti.

U sjeni politike žive visoke kulturne ustanove poput HAZU, koja ima svoje regule, te ih primjenjuje s vremena na vrijeme na suradnike poput Julijane, što je izazvalo omanju aferu. Čini se da regule kažu kako nije lijepo da žena akademika postane nedajbože akademkinja, pa ni suradnica, a ako je bila suradnica ni to više ne može biti, valjda da se spriječi nepotizam i slične pojave. Ako me sjećanje ne vara, donekle slična situacija već se dogodila u prošlosti, s Mažuranićima. Jedan od slavnih Mažuranića, ne znam više koji, a ne da mi se provjeravati, dao je ostavku na čast akademika u znak prosvjeda što drugi Mažuranić nije primljen u HAZU, oprostite u JAZU.

Ima današnji HAZU još neke regule koje zabrinjavaju – naime, ne primaju starije dečke i cure, ustanovili dobnu granicu. Bez obzira na to što ti „starci“ imaju reference možda veće od mnogih mlađih, a ljudi danas žive dulje nego prije, pa dulje i stvaraju. No granica je povučena. Obrazloženja nema, osim možda da HAZU nije dom umirovljenika. Ako nije banalno, a zašto bi bilo, usporedba s neizbježnim nogometom – što bi bilo da HNS postavi granicu: s više od trideset godina nitko ne može igrati za reprezentaciju. A nekmoli s trideset i devet. Tako nekako. I tko bi onda zabio Poljskoj u Osijeku?

Hrvoje Hitrec

hkv.hr / Hrvatsko nebo