Hrvati osjećaju pripadnost Gospi jer im je dala utočište, nije tu riječ o svojatanju

Vrijeme:8 min, 50 sec

 

Kardinal Vinko Puljić, vrhbosanski nadbiskup u miru

Kardinal je poručio kako je Bosna i Hercegovina u svakom svom dijelu također domovina i Hrvata kao i drugih dvaju konstitutivnih naroda. Jadna je država koja ne voli svoje građane, poručio je u razgovoru za Večernji list

U nekoliko posljednjih mjeseci nije bio toliko prisutan u javnosti kao prethodnih godina, no vrhbosanski nadbiskup u miru, kardinal Vinko Puljić i dalje budno motri zbivanja u BiH, regiji i svijetu, opterećena brojnim iskušenjima. Već tradicionalno govori za Večernjak u povodu svetkovine Velike Gospe. I ovogodišnja je obilježena dolaskom velikog broja ljudi iz Europe i svijeta u rodna mjesta, gdje je posebno svečano. Od duhovne do priprema obitelji za proslavu ove svetkovine.

Iako je ugovor sa Svetom Stolicom potpisan prije nepunih 20 godina, još uvijek Velika Gospa nije službeni blagdan za katolike. Što vam to govori, napose u kontekstu odnosa u ovoj zemlji?

– Ne bih mogao odgovoriti na ovo pitanje jer mi nije jasno zašto se blokira provođenje Temeljnog ugovora. Pogotovo mi to nije jasno kada je riječ o neradnim danima u vrijeme blagdana jer smo se mi, vjerski poglavari, davno dogovorili o pet neradnih dana svake crkve i vjerske zajednice. Žao mi je što moram zaključiti kako je nekima stalo da na svaki način ometaju izgradnju zajedništva. Nekad su razlog za to razilaženja domaćih političara, a koji put i neki međunarodni predstavnici unesu smutnju. Nije samo to područje poligon za prepucavanje i nadmudrivanje nego gotovo sva područja u BiH tako prolaze i javnost zamaraju svojim politikantskim nadmudrivanjima.

Svejedno, čini se da to ne smeta ljudima. Brojni su pohrlili natrag u domovinu. Koliko im je ova svetkovina važna, a koliko vama osobno?

– Slavlje Velike Gospe zaista svake godine okupi brojne vjernike koji su otišli sa svojih ognjišta iz raznih razloga. Posebno je ugodno doživjeti da dolaze cijele obitelji te da, uz boravak tamo gdje su im korijeni, hodočaste u Gospina svetišta, pristupaju sakramentu svete ispovijedi i sudjeluju na misnom slavlju te iznose Bogu svoje molitve po zagovoru nebeske Majke. Osobno doživljavam tu svetkovinu kao putokaz jer je Gospa uznesena u nebo dušom i tijelom te je i naša nada da ćemo doći tamo u zagrljaj Presvetog Trojstva i u društvo Gospe i svetaca.

Jesu li Hrvati pomalo sebični pa toliko svojataju Majku Božju?

– Naravno da je ovdje riječ o pripadnosti, a ne svojatanju jer svi narodi imaju priliku doživjeti Gospu kao zagovornicu i uzor kako Bogu biti vjeran i izvršiti volju Božju. Budući da je i naša povijest bila burna, Gospa je našem narodu bila posebno utočište u svim našim nevoljama. Na svim tim mjestima hodočašća i molitve vjernici iskuse Marijin zagovor i posredovanje te dožive utjehu, ohrabrenje nade i otvorenost ustrajati u vjernosti Bogu.

Danas se često zna čuti kako zagovor da žene budu majke i supruge priječi njihovo pravo na karijeru, na slobodan život…?!

– To su floskule sekularizma i relativizma. Dostojanstvo žene i majke je Božji dar za čovjeka i čovječanstvo. Kada se počelo srozavati lik žene i majke, počelo je srozavanje čovječanstva. Njezinu ulogu ne mogu nadomjestiti nikakva ideologija ni politika jer je Božji dar kod stvaranja bila ta razlika između muškarca i žene kao suradnika i suputnika u ostvarenju Božjeg plana za čovjeka i čovječanstvo. Kroz karijerizam se ne razvija čovječanstvo niti ostvaruje čovjek, nego kroz ljubav i sebedarje.

Sveti Otac je i za ovaj Mladifest u Međugorju poslao poruku koju se tumači na razne načine – od potpore onome što se zbiva u Međugorju do tek poziva da slijede Kristov nauk i Marijin uzor?

– Tom gestom Sveti Otac je izrazio blizinu mladima koji su se okupili u Međugorju te ih pozvao na dosljedan kršćanski život u ovoj raskršćanjenoj Europi, a i u svijetu. Znači li ta gesta nešto novo za Međugorje, treba pričekati. Ne treba prejudicirati, nego prihvatiti i poštivati poruku. Ove godine Mladifest je okupio najviše mladih, što posebno daje do znanja svima da su mladi željni Boga i duhovnoga. Mi, stariji, koji smo im nerijetko davali loš primjer i propustili u njih ugraditi prave kršćanske vrijednosti, imamo razloga kajati se za propuste.

Dosta je bilo rasprava o tomu, no kako ste vi doživjeli ceremoniju otvaranja Olimpijade u Francuskoj? Je li riječ o prizorima koji podsjećaju na posljednju večeru, uvredi za kršćane, za Crkvu?

– Čudna je takva francuska kultura. Iako je riječ o jednoj od prvih zemalja kršćanstva, jako je relativizirala svoje kršćanstvo i dopustila da prevlada liberalizam. Tako je i spomenuta ceremonija dijelom odražavala duh koji vlada u Francuskoj. Nije bilo tako davno da su nešto slično učinili i prema islamu, što je dovelo do stradanja nevinih ljudi. Svaki otac i svaka majka, ali i škole i druge odgojne ustanove uče djecu da nikoga ne treba vrijeđati izvrgavajući ruglu njegove vrijednosti te da treba druge poštivati. U isto vrijeme, na početku tako lijepe i plemenite manifestacije poput Olimpijskih igara organizatori dopuštaju da se pod krinkom umjetničke slobode i zauzimanja za navodnu jednakopravnost izvrgavaju ruglu kršćanske vrijednosti. To nije sloboda. Slobodan čovjek čini dobro drugima, poštuje druge i ne vrijeđa ih. Mi smo stvoreni na slobodu djece Božje. Ujedno je i ovo moguće vidjeti kao znak da moderni čovjek, makar i na pogrešan način, traži Krista Gospodina koji je, u slobodi božanske i ljudske ljubavi, oprao noge apostolima pokazujući da je put služenja zapravo put vladanja te dao svoj život za spasenje svijeta.

Odmah će vam reći da je u pitanju umjetnička sloboda izričaja?!

– Sloboda bez poštivanja drugoga, promicanja istinskih vrijednosti i odgovornosti nije sloboda, nego anarhija ili diktatura jačih nad slabijima. Nažalost, živimo u vrijeme u kojem se traži odgovornost na raznim razinama, ali na moralnoj razini je gotovo uopće nema iako je riječ o izvanrednom, važnom području za čovjeka i čovječanstvo. Ovo je razvoj čudne kulture, gdje su moralna načela pogažena i prave vrijednosti relativizirane. Zato je upitno dostojanstvo čovjeka i društva.

Jedan slučaj krvoprolića u engleskom gradiću izazvao je nerede u toj državi. Otvorilo se pitanje sigurnosti s dolaskom migranata, što je slučaj i u BiH. Kako gledate na tu pojavu?

– Riječ je o vrlo složenom pitanju. Svakako treba reći da se bogate zapadne zemlje sve više zatvaraju životu i da imaju jako malen natalitet, što je ujedno i veliki gospodarski izazov pa je nužno potrebna radna snaga izvana. Također treba reći da se ratovi najčešće vode u siromašnim zemljama uz zaradu bogatih, što za posljedicu redovito ima još veće siromaštvo, razaranje i odlazak ljudi u izbjeglištvo. I sami smo proživjeli slično vrijeme, pa to lako možemo razumjeti. Mnogi, posebno mladi, odlaze u bogatije zemlje radi bolje zarade i lagodnijeg života. Ne bih mogao dati ocjenu postoje li i još neke nakane ili planovi u vezi sa širenjem vjere ili vlastite kulture. Nije jednostavno ocijeniti što je s nama u BiH jer kod nas ne funkcionira ujednačena pravna struktura. Politizacija je učinila da nema jednake sigurnosti. Sve tri strane imaju svoju teoriju. Trebalo bi da migranti poštuju kulturu zemlje u koju dolaze, na što često nisu naučeni jer nerijetko dolaze iz zemalja u kojima vlada isključivost prema drugima i drugačijima. Sigurno je da bi istinska pomoć u razvoju i izgradnji siromašnih zemalja dovela do toga da većina ljudi ne bi išla tražiti bolje uvjete života izvan svoje domovine.

Dio stranaca svejedno dolazi raditi u BiH, a naši građani odlaze. Zašto domaćim ljudima BiH nije dovoljno dobra?

– S tugom mogu samo konstatirati da je ova ispolitizirana situacija učinila da brojni Hrvati ne vide budućnost u BiH, pa ostavljaju drugima ono što su stoljećima krvlju branili. Mnogi su umorni od ove političke i medijske klime koja uporno širi iskrivljenu povijest i ozračje mržnje. Jadna je država koja ne voli svoje građane. Žao mi je da se premalo organiziralo za opstanak i ostanak Hrvata na svojim ognjištima.

Posjećuju li vas političari nakon što ste se umirovili?

– Pojedini od njih navrate da me posjete ili da se sa mnom posavjetuju o pojedinim stvarima. Hvala im što me nisu zaboravili. Bogu sam zahvalan za ovaj kutak mira i blagoslova koji u posljednje vrijeme živim u ovom Pastoralno-socijalnom centru Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije u Lugu, u župi Gromiljak, nadomak Kiseljaka i Sarajeva. Od srca zahvaljujem svima, od liječnika i cjelokupnog osoblja na čelu s ravnateljem Caritasa i ravnateljicom Centra za njihovu skrb i brižnost.

Kako gledate na istup jednoga vjerskog službenika koji je pozvao svoje vjernike da se na izborima ujedine protiv križa i otvoreno govorio protiv podignutog križa iznad Mostara?

– Takva retorika nije primjerena i ne doprinosi međusobnom poštovanju i uvažavanju. Potrebno je govoriti s poštovanjem i ne dopustiti da na tom planu prevladaju politički interesi.

Doživljavaju li Hrvati BiH svojom domovinom i kako pri tome gledate na stalno sumnjičenje jesu li dovoljno domoljubi?

– Od početka sam zauzimao jasan stav da je Bosna i Hercegovina u svakom svom dijelu također domovina i Hrvata kao i drugih dvaju konstitutivnih naroda. Međutim, pojedine politike u drugim, ali i u našem narodu imale su u različitoj mjeri drugačiju viziju i te politike su, nažalost, velikim dijelom prevladale, što je imalo teške posljedice za mnoge nedužne ljude. Tko ima pravo reći da zemlja u kojoj sam se, po Božjoj providnosti, rodio i rastao nije i moja zemlja i moja domovina te što ima normalnije od toga da je volim i izgrađujem sa svima drugima koje mi je Bog poslao na moju životnu stazu? Dužnost je svake politike da svima nama to omogući, a ne da se “bogom” pravi i naše razlike zloupotrebljava za vlastite sebične interese. Treba učiniti da se Hrvati ovdje osjećaju kao kući i da su jednakopravno uvažavani na svim područjima i u svakom dijelu svoje domovine. Nažalost, većina naših predstavnika još se nije počela ozbiljnije baviti pravima Hrvata u BiH na svim područjima. To se i ovih dana moglo vrlo jasno vidjeti kada na pojedinim mjestima velikih stradanja Hrvata katolika u dijelu Banjolučke biskupije gdje, osim hrvatskih entitetskih i diplomatskih predstavnika, nije bilo, kao ni svih ranijih godina, drugih hrvatskih predstavnika ni medija. Ne smije se dopustiti da su neke žrtve manje vrijedne od drugih.

Sljedeće godine su tri desetljeća od potpisivanja Daytonskog sporazuma. Čini se da neki još vode ratove, a stanje u BiH se često naziva zamrznutim konfliktom. Ima li nade za ove narode, za zemlju?

– Sam Daytonski sporazum je velikim dijelom ozakonjena nepravda. Nije u stvarnosti provedeno ni ono što je potpisano, a kamoli da je ostvareno mirovno stanje. Nastoji se staviti političke interese kao mjerilo umjesto pravde, ljudskog dostojanstva i ljudskih prava. S jedne strane, nerijetko smo sitniš u rukama moćnika, a s druge strane, malo ljubavi i zauzetosti pokazujemo prema izgradnji ove Bogom dane zemlje kao mjestu svoga sadašnjeg i budućeg življenja u međusobnom poštovanju i slozi.

Autor:Zoran Krešić

večernji.ba / Hrvatsko nebo