Prof. dr. sc. Mihovil Biočić: HRVATSKA POVIJESNA ISTINA I SRPSKE LAŽI

Kaštela, 13. kolovoza 2024.

U Strmici, uoči Oluje, 3. 8. 2024., SNV i SDSS, pokušavaju baciti ljagu na najsvjetliju pobjedu u povijesti hrvatskoga naroda.

https://direktno.hr/domovina/simpraga-citala-imena-srpskih-zrtava-oluje-i-porucila-pozdrav-zds-i-dalje-predstavlja-prijetnju-351956/

Ako bilo kakva ratna pobjeda, gdje se gine, može biti ‘svijetla’, onda je to bila Oluja. S time se slažu i vrhunski američki vojni stručnjaci, koji su sve pozorno pratili! Slični pokušaj bacanja ljage na sve hrvatske građanske (civilne) žrtve i zarobljene vojnike, na poklane, masakrirane, silovane itd., u Vukovaru, SNV i SDSS pokušavaju, dan prije žalobnog sjećanja, 18. studenoga, baciti u Dunav vijenac, na spomen i srpskim civilnim žrtvama u Vukovaru. Uznik srpskih sabirnih tabora (koncentracijskih logora), saborski zastupnik gosp. Stipo Mlinarić Ćipe je javno pokazao i dokazao da tih dana nije uopće bilo srpskih civilnih žrtava u Vukovaru!

Stvarna namjera sjećanja tih žrtava je remećenje žalobnog sjećanja brojnih pojedinačnim i mnoštvenih žrtava hrvatskoga naroda. Srpske civilne žrtve tijekom Oluje i lažne žrtve o najtužnijemu danu u povijesti Vukovara, samo je način da bi se Hrvatima umanjilo slavlje, na Dan pobjede i omelo žalovanje za našim žrtvama, 18. studenoga!

Slična skupina u Zagrebu, nekoliko godina prosvjeduje protiv Oluje i žaluje za srpskim žrtvama, vjerojatno u dogovoru s SNV-om ili njima sličnim udrugama!
Zanimljivo je da samo dan-dva prije prosvjeda na Jelačićevu trgu, bila 31. obljetnica ubojstava 39.  hrvatskih policajaca i građana (civila) u Dalju, koje su počinili četnici i tzv. JNA! Drugi su se stanovnici spasili bježeći na teglenici Dunavom! Zašto se ta skupina u Zagrebu nije na isti način sjetila i tih žrtava!?

Treba spomenuti i brojne protuhrvatske udruge, koji se ne brinu za oko 400 ubijene hrvatske djece, u srpskomu napadu na Hrvatsku, ali bolesno lažu, spominjući smrt Aleksandre Zec, tvrdeći da je djevojčica Srpkinja, što je glavni razlog stvaranja novoga ‘srpskog mita’. Možda ona i jest Srpkinja, ali je čudno da Pupovac nije rekao da je ona iz miješanog braka (kako je govorio o jednoj djevojčici poginuloj u potresu u Petrinji), jer je Aleksandri majka Hrvatica, a majčina su braća hrvatski vojnici! Zločin nije povezan s bilo čijom narodnošću. Ubojstvo obitelji Zec je najobičniji razbojnički zločin. Međutim, SNV-u i njihovim hrvatskim slugama, trebaju izmišljene laži (mitovi). Ako ih nema treba ih izmisliti, kao i Pupovčevo pokrštavanje 11 tisuća srpske djece, bez ikakva dokaza. Srpska laž, stalnim ponavljanjem, pomalo se čini i ‘postaje’ ‘istina’, a da ne spominjemo njegovu prijevaru u svezi sa smrću dr. Ivana Šretera. Kada Pupovac kaže da su u Strmici poginuli većinom civili, stariji i nemoćni, koji nisu nikomu ‘predstavljali opasnost, ali su ubijeni kao da jesu’ i ako je to istina, onda je to je težak zločin! Međutim, nisam čuo da se Pupovac sažalio nad poklanim civilima u UMPA područjima, koji također nikomu nisu bili opasnost, premda je često posjećivao zaposjednuta hrvatska područja u vrijeme rata.

Žrtve u Oluji, koje i danas, nakon haške presude, pred našim očima, višestruko povećavaju, djelo je velikosrpske promidžbe i različitih doušnika svoje države. U tomu se ističe dr. Žarko Puhovski i njemu slični, koji su bili svjedoci optužbe na suđenju u Haagu! Podatke o navodnim poginulim srpskim civilima, davale su i Amnesty International i Helsinki Watch, na temelju podataka iz priopćivala (medija). Dakle, Puhovski (s velikim doušničkim stažem, još od njegova svjedočenja i optužbe hrvatskim sveučilištarcima 1971. god.), svjedočio je na Haaškomu sudu, 12. veljače 2009., zagovarajući izvješće HHO-a, koje je upravo on sastavio, da je ubijeno 677 osoba, pa izjavljuje!: U operaciji „Oluja“ i nakon nje došlo je do vrlo ozbiljnih kršenja ljudskih prava. Nekoliko stotina civila je ubijeno, a veliki broj je bio prisiljen napustiti svoje domove pa su efekti akcije bili jednaki etničkom čišćenju. (Letica, Svjedok lažnog genocida. Vijenac, br. 391., 2009.)

Kao dokaz, ponudio je priče različitih ljudi! Većina tih ‘ubijenih’ bila je živa u Srbiji, ali bilo je bitno optužiti Hrvate. Vjerojatno će taj netočni podatak velikosrbi pretočiti desetercem u ‘legendu’, s nakanom da postane istinita povijest. Istina je da je Haaški sud prihvatio za analizirati 86 osoba i utvrdio da su ubijene 42 civilne osobe! Svaka je nevina žrtva veliki nesretni događaj, ali je velika razlika od 42 osobe i 677 ili 2.545 civilnih žrtava, koje spominje četnik Savo Štrbac. Žarko Puhovski se osramotio na Haaškomu sudu i prema sudu, prema svojoj državi i što je najvažnije prema istini! Za nagradu, može nastupati i pisati u svim ‘hrvatskim’ priopćivalima, osobito na televiziji gdje može govoriti što god hoće, kada god hoće i koliko god hoće!

Štrbac, četnik-krivotvoritelj, u svoj popis ubijenih, uveo je jednu novu kategoriju: uvjetno civili. To su bili naoružani civili, koji su, prema međunarodnoj podjeli (klasifikaciji) pravno vojnici ili teroristi, a izvrsno se uklapaju u definiciju terorizma, koju je dao Noam Chomski. On terorizam naziva kao proračunatu primjenu nasilja ili prijetnji nasiljem, kako bi se putom zastrašivanja ili prisile, postigle politički, vjerski ili ideološki ciljevi! (Terorism and international justice / Sterba, J. P. (ed.). Oxford: Oxford University Press, 2003.) Ženevski dogovor (konvencija) definira civile u ratu kao osobe koje ni na koji način ne sudjeluju u ratnom sukobu, ni direktno ni indirektno, a Zakon o teritorijalnoj obrani i Zakon o općenarodnoj obrani ne odvaja (razlikuje) vojnike od civila.

Nakon prikaza načina prikupljanja podataka i sam Štrbac je priznao: … utvrdilo se da je na tom spisku (ubijenih) 35 aktivnih vojnih lica, 2231 vojnik obveznik među kojima su i teritorijalna obrana i mjesne straže, 63 aktivna vojnika, 90 milicionara i 80 civila!

S druge strane, u Hrvatskoj je ubijeno 7.263 hrvatska civila, zbog čega je suđeno i osuđeno nerazmjerno malo počinitelja, u odnosu na ubojstva nekoliko desetaka srpskih civila, za koje postoje vjerodostojni podaci o civilnoj pripadnosti. Prema DORH-u, u doba i nakon Oluje, suđeno je 3.728 poznatih počinitelja različitih kaznenih djela, a od toga je osuđeno 2.380 osoba.

DORH je podignuo optužnicu protiv 21.641 Srbina, za pobunu, ali su ti postupci poslije zaustavljeni, zbog općeg oprosta.

Prema podacima kojima raspolaže DORH, kaznenih je djela ratnoga zločina i ubojstava za vrijeme Oluje bio 47 osoba. Za najteža kaznena djela osuđene su 33 osobe, za smrt 21 civila. Počinitelji za drugih 26 žrtava nisu otkriveni.

U tzv. UMPA područjima, u kojima je UNPROFOR trebao štititi hrvatsko (i nesrpsko) stanovništvo, protjerano je 17.991 civilnih osoba, s pratnjom UNPROFOR-ovih vojnika, ubijeno je 347 civila, silovano 26 i mučeno 1.617 civila! Ovo je slika zaštite hrvatskoga civilnog stanovništva od tzv. međunarodnih snaga, vojske i policije tzv. RSK.

Prije dolaska srpske paravojske, u zaposjednuta području, bojeći se za svoj život, pobjeglo je nesrpsko stanovništvo. Tako je, sredinom 1992. god., srpski zavojevač (agresor) protjerao iz njihovih kuća 325.806 Hrvata, odnosno iz zaposjednutih hrvatskih područja (prognanici, gotovo polovina su bila djeca). Koncem 1992., u Hrvatskoj je bilo je samo prognane i izbjegle oko 350.000 djece. Budući da je hrvatski narod bio razoružan, zavojevač je brzo zauzeo trećinu zemlje, uništio brojna naselja i protjerao 384.187 Hrvata i nesrba iz zauzetih područja.

Dakle, ti ‘junaci’ iz povorke prema istoku, u osvojenim područjima prognali su (iz osvojenog u slobodni dio Hrvatske) više od 380 tisuća Hrvata i nesrba! To su 1995. zaboravili! Zaboravili su i na protjeranih, oko 210 tisuća Hrvata, iz genocidne, tzv. RS BiH, i tada s prešutnim blagoslovom tzv. međunarodne zajednice! O njima više nitko ništa ne govori, ni u Hrvatskoj ni u svijetu! Činjenica je da je, u srpsko-crnogorskom osvajanju Hrvatske ubijeno više civila (7.263), nego vojnika (6.891), što je s progonom, uništavanjem bitnih (identitetskih) odrednica hrvatskoga naroda, nasilje dobilo značajke narodozatora (genocida)! (Andrija Hebrang. Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku. Udruga hrvatskih liječnika dragovoljaca 1990.-1991. Ogranak Matice hrvatske u Zadru. Zagreb – Zadar, 2013.).

I danas, beogradska velikosrpska, četnička politika neprekidno govori o ‘etničkom čišćenju’, zbog povorke (kolone), u kojoj je bila i gđa. Šimpraga! S tim je načinom suglasan i Milorad Pupovac i njegov SNV, SDSS i brojne protuhrvatske tzv. nevladine udruge!

Zato ih podsjećam: sjećate li se povorke iz Vukovara, Istočne Slavonije, Dalja, Škabrnje itd.? Osim Vukovarske pješačke povorke, s pokojom plastičnom vrećicom, sve drugo bio je bijeg, da bi se spasila glava. U Vukovaru je bila i jedna posebna povorka autobusa, od Bolnice do Ovčare i do drugih nepoznatih, dobro skrivenih mjesta. Vidite, gospođo Šimprago i saborski pljeskači: tada su počele i krenule povorke (kolone), ali prema zapadu (osim onih autobusa)! Zbog srpskoga zlosilja! Samo je jedna, posljednja povorka, išla s/na traktorima i prikolicama (najčešće ukradenih od protjeranih/izbjeglih Hrvata), suprotnim smjerom, u kojoj je bila i djevojčica iz kolone.

Kakva je i zašto bila ta povorka (kolona) prema istoku, najbolje je na Haaškomu sudu svjedočio Srbin, potpukovnik KOS-a, Slobodan Lazarević, časnik za vezu Beograda i tzv. RSK, kada je na suđenju hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, iznio podatke: “U Krajini nije bilo muškarca civila jer su svi bili naoružani. Nitko od nas nije mogao reći da nismo učinili nešto što je bio prekršaj zakona Republike Hrvatske. Prema tome svi smo imali razloga otići iz Hrvatske. Ljudi su otišli iz straha bojeći se osvete za zločine nad Hrvatima. Oni koji su se opirali iseljenju bili su prisiljeni to učiniti pod prijetnjom oružja „krajinske vojske i policije“. Da se radi o vjerodostojnom svjedoku, tvrdi i pisanje BBC Newsa (20. 2. 2003.), koji piše da se radi o najokrivljujućem svjedoku koje je Haaški sud ikad ćuo, a po priznanju i londonskoga The Economista, svjedok je bio real insider, koji je točno znao srpski zapovjedni lanac, od Beograda prema dolje, za vrijeme napada na Hrvatsku.

Lazarević je pred Haaškim sudom opovrgnuo lažnu optužnicu da su Tuđman i Hrvatska vojska u Oluji protjerali 250 tisuća Srba iz Krajine. U sučeljavanju s predsjednikom RSK Milanom Martićem, Lazarević je nepobitno dokazao suprotno, tj. da je bijeg uvježbavao i zapovijed za iseljavanje stanovništva, na znak iz Beograda, naredio sam Martić. Zapovijed njegova Vrhovnog savjeta za obranu bio je objelodanjen i u glavnomu beogradskom listu Politici. Lazarević je izjavio da ‘ako treba ikog optužiti za iseljenje hrvatskih Srba onda je to jedino bivše vodstvo tzv. Krajine i tadašnja vlast u Beogradu … i vodstvo u Beogradu je masovnim egzodusom lokalnih hrvatskih Srba ‘željelo steći jeftine političke poene’.

Nakon temeljitog istraživanja, dvoje znanstvenika, vrhunskih povjesničara, dr. sc. Ante Nazora i dr. sc. Andrijane Perković Paloš, koji su objelodanili znanstveni rad: Analysis of the reasons for the departure of a part of the Serb minority from Croatia during Operation Storm in August 1995 (Raščlamba razloga odlaska dijela srpske manjine iz Hrvatske za vrijeme operacije Oluje, u kolovozu 1995.); (slobodan pristup na: http://st-open.unist.hr/index.php/st-open/article/view/90/64), može se vidjeti na temelju nepobitnih, vjerodostojnih dokaza, tko je uzrokovao, pripremio i zapovjedio odlazak Srba iz tzv. Krajine!

Je li bivšoj potpredsjednici Hrvatske vlade sada jasno tko je  bio zavojevač (agresor) a tko žrtva, tko je izmislio povorke, otkada su povorke i tko je koga napao!?

A što se tiče Strmice, treba poštovati svaku žrtvu, kako kaže gđa Šimpraga, bez obzira na narodnost! S tim se u potpunosti slažem! Zato je pitam je li se poklonila (s M. Pupovcem i B. Miloševićem) usmrćenim-poklanim 37 Ivezića, bačenih u jamu, na Dabinu vrhu (blizu Strmice)? Bačeni su u jamu živi, zaklani i poluzaklani, a to su učinili oni koje slavite 27. srpnja, u Srbu!!!

Pretpostavljam da Vam nisu o tomu ništo rekli, pa ću Vam samo za taj događaj (a ima ih mnogo: od pečenja svećenika Gospodnetića na ražnju u Grahovu, više od 200 zaklanih hodočasnika, u jami Golubnjači itd.), kojega i Vi slavite s krivotvoriteljima povijesti, uz financijsku potporu i odobrenje hrvatskih vlasti, reći da su Ivezići većinom živi bacani u jamu, samo zato jer su bili Hrvati! Najmlađi Jure i Jakov su imali po dvije godine! Nisu mogli otići u povorci, da bi ostali živi! Danas bi možda bili još živi, a devedesetih bi možda jedan od njih bio i potpredsjednik Hrvatske vlade!? Ne, oni su živi bačeni u jamu i tako su ubijeni! Nisu mogli osnovati svoje obitelji … Svi njihovi naraštaji nakon njih su mrtvi! Hvala Bogu da djevojčica iz povorke prema istoku, danas ima svoju obitelj i lijepo mjesto u društvu. Štoviše, doživjela je i pljesak u Saboru zbog proživljenog! Pljeskali su joj, uglavnom oni, koji nisu niti ruku htjeli dignuti (25. lipnja 1991.) za samostalnu Hrvatsku.

Takav pljesak u Saboru ne mogu dobiti časni Srbi, koji su se borili protiv četnika i tzv. JNA, za svoju domovinu Hrvatsku. Njih nema nigdje, kao časnoga Predraga Peđe Mišića! Srpsku manjinu u Saboru predstavljaju oni koji su se borili protiv toga Hrvatskoga sabora u kojem sjede i ove demokratske hrvatske države! Unatoč tomu što više nisu u Vladi, vjerujem da im ne će manjkati novca za njihov ‘memorandumski rad’! Vjerujem da ih njihovo Suho zlato ne će zaboraviti! Za prošlo slavlje pokolja nad Hrvatima, 27. srpnja 2024., dobili su 11.000 eura, a koliko će dobiti za 40 srpskih obavještajnih, oprostite, kulturnih središta, u Hrvatskoj (nema ih toliko ni u Srbiji), to nitko ne zna!? Ipak, najvažnije je da cvjeta srpski svet po vascelom regionu!

Dakle, u Strmici, gđa Šimpraga traži da se osude svi zločini, bez obzira na narodnost! Bilo bi dobro da zamoli starije sunarodnjake iz SDSS-a, da joj kažu tko su i gdje su zločinci koji su ubijali građane, silovali i klali po Hrvatskoj!? Najmanje što nam može reći jest gdje su pokopani?

Bilo bi dobro da gđa Šimpraga zapali i svijeću za obitelj Čengić, blizu Ervenika, gdje su četnici, u zaseoku Šašićima, zvjerski ubili četveročlanu obitelj Čengić: otca Dragu (39), majku Nevenku (32) i dvoje djece, Slobodana (11) i Gorana (5).  Milorad Pupovac, kad ide s onu stranu Dunava, s Vučićem se sjećati žrtava Oluje, mogao bi svratiti i zapaliti svijeću makar jednoj obitelji na pr. Oskomić ili Matijević, u Kukujevcima. Matijevići su imali malodobnog Franu, kojega su odveli Vučićevi i Pupovčevi istomišljenici, ruke mu svezali žicom i iz lovačke puške ubili iz neposredne blizine!

U Vojvodini Hrvati nisu dizali balvan revoluciju, a ubijani su, progonjeni … Saborska zastupnica gđa Jeckov bi mogla svratiti u Borovo Selo, zapaliti svijeću djevojčici Martini Štefančić, od 4 godine, koja je ubijena zajedno sa svojom bakom, 31. ožujka 1992. Tada nije bilo rata i već je došao i UNPROFOR! Ubijena je iz mržnje sa sedam metaka! Sedam metaka u prsa, iz blizine u dijete od 4 godine! Može li normalan čovjek to zamisliti!? Ni njima nitko nije omogućio odlazak u bilo kojoj povorci …

Nadam se da je zastupnica SDSS-a gđa Šimpraga upoznata i s kulturozatorom (kulturocidom), koji su njezini sunarodnjaci iz povorke prema istoku učinili u Hrvatskoj, na području tzv. Krajine! Za razliku od pravoslavnih bogomolja, koje su, od Hrvata, pošteđene razaranja i cijele dočekale kraj Domovinskoga obrambenog i oslobodilačkog rata, kao pravoslavna Crkva Pokrova Presvete Bogorodice u Kninu itd., katoličke su crkve imale drugu sudbinu! Tako je crkva Sv. Ante u Kninu, veoma blizu pravoslavne, obeščašćena, pokradena i zapaljena! U Benkovcu je katolička crkva Pohođenja BDM posve srušena i onda su joj, da bi zametnuli svaki trag, razorili (minirali) temelje i srušili! Crkvu u Polači kraj Benkovca, na 15 km od Biograda, osobno je Šešelj razorio (minirao) za Božić 1991. god. Slike, prestrašnoga rušenja i zatiranja hrvatskih bitkovnih (identitetskih) označnica, u sastavu pripremljenoga narodozatora, mogu se vidjeti u knjizi Ranjena Crkva u Hrvatskoj; Uništavanje sakralnih objekata u Hrvatskoj 1991.–1995. Iz te knjige, kojoj je glavni urednik dr. fra Ilija Živković, a odgovorni urednik Ante Beljo, navest ću, ukratko: U razularenomu rušilačkom nagonu, nastojeći stvoriti veliku Srbiju, u Hrvatskoj je:

• posve i do temelja je uništena 351 katolička crkava i to: župne crkve, kapelice, samostani i župne kuće,
• 425 ih je veoma oštećeno,
• 537 ih je oštećeno,
• ako tomu pribrojimo katolička groblja, križeve na otvorenomu i župne dvorane, dolazimo do 1.313 uništenih crkvenih gradnja.

Kakvi to ljudi Crkve Kristove istočnoga obreda, koji mogu paliti i oskvrnjivati Crkvu Kristovu zapadnoga obreda!? Gdje je tu Krist? Takvu bešćutnost, takvo divljaštvo, s takvim opsegom, teško je naći u našoj okrutnoj povijesti.

O drugim vrstama uljudbozatora (kulturocida) i krađe kulturnoga, još nevraćenoga blaga, od sudionika povorke prema istoku, ne ću govoriti! Ne ću govoriti o 17 srušenih bolnica, koje su zaštićene Ženevskom konvencijom, domovima zdravlja, ubojstvima ranjenika, u Vukovarskoj bolnici (pred članovima tzv. Međunarodne zajednice) itd., itd.. Mogao bih nabrajati i ispisivati stranice i stranice …

Možda je gđa Šimpraga korak naprijed u svezi suživota u našoj državi, kada je 28. prosinca 2022., izjavila Moj cilj je društvo u kojem govor mržnje nije svakodnevica (https://srbi.hr/simpraga-moj-cilj-je-drustvo-u-kojem-govor-mrznje-nije-svakodnevica/). Možda bi za početak bilo dobro da ona, članovi SDSS-a i SNV-a, uspostave suradnju sa Srbima braniteljima!? Ne znam postoje li već kakvi dogovori? Vjerojatno časni Srbi, ako ih i zovu, odbijaju ući u neočetničku stranku, koju je utemeljio ratni zločinac, a visoki voditelj stranke, okupacijski gradonačelnik Vukovara, u Novomu listu, 2. listopada 2008., izjavio je: da se ponovo nešto dogodi u Vukovaru, učinio bi isto i koji se ne stidi što je bio u vladi Krajine. I taj četnik je mladoj gospođi Šimpragi stranački nadređen i usmjerava stranački rad.

Pozdravljam i izjavu saborske zastupnice SDSS-a  Anje Šimprage,   da se povijest ne može promijeniti, ali se mogu stvoriti uvjeti da se krajevi zahvaćeni ratom revitaliziraju i da postanu mjesto dobro za život i Srbima i Hrvatima.  Rekla je da se svi zločini trebaju procesuirati, neovisno o nacionalnosti žrtve i počinitelja, dodavši kako je to važno zbog povjerenja građana u institucije, ravnopravnost svih građana, zbog suočavanja s prošlošću i prevladavanja ratnih trauma. 

Svaki zločin je za osudu, svaka nevina žrtva traži pravdu! I samo jedna žrtva je veliki gubitak za obitelj i društvo, a kamoli više tisuća. Pomozite pronaći zločince, jer je nemjerljivo bilo više različitih srpskih zločina u odnosu na hrvatske zločine prema srpskim civilima. Taj iskorak pravednosti je dobrodošao, Vi ste mlada osoba, vrijeme i život je pred Vama za činjenje dobra! Prije toga, morate konačno shvatiti, što se događalo u Republici Hrvatskoj, kada ste Vi bili dijete!

I na koncu, kada Milorad Pupovac kaže da Slavljenje rata slabi kulturu mira i kulturu dijaloga, (https://direktno.hr/domovina/pupovcu-ponovno-puna-usta-oluje-slavljenje-rat-slabi-kulturu-mira-i-kulturu-dijaloga-351937/) treba mu odgovoriti da Hrvati slave Pobjedu, a ne rat. Mi rat nismo tražili! Nametnuli su nam ga njegovi istomišljenici, koji su nam zločinom htjeli oduzeti našu zemlju!

I rat su izgubili!

Časni Srbin Bogdan Bogdanović (1922.-2010.), arhitekt, umjetnik, filozof, bivši gradonačelnik Beograda, koji je nakon sukoba s Miloševićem napustio Srbiju i otišao u Beč (gdje je živio do svoje smrti), uz ostalo je rekao:

„Srbi su rat izgubili, to je gotovo, ali su izgubili i dušu. Izgubili su čast, izgubili su sve, jer posle izgubljene duše i časti ne ostaje ništa više. Sve je potrošeno. I to je rezultat srpskog nacionalizma, te neverovatna luđačka istrajnost u stvaranju velike Srbije.“

Zasigurno je bilo još brojnih umnih radnika (intelektualaca), ali i običnog svijeta, koji su morali šutjeti ili su bili ušutkani na različite načine.

U pričuvnoj inačici rušenja Hrvatske, u kojoj glavnu ulogu ima Pupovac, uz ostale alate i sa svojim memorandumskim kulturnim centrima, ne će uspjeti! Hrvatsku više nitko ne će pokoriti. To jamči Hrvatska vojska, hrvatski branitelji i, najviše, brojna mladež, koja se veseli svakomu hrvatskom uspjehu i svakom Danu hrvatske pobjede!

Prof. dr. sc. Mihovil Biočić

Hrvatsko nebo