Zdravko Gavran: Živjela Srbija sa svojom nekrofilnom mitomanijom – pa makar stradala i istina i Crna Gora!

Napokon je danas postao poznat konačni, potpisani, službeni tekst Rezolucije o genocidu u sustavu logora Jasenovac, Dachau i Mauthausen. Objavljen je naime na stranicama crnogorske Narodne skupštine, koja ga je prihvatila s minimalnom većinom od 41 glasa na sjednici održanoj 28. lipnja, na pravoslavni Vidovdan, pa ju zbog toga nazivaju i Vidovdanska rezolucija. No nakon njezina prihvaćanja trebalo je više od jednog mjeseca da se već prihvaćena rezolucija lektorira i objavi, a zapravo da se post festum neke izmjene i ’nijanse’ u formulacijama provjere, dotjeraju i usklade unutar vladajuće koalicije. Što nam ona govori, o čemu svjedoči i o čemu je tu uopće riječ? Riječ je o tomu da su, po rezoluciji, Srbi retroaktivno proglašeni najvećim žrtvama gotovo pa paneuropskog genocida nad njima. I da su tako „pretekli“ Židove, Sinte, Rome i ostale. Takva nerazumna, zapravo blesava, rezolucija zaslužuje stoga još jedan zdravorazumski osvrt.

Diletantski i promašeni uradak nazvan rezolucija

Glavni motor za donošenje rezolucije bio je predsjednik Skupštine osobno, Andrija Mandić, koji je prije nekog vremena ’rukopoložen’ za četničkog vojvodu (iako neki osporavaju da mu je taj status, kakav uživa recimo Vojislav Šešelj, legitimno dodijeljen) i koji je čelnik stranke Nova srpska demokratija. On i još dvojica tadašnjih zastupnika (jedan je zatim postao potpredsjednik crnogorske vlade) zbog toga su od vlade Republike  Hrvatske proglašeni nepoželjnim osobama. Što znači da im ne će biti dopušten ulazak u Hrvatsku, a bude li htjela, Hrvatska tu zabranu može proširiti i na cijelo Schengensko područje.

Što sada uopće reći o tom diletantskom i promašenom uratku nazvanom rezolucija, koji je sklepan i skrpan po narudžbi iz Beograda, uz šutke im danu potporu od predsjednika Srbije Vučića i patrijarha SPC-a Porfirija, a svakako i uz volju glavnih srpskih i prosrpskih protagonista crnogorske politike, te izglasovan uz suglasnost i onih u sadašnjoj vladajućoj koaliciji koje je Mandić ucijenio izlaskom iz koalicije. To bi naime za posljedicu bilo imalo pad koalicijske vlade Milojka Spajića, koji je čelnik stranke Pokret Evropa sad, i koji javno zastupa neke sasvim druge, suvremene, pozitivne ciljeve i vrijednosti negoli spomenuti prijeporni četnički vojvoda.

Pansrpska formulacija o genocidu nad Srbima po nacističkim logorima u Europi – totalna besmislica!

Po tekstu se vidi da je Vidovdanaska rezolucija nevjerojatno isforsiran uradak, žurno ’proguran’, osim radi relativizacije i ’neutralizacije’ UN-ove rezolucije o genocidu (počinjenom od Srba) u Srebrenici, samo s jednim drugim ciljem: da se Srbe pošto-poto učini žrtvama genocida počinjenog u Jasenovcu, ali ne samo tamo, nego i u Mauthausenu u Austriji i u Dachauu u Njemačkoj. Iako svi znaju da ne znaju je li uopće i koliko je uopće bilo Srba pogubljenih u Mauthausenu i u Dachauu. Ako ih je i bilo, bilo ih je zanemarivo malo, a i temeljno je pitanje iz kojih su sve razloga ondje pogubljeni. Zasigurno ne zato što su Srbi, koji sami po sebi nisu imali status progonjenog naroda u zoni prevlasti nacizma poput Židova, Sinta i Roma, budući da je Nedićeva Srbija bila Hitlerov saveznik i marionetska država nacističke Njemačke.

Utoliko je besmisleno sve spomenute žrtve gurati pod pojam genocida u spomenutim trima logorima, budući da se pojam genocid odnosi na pripadnike jedne točno određene narodne, etničke, vjerske ili koje druge skupine. A Srbi ondje sigurno nisu bili ubijani zato što pripadaju srpskom narodu, nego, koliko su pojedinačno bili zlostavljani ili ubijani, iz sasvim drugih razloga. Stoga je takva pansrpska formulacija o genocidima po europskim logorima, i uopće miješanje više etničkih skupina  u istu kategoriju, totalna besmislica.

Mora se još primijetiti da su, sukladno u zadnji čas ubačenom amandmanu prije glasovanja, iz teksta izostavljeni pripadnici hrvatskog naroda kao žrtve bilo kojih zločina u Jasenovcu, a i u drugim dvama spomenutim logorima. Potomci pogubljenih hrvatskih antifašista – ubijte se od muke, pobunite se protiv toga, ili – postanite retroaktivno Srbi, Židovi ili Romi da opet zaslužite mjesto među stradalima u Jasenovcu i drugdje!

Što se pouzdano zna o Jasenovcu?

O tomu što se događalo u Jasenovcu zna se pouzdano i neprijeporno samo to da je ondje bilo mjesto logora s nekoliko baraka, da je on imao i neke podružnice uokolo, da je bio logor uglavnom za Židove, vjerojatno za Sinte i Rome te za komuniste i druge političke protivnike, za zarobljene u bitkama tadašnjih snaga NDH i okupacijskih snaga protiv četnika i partizana i sl. i da su se u njemu događala i pogubljenja. Koliko njih – to nitko nije dokazao. Navodno zato što su ustaše uništile arhiv te zato što su se služili kojekakvim trikovima i spravama, poput bacanja tjelesa u Sabu, kemikalija i drobilice (koja je jasenovački izum Ive Goldsteina), da ni istraživači ni današnji forenzičari ne bi mogli otkriti nikakve posmrtne ostatke kao dokaze koliko je ljudi ondje doista izgubilo život.

Ukratko, znade se kao službeno prihvaćeno u osnovi samo ono što je tvrdila ili konstruirala jugoslavenska i postjugoslavenska historiografija, a unutar Srpstva i mitologija odnosno mitomanija koja nema granica (od 700.000 do dva milijuna Srba pobijenih u Jasenovcu) i čijoj je ’numerologiji’ „srpsko nebo“ jedina granica. Znade se da toliko toga što se tvrdi da se dogodilo nije dokazano, da se zgoljno ignoriraju brojni otkriveni dokumenti i dokazi koji bacaju bitno drukčije svjetlo na Jasenovac od službenoga te da o broju ondje doista pogubljenih postoje posve različite i oprječne procjene i među povjesničarima i drugim istraživačima.

O svemu tomu ’alternativni’ su istraživači i mediji pisali manje ili više argumentirano, neki i nedvojbeno pretjerujući potežući uže na drugu stranu, desetljećima. Objavljivani su i članci u tom duhu kritičkog preispitivanja u renomiranim stručno-znanstvenim časopisima. No ništa od toga nije se „primilo“ službenog mainstreama. Dapače, povjesničari kao što su Goldstein, Jakovina, Klasić i takvi ne dopuštaju ni samu mogućnost da se izvrši revizija naslijeđenih povijesnih prikaza i tumačenja. Oni svakoga kojemu takvo što padne na pamet nazivaju posprdno i difamatorski riječju revizionist, što mu dođe gotovo kao sinonim za fašist. Jerbo su Goldstein i takvi suvremeni antifašisti, a njihova antifašistička borba – zna se – nikada ne prestaje, iako je od propasti fašizma, nacizma i ostaloga s njime povezanoga 1945. prošlo gotovo 80 godina.

Bilo kako bilo, službena i neslužbena Hrvatska redovito komemoriraju zločine koji su se dogodili u jasenovačkom logoru, i to da je ondje bio mjesto kamo su ljudi odvođeni i gdje su činjeni brojni zločini uopće nije upitno. Rezolucije se u pravilu ne donose za stratišta koja se priznaju i komemoriraju, nego za ona koja se prešućuju i niječu. A takvih ima u Crnoj Gori i na njoj mjestima bližim od Jasenovca, Mauthausena i Dachaua, a i u raznim razdobljima crnogorske i srpsko-crnogorske i hrvatsko-crnogorske i srpsko-albanske i srpsko-bošnjačke prošlosti. No ničega od toga Mandić&comp. nisu se ni ovaj put “sjetili”, što pokazuje da je rezolucija imala samo tri krajnje jednostrana cilja, sva  tri u interesu četničke i velike Srbije, i da je bila politički instrumentalizirana samo radi njihova postizanja. Prvi je bio protu-srebrenički odnosno protubošnjački, drugi protuhrvatski, a treći protucrnogorski (u smislu nanošenja štete Crnoj Gori pogoršavanjem odnosa s Hrvatskom, članicom EU-a, dok Crna Gora k članstvu u Europskoj uniji službeno jako, jako teži.)

Arhiv o Jasenovcu i NDH i onaj iz razdoblja II. Jugoslavije koji pripada Hrvatskoj (i BiH) i dalje je u Beogradu, a čuvaju ga policija i vojska

Osim toga, sačuvani dio arhiva o Jasenovca i NDH i dokumenti iz razdoblja  II. Jugoslavije koji pripadaju Hrvatskoj i BiH i dalje se nalazi u Beogradu i čuvaju ga policija i vojska. Unatoč svim dosadašnjim nastojanjima da Hrvatska iz sukcesijske mase sukladno sporazumu o sukcesiji, a i u skladu s međunarodnim arhivističkih pozivima i proklamacijama, vrati u svoj posjed ono što joj pripada, ili učini istraživačima dostupnom čitavo arhivsko gradivo, Beograd tvrdokorno ne popušta. Nego i dalje sam raspolaže svim raspoloživim dokumentima, a služi se samo onima koji njemu u nekom detalju odgovaraju, izvan konteksta i slično. Ako po potrebi i ne izmišlja, u skladu sa svojom tradicijom lažljivo-mitomanske istoriografije, publicistike i politike, i one „događaje“ i podatke kojih i nema u arhivskim dokumentima. Provjeriti najstrožije čuvane arhivske dokumente nije drugima, naime, dopušteno.

S Vidovdanskom rezolucijom dogodio se još jedan srpsko-srbijanski mitomanski i nekrofilni preokret: crnogorska Skupština stavila je na prvo mjesto svih žrtava logora u Dachauu, Mauthausenu i Jasenovcu – Srbe! Koji su time, za najvišu vlast u Podgorici, „preskočili“ i same Židove, a i Sinte i Rome. Za Židove, kojih je kako se tvrdi uništeno šest milijuna, svi znaju da jesu bili meta diskriminacije i progona i genocida odnosno  Holokausta na svim područjima na kojima je njemačko-nacistička okupacijska vlast provodila ili podčinjenim državama nametala svoje Nürnberške zakone. Slično se tvrdi i za Sinte i Rome, jer da ih je navodno pogubljeno oko pola milijuna ukupno. No odakle tu sada najednom Srbi, iako je Nedićeva Srbija bila nacistička marionetska saveznica, kao glavni među žrtvama „genocida“ u nacističkim logorima? Odatle što Mandiću i ostaloj ’Srbadiji’ i kimoglavim Crnogorcima/Srbogorcima i njima pridruženim stranačkim Bošnjacima i Albancima nedostaje u glavi svega, pa i zdravog razuma, znanja o povijesti i ikakve odgovornosti prema istini i pravdi, a time i prema dobrobiti vlastite zemlje. Živjela Srbija sa svojom nekrofilnom mitomanijom – pa makar stradala i istina i Crna Gora!

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo