Josip Muselimović U gradu svjetlosti i ljubavi

Dok pišem ovu kolumnu, s vremena na vrijeme, kroz prozor svog ureda radosno pogledam kako u malom gradskom parku ponosno stoje i nevremenu prkose Vladimir Prelog i Ivo Andrić.

Dvojica genijalnih nobelovaca.

Dva veleuma koja je iznjedrila naša mala zemlja.

A neki zlurado govore – Bosna je ovakva, Bosna je onakva, a oni zločesti i opaki često znaju reći – Bosna je nikakva.

Tako jedan predsjednik susjedne Republike Hrvatske reče: “Njih (dakle nas) treba naučiti kako se riba lovi”, a onaj drugi još ružnije i sramnije: “Prvo sapun pa onda parfem”. Za jednog i drugog predsjednika mi smo neuk, neradan i primitivan svijet, a za ovog drugog prljavi i zapušteni sunarodnjaci i susjedi.

O sram i grdoba, pjeva slavni pjesnik.

Podizanjem poprsja slavnim nobelovcima i uređenjem parka koji slavi njihova imena mostarski Ogranak Matice hrvatske ponosan je na to postignuće. To su bili najsvjetliji dani Međunarodne kulturne manifestacije “Mostarsko proljeće” – manifestacije koja je po kvaliteti programa, po savršenoj organizaciji i svojim porukama, jednoglasnom odlukom primljena u punopravno članstvo Saveza europskih festivala. Nekima to do dana današnjeg nije jasno, a mnogima, po onom kako se ponašaju i kako se odnose prema tom postignuću i priznanju, i svejedno je.

Na Mostarskom proljeću nastupali su najpoznatiji operni ansambli i solisti, dirigirali najveći dirigenti, igrali najveći dramski umjetnici, pjevali najveći glazbenici i izlagali najpoznatiji likovni umjetnici. Bili su to blagdani kulture najvećih dosega, čistog prijateljstva i najboljih namjera.

Kada pogled usmjerim u drugom smjeru, prema drugom uredskom prozoru, preko puta, ispred popularnog gradskog okupljališta i kafića Garden, u malom parku opet ponosno stoji Antun Branko Šimić. Ozbiljni književni kritičari kažu da je to jedno od najvećih poetskih imena prošloga stoljeća. Tako misli i naš samozatajni i u svemu, poput drevnog atenskog mudraca, odmjereni pjesnik i urednik Miro Petrović.

Na drugom dijelu grada, uz glavnu gradsku ulicu, opet u malom gradskom parku, može se zastati i pogledati spomenik velepjesnika Alekse Šantića, pjesnika bisernih stihova koji je, kao nitko drugi, opjevao rodni grad, smaragdnu ljepoticu Neretvu i još ljepšu djevojku Eminu.

Mak Dizdar i Skender Kulenović, Petar Kočić i Branko Ćopić samo su neka od velikih književnih i poetskih imena čiji su korijeni duboko u ovom našem tlu. Što reći o Safetu Zecu, Mersadu Berberu, Braci Dimitrijeviću, Gabrielu Jurkiću, velemajstorima kista i boja, te plejadi jednako vrijednih likovnih imena dostojnih muzeja i galerija.

Malo se zna i rijetko spominje da je na Međunarodnom natječaju koji je raspisala Sveta Stolica, a potpisao papa Franjo, za likovno preuređenje i sakralno osvježenje vatikanske Sikstinske kapele u kojoj se vrši izbor novog pape pobijedio bosanskohercegovački slikar Safet Zec. Samu izložbu otvorio je osobno papa Franjo. Je li, uopće, moguće zamisliti veće priznanje i veće postignuće.

Dakle, naša zemlja ima čisto i blago nebo, bistro i plavo more, guste i bujne šume, obilje vode, ona je pravo vrelo učenih, vrijednih, radinih i posebno obdarenih ljudi.

Ima sve.

Ima i ljude koji svoju povijest promatraju kroz pogrešna, iskrivljena i zatamnjena ogledala.

Teško ih je urazumiti i primiriti.

Za njih povijest nije učiteljica života.

Uvijek ista iskrivljena priča.

Jedna latinska mudroslovica kaže: “Qui gladio ferit, gladio perit” (Tko se mača laća, od mača će i poginuti).

Oprez je majka svake mudrosti.

Kada su u rujnu 2001. godine islamisti oteli četiri američka zrakoplova i odlučili razoriti Bijelu kuću, Ministarstvo obrane najveće i najmoćnije svjetske oružane sile i dva najveća trgovačka centra, svakoj iole pametnoj osobi bilo je jasno da nakon toga ništa neće biti isto. Svakome mora biti jasno da smo ušli u stoljeće koje ni po čemu ne navješćuje mirnija vremena, vedrije i sretnije dane.

Da su islamisti uspjeli ostvariti svoj cilj i razoriti Bijelu kuću, Ministarstvo obrane i ponosne nebodere, bio bi to početak nuklearnog rata i tragičnog sukoba civilizacija. Jedanaestog rujna 2001. godine bio je trenutak velikog upozorenja. Na međunarodnoj političkoj sceni pojavila se Al-Kaida, pojavio se Savez islamističkih terorističkih organizacija. Obespravljenost i eksploatacija tamnoputog naroda mnogima je postala nepodnošljiva.

Pojavila se opasnost da veće biti ne može.

Na jugozapadu Europe, na Pirinejskom poluotoku, s Balearskim i Kanarskim otočjem, smještena je kraljevina Španjolska, jedna od najljepših zemlja svijeta. Kao moćna kolonijalna velesila podigla je Madrid, Barcelonu, Sevillu i Valenciju, najmodernije podzemne i zemne željeznice. Najkatoličkija europska zemlja je u više terorističkih napada izgubila nekoliko stotina nedužnih ljudskih života. Zlo je krenulo u dalj i u širinu, čiji se krajevi ne mogu sagledati, pa ni naslutiti.

U vrijeme pisanja kolumne u Parizu, opjevanom gradu svjetlosti i ljubavi, glavnom gradu cijelog svijeta, kako mu je od milja tepao slavni vojskovođa Napoleon Bonaparte (1769. – 1821.), održavaju se Olimpijske igre. Jedanaest tisuća najboljih sportaša iz dvije stotine zemalja natjecat će se za olimpijske trofeje, zlatne, srebrne i brončane medalje.

Ceremonija otvorenja Olimpijskih igara pretvorena je u svečanost mladosti, ljubavi, prijateljstva i povijesti olimpizma. Teško je to opisati. Da je olimpijska baklja iz ruku nogometaša Zinédinea Zidanea, tenisača Rafaela Nadala i Serene Williams završila u rukama našeg internacionalca Ivice Ćurkovića, nositelja triju odličja Legije časti, našoj radosti ne bi bilo kraja.

Jer zlatnom, srebrnom i brončanom medaljom Olimpijskih igara mogu su okititi mnogi, ali zlatnim ordenjem francuske Legije časti samo posebni i samo iznimni ljudi. Netko može jednom, netko dva puta, ali još nitko nije to priznanje primio tri puta, osim sportaša i diplomata Ivana Ivice Ćurkovića. Na kraju ove kolumne odlučio sam uputiti otvoreno pismo dr. Mariju Kordiću, gradonačelniku Grada Mostara.

Teroristi svih boja i sumnjivih namjera nastojat će poremetiti sportsku i svaku drugu radost mladosti ovog svijeta i ovog vremena. I ne bi im to bio prvi put. Na dan otvorenja Igara neki su već identificirani i uhićeni.

Ne tako davno teroristička skupina ISIL napala je pariški satirični časopis Charlie Hebdo i mučki ubila dvanaest novinara i dvojicu policajaca. Bilo je to na početku 2015. godine. Dvojica maskiranih napadača naoružana automatskim puškama i ručnim bacačem raketa napravila su pravi masakr. Motiv napada bila je osveta zbog proroka Muhameda. Časopis Charlie Hebdo objavio je nekoliko karikatura koje se nisu svidjele pripadnicima islamskih terorista. Poremećenim umovima to je bilo dovoljno da napadnu i pobiju skupinu nedužnih ljudi.

Nakon ovog tragičnog događaja Mihail Gorbačov (1931. – 2022.), veliki ruski državnik, urbi e torbi javno je upozorio i poručio: “Sjednite i dogovorite se. Zar ne vidite da su godine rata pred nama”.

Danas, u vrijeme održavanja smotre najuspješnijih sportaša svijeta, ministar obrane Ujedinjenog Kraljevstva Sir Roly Walker poručuje da je nužno obnoviti vojne potencijale jer u idućem razdoblju, ne duljem od tri godine, može doći do sukoba s Rusijom, Kinom, Iranom i Sjevernom Korejom. Kratko i jasno, može doći do sukoba civilizacija i novog svjetskog, nuklearnog rata.

Pažljiviji motritelj aktualnih prilika mora uočiti da je Vladimir Putin, predsjednik Rusije, u posljednjih nekoliko mjeseci posjetio baš ove zemlje i tamo potpisao tko zna kakve ugovore i sporazume. Dok je potpisivao ove sporazume i ugovore, nije mu smetalo što je mladost njegove zemlje, inače, vrelo najboljih i najuspješnijih sportaša, isključena iz olimpijskog pokreta, svjetskog summita mira i ljubavi, sporta i mladosti.

Kako sam i napisao, evo otvorenog pisma dr. Mariju Kordiću, gradonačelniku Grada Mostara.

Poštovani gospodine gradonačelniče,

dugo živim i puno stvari pamtim i znam. Nisam siguran da su mi nešto bolje i nešto više poznati jadi i belaji s kojima se susrećete u upravljanju gradom koji je podijeljen po svim linijama razdvajanja – gradom koji su davno opasali zli duhovi pa mu ne daju da se uspravi i počne mirno živjeti te napredovati. Govore jedni, govore drugi, opasno i radikalno govore i oni koji su pozvani vjeru širiti, Bogu se moliti i mir propovijedati.

Jedne ljetne turističke prilike zatekao sam se u Trstu. Zastao sam pred lijepom zgradom i ugledao veliku mramornu ploču na kojoj piše: “U ovoj zgradi od 1935. do 1937. godine boravio je nobelovac Ivo Andrić”. I, eto, u civiliziranoj sredini Ivo Andrić je za dvije godine boravka zaslužio mramornu ploču da svaki putnik i namjernik vidi kako je tu boravio slavni nobelovac.

U petak, 19. srpnja, i u subotu, 20. srpnja ove godine, u Beogradu se okupila europska društvena i sportska elita da na nogometnom stadionu Partizana obilježi otvaranje svečane lože koja će trajno nositi i slaviti ime Ivana Ćurkovića, onog koji ime rodnog Mostara pronosi i slavi punih šezdeset godina. Svatko zna da su našem internacionalcu otvorene sve destinacije ovog svijeta, ali on i njegova obitelj odmor provode u rodnom gradu i obližnjem privatnom odmorištu.

Rodni grad Ivana Ćurkovića neodlučan je i drijema. Kao da za njegov grad ništa ne znače tri najviša odličja velike kulturne, gospodarske i svjetske strateške velesile i svečana loža u glavnom gradu susjedne države. U meni se, gospodine gradonačelniče, nastanila neka nelagoda.

Pa, eto, kako god odlučite i kako god postupite.

večernji.ba / Hrvatsko nebo