IZ STRANIH MEDIJA/Europa bi morala obuzdati tijekove ruske nafte koja se “pere” u Turskoj i preprodaje europskim zemljama

Vrijeme:4 min, 23 sec

 

Između veljače 2023. i veljače 2024. zemlje članice Europske unije uvezle su naftnih proizvoda u vrijednosti od 3,1 milijarde eura iz tri turske luke koje uvelike ovise o fosilnim gorivima iz Rusije. Unija mora zatvoriti ovu rupu u sankcijama kako bi prestala financirati agresijski rat Kremlja protiv Ukrajine, tvrdi komentator Martin Vladimirov* u članku na tu temu objavljenom 19. srpnja u američkom časopisu Project Syndicate.

 

Da biste procijenili rastuću trgovinu ruskim fosilnim gorivima, dovoljno je otići u kafić na krovu uz Bospor. Još u ožujku, dok sam pijuckao čaj na istanbulskoj terasi, gledao sam kako, tijekom dva sata, najmanje četiri tankera – poslije identificirana putem otvorenog koda za pomorski promet na međumrežju – prevoze rusku sirovu naftu i rafinirane proizvode kroz jednu od svjetski najprometnijih brodskih čvorišnih točaka.

Unatoč zabrani EU i G7 uvoza ruske nafte, europske zemlje nastavljaju kupovati goleme količine sirove nafte i naftnih derivata iz Turske

Nedavno izvješće Centra za istraživanje energije i čistog zraka (CREA) i Centra za proučavanje demokracije (CSD) potvrdilo je ono što sam primijetio u Istanbulu. Turska je omogućila dotok ruske nafte u Europsku uniju od ruske invazije Ukrajine u punom opsegu, omogućujući Kremlju da zaobiđe sankcije Unije i produži rat. U 2023. Turska je postala najveći svjetski kupac ruskih fosilnih goriva, uvozeći oko 42,2 milijarde eura (45,9 milijardi dolara) nafte, prirodnog plina i ugljena iz te zemlje – peterostruko povećanje u proteklom desetljeću. Unatoč zabrani od EU-a i G7 uvoza ruske nafte, europske zemlje nastavljaju kupovati goleme količine sirove nafte i naftnih derivata iz Turske. Izvješće CREA-CSD-a pokazalo je da su između veljače 2023., kada je stupila na snagu zabrana EU-a i ograničenje cijena G7 za ruske rafinirane naftne proizvode, do veljače 2024., zemlje članice uvezle 5,16 milijuna tona naftnih proizvoda u vrijednosti od 3,1 milijarde eura iz tri turske luke – Ceyhan, Marmara Ereğlisi i Mersin. Ključno je da ove luke imaju malo ili nimalo operacija rafiniranja i jako su ovisne o fosilnim gorivima iz Rusije.

U istom razdoblju, ukupni uvoz naftnih derivata u EU iz Turske porastao je za 107% u obujmu na godišnjoj razini. U međuvremenu, ukupni turski uvoz naftnih derivata iz Rusije više se nego udvostručio 2023., na ukupno 17,6 milijardi eura i generirajući procijenjenih 5,4 milijarde eura poreznih prihoda za ratnu škrinju Kremlja. Uzimajući u obzir zanemarivo povećanje domaće potrošnje naftnih derivata u Turskoj, ovi nalazi snažno sugeriraju da turska skladišta uvoze rusko gorivo za preprodaju na Zapad.

S obzirom na strateški položaj Turske i njezine razmjerno ograničene kapacitete rafiniranja, trgovci su kupnju i skladištenje naftnih proizvoda tradicionalno smatrali unosnijim od prerade sirove nafte. A sada kada je rat u Ukrajini povećao cijene energije Rusija uživa povećane marže za svaki barel koji proda u EU. Većinu tog profita ostvaruju trgovački posrednici velikih ruskih naftnih kompanija koje su, uglavnom, registrirane u poreznim oazama kao što su Švicarska, Nizozemska i Ujedinjeni Arapski Emirati.

„Pranje“ ruske nafte

Kremaljska strategija korištenja Turske kao pit stop-a iskorištava očitu rupu u zakonu o sankcijama, koja dopušta miješanim ruskim naftnim proizvodima ulazak u EU. Po službenim smjernicama, takvi se proizvodi moraju “znatno transformirati” – ne samo ponovno označiti – kako bi se smatralo da više nisu ruskog podrijetla. To sugerira da su trgovci u EU možda prekršili sankcije kada su iz turskih luka uvozili rafinirane naftne proizvode koji su bili pomiješani s ruskom naftom ili su se uglavnom sastojali od nje.

Vlasti EU-a trebale bi stati na kraj toj shemi pranja nafte jačanjem provedbe sankcija. To znači poduzimanje dužne pažnje kako bi se utvrdilo podrijetlo naftnih proizvoda koji se uvoze iz terminala koji prihvaćaju rusku naftu. Štoviše, zemlje koje uvode sankcije morala bi zabraniti uvoz fosilnih goriva iz svih skladišta koja su primala ruske naftne proizvode u posljednjih šest mjeseci kako bi trgovce odvratili od iskorištavanja te rupe u zakonu.

Ured za kontrolu inozemne imovine, agencija za provedbu Ministarstva financija Sjedinjenih Država, također bi morao nametnuti kazne poput kazni i zaleđivanja imovine brodarskim tvrtkama i subjektima koji krše trenutne sankcije. Objavljivanje tih kazni vjerojatno bi odvratilo druge od upuštanja u sličnu trgovinu. EU bi također trebao ubrzati kriminalizaciju kršenja sankcija i operacionalizirati zajedničke institucije za provedbu sankcija, poput Ureda europskog javnog tužitelja i Tijela EU-a za borbu protiv pranja novca i financiranja terorizma. Šire gledano, države članice EU-a i zemlje G7 trebale bi prihvatiti da trenutna gornja granica cijena nafte ne uspijeva ograničiti Rusiji pristup financijskim resursima. Suprotno konvencionalnom razmišljanju u SAD-u i EU, snižavanje gornje granice cijena zapravo bi bilo deflacijsko, jer bi prisililo Rusiju da proizvodi i izvozi više rafiniranih proizvoda kako bi nadoknadila gubitak prihoda. CREA procjenjuje da bi snižavanje gornje granice cijene na 35 USD po barelu za vrhunske proizvode i 25 USD po barelu za proizvode niske vrijednosti smanjilo prihode Kremlja od pomorskih naftnih proizvoda za 68%, ili oko 3,3 milijarde eura mjesečno. U konačnici, EU bi se morao u cijelosti odviknuti od ruske nafte i plina. To je jedini način da se blok oslobodi okova ruskih mreža zarobljavanja države, koje i dalje imaju korozivni utjecaj na europsko gospodarstvo i njegove političare.

 

*Martin Vladimirov direktor je Programa za energiju i klimu u Centru za proučavanje demokracije u okviru GLOBSEC-a, transatlantske skupine za analize i promišljanja

 

Project Syndicate/Hrvatsko nebo