Z. Gavran: Treba li Hrvatska zaustaviti Crnu Goru i Srbiju na putu prema EU-u?!
Vrijeme:14 min, 49 sec
Crna Gora nije više crnogorska, ali nije ni srpska! Ona je podijeljeno društvo, a podijeljene su i političke stranke, uvelike po kriteriju srpstvo-crnogorstvo. Dio njihovih članstava i vodstava izmanipuliran je od onih snaga koje slijede strategiju s ciljem formiranja „srpskog svijeta“, a kontroliraju uvelike i kapital i kulturno-obrazovne institucije i medije. „Srpski svet“ najnovija je, hibridna inačica stvaranja „velike Srbije“, koju Milošević-Šešelj-Vučić-Adžić-Karadžić-Mladić-Rašković-Martić-Pupovac-Bulatovićevo Srpstvo nije u politikama i ratovima 1990. uspjelo ostvariti. – Hrvatska ne treba zaustavljati Crnu Goru na putu prema EU-u, nego davati potporu (pro)crnogorskim i prozapadnim suverenističkim snagama u toj državi. One će ovaj put Hrvatskoj za to morati biti zahvalne. Na drugu stranu, Zagreb treba obuzdati autoritarno-teokratsku, Vučić-Porfirijevu Srbiju, „a captured state“, kao lokomotivu „srpskog sveta“, i njezine nepoželjne krakove, svim raspoloživim sredstvima. Hrvatskoj nije ni najmanje prihvatljivo da u Boki kotorskoj osvane „srpska flota“, i to neovisno! o tomu hoće li u međuvremenu Srbija privoljeti Americi (što je moguće) i NATO-u (što nije izgledno) ili „majčici“ Rusiji (što je u perspektivi).
U hrvatskoj javnosti još se vodi rasprava o tomu kako bi najbolje bilo reagirati na Rezoluciju o genocidu u logorima Jasenovac, Dachau i Mauthauesen, koja je nedavno prihvaćena u crnogorskoj Narodnoj skupštini sa 41 glasom od ukupno 81 zastupnika.
D. Dijanović Stop agresorskoj Crnoj Gori i Srbiji na putu prema EU
Mora se podsjetiti i napomenuti da Skupštini predsjeda „četnički vojvoda“ (tako njega i on i drugi u javnosti tituliraju) Andrija Mandić, i da bez njegove stranke prosrpska koalicija umjerenije odnosno ne u cijelosti (otvoreno) prosrpske stranke Pokret Europa sad Milojka Spajića ne bi imala većinu u Skupštini.
DPS, PES, manjinci, četnički likovi i mimikrije
Ta prije prošlih lokalnih izbora nastala stranka, koja je uspjela da njezin kandidat Jakov Milatović preuzme od gubitnika Đukanovića mjesto predsjednika republike, dok je njezin sadašnji čelnik Spajić postao predsjednikom vlade, okupila je više stranaka u koaliciju da bi dosegnula tanku većinu u skupštini. Od Spajićeve razmjerne pobjedničke stranke odmaknule su se naime stranke manjinskih Albanaca i Bošnjaka te jedan zastupnik hrvatske manjine, dok je DPS ostao za novodošle pobjednike izopćenik. Tek kada je ostao bez potpore manjinaca, a oni su mu uskratili potporu znajući kakvu politiku kani voditi, tada je tek Spajić bio „prisiljen“ sa strankom odnosno koalicijom prononsiranoga četničkog vojvode (i sudionika agresorske postrojbe na Dubrovačkom bojištu 1991.) formirati većinu i pritom četničkom vojvodi prepustiti mjesto predsjednika Skupštine.
Sve to što je na stranačko-političkoj razni nastalo, ojačalo i zauzelo ključne položaje u državi i u većini gradova nasuprot dugovječnom i do prije nekoliko godina nesmjenjivom Milu Đukanoviću i njegovoj Demokratskoj partiji socijalista (DPS) – sve to u većoj je ili manjoj mjeri, bezuvjetno ili uvjetno, otvoreno ili pod mimikrijom, u cijelosti ili djelomice srpsko-srbijanski ili prosrpski orijentirano. Prije nekoliko godina iz Beograda odnosno od patrijarha Porfirija preuzeta uprava nad crnogorskim ogrankom Srpske pravoslavne crkve (koja bi zapravo trebala biti samo Crkva Srbije, autokefalna, a ne inter-nacionalna), u formi „crnogorsko-primorske metropolije“, igra ključnu ulogu u crnogorskoj politici još od razmjerno masovnih prosvjednih „litija“ (pravoslavnih pučkih ceremonija izvan crkvenih prostora), pokrenutih 2016.
SPC, politika i samo naoko vjerske manifestacije prosrpsko-proruske orijentacije
Te samo naoko vjerske manifestacije prosrpsko-proruske orijentacije i akcenta, koje su začudo okupile neočekivano velik broj sudionika u inače masovno i komunistički ateiziranoj i sekulariziranoj Crnoj Gori, nisu doduše odigrale presudnu ulogu na izborima 2016., ali jesu g. 2020. i igraju ju otad do danas. U toj planinsko-jadranskoj državici – koja se od Srbije osamostalila g. 2006., u NATO bila primljena 2017., a kao kandidatica za članstvo u EU-u započela o tomu pregovore 2012. – Srpska pravoslavna crkva igra ključnu negativnu političku ulogu i silno utječe na sve zastupljenije autodefiniranje mnogih u toj zemlji (koji uglavnom nemaju drugih ’hramova’ u kojima bi krstili djecu, vjenčavali se i tražili druge ’vjerske usluge’ osim onih u kojima ih dočekuju ’nabrijani’ četnički raspoloženi ’prote’) kao „Srba“.
Prošlogodišnji popis stanovništva pokazat će brojke, no poznavatelji stanja očekuju da će brojka onih državljana koji se deklariraju kao Srbi porasti s prethodnih 28,7 posto na više od 30 posto, dok će se, simetrično, broj Crnogoraca smanjiti s prethodnih 45 posto na osjetno nižu brojku (preostalu četvrtinu stanovništva tvore pripadnici manjina, uglavnom Albanci, Bošnjaci i Muslimani).
Retrospektivan pregled statističkih pokazatelja po popisima od g. 1931. do g. 2011.
Popis stanovništva iz g. 1931. u Kraljevini Jugoslaviji (nije se tada još popisivala narodnosna pripadnost) na današnjim područjima te zemlje pokazao je ovakve rezultate:
pravoslavci – 272.702 (75,74%)
muslimani – 61.038 (16,95%)
rimokatolici – 26.070 (7,25%)
Popis stanovništva u CG u okviru tadašnje države FNRJ g. 1948. pokazao je ove rezultate:
Crnogorci – 342.009 (90,67%)
Albanci – 19.425 (5,15%)
Hrvati – 6.808 (1,8%)
Srbi – 6.707 (1,78%)
narodnosno neodređeni muslimani – 387 (0,001%)
Taj popis pokazuje da je tada u CG (kojoj je na bizaran način priključena Boka kotorska, dotad zasebna cjelina politički u „paketu“ s hrvatskim zemljama) bilo više Hrvata negoli Srba, to jest da je broj Srba bio, politički gledano, gotovo zanemariv. I da su se vjernici-muslimani deklarirali uglavnom kao Crnogorci.
Popis stanovništva 1953. dao je ovakve pokazatelje:
Crnogorci – 363.686 (86,62%)
Albanci – 23.460 (5,58%)
Srbi – 13.864 (3,3%)
Hrvati – 9.814 (2,34%)
Jugoslaveni narodnosno neodređeni – 6.424 (1,53%)
Vidi se da je i dalje broj Srba statistički gotovo zanemariv, da je svaki trideseti stanovnik Srbin.
Sljedeći popis, iz g. 1961. u okviru tadašnje države SFRJ pokazao je ovo:
Crnogorci – 383.988 (81,37%)
Muslimani – 30.665 (6,5%)
Albanci – 25.803 (5,47%)
Srbi – 14.087 (2,99%)
Hrvati – 10.664 (2,62%)
Jugoslaveni – 1.559 (0,33%)
Broj Srba i dalje je minoran; Crnogoraca je bilo 27 puta više od Srba.
Popis iz g. 1971. označio je osjetnije pomake u strukturi crnogorskog društva, pri čemu je vidljivo da je broj Srba (iako je u međuvremenu ’pao Ranković’ kao najpoznatiji eksponent srpstva u vrhu Titove vlasti) za deset godina gotovo utrostručen:
Crnogorci – 355.632 (67,15%)
Muslimani – 70.236 (13,26%)
Srbi – 39.512 (7,46%)
Albanci – 35.671 (6,74%)
Jugoslaveni – 10.943 (2,07%)
Hrvati – 9.192 (1,74%)
Popis deset godina nakon toga, 1981., dao je ovakvu sliku:
Crnogorci – 400.488 (68,54%)
Muslimani – 78.080 (13,36%)
Albanci – 37.735 (6,46%)
Jugoslaveni – 31.243 (5,67%)
Srbi – 19.407 (3,32%)
Hrvati – 6.904 (1,81%)
Romi – 1.471 (0,3%)
Primjetno je da je tada, jednu godinu nakon Titove smrti, došlo do porasta broja Crnogoraca, do prepolovljenja broja Srba, očito najviše u korist „Jugoslavena“, kojih je broj za deset godina utrostručen. Osim toga, pojavljuju se i Romi u nezanemarivu postotku.
Turbulentna godina 1991., u kojoj su se Slovenija i Hrvatska razdružile i u kojoj se dogodilo „prvo poluvrijeme“ rata u Hrvatskoj, iznjedrila je u CG ovakve pokazatelje narodnosne strukture:
Crnogorci – 380.467 (61,86%)
Muslimani – 89.614 (14,57%)
Srbi – 57.453 (9,34%)
Albanci – 40.415 (6,57%)
Jugoslaveni – 26.159 (4,25%)
Hrvati – 6.244 (1,02%)
Romi – 3.282
Makedonci – 1.072
Slovenci – 369
Mađari – 205
Nemci – 124
Rusi – 118
ostali: 1.496
neizjašnjeni: 943
regionalno određeni: 998
nepoznato: 6.076
Vidljivo je da je u deset godina broj Crnogoraca neznatno pao, da je broj Srba utrostručen, broj Jugoslavena ponešto smanjen, da muslimanska i albanska manjina nastavljaju postojan rast, a broj Hrvata da se nastavlja smanjivati. Zanimljiv je pokazatelj to da su se kao katolici popisala 27.153 (republička) državljanina, što je tri i pol puta više od broja popisanih Hrvati. A tko to ti katolici mogu biti drugo doli, uz ponešto Albanaca, ljudi hrvatskoga etničkog porijekla i (u strahu ili iz oportunizma zatomljenog) hrvatskog narodnosnog identiteta? Osim toga, zanimljivo je da se od ukupnog broja Muslimana manjina od 40.008 (44,64%) odredila tako da govori koju god inačicu okvirnoga „srpsko-hrvatskog“ jezika, dok je većina navela bosanski i bošnjački kao materinji jezik – iako tada ni bosanske nacije ni bošnjačkog naroda još nije ni bilo.
Popis iz g. 2003. – dakle u godini dok je CG još „drugo oko u glavi“, u državnoj zajednici koja je upravo te godine pretvorena iz „Savezne Republike Jugoslavije“ u „Srbiju i Crnu Goru“, u savez dviju država koje su u nekoj vrsti konfederacije – dao je zanimljive, preokretne rezultate:
Crnogorci – 267.669 (43,16%)
Srbi – 198.414 (31,99%)
Bošnjaci – 48.184 (7,77%)
Albanci – 31.163 (5,03%)
Muslimani – 24.625 (3,97%)
Hrvati – 6.811 (1,10%)
Romi – 2.601 (0,42%)
Jugoslaveni – 1.860 (0,30%)
Makedonci – 819 (0,13%)
Slovenci – 415 (0,07%)
Mađari – 362 (0,06%)
Rusi – 240 (0,04%)
Egipćani – 225 (0,04%)
Talijani – 127 (0,02%)
Nijemci – 118 (0,02%)
ostali – 2.180 (0,35%)
neizjašnjeni – 26.906 (4,34%)
regionalno određeni – 1.258 (0,20%)
nepoznato – 6.168 (1,00%)
U tom razdoblju broj Crnogoraca spao je sa 380 na 267 tisuća, dok je broj onih koji se smatraju Srbima porastao s 57 tisuća na 200 tisuća, dakle povećao se tri i pol puta. Još je znakovitiji pokazatelj popisa o materinjem jeziku: da mu je materinji jezik srpski, izjavilo je njih 393.740 (63,49%), dok je crnogorski kao materinji jezik navelo 136.208 (21,96%). Malko se povećao broj onih koji su se izjasnili kao Hrvati. Pravoslavaca je bilo 460.383 (74,24%), dakle približno koliko svih Srba i Crnogoraca zajedno, muslimana 110.034 (17,74%), dakle približno kao svih Albanaca, Bošnjaka i Muslimana zajedno, a katolika 21.972 (3,54%), dakle triput više nego deklariranih Hrvata, što se dijelom objašnjava katoličkom pripadnošću nekih Albanaca. Smanjio se broj onih koji su se izjasnili kao manjinci; u nesigurnim vremenima dio je njih tražio sigurnije niše, pa je tako i broj neizjašnjenih porastao 30 puta.
Popis stanovništva g. 2011. – posljednji o kojem su objavljeni podatci; ovaj najnoviji nije održan 2021. nego je odgođen za dvije godine, a podatci se još obrađuju u crnogorskom statističkom zavodu – dao je ovakve pokazatelje:
Etnički sastav:
Crnogorci – 278.865 (44,98%)
Srbi – 178.110 (28,73%)
Bošnjaci – 53.605 (8,65%)
Albanci – 30.439 (4,91%)
Muslimani – 20.537 (3,31%)
Romi – 6.251 (1,01%)
Hrvati – 6.021 (0,97%)
Jezični sastav:
srpski – 265,895 (42,88%)
crnogorski: 229,251 (36,97%)
bosanski – 33,077 (5,33%)
albanski – 32,671 (5,27%)
romski – 5,169 (0,83%)
bošnjački – 3,662 (0,59%)
hrvatski – 2,791 (0,45)
Vjerski sastav:
pravoslavci – 446.858 (72,07%)
muslimani – 118.477 (19,11%)
katolici – 21.299 (3,44%)
Taj popis pokazao je da se broj Srba smanjio za dvadeset tisuća, a broj Crnogoraca za deset tisuća, dakle da je njihov međusobni omjer u samostalnoj državi (od g. 2006.) praktički stagnirao u usporedbi s prethodnim stanjem. A i ukupan broj stanovništva (600.000) ostao je neizmijenjen. Stagnirao je i broj Albanaca, dok je broj Bošnjaka ponešto porastao, pri čemu se broj Muslimana razmjerno tomu smanjio. Broj Hrvata smanjio se za 800.
Kakve procese i trendove pokazuju statistički podatci u rasponu od 80 godina?
Statistički podatci prikupljeni po popisima od 1931. do 2011. pokazuju velika vrenja i kolebanja u strukturi crnogorskog stanovništva, a osobito u pogledu udjela Crnogoraca i Srba. Crnogorska suverena država nema apsolutnu većinu onih koji se izjašnjavaju kao pripadnici crnogorskog naroda. Svakako je znakovit podatak da je neposredno nakon II. svjetskog bilo u Crnoj Gori nešto više Hrvata negoli Srba, a da je danas taj razmjer promijenjen do te mjere da je broj Srba od politički zanemariva postotka porastao na blizu 30 posto, dok je broj Hrvata spao na svega jedan posto.
Na referendumu o punom osamostaljenju odnosno odvajanju Crne Gore od Srbije jedva je g. 2006. prikupljeno nešto više od međunarodno utvrđenog praga od 55 posto onih koji su dali svoj glas za državnu samostalnost, čemu su prevagu donijeli glasovi pripadnika ne-srpskih manjina, budući da je svih svjesnih Crnogoraca bilo 45 posto, dakle manje od apsolutne manjine.
Otad se, a osobito posljednjih godina, događao paradoksalan proces: jačalo je antisuverenističko (veliko)srpstvo, a slabjelo suverenističko crnogorstvo, što se pokazalo i na trima posljednjim izborima: parlamentarnim, lokalnim i predsjedničkim. Naravno, izborne promjene ne mogu se tumačiti samo jačanjem srpstva, nego i zasićenošću ili razočaranošću stanjem u državi i predugom vladavinom stranke jakih, „autokratskih“ likova: u početku Momira Bulatovića, a zatim tri desetljeća Mila Đukanovića, kao čelnika „Demokratske partije socijalista“ i nekoć bliska partnera i ortaka Slobodana Miloševića, sumnjičenoga za korupciju i potporu organiziranom kriminalu, osobito krijumčarenju cigareta.
DPS i Đukanović postali politički gubitnici, na vlast došle prosrpske snage
Demagoški potezi nekih likova iz opozicije, kao što je bilo veliko dizanje plaća i mirovina u razdoblju „vlade stručnjaka“ formirane g. 2020., i proizvedene afere na računa Đukanovića i njegovih kadrova, dodatno su ojačali poziciju snaga protivnih DPS-u. Sva socijalna i ostala nezadovoljstva, pa tako i nezadovoljstvo ne-napredovanjem u pregovorima s EU-om, odigrala su svoju ulogu, nepovoljnu za (pro)crnogorske suverenističke snage okupljene pod plaštem tada još uvijek (pre)moćnog Đukanovića, čovjeka koji je profiliran jugoslavensko-socijalistički, koji se prometnuo u imatelja i zaštitnika novonastalog privatnog kapitala i pokrovitelja crnogorske državne samostalnosti, a koji je povukao niz poteza koji su negativno ocjenjivani na Zapadu i među sve većim brojem nezadovoljnih u samoj Crnoj Gori, ne samo među Srbima i ’posrbicama’.
Poznato je i to da su ključnu ulogu u smjeru srbizacije i vođenja serbofilnih politika odigrali i igraju nacionalistički i velikosrbijanski profilirani SPC, sa svojom ’vojskom’ klerika, te da su se u zbivanja u Crnoj Gori umiješale i strane službe, napose srbijanska BIA i, u nekoj mjeri, ruska obavještajna ili paraobavještajna zajednica. Što su posljednjih godina radile zapadne službe, nije poznato; zna se samo to da su one pomogle razotkriti prosrpsko-proruski (navodni) pokušaj državnog udara (atentata) na Đukanovića uoči izbora 2016., tako da je tada Đukanović uspio na izborima zadržati vlast, iako mu je pozicija već tada bila kritično oslabljena i zaljuljana. No od g. 2020. naovamo svi su izbori pokazali da je Đukanovićev DPS nepovratno izgubio dominaciju, te je pitanje hoće li se ikada više oporaviti i vratiti na vlast – onako kao što se u Hrvatskoj na vlast, poput Feniksa, vratio HDZ poslije povijesnog poraza, gotovo sloma što ga je doživio na izborima 2000., neposredno nakon Tuđmanove smrti.
Crna Gora kao „nedovršena nacija“ i vlada u Zagrebu
Bilo kako bilo, Crna Gora i crnogorstvo, koje je povijesno prožeto srpskom sastavnicom ili od nje kao neprijateljske sile okupirano, potiskivano, tlačeno i progonjeno (osobito od 1918. do 1925., zatim od /pro/srpskog četništva u II. svjetskom ratu te ovih posljednjih godina) jesu država i populacija u velikim previranjima, ono što bi se stručno nazvalo „nedovršena nacija“. Kao takva, Crna Gora pokazivala se, recimo, u ne osobito korektnu ni čestitu odnošenju prema Hrvatskoj i hrvatstvu, i u eri Đukanovića i njegovih izabranika, a negativan odnos samo se pojačao s osvajanjem pozicija vlasti od niza (pro)srpskih političara posljednjih godina.
Vlada u Zagrebu odnosila se je prema Crnoj Gori od g. 2000, a osobito od njezina osamostaljenja dobrohotno, bona fide, ali i ponešto premeko i lakovjerno, te je žmirila na konkretne nekorektnosti i neopravdane pretenzije s druge strane ili ih šutke podnosila.
Vlada u Zagrebu ostvarivala je i razmjerno dobre kontakte s crnogorskim dužnosnicima i nakon što su od g. 2000. naovamo ključne položaje u crnogorskoj državi preuzeli tipovi kao što su najprije Đukanovićev protivnik, prosrpski orijentirani Zdravko Krivokapić, na čelu vlade od 2000. do 2002., zatim Krivokapiću blizak probeogradski Albanac Dritan Abazović, pa onda predsjednik države Jakov Milatović, sada otpadnik od Spajićeva PES-a, i sam Milojko Spajić, sadašnji predsjednik vlade koji se pravi tobože proeuropskim i kooperativnim politikama. No i on je kao i Milatović instaliran od SPC-a na litijskom valu obaranja Đukanovića. Veliko je stoga pitanje kakvu to njih dvojica, a i ostali, igru – i u kojem smjeru – doista igraju prikazujući se kao proeuropsko orijentirani, a istodobno dopuštaju da uloga četničkog vojvode i predsjednika Skupštine Andrije Mandića, i njemu bliskih političara kao što je Milan Knežević jačaju i sudjelujući u donošenju nepametne rezolucije u manipulativne svrhe dobro poznate Vučiću, Vulinu i Porfiriju.
Zaključno
Crna Gora nije više crnogorska, ali nije ni srpska! Ona je podijeljeno društvo, a podijeljene su i političke stranke, uvelike po kriteriju srpstvo-crnogorstvo. Dio njihovih članstava i vodstava izmanipuliran je od onih snaga koje slijede strategiju s ciljem formiranja „srpskog svijeta“, a kontroliraju uvelike i kapital i kulturno-obrazovne institucije i medije. „Srpski svet“ najnovija je, hibridna inačica stvaranja „velike Srbije“, koju Milošević-Šešelj-Vučić-Adžić-Karadžić-Mladić-Rašković-Martić-Pupovac-Bulatovićevo Srpstvo nije u politikama i ratovima 1990. uspjelo ostvariti. – Hrvatska ne treba zaustavljati Crnu Goru na putu prema EU-u, nego davati potporu (pro)crnogorskim i prozapadnim suverenističkim snagama u toj državi. One će ovaj put Hrvatskoj za to morati biti zahvalne. Na drugu stranu, Zagreb treba obuzdati autoritarno-teokratsku, Vučić-Porfirijevu Srbiju, „a captured state“, kao lokomotivu „srpskog sveta“, i njezine nepoželjne krakove, svim raspoloživim sredstvima. Hrvatskoj nije ni najmanje prihvatljivo da u Boki kotorskoj osvane „srpska flota“, i to neovisno! o tomu hoće li u međuvremenu Srbija privoljeti Americi (što je moguće) i NATO-u (što nije izgledno) ili „majčici“ Rusiji (što je u perspektivi).
Povezano:
Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo
