Treća cimska bojna u borbama na Podveležju tijekom oslobađanja Mostara i doline Neretve
General bojnik u mirovini, Ilija Vrljić, u svojoj novoj knjizi “Svjedok jednog vremena” detaljno opisuje događaje iz Domovinskog rata, s posebnim fokusom na Treću bojnu i Drugu brigadu te njihove postrojbe u razdoblju od 1991. do 1995. godine. Knjiga pruža dubok uvid u teške i dramatične trenutke rata, pružajući osobni pogled na vojna iskustva i borbene operacije.
Vrljićeva knjiga pruža iscrpan pregled vojnih akcija i borbi koje su se odvijale u Mostaru i njegovoj okolici, s posebnim naglaskom na strateške operacije i bitke koje su oblikovale tijek rata. Jedna od ključnih epizoda u knjizi odnosi se na događaje iz lipnja 1992. godine kada su se vodile žestoke borbe za oslobođenje Mostara i doline Neretve. Autor se prisjeća dramatičnih trenutaka, poput zračnog napada jurišnika JNA iznad Merdžan Glave, kada su kazetne bombe bačene na ljude koji su ih do jučer proizvodili u mostarskoj tvornici Soko.
Vrljić opisuje kako su se ubojiti rojevi bombi s padobranima otvorili nad glavama vojnika na tlu. Srećom, vjetar je većinu bombi odnio prema oboru Merdžan Glave, čime su izbjegnute katastrofalne žrtve. Ovo je samo jedna od živih epizoda sjećanja iz borbi u Podveležju koje su vođene od 26. lipnja za oslobođenje Mostara. Knjiga detaljno opisuje napetost i strahove vojnika tijekom tih ključnih dana.
Jedan od ključnih trenutaka opisanih u knjizi, kako je prenio portal Bljesak.info, je sastanak sa zapovjednikom Jasminom Jaganjcem 26. lipnja 1992. godine. Jaganjac je pozvao Vrljića u zapovjedništvo OS-a Mostar i objasnio mu kako je upitna linija na Podveležju te da je potrebno ubaciti jaku postrojbu poput Treće bojne. Tom prilikom Jaganjac je obećao svu potrebnu topničku potporu, tenkove i druge resurse kako bi operacija bila uspješna. Postrojavanje bojne izvršeno je istog dana ispred Osnovne škole u Cimu, a Jaganjac se osobno obratio vojsci, predočivši im situaciju i ponovivši obećanje dato Vrljiću.
U poslijepodnevnim satima, vojska se okupila i krenula prema Starom mostu, dok je logistika već prešla preko HE Salakovac. Nakon prelaska mosta, vojnici su se ukrcali u autobuse, a Vrljić s vozačem je u Landroveru krenuo prema Podveležju. Dolaskom na Podveležje, sreli su skupinu vojnika koji su se povlačili, što je izazvalo zabrinutost jer im smjena nije došla. Vojnici su zauzeli položaje, a borbe su počele ubrzo nakon toga.
Knjiga donosi vividne opise borbi prsa u prsa, taktičkih manevara i teških uvjeta s kojima su se suočavali vojnici Treće bojne tijekom pokušaja oslobađanja Mostara i doline Neretve. Autor opisuje kako su se vojnici suočili s neprijateljskim tenkom, nedostatkom streljiva, hrane i vode, te su angažirali lokalne mještane da dopreme potrebne stvari. Unatoč teškim uvjetima i stalnim borbama, vojnici su uspjeli stabilizirati crtu i osigurati ključne položaje.
Jedna od najdramatičnijih epizoda u knjizi opisuje bitku za Merdžan Glavu. Tijekom noći, neprijatelj je pokušao probiti crte obrane, a Treća bojna se našla u teškoj situaciji, opkoljena i izložena jakom neprijateljskom vatrom. Vrljić je uspostavio kontakt sa zapovjednikom Jasminom Jaganjcem, koji je obećao zamjenu za iscrpljene postrojbe. Borbe su bile intenzivne, a vojnici su se suočili s ozbiljnim problemima, uključujući nedostatak municije i hrane.
Unatoč teškim gubicima, Treća bojna je uspjela zadržati položaje do dolaska pojačanja. Knjiga detaljno opisuje i kako je zapovjednik 3. satnije Mile Ćorić teško ranjen, te je prebačen u mostarsku bolnicu, a potom u Split, gdje je nažalost preminuo. Vojnici su nastavili borbu pod vodstvom novih zapovjednika, a crta obrane se stabilizirala.
Dan poslije, 27. lipnja, Mostar je bio pakleno vruć, ali je vladala i tuga zbog poginulih bojovnika na Podveležju. Vrljić opisuje kako je uspostavljena veza sa zapovjednikom osiguranja releja na planini Velež, te kako su pod stalnim granatiranjem uspjeli izvući ranjene vojnike. Knjiga opisuje i hrabrost i požrtvovnost vojnika koji su, unatoč teškim uvjetima, nastavili borbu i izveli niz uspješnih operacija.
Ujutro 28. lipnja, uspostavljen je kontakt sa zapovjednicima satnija, gdje je ustanovljeno kako je posebno aktivno bilo na crti 1. satnije. Dan je protekao u uobičajenom granatiranju, a uskoro je javljeno da je poginuo Zdravko Marojević. Zapovjedništvo Mostara obećalo je poslati smjenu, koja je stigla 30. lipnja. Kontakt je uspostavljen i s Arifom Pašalićem, zapovjednikom Mostarskog bataljona, koji je kazao kako se sprema krenuti na Podveležje.
Na sastanku održanom 1. srpnja s Petrom Zelenikom, načelnikom stožera Radom Bošnjakom, zapovjednikom OS Mostar Jasminom Jaganjcem, Slavkom Puljićem i Zdravkom Zorićem, Vrljić je izrazio osjećaj izdaje i ostavljenosti, ali i ponos što su uspjeli stabilizirati crtu i predati je Mostarskom bataljonu. Zatraženo je provođenje istrage o incidentima na Merdžan Glavi i okolnim položajima.
U knjizi se detaljno opisuje i kako su vojnici pod stalnim napadima neprijateljskih snaga, uključujući zračne napade, topničku vatru i pješačke napade, uspjeli zadržati ključne položaje. Autor se prisjeća i emotivnih trenutaka, poput smrti zapovjednika Marinka Ćorića i drugih suboraca, te kako su ti događaji utjecali na moral vojnika.
“Svjedok jednog vremena” počinje kratkim prikazom društveno-političkih i gospodarskih prilika u Cimu, Mostaru i Hercegovini prije i poslije prvih višestranačkih demokratskih izbora 1990., te donosi osobne priče i sjećanja autora, uključujući opis njegove obitelji i rodnog kraja. Knjiga pruža sveobuhvatan pogled na teške i turbulentne godine Domovinskog rata, te predstavlja vrijedno svjedočanstvo o hrabrosti i požrtvovnosti hrvatskih vojnika.
Povezano
LIPANJSKE ZORE – ISTINA I POKUŠAJI KRIVOTVORENJA POVIJESTI OD STRANE PRIPADNIKA TZV. ARBIH
hms.ba / Hrvatsko nebo