Kamo ide Europa nakon izbora Desno je OK, ali koliko udesno?!

Možda je pretjerano kazati kako rezultate aktualnih europskih izbora, ali i ozračje nakon njih, najbolje ilustrira to što je, primjerice, u Austriji uvjerljivu pobjedu ostvarila stranka čiji je slogan Stop ludilu Europske unije? No, to je Stari kontinent – danas. I sutra…

Poslije izbora za Europski parlament održanih od 6. do 10. lipnja, na kojima se očekivao velik rast desnice – štoviše ekstremnog joj krila – valja kazati da je najmlađa članica europske obitelji, Hrvatska, pokazala kako joj do građana još najjasnije ne dopire koliki je značaj toga europskoga praznika demokracije. Pravo glasa iskoristilo je, naime, samo 21,30% Hrvata. Gore je bilo samo debitantske, 2013., kada je na birališta izišlo 20,83% građana s pravom glasa. Za ovakve su rezultate krivi ponajprije europski kandidati koji su netom nakon Općih izbora ostali više-manje na tim (lokalnim) temama, ali i mediji koji su čitateljstvo i gledateljstvo zabavljali više visinom primanja (i inih privilegija) europarlamentaraca negoli pravim značajem najvišeg europskog zakonodavnog tijela u komu se kroji uvjerljiva većina zakona koji su na snazi u zemljama članicama.

Lila se tako pusta tinta o tzv. slatkom životu Hrvata na privremenom radu u Bruxellesu, ističući kako svaki ima pravo na mjesečni proračun od 28 696 eura iz koga se pokrivaju razni troškovi od kojih na plaću zastupnika ide 7 854 eura neto nakon odbitka EU poreza i doprinosa za osiguranje.

Macron je čuo poruku

A već je izborna nedjelja pokazala koliko su ti izbori bitni. Nakon što su izlazne ankete – ne, dakle, još i konačni rezultati! – pokazale kako je krajnja desnica koju predvodi Marine Le Pen dobila daleko najviše, oko 32% glasova, što je rast od 10% u odnosu na izbore prije pet godina te 17% više negoli centristička vladajuća koalicija Emanuella Macrona, francuski je predsjednik dok je večer još bila mlada, šokirao francusku, ali i europsku javnost odlučivši raspustiti parlament, uz opasku kako izborni rasplet nije dobar rezultat za stranke koje brane Europu. Obznanio je uz to kako će Francuzi na prvi krug (izvanrednih) parlamentarnih izbora (već) 30. lipnja, ali je i, na pragu patetike, poručio: „Imam povjerenja u našu demokraciju, u to da dopuštamo suverenom narodu da kaže svoje mišljenje. Čuo sam vašu poruku, vaše brige i neću ih ostaviti bez odgovora.“

Njegova je pak vjera u demokraciju prilično podložna propitivanju. Pa tako brojni mediji, poglavito francuski, podsjećaju kako je Macronova centristička koalicija izgubila parlamentarnu većinu na izborima 2022. i od tada pribjegava proguravanju zakona bez glasovanja u Skupštini, koristeći kontroverzni ustavni alat poznat (u Francuskoj) kao 49/3, koji je, inače, propitivan i na Ustavnom sudu. Još od tada analitičari su predviđali kako će se suočiti s ozbiljnim poteškoćama u parlamentu ako dođe do velike pobjede desnice na europskim izborima.

Slijedom čega The Guardian nedjeljni dramatičan predsjednikov potez tumači kao Macronovo prilično opasno kockanje, jer bi mu stranka mogla pretrpjeti još teži poraz. A kako bi njegov predsjednički mandat trebao trajati do 2027., postavlja se pitanje kako bi se još jedan izborni krah odrazio na predsjednički kredibilitet. Većina analitičara, međutim, vjeruje i kako Macron u aktualnim okolnostima i nije imao prevelika izbora doli zapitati naciju: Želite li doista da vama vlada krajnja desnica?

Ima (uvijek) gore od goreg…

Malo je ovih dana utješnih vijesti, ali ako je mentalni sklop šefa francuske države takav da ga može utješiti to što ni u Njemačkoj nije, iz vizure centrističkih opcija, ništa bolje, onda će mu ipak biti malo lakše. Stanke tamošnje vladajuće koalicije: Socijaldemokratska stranka (SPD), Zeleni i Liberalno-demokratska stranka (FDP) (teški) su gubitnici europskih izbora, a krajnje desna Alternativa za Njemačku (AfD) promovirala se kao druga stranka po broju glasova te je na istoku Njemačke najjača politička opcija. Budući da je SPD kancelara Olafa Scholza osvojio puno manje glasova od očekivanoga, već „Dan poslije“ od njega je traženo da ponudi mandat na raspolaganje. „Kancelarova stranka osvojila je 14%, Unija CDU/CSU dvostruko više, Vlada naprosto ne može nastaviti s radom kao da se ništa nije dogodilo“, poručio je glavni tajnik CDU-a Carsten Linnemann.

„Moj cilj je da nastavimo ovim putom. S onima koji su Europljani, za Ukrajinu i za vladavinu zakona“, navijestila je Ursula von der Leyen kamo će EU pod njezinim (mogućim) ravnanjem, unatoč tomu što su u Njemačkoj, Francuskoj, Austriji… proukrajinske stranke doživjele krah

Još snažnije poruke stižu od – ovom prigodom – združenog AfD-a i Saveza Sahra Wagenknecht (BSW), stranke koja se odcijepila od Ljevice i dobila 5,5% glasova, 2% više od nekadašnje matice. Naime, odmah nakon izbrojanih glasova, predsjednica AfD-a Alice Weidel i čelnica BSW-a Sahra Wagenknecht založile su se za početak mirovnih pregovora u Ukrajini. I ne samo to, Weidel drži kako treba prestati demonizirati Vladimira Putina, a Wagenknecht je zatražila zamrzavanje bojišnice u Ukrajini, čemu se, istina, ostale stranke protive. Zasad – je li preslobodno konstatirati?!

A da se ne radi samo o pustoj galami dviju dama, stigla je potvrda već početkom prvog postizbornog tjedna. Stranke krajnje ljevice i krajnje desnice u njemačkom Parlamentu nisu se pojavile tijekom obraćanja ukrajinskog predsjednika Volodomira Zelenskog koji je bio u posjetu Berlinu kako bi – ponovno! – ishodio veću potporu za svoju zemlju. „Ukrajini sada nije potreban ratni predsjednik, potreban je mirovni predsjednik koji je voljan pregovarati kako bi umiranje prestalo i zemlja imala budućnost“, drži AfD, demonstrativno odbijajući slušati predsjednika u maskirnoj odori.

Führerov sljedbenik preuzima vlast?!

No ako je Njemačka (neka) utjeha Macronu,onda je (možda) Scholzu lakše kad pogleda izborne rezultate u Austriji. Tamo je krajnje desno orijentirana Slobodarska stranka Austrije (FPO) potvrđena kao pobjednica s 24,5% glasova, što se smatra znakovitim uoči austrijskih parlamentarnih izbora koji su na jesen. A još je znakovitije, a možda – čak! – i uznemirujuće da su do prve pobjede na europskim izborima došli pod sloganom Stop ludilu Europske unije. A što tek kazati na činjenicu da je vođa FPO-a Herbert Kickl u travnju ove godine optužen za umiješanost u špijunski skandal povezan s Rusijom? I ne samo to, rečeni se Kickl na ovogodišnjoj stranačkoj konvenciji već pobjedonosno proglasio budućim Volkskancelarom, odnosno narodnim kancelarom, sintagmom koja je prvi put prikvačena Adolfu Hitleru 1993. I tu nije kraj – taj je führerov sljedbenik (…) obećao iskoristiti veto Austrije kako bi blokirao europsko financiranje Ukrajine, njezino pristupanje EU-u te i, veli, štetne sankcije protiv Rusije.

Budući da se, evo, dosta toga postizbornog, baš, uostalom kao i predizbornoga, vrti(lo)oko Rusije(i Ukrajine), sa zanimanjem se očekivala i reakcija Moskve koja je, tvrdi primjerice Politico,  pozorno pratila izbore za EU, rezultati kojih su završili na naslovnicama ruskih novina. Šef ruske Državne dume Vjačeslav Volodin veli kako se Macron i Scholz posljednjim snagama grčevito drže vlasti. A kako je ovaj prvi povukao gore rečeni „kockarski potez“, Volodin se obrušio na drugog ukrajinskog zagovaratelja. „Prava bi Scholzova odluka bila da podnese ostavku i prestane ismijavati svoje građane“, drži te poentira tvrdnjom kako su i Njemačka i Francuska uvučene u rat u Ukrajini protiv vlastitih nacionalnih interesa.

Eskalacija – opcija poraženog francusko-njemačkog tandema

Ipak najekstremnija reakcija dolazi od Rodiona Mirošnika kojega je Putin imenovao veleposlanikom Ministarstva vanjskih poslova zaduženim za zločine kijevskog režima. „U nastojanju pokazati svoj napoleonski pristup, Macron je poduzeo ozbiljne korake kako bi pokušao izazvati eskalaciju na ruskom teritoriju i protiv Rusije“, obrušio se Mirošnik na francuskog predsjednika držeći kako ga treba kazneno prijaviti, referirajući se pritom na činjenicu kako je taj ovodobni „Napoleon“ netom predvodio inicijativu za raspoređivanje zapadnih snaga u Ukrajini, što je u Moskvi ocijenjeno kao svojevrsna objava rata… Slijedom čega prokremljski analitičari tamošnju javnost plaše – a možda je to, tek ćemo vidjeti, i moguća opcija – najavom kako bi francusko-njemački gubitnički tandem mogao izabrati eskalaciju i pokrenuti rat NATO-a s Rusijom.

Prevenirajući vjerojatno očekivane ruske reakcije, aktualna, a vjerojatno i buduća, predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen, prva s liste europskih pučana, potvrdila je kako je bitno to što su partije centra zadržale pozicije, ali nije, dakako, mogla zažmiriti na rast ekstremne desnice i ekstremne ljevice. „Možemo se razlikovati po pojedinim točkama, ali svi smo zainteresirani za Europu“, kazala je, a onda nastavila svoju predizbornu kampanju, svoj, dakle, reizbor: „Moj cilj je da nastavimo ovim putom. S onima koji su Europljani, za Ukrajinu i za vladavinu zakona“, navijestila je kamo će EU pod njezinim (mogućim) ravnanjem, unatoč tomu što su, vidjeli smo, u Njemačkoj, Francuskoj, Austriji… proukrajinske stranke doživjele krah.

Vrlo, vrlo vrelo europsko ljeto

Možda bi stoga Von der Leyenovoj dobro bilo poslušati savjet Vijeća biskupskih konferencija Europske unije, koje u svome priopćenju od 10. lipnja upozorava novoizabrane zastupnike u Europskom parlamentu i buduće povjerenike Europske komisije da rade na smanjenju percipiranoga jaza između EU-a i njezinih građana te i da pruže odgovore na njihove stvarne brige. Ako, dakako, nije kasno…

Kako bilo, prva je sjednica novoga saziva Europskoga parlamenta16. srpnja, a u međuvremenu će lideri država članica EU-a započeti raspravu o imenovanju čelnika europskih institucija. Koji se put, promatrajući sa strane, doima kako je to važnije od trenutačnog stanja na Starome kontinentu, koje, blago rečeno, nije baš najbolje. A za koje je lider Europske stranke zelenih, Nizozemac Bas Eickuhout uspostavio dijagnozu: Europa ne radi stvari s ljudima, već iznad ljudi. Kao odgovor na tu bolest, uvjerljiva talijanska pobjednica, čelnica Konzervativno-desne stranke Braća Italije Giorgie Meloni najavljuje formiranje velike desničarske nacionalističke frakcije zajedno s Le Pen, Viktorom Orbanom i poljskim Pravom i pravdom…

Bit će, dakle, do sredine srpnja to jedno vrlo, vrlo vrelo europsko ljeto. A i poslije…

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

nedjelja.ba / Hrvatsko nebo