Kako je Porfirije prepjevao Karleušu

Pjesma ih je održala…

Pjevajući (istu) Karleušinu pjesmu, u ponešto drugačijoj intonaciji, patrijarh SPC-a vraća nas vaskršnjom poslanicom u vrijeme svoga predšasnika patrijarha Irineja i, dakako, još ranije u doba patrijarha Pavla kada je promoviran mit o tomu kako je srpski narod vječita – i jedina! – žrtva.

Danas je Dan pobjede nad fašizmom, koji je – zanimljivo – praznik u „boljem dijelu BiH“, pa je red da ga i mi tamo gdje je to samo još jedan običan dan, dakle u Federaciji (pa i šire…), dostojno obilježimo; I to tako što ćemo se podsjetiti na 9. svibnja 2018. kada je eresovski vožd izjavio kako ima više hitova od pevaljke iz Beograda koja, veli, na određen način pokušava kvalificirati Republiku Srpsku i uže joj rukovodstvo s Bajom na čelu. Istina, sluh i dobar (…) glas laktaškoga slavuja nedvojbena su i nadaleko znana činjenica.

Jelena – žena koje ima!

Usprkos, međutim, tomu Jelena Karleuša uzvratila mu je biranim riječima, nazivajući ga – jasno i kratko – džukelom. I, ne samo to, bacila mu je, k’o u dobra stara viteška vremena, rukavicu pravo u lice. „’ajde ti u Banjoj Luci napravi miting, a ja paralelno koncert, pa da vidimo koga narod više podržava“, zaprijetila je obračunom na Miletovom domaćem (vrućem) terenu Jelena žena koje (zahvaljujući ponajprije estetskim kirurzima) baš ima.

Bilo je to vrijeme kada se „pevaljka iz Beograda“, neumorna, inače, facebook dama, svrstala uz grupu Pravda za Davida, nazivajući usput Dodikovu policiju kriminalcima i ubojicama. Slijedom čega su je tamošnji ratni veterani, garda Panteri krstili oličenjem nemorala i kiča – srpskom sramotom u, evo, dvije riječi. A onda su joj 2019. pokušali zabraniti koncert u jednom tamošnjem etno selu u blizini (slobodarske) Arkanove Bijeljine. Bez uspjeha, doduše…

Kako bilo, iz današnje perspektive kada se već stanovito vrijeme Karleuša (samo)promovira kako Kosovka djevojka spremna uvijek napojiti ranjena srpskog junaka (a ne zločinca…), ova epizoda srpskog (umalo) bratoubilačkog rata dvoje glasovitih srpskih pjevač(ic)a izgleda kao pusta želja nas koji s, evo, osobitim zanimanjem gledamo kako će – i hoće li?! – susjedu crknuti krava. Naime, nakon što je najavljeno da će na Općoj skupštini Ujedinjenih nacija bit usvojena rezolucija o Srebrenici te Aleksandar Vučić tamo daleko proglasio opću mobilizaciju uoči bitke na East Riveru, Jelena je zaguslala onu staru srpsku o ugroženosti, koncentrirajući se ovoga puta samo na bliže susjedstvo:

“Svakom je Crnogorcu djed Srbin, svakom Hrvatu je djed ubijao Srbe, svakom Bošnjaku djed nije došao ni iz Turske ni iz Saudijske Arabije jer smeta ono IĆ i razumijevanje srpskog jezika, a svakom Albancu s Kosova djed je bio u plemenskoj bandi koja je napadala srpsku vojsku koja se povlačila ka Grčkoj u Prvom svjetskom ratu…”

Karleušin bojler, ipak, neće eksplodirati

Ma, ne bi ni Aleksandar (umalo) Veliki bolje! Pamtimo, međutim, i onu drugu Karleušu, koja je, primjerice, u lipnju 2017. drugu pjesmu pjevala. Nakon što je Ratko Mladić prvostupanjskom presudom (kasnije potvrđenom i definitivnom) osuđen na doživotni zatvor za genocid u Srebrenici i druge zločine u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995., oglasila se na Instagramu. “Presuda jednom ratnom zločincu nije presuda jednom narodu“, pozdravljajući time odluku o doživotnom utamničenju “kalinovačkog Napoleona”. I što se u međuvremenu promijenilo?

Vučićeva je neformalna i novopromovirana žestoka odvjetnica u kolovozu prošle godine – nakon 11 godina! – objavila novi album, a „prijatelj“ njenog novog izdanja je državni Telekom Srbije, što je jedan dio srbijanske javnosti protumačio kao honorar za javnu podršku vladajućoj Srpskoj naprednoj stranci. Zaboravljeno je i oprošteno „pevaljki iz Beograda“ to što je 2016. na jednoj tamošnjoj televiziji priznala kako se plaši da će joj zbog kritika upućenih Vučiću eksplodirati bojler dok se bude kupala.

Počnite brojiti do 8 372

Svih tih godina, koje će evo zamesti vjetar, Karleuša je bila rado viđena u Sarajevu, koje nekako uvijek – nastojeći povratiti davno izgubljenu titulu multi-kulti bastiona – rado atestira poštene Srbe, a, evo, i Srpkinje. Istina, prije pet-šest godina Avaz je objavio uznemiravajući sadržaj: Beogradska je pjevačica bosanske nazvala „brkatim seljankama“, pa je ta ljubav, baš kao svaka velika, umalo tragično okončana. No Karleuša je sve to demantirala i umalo nije – baš kao nekoć jedna druga facebook zvijezda Kolinda Grabar Kitarović – poslije toga proglašena kraljicom Balkana u izboru Majki Srebrenice. A ta se (potencijalna) kruna na njezinoj glavi dodatno učvrstila prije dvije godine.

“11.07.1995. Počnite da brojite do 8 372, uz svaki izgovoreni broj zamislite da je jedan čovjek pao.. 1, 2, 3, … 100, 200, 300,… 1 000, 2 000, 3 000… Koliko treba vremena da se ubije 8 372 ljudi? Malo vremena i mnogo mržnje, bezumlja i zla! Zar je moguće da se to dogodilo? Da, za nauk svima, za nauk novim generacijama, da se ludilo ne ponovi. Srebrenica 11.07.1995”, objavila je 12. srpnja 2022. (ipak) nekrunisana kraljica Balkana.

Mikrofon je vaš!

A, danas, nakon „slučaja genocid“ i prebrojavanja djedova, jasno je kako od te ljubavi više nema ništa. Što je pjevala po Sarajevu – pjevala je. Ali, ništa za to; širom joj se otvara eresovsko tržište, gdje bi – štoviše! – mogla održati koncert sa (sad već…) „nekadašnjom đukelom“, pa da, eto, konačno vidimo tko bolje pjeva.

Protiv čega, sada kada je svesrpsko okupljanje najpotrebnije, ne bi imao ništa ni patrijarh Srpske Pravoslavne Crkve, koji je kada je riječ o rezoluciji o Srebrenici na Karleušinoj crti. Istina, nije se Porfirije, to bi uistinu bilo previše, bavio (baš) rodoslovljem susjeda. Malo je prepjevao pjevačicu, te drugim riječima progovorio – baš na Vaskrs! – o genocidu nad Srbima u XX. stoljeću, ali i u „stoljećima koji su mu prethodili“. Dometnuvši kako istinitost tih stradanja nisu morale potvrđivati nametnute amoralne rezolucije te naglašavajući kako su ih svjedočila sama stradanja, bez, veli, lažnih svjedoka u licu neposrednih potomaka i posrednih sljedbenika izvršitelja stvarnog genocida.

„Snažno podižemo svoj glas i ukazujemo na apsolutnu neistinu i pokušaj nebivalog povijesnog revizionizma, u kojem se nastoji prostom inverzijom srpski narod, žrtvu višestrukih genocida i etničkog čišćenja, proglasiti za počinioca genocida“, poručuje Prvoslav Perić u vaskršnoj poslanici koja je čitana svukud po ex-Jugoslaviji, kao (vrlo) moguće sondiranje terena pred skorašnji Svesrpski sabor – koji se prvotno zvao Vaskršnji, ali je u međuvremenu njegovo održavanje – zbog nastupajućeg boja u New Yorku – prolongirano. No Porfirijeva ga je rečena blagdanska poslanica, u čekanju boljih vremena, dostojno kompenzirala, ali i navijestila motiv njegova sazivanja: Zaštiti srpski narod u Sloveniji i Hrvatskoj te izboriti da Srbi imaju svoj status u Crnoj Gori. Uglavnom, dakle, riječ je o svim onim zemljama s kojima se obračunala, sad već, bivša pevaljka, a aktualna Kosovka djevojka. No Karleuša je (ipak) samo – Karleuša…

Na pravom mjestu

Pjevajući, međutim, njezinu pjesmu u ponešto drugačijoj intonaciji, Porfirije nas vraća u vrijeme svoga predšasnika patrijarha Irineja i, dakako, još ranije u doba patrijarha Pavla kada je SPC promovirao mit o tomu kako je srpski narod vječita – i jedina! – žrtva. Pa, zar nije mitropolit Amfilohije Radović javno govorio da su Radovan Karadžić i Ratko Mladić heroji?! A, evo, sada aktualni patrijarh, ignorirajući presude dvije međunarodne pravne instance, rezoluciju o Srebrenici naziva nametnutom i – amoralnom.

(Veliko)srpski nacionalisti, zapravo, uvijek guslaju istu pjesmu. Udarili su na Hrvatsku kako se ne bi ponovila NDH, a u Srebrenici su brojili do 8 372 kako se ne bi dogodio genocid nad Srbima. Srpski političar Balša Božović nema uopće dvojbe zašto je suglasje države i Crkve u aktualnom slučaju tako stameno: „… Vučić i Perić lažu jer kriju svoju odgovornost za podršku zločinačkoj politici iz 90-ih koja je dovela do etničkog čišćenja i genocida, zato se kriju iza naroda i lažu da netko optužuje Srbe za zločine.“

Slijedom čega onda i jest logično da je Dan pobjede nad fašizmom praznik u Republici Srpskoj. Čudi me samo zašto nema (i) parade u Beogradu.

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

nedjelja.ba / Hrvatsko nebo