Garaplija otvoreno o likvidacijama koje su izvršavale “Ševe”, po naredbama Izetbegovića: Cilj je bio stvoriti islamističku državu

O Edinu Garapliji, bivšem šefu Podcentra za praćenje bošnjačke tajne službe AID, a danas uglednom poslovnom čovjeku i ekspertu za sigurnost, Slobodna Dalmacija iz pera kolega Ante Šuljka i Marijana Sivrića pisala je prije 25 godina. Tada je Garaplija izborio svoju najtežu ratnu bitku, iako je rat već odavno bio završio, i to onu za živu glavu. Prilično skupo ga je koštalo to što je dirnuo u najprljavije tajne duboke države i sve što se događalo u opkoljenom Sarajevu.

Nakon dva i pol desetljeća odlučio je objaviti knjigu intrigantnog naslova “Tajni vilajet”. U kratko vrijeme postala je ultimativno štivo i izvan granica BiH, jer Garaplija bez zadrške piše o mnogim poznatim osobama i događajima. Dobar dio njih i danas je aktivan i imaju priličnu moć. U nastavku prenosimo intervju koji je Garaplija dao Slobodnoj Dalmaciji.

Svi vaši problemi kreću onog trenutka kada ste razotkrili jedinicu za najcrnje poslove i zločine koje su počinili u opkoljenom Sarajevu. Tko je Nedžad Herenda, tko su “Ševe”, tko ih je osnovao i komu su bili podčinjeni u doba rata i što su sve radili?

– “Ševe” su bile tajna jedinica za “posebne” zadatke, formalno ubačena u SDB. Jedan dio te jedinice je imao uobičajene institucionalne zadatke kao što su kurirski i niži operativni poslovi, dok je njezin drugi dio, onaj specijalno obučeni i dodatno prikriveni, odrađivao najprljavije poslove dobivajući naredbe izvaninstitucionalno sa samog vrha.

“Ševe” su službeno formirane u travnju 1992. naredbom tadašnjeg ministra unutarnjih poslova BiH Alije Delimustafića. On je na tu poziciju postavljen kao provjereni suradnik Fikreta Muslimovića, potpukovnika KOS-a, koji se godinu prije po tajnom zadatku iz Beograda vratio u Sarajevo i zaposlio na tržnici CENEX na Stupu u vlasništvu obitelji Delimustafić.

Muslimović je od svog nadređenog, generala Ace Vasiljevića, načelnika KOS-a, dobio zadatak za razbijanje MUP-a, u čijem sastavu su se nalazili SDB i specijalna jedinica MUP-a odred “Bosna”, kao jedine dvije sile organiziranog otpora koje se mogu suprotstaviti nadolazećoj agresiji. Prije samog formiranja “Ševa” zajedničkom odlukom Alije Delimustafića i generala Milutina Kukanjca, zapovjednika JNA za Sarajevsku oblast, formirane su zajedničke grupe sastavljene od operativaca MUP-a i KOS-ovaca. Ove udarne kontraobavještajne grupe (KOG), pod plaštom jačanja međusobnog povjerenja i smirivanja sve uznemirenije javnosti, tajno će raditi na specijalnim subverzivnim i terorističkim zadacima u cilju uništavanja bosanskohercegovačkih branitelja. Formiranje KOG-ova je išlo po istom scenariju koji se godinu dana ranije provodio u Hrvatskoj gdje su u okvirima tajnih operacija “Labrador” i “Opera” postavljane bombe na civilne objekte i groblja, minirani mostovi preko Save, izvršavane tihe likvidacije domoljuba i branitelja, plasirane dezinformacije…

Uloga braće Šošić

Dakle, “Ševe” su formirane po već utvrđenoj matrici KOS-ovaca za provedbu najtajnijih operacija u okviru specijalnog rata za razbijanje najprije Jugoslavije, a zatim i njenih republika u cilju podjele na Veliku Srbiju, Banovinu Hrvatsku i jednu malu oazu u središnjoj Bosni, koja bi kao “vilajet” pripala begovskoj obitelji Izetbegović. U sastav ove grupe za likvidacije unutar “Ševa” su dovedeni rođaci Josip i Dragan Šošić, dvojica niških specijalaca JNA, obučeni za sve vidove subverzivnih djelatnosti, koji su koristili još i identitet Božić, potom brat i sestra Slobodan i Slobodanka Šakotić, jugoslavenski prvaci u streljaštvu, te Nedžad Herenda, kojeg će Ugljen i Dautbašić, visoki rukovoditelji SDB-a bliski političkim strukturama tadašnje vlasti, ubrzo kao “Bošnjaka” postaviti i za nominalnog šefa terorističke grupe “Ševe”, skrivajući ostale istaknute članove specijalizirane za sve vrste likvidacija.

Nedžad Herenda je dobio nadimak “Brko”, zbog svojih gustih brkova koji će biti njegov i Ugljenov zaštitni znak. On je bio predratni kriminalac presuđivan za najteža kaznena djela pokušaja ubojstva, pa je kao podoban “vrbovan” u “Ševe” na početku rata od strane Ugljena.

Ubrzo je “zaradio” i status njegova najpouzdanijeg suradnika, nakon što je bespogovorno obavio likvidaciju ratnih zarobljenika u Velikom parku ispred Doma policije.

Ovaj zločin početkom rata u Bosni nije slučajno urađen na ovome mjestu i u to vrijeme, već je ciljano izvršen radi kompromitacije specijalne jedinice “Bosna”, što je bio i primarni cilj KOS-a.

Vi ste jednog dana dobili zadatak od vaših nadređenih, konkretno Kemala Ademovića, da obradite upravo Herendu, čovjeka koji se sumnjiči za zločine u Velikom parku i ubojstvo osam zarobljenika, ali su stvari krenule u krivom smjeru. Što se zbilo?

– Mi smo u operativnoj akciji “Orao” po nalogu svoga pretpostavljenog, direktora AID-a Kemala Ademovića, sredinom 1996. godine uhitili Nedžada Herendu “Brku” kao osobu osumnjičenu za najteže ratne zločine i niz drugih kriminalnih djela.

Na tajnoj lokaciji on nam je potvrdio sva saznanja od ranije i još neke nevjerojatne zločine nad civilima, zarobljenicima, ali i najvišim političkim, vojnim i policijskim autoritetima koji su tada zasmetali najvišem bošnjačkom rukovodstvu. “Brko” nam je potvrdio da je on kao pripadnik “Ševa” dobivao naloge preko svojih šefova, Dautbašića, Mujezinovića i Ugljena, koji su opet preko svojih šefova, kosovca Muslimovića i ministra Alispahića, komunicirali s najvišim vrhom bošnjačke vlasti, Alijom Izetbegovićem, njegovim sinom Bakirom i njihovim prvim rođakom Bakirom Sadovićem. Nakon danog iskaza, Herenda je pokušao iskoristiti neopreznost operativca koji ga je čuvao te je u pokušaju bijega ranjen u nogu i udaren oružjem po glavi. Operativci su mu podvezali ranu na nozi i hitno ga odvezli prema bolnici kako bi mu se ukazala pomoć.

Međutim, na pola puta, zahvaljujući Herendinoj glumi, pomislili su da je podlegao i ostavili su ga, nakon čega ga je u roku od par minuta “pronašla” patrola vojnih i policijskih sigurnjaka te prevezla u bolnicu, gdje je utvrđeno da ima lakše tjelesne ozlijede.

“Brku” su odmah pripadnici “Ševa” preuzeli i čuvali do dolaska njegova prvog nadređenog Nedžada Ugljena i KOS-ovca Envera Mujezinovića, s kojima je proveo nekoliko sati pripreme i snimanja lažnog iskaza da je otet od strane nepoznatih počinitelja iz koristoljublja, te da je pod “iranskim metodama mučenja” morao priznati “nepostojeće” zločine.

Nakon takvog fabriciranja dokaza, ubrzo operativci službe privode mene i još dvojicu mojih kolega kao otmičare iz koristoljublja, koji su Herendu Nedžada “Brku” oteli zbog srebrnog lančića, “Zippo” upaljača i 500 tadašnjih njemačkih maraka.

Zatvoren po nalogu Alije Izetbegovića

Herenda je priznao zločine i do dana današnjeg ostao na slobodi, ali ste vi završili u zatvoru u Zenici, i to više od pet godina, svi su od vas digli ruke. Postali ste zapravo neugodan svjedok i preživjeli pokušaj ubojstva. Sve se odigralo nakon što vas je Alija Izetbegović javno nazvao izdajnikom.

– Tako je. Mene i par kolega korumpirani tužitelji i suci, po nalogu direktno Izetbegovića i uz konstrukcije Dautbašića i Ademovića, najprije su zatvorili pod najgorim mogućim uvjetima i bez kontakata s vanjskim svijetom, te nam naredili da se branimo šutnjom i štitimo “državnu tajnu”. Odredili su nam “đavoljeg odvjetnika” Fahriju Karkina, kojeg su imali vrbovanog zbog ratnog kriminala i zločina protiv čovječnosti u opkoljenom Sarajevu.

Tada su nas kroz režimske medije proglasili “izdajnicima” i “iranskim teroristima”, da bi nas ubrzo osudili u montiranom postupku na 25 godina teške robije u KPD Zenica.

Ja sam presuđen na 13, dok su dvojica kolega dobili po sedam i pet godina. Međutim, to Izetbegovićevim paraobavještajcima nije bilo dovoljno, već me je trebalo ušutkati u zatvoru, gdje sam preživio tri pokušaja ubojstva zahvaljujući Božjem proviđenju, ali i svojoj sposobnosti. Najprije sam preživio pokušaj ubojstva u istražnom zatvoru u Sarajevu, kada su vrbovali jednog nesretnog mladića Bošnjaka kojeg su zarobili u srpskoj vojsci. On nije imao snage to uraditi i umjesto da me na spavanju izbode nožem koji su mu doturili, on mi je sve priznao, nakon čega su ga odveli u drugu ćeliju gdje su ga sutradan pronašli obješenog.

Sljedeći pokušaj ubojstva se zbio u zeničkom zatvoru kada sam već odlučio javno progovoriti i svjedočiti o paraobavještajnoj mreži i njihovim političkim sponzorima, što su prenijeli svi mediji u Bosni i regiji.

Izetbegović i njihovi podanici

Prethodno me je Alija Izetbegović u svom javnom obraćanju u centralnom TV dnevniku označio kao izdajnika jer sam odlučio javno progovoriti o svim saznanjima kako bi javnost saznala istinu prije nego me zauvijek ušutkaju. Taj drugi pokušaj moga ubojstva je osmišljen po paraobavještajnom scenariju “izazivanja zatvorske tuče” u kojoj bi me drugi zatvorenik izbo nožem na smrt. Uspio sam i ovo preživjeti zahvaljujući svojoj sposobnosti, ali i odredbi da ljudi snuju, a Bog određuje.

Posljednji zatvorski pokušaj se dogodio kada je Dom za ljudska prava u Bosni i Hercegovini naložio obnovu kompletnog postupka i dozvolu da ja javno iznesem svoju obranu, te kada su se o čitavom slučaju zainteresirali istražitelji Haškog tribunala. Mene su tada pokušali otrovati, a zatim i dokrajčiti u zeničkoj bolnici, gdje su me planirali uspavati i pod trostrukom dozom anestezije dati mi penicilinsku terapiju skrivajući da sam još od djetinjstva alergičan na penicilin.

Računali su da se zbog penicilinske reakcije neću više ni probuditi iz anestezije. Ipak, zahvaljujući opet Božjem proviđenju i hrabrosti jednog liječnika i jednog medicinskog tehničara, ostao sam u životu da svjedočim o njihovim nedjelima.

Je li Herenda vodio izravno do Alije Izetbegovića i tadašnjeg najvišeg bošnjačkog vrha? Haag se zanimao za te zločine, ali sve je zataškano.

– Tužitelji i istražitelji Haškog tribunala su formirali dosje “Ševe” s namjerom da optuže Aliju Izetbegovića i njegove najbliže suradnike te su u tu svrhu dodijelili politički azil Herendi Nedžadu “Brki” koji im je potvrdio sva naša ranija saznanja i iskaz koji je i nama dao prije nego što će nas uhititi. Međutim, nakon iznenadne smrti Alije Izetbegovića, taj je postupak zaustavljen, Herendi oduzet azil, a predmet prebačen kao dosje “A” našem pravosuđu, koje je ubrzo otvorilo postupak i raspisalo crvenu potjernicu za Herendom.

Tada se u čitav postupak umiješao najviši politički, pravosudni i sigurnosni vrh na čelu s Bakirom Izetbegovićem i Kemalom Ademovićem, koji se vjerojatno osjećaju i najugroženijim u slučaju “Brkina” svjedočenja.

Državni sud i državna obavještajna agencija kojima su u tom trenutku rukovodili paraobavještajni tajni agenti, predsjednik suda Ranko Debevec i direktor tajne službe Osman Mehmedagić “Osmica”, preko svog časnika za vezu s Haškim tribunalom i nizozemskim pravosuđem, paraobavještajca Amira Ahmića, poturaju lažni dokument da je Herendi ugrožen život ako se isporuči našem pravosuđu, čime su trenutačno blokirali njegovo izručenju.

Moja saznanja govore da nizozemsko pravosuđe preispituje svoju raniju odluku i razmatra Herendino izručenje, kako bi svjedočio o zločinima “Ševa” i svojim nalogodavcima.

Vi prst krivnje upirete u čitav niz bivših dužnosnika KOS-a, koji su obrani grada i BiH mjesecima nakon početka rata počeli mutiti vodu. Tko su oni i zašto su bili potrebni Izetbegoviću?

– Prije svih to je KOS-ovac Fikret Muslimović, čije kodno ime se još uvijek nalazi u specijalnom telefonu njegova šefa generala KOS-a Ace Vasiljevića, te Enver Mujezinović pod kodnim imenom “Josip”, koji su zauzimali i najviše vojno-policijske i savjetničke sigurnosne funkcije u ratnom i poratnom vremenu pri kabinetu Izetbegovića i u njegovoj stranci SDA, te su s tih pozicija mogli izravno utjecati na odluke tadašnjeg bošnjačkog rukovodstva, ali i ratnog Predsjedništva BiH.

Ovaj prvi ešalon izdajnika je potpomognut drugim u kome su bili Sead Rekić “Otrov”, koji je pred istražnim organima priznao da je po zadatku KOS-a radio na razbijanju specijalne jedinice “Bosna”, te Jusuf Jašarević “Juka” kojeg je Muslimović postavio u ratni generalštab na svoje prethodno mjesto načelnik vojne sigurnosti da bi se on sam mogao povući na novootvorenu poziciju načelnika za moral, odakle je nastavio rukovoditi islamizacijom bosanskohercegovačke vojske i policije, te dovođenjem, organiziranjem i terorističkim akcijama islamističkih grupa po srednjoj Bosni i Hercegovini.

Cilj je bio islamistička država

Uz ovu vojnu garnituru, tu su bili i njihovi provjereni suradnici u policiji, prvi ministar unutarnjih poslova Alija Delimustafić, zatim njegovi nasljednici Jusuf Pušina i Bakir Alispahić koji su se povukli nakon rata, te njihov nasljednik, a i dan danas najistaknutiji operativac, Kemal Ademović, koji je samo jednom proklizao iz paraobavještajnog sustava, i to kada je meni i kolegama naredio privođenje Herende u želji da se obračuna s Alispahićem i tako stekne naklonost političkog vrha. Međutim nisu računali da će Herenda progovoriti o svim zločinima koje je taj isti vrh naređivao, zbog čega su morali prikriti zločine “Ševa”, a mene i ostale kolege koji smo sproveli operativnu akciju “Orao” proglasiti najjeftinijim rješenjem!

Ovoj garnituri KOS-ovaca i paraobavještajaca treba dodati i njihove suradnike u pravosuđu, medijima, akademskoj, ali i islamskoj zajednici, koji su za račun ovih paraobavještajaca proglašavali izdajnicima sve koji su se drznuli suprotstaviti njihovom cilju stvaranja islamističke države u srcu Europe. Proglašavanjem nekoga “bošnjačkim izdajnikom” je bila podloga za njegovo uklanjanje od strane ubojica iz “Ševa”.

Za vas se može reći da ste dobro i prošli, jer su neki drugi koji su ukazali na zločine i pronevjere novca koji je dolazio iz inozemstva ostali bez glave. Seferu Haliloviću ubijena je supruga dok je pila kavu na balkonu svog stana s bratom, recimo. Šta je “srpski snajper”, koji nije srpski, kojeg spominjete u knjizi?

– Mnogi su u tim ratnim i poratnim vremenima proglašavani izdajnicima, ćafirima (nevjernicima) i din dušmanima (neprijateljima), nakon čega su na različite načine uklanjani iz javnog i političkog života. Netko brutalno postavljenim bombama, netko djelovanjem “četničkih snajpera”, a netko naprasnom smrću izazvanom injekcijama cijankalija, nakon čega bi suradnici “Ševa” u zdravstvu proglašavali srčane udare.

Herenda nam je posvjedočio da su od podmetnute eksplozivne naprave stradali supruga i šurjak prvog zapovjednika Armije BiH, generala Sefera Halilovića, koji se samo čudom spasio jer je malo zakasnio pri povratku svojoj kući, a ubojice iz “Ševa” su ga zamijenile sa ženinim bratom s kojim je u tom trenutku izišla na terasu, nakon čega su aktivirali bombu.

Halilović je postao “izdajnik” kada je zatražio da se utvrdi gdje je novac od pomoći koja se po čitavom svijetu skupljala za obranu Bosne i Hercegovine, a kojom je izvaninsititucionalno raspolagao Izetbegović uz par svojih najodanijih suradnika.

Tom atentatu na Halilovića je prethodilo tajno praćenje i prisluškivanje koje je vodio Enver Mujezinović, kako bi se utvrdila točna ruta i navike kretanja mete.

Po sličnom scenariju je stradao i Jozo Leutar, pomoćnik ministra unutarnjih poslova Federacije BiH, nad kojim je izvršen atentat podmetanjem auto-bombe, i to nakon što je utvrdio financijske tokove ratnih donacija od kojih je jedan dio poslije išao i u financiranje međunarodnog terorizma.

Ispraćaj Joze Leutara

Po nešto drugačijem scenariju likvidiran je pomoćnik direktora AID-a Nedžad Ugljen, prvi po nalogodavnoj liniji “Ševa”, koji je danima prije toga upozoravao “da će ga likvidirati Kemal Ademović” koji je naredio njegovo praćenje i diskreditaciju, a što se ubrzo i dogodilo pod nerazjašnjenim okolnostima.

Iza Ugljena je likvidiran po istom scenariju i Ramiz Delalić “Ćelo”, ratni zapovjednik i suradnik Alije Delimustafića i Fahrije Karkina, nakon što je javno pred Tužiteljstvom i u medijima iznio svjedočenja da su ga Bakir Izetbegović i Kemal Ademović nagovarali da likvidira Ugljena “jer ih je prodao Haaškom tribunalu”.

Mnogo je nerazjašnjenih ratnih i poratnih likvidacija i atentata na najviše političke dužnosnike, potpredsjednike vlade BiH, ministre vanjskih poslova i namjenske industrije, ratne zapovjednike koji su svojom hrabrošću bili primjer herojske obrane Bosne i Hercegovine s nekoliko puta jačim neprijateljskim snagama s istoka, ali i sa zapada, te koji se nisu uklapali u ranije postignuti trojni secesionistički dogovor za podjelu Bosne i Hercegovine, koji je i dandanas prijetnja njenoj stabilnosti i miru čitave regije.

“Kako sam izvukao živu glavu”

Za vas nije slučajno da su sarajevski gospodari rata, Juka Prazina i dvojica Ćela, završili kako su završili?

– Interesantno je da su Juka Prazina, Ismet Bajramović “Ćelo 1” i Ramiz Delalić “Ćelo 2”, bili predratni utjerivači dugova zaposleni u firmi “CENEX” u vlasništvu tadašnjeg ministra unutarnjih poslova i suradnika KOS-a Alije Delimustafića, a kojeg su osobno ustoličili Alija i Bakir Izetbegović. U toj istoj tvrtki na Stupskoj tržnici je u praskozorje rata u Bosni, uveliko kada je taj isti rat bjesnio u Hrvatskoj, pod maskom umirovljenog trgovca, radio Fikret Muslimović “Fićo”, dok se u šleperima s dokumentacijom povrća i banana razvozilo oružje JNA i naoružavale paravojne formacije.

U ovakvim brutalnim i zločinačkim scenarijima nema ništa slučajno pa najmanje i ovakvi podaci. Iako su Juka”, “Ćelo 1” i “Ćelo 2” ubijeni kada su zaprijetili da će progovoriti o svojim (ne)djelima i nalogodavcima, tu su još živi Delimustafići, Izetbegovići, Muslimovići…

Kako ste vi izvukli živu glavu?

– Na ovo pitanje je moj odgovor “Božjom odredbom” i samim čudom da mogu svjedočiti o istini koja će pridonijeti pomirenju i suživotu, kada konačno progledamo očima i postanemo svjesni da su lažne patriote na svim stranama koje su nas desetljećima zavađali zapravo izdajnici svojih naroda i da su se oni bogatili dok smo mi uništavani i pljačkani.

Je li Bakir Izetbegović preuzeo od oca tu “duboku bošnjačku državu”, njezine tajne i mehanizme? Često ga spominjete u kontekstu “otac i sin”, kao i da je imao povijest obavještajnog rada prije rata.

– Nema sumnje da je Bakir Izetbegović i tijekom rata i poslije nakon njegova završetka, a i dan danas jedan od najmoćnijih samoproglašenih bošnjačkih vođa koji potpomognut paraobavještajnom mrežom KOS-ovaca i sa samo 15-20 posto bošnjačkih glasova odlučuje o životu i smrti svih koji se pod trojnom etno-nacionalnom dogovoru nalaze pod njegovom vlašću. Jedini je Bakir Izetbegović uživao najviše povjerenje svoga oca Alije, a on svoga prijatelja Dobrice Ćosića, “oca srpske nacije”. Baš kao što i dan danas KOS-ovac Muslimović služi jedino svom pravom šefu, generalu Aci Vasiljeviću.

Jeste li očekivali da će Izetbegović junior završiti na ovaj način, odnosno preko suprugine diplome biti prilično kompromitiran?

– Izetbegovići i njihovi podanici su dio jedne daleko šire paraobavještajne kombinacije i morali su biti svjesni da će ih jednog dana kompromitirati njihovi prvi suradnici, te da će postati suvišni u nastavku nekih daljnjih masonskih kombinacija kojima su nacionalisti samo potrošni materijal za ostvarenje prikrivenih ciljeva i globalnih interesa.

I njihov kraj će biti onakav kako su ranije završavali i oni preko Drine i Save. Ili pod zemljom od iznenadne “zadesne” smrti ili u zatvoru pod ozbiljnim optužbama za korupciju i ratne zločine. Njihova bahatost da bez diploma i stručnih kvaliteta odlučuju o sudbinama naroda je ustvari samo potvrda da su iza leđa sve vrijeme imali moćnu KOS-ovu mašineriju koja im je krčila put ka uspjehu, ali i sunovrat u provaliju.

Gospodari “Tajnih vilajeta”

Bojite li se za svoj život kada ovako javno govorite i pišete? Osjećate li se sigurno?

– Svatko tko kaže da je siguran u današnjem društvu, ili je budala ili nije svjestan gdje se nalazi. “Meni je Bog dao centimetar visočije od prosjeka i osudio me na ispaštanje”, kako je to rekao Meša Selimović u svom romanu “Derviš i smrt”.

Sve ono što sam preživio doprinijelo je da doktoriram na upravljanju rizicima kako bih svoje znanje prenosio otvoreno i bez straha. Strahom vladaju gospodari “tajnih vilajeta”. Međutim, njima se mora jasno i glasno, otvoreno i preko medija, ali i preko pravosudnih institucija, reći da postoje još uvijek oni koji se ne boje izdajnika.

Ima li šanse da Herenda uskoro bude izručen i da se istražni organi i pravosuđe pozabave repovima rata i stave točku i na vašu priču?

– Pravda je ponekad spora, ali na kraju mora pobijediti. Zahvaljujući hrabrom istraživačkom novinarstvu i interesu javnosti u čitavoj regiji, a posebno novinarima i čitateljima Slobodne Dalmacije, koji su i nakon 25 godina i dalje zainteresirani za ovu temu, istina je izišla na vidjelo. Bliži se skori rasplet paraobavještajnog scenarija s kojim će se konačno staviti točka na politička ubojstva, “Ševe” i njihove nalogodavce.

Dotičete se u knjizi i nekih neratnih događanja, poput pogibije Džemala Bijedića i čovjeka koji je obavio očevid pada njegova zrakoplova, ali i friškog slučaja Memić, gdje ste kao i mnogi drugi skloni mišljenju da je sve zataškano oko smrti mladića koji je samo izišao prošetati sa svojom djevojkom.

– Komparacijom tih presudnih događaja iz naše ne tako davne prošlosti s ratnim i poratnim zbivanjima u svojoj knjizi “Tajni vilajet” želim čitateljima približiti kako se ništa nije događalo slučajno, već naprotiv da je to jedan dio globalnih zavjera u cilju razbijanja nekada moćne zajedničke jugoslavenske države, čija je industrija, a posebno namjenska obrambena proizvodnja prijetila globalnim interesima svjetskih moćnika.

Oni su nahuškali domaća tajna nacionalistička bratstva na svim stranama, koja su iskoristili za uništavanje naše nekadašnje lijepe zajedničke domovine. Nisam jugonostalgičar, ali sam pobornik mirnih interesnih dogovora bez petljanja nacionalnog u državotvorno. Nažalost, mi ovakvi nismo nikad odgovarali svjetskim moćnicima i njihovim prikrivenim interesima. S nama i našim politikama ostaju ekonomski rezultati, prosperitet i naša djeca da nas nasljeđuju.

Tim mračnim svjetskim i domaćim vilajetima treba naš nazadak i siromaštvo, koje čuvaju s etno-nacionalizmom i svađalačkim politikama. O tome najbolje govori moja priča u fikciji o atentatu na Džemala Bijedića, tadašnjeg jugoslavenskog premijera, što je otvorilo put jačanju etno-nacionalizama, koji traju i dandanas.

U toj fikciji imate i nekoliko nevjerojatnih dokumentiranih činjenica, od kojih je najvažnija ona koja govori da je među prvima na mjestu pada aviona Džemala Bijedića bio tadašnji kapetan KOS-a Jovica Stanišić, koji će kasnije postati načelnik SDB-a Srbije i najbliži suradnik “balkanskog krvnika” Slobodana Miloševića. U okviru SDB-a Srbije je nastala i specijalna jedinica “Crvene beretke”, koja je bila angažirana na ratištima u Hrvatskoj i Bosni.

Nakon ratnih operacija specijalci “Crvenih beretki” su likvidirali Miloševićeva kuma Ivana Stambolića, predratnog predsjednika Srbije koji je politički zaprijetio svome kumu Miloševiću, a potom i Zorana Đinđića, poslijeratnog premijera Srbije koji je izručio Slobodana Miloševića Haškom tribunalu.

Nažalost, uklanjanje bosanskohercegovačkih lidera predvođenih Džemalom Bijedićem, otvorilo je put nacionalistima i scenaristima krvavih bratoubilačkih ratova nakon kojih je ostalo totalitarno društveno uređenje u kojem vladaju nasljednici nacionalističkih vođa, kriminal i mafija, od kojih svakodnevno ginu naša djeca.

hms.ba / Hrvatsko nebo