Drugarica Pupovac, “Oluja” i Milijan Brkić

Doslovno neformalna “Pupovka”, Slavica Lukić, jedna je od vrsnijih novinara Yutarnjeg lista, posebno specijalizirana za “hrvatske zločine nad Srbima” tijekom Domovinskog rata, napose Oluje, a u posljednjih je nekoliko godina stekla i zavidnu razinu stručnosti glede još jedne teme – diplomskog rada Milijana Brkića.

Na prvi pogled, između Brkića i Oluje ne postoji poveznica, osim što je Vaso dionik iste, no daljnja raščlamba ukazuje i pokazuje dublju vezu, ali i plaćeničku narav Lukićinog “novinarstva”.

Većina ljudi jesu mediokriteti, a životi su im poput onih isklišejiziranih u popularnim romanima i filmovima – tako se Slavica Lukić opredijelila za istraživanje stradalog srpstva jer je i sama na neki način “stradala”. Naime, “lepša polovica Milorada Pupovca” rođena je u Gračacu, i taj je hrvatski grad 45 godina u komunizmu bio “vekovni srpski grad”, pa kad je Specijalna policija u Oluji iz četiri pravca s Velebita, napala, oslobodila i pregazila Gračac za 4 i pol sata, Lukić je doživjela „oskvrnuće“ rodne grude.

Dakle, Gračac je 4 i pol desetljeća bio srpski, a pao je za 4 i pol sata pod vodstvom Milijana Brkića – toliko o srpskoj „nepobedivosti“. Lukić se godinama trudila i pokušavala dokazati kako je hrvatska javnost imala posve pogrješnu sliku o zbivanjima u haaškoj sudnici, i svojim napisima u Jutarnjem listu „upozoravala“ da se general Gotovina nije našao u Haagu zbog t.zv. topničkih dnevnika, već “smaknutih civila, opljačkanih i popaljenih sela tijekom „Oluje“”. Zagovaranje zločinačkog karaktera operacije Oluja bio je njezin životni moto i poziv, pogotovo nakon vlastitog „pogroma“, Mirjane Rakić i drugih Srba s HRT-a 1992. godine.

Milijan Brkić joj je postao posebno zanimljiv kad je preuzeo dužnost glavnog tajnika HDZ-a, te je Lukićka uskoro postala specijaliziranija za policijski posao od bilo koga na Policijskoj akademiji. Ne moramo ni navoditi kakvi su napadi uslijedili nakon što je Milijan Brkić otvoreno poručio da nacionalne manjine ne će slagati Plenkovićevu vladu.

Slavica Lukić je prva hrvatska novinarka koju je Općinski sud u Zagrebu krajem ožujka 2014. proglasio krivom zbog kaznenog djela sramoćenja te je tako u Hrvatskoj donesena prva nepravomoćna presuda za javno sramoćenje. To je ujedno sramotno za Republiku Hrvatsku, jer, kako reče njezin sad već bivši kolega Denis Kuljiš, posao novinara se sastoji i u tome da u 50% slučajeva brani napisano – na sudu.

Kad uzmemo u obzir da je presuda donesena 2014. godine, u doba najcrvenije srpsko-komunističke vladavine Zorana Milanovića, znači da ni pristrani sud nije bio u stanju „egzhonorirati“ Lukićkinu napisaniju i laži.

Međutim, u zaštitu se Slavice Lukić digli se svi “borci za ljudska prava”: Vesna Alaburić, Zdenko Duka, Milorad Pupovac, Drago Hedl, Saša Leković, Vesna Teršelić, Zoran Pusić… Nije da treba brojati krvna zrnca, ali se nekako se ne može ne primijetiti. Kako to već biva u vladavinama prava, presuda je pod pritiskom preinačena na drugostupanjskom sudu. Protiv Lukić-Pupovac će sad pokrenuti postupak (ili je već pokrenut) redatelj Antun Vrdoljak zbog laži o ugovora s HRT-om, a Vrdoljak je, podsjetimo, režirao „Dugu mračnu noć“…

Posljednji napis o Milijanu Brkiću (mrežno izdanje Jutarnjeg, 07. kolovoza) ima za cilj insinuirati „mutne“ radnje glede ponovnog pisanja diplomskog: „Brkić i njegov mentor Orlović istih su godina. Zanimljivo je, međutim, dok Orlović vodi i nadzire Brkića u pripremi diplomskog rada, Brkić nadzire svog mentora Orlovića kao saborski zastupnik. Brkić je član saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost kojem je zadaća nadzirati zakonitost rada policije, čiji je drugi čovjek u ovom trenutku Orlović.“

Bez imalo je srama Slavica Lukić napisala 29. kolovoza 2016. kako je Milijan Brkić prepisao 70% rada, te da je Akademija utvrdila kako je to lakši oblik nepravilnosti. Sada ponovo pokušava reciklirati svoju lažnu tezu od prije godinu dana. Obrazloženje kako „ne mogu dostaviti integralni tekst odluke jer bi se time izložili opasnosti utjecaja na konačnost privremene mjere i sudske postupke koji su u tijeku”, je potpuna manipulacija, a pouzdano se zna kako je Slavica Lukić imala uvid i u tekst odluke. A što je u njemu točno pisalo, nikada nije htjela otkriti, jer nalaz nije išao u prilog njenoj tezi o 70% prepisanog rada. Taj postotak je bio znatno manji i zato je donesena odluka o uvjetnom oduzimanju diplome, a ne trajnom.

Iako je Lukić diplomirala 1987. na Fakultetu za defektologiju (danas: Edukacijsko rehabilitacijski fakultet) na Odsijeku za socijalnu pedagogiju, Sveučilišta u Zagrebu, očito nije savladala temelje sociologije, a pogotovo pojam socijalne uloge, jer, bilo kao saborski zastupnik ili član saborskog odbora u tom smislu nadređen svim građanima budući sukreira zakone koji se odnose na sve…

Protiv HDZ-ova je zastupnika Franje Lucića podignuta optužnica jer je navodno pokušao podmititi novinara Dragu Hedla. DORH/USKOK bi trebao znati da se kazneno djelo može počiniti i – nečinjenjem ili sprječavanjem činjenja. Tko zna koliko je samo Slavica Lukić spriječila objava članaka u Jutarnjem ili drugom mediju koji se tiču njezina neformalnog supruga; što tako revno i nepokolebljivo ne piše o kriminalu vezanom uz Tesla banku ili o ulozi Milorada Pupovca u stvaranju nereda na Filozofskom fakultetu u Zagrebu?

Ne čudi li kako Slavica Lukić nikada nije napisala ni jedne rečenice o nepotizmu i uhljebljivanju na Filozofskom fakultetu u Rijeci, gdje Pupovac senior mimo svih propisa zapošljava svoga sina iz prvoga braka, „sveznajućeg“ Ozrena Pupovca juniora, koji bi trebao biti šef katedre za hrvatsku dijasporu na Filozofskom fakultetu? Nju više zanima sudbina kaznenih prijava zbog „Za dom spremni!“ na Thompsonovim koncertima.

Zanimljivo je kako nikada nije podržala ideju Gotovinina odvjetnika Luke Mišetića da se cijeli sudski postupak iz Haaga javno prenosi na nekoj od domaćih TV kuća i da se pokrene internetska stranica, a nakon što je po tom pitanju Mišetić 2010.godine ušao u otvoreni sukob i prozvao Milorada Pupovca. Luka Mišetić je tada predložio Miloradu Pupovcu, nakon napada Slavice Lukić, da bi projekt bio od još većeg značaja kada bi ga zajednički financiralo Srpsko narodno Vijeće i Zaklada za istinu o domovinskom ratu, a na takav prijedlog Slavica Lukić i Milorad Pupovac nikada se nisu javno očitovali.

U slučaj plagirane diplome samo su izravno upleteni i sljedeći ljudi: „Zoran Milanović, Ranko Ostojić, Željko Jovanović, Ružica Beljo Lučić, Vlado Dominić, Želimir Radmilović, Joško Vukosav, Mario Bertina, Sanja Čanković, Vlaho Orepić…“, a o neizravno upletenima da ne govorimo.

Dragi Hedlu je (navodno) nuđeno mito da ne piše, dok se Lukić ne nudi ništa – ona ne piše jer joj tako odgovara. Ima i dobroga u cijeloj ovoj priči; Slavica Lukić barem ne radi u struci (socijalni pedagog); teško je i zamisliti u što bi stasala sva ta, ionako problematična djeca…

L. C./HRsvijet.net/http://www.hrsvijet.net / Hrvatsko nebo