Odgojne metode

Nedavno me novinarka Slobodne Dalmacije Marijana Cvrtilo upitala za komentar kako tumačim činjenicu da je u Australiji i Velikoj Britaniji dopušteno roditeljima i nastavnicima tjelesno kažnjavanje djece, a sada Amerikanci u najmanje 15 država prakticiraju istu “odgojnu” metodu. Odgovorio sam joj da su Amerikanci prvi priznali pretjerivanje sa svojim pedocentričnom doktrinom i popustljivim odgojem, a njihova „fast food“ obitelj dovela do ekspanzije razmažene generacije i/ili “malih tirana” (Prekop). To im sada postaje problem. Kako su išli u jednu, sada pozornost javnosti zaokupljaju drugom krajnosti. Kada roditelji daju “djeci da rade što hoće, kad djeca ne vode računa o onome što im oni govore, kad učitelji strahuju od svojih učenika i zbog toga im podilaze, kad mladi ne priznaju nikakav autoritet, onda …je to početak nasilništva” (Platon).

Aric Sigman u knjizi Razmažena generacija opominje da discipliniranje djece “nije izraz neljubavi nego odgoja i ljubavi, a uloga je roditelja naučiti dijete poštivati autoritet”. Sigman zaključuje: “Ukidajući ograničenja i odustajući od autoriteta, čini se da smo pogriješili u odgoju naše djece, oduzevši im time osnovne oblike pružanja potpore.”

Nekada je tjelesno kažnjavanje i kod nas bila često prakticirano, no danas naši zakoni za osnovne i srednje škole izrijekom zabranjuju tjelesno kažnjavanje djece. Međutim, nekažnjavanje neprimjerenog ponašanja izaziva nove neželjene efekte. Među nedopustive postupke prema djetetu pripadaju: gušenje samopouzdanja, plašenje, tjelesno kažnjavanje, ponižavanje, vrijeđanje, maltretiranje, ignoriranje, omalovažavanje i, suprotno tome, povlađivanje ili nekritično poticanje svih djetetovih postupaka. “Nema veće radosti ni veće nagrade nego kad u nečijem životu izazovete bitnu promjenu.” (Majda Rijavec i Dubravka Miljković u knjizi “Pozitivna disciplina u razredu”)

U kvalitetnoj školi, po Glasseru nema prijetnji i kazni. Svakom djetetu, prema istome, treba dopustiti izbor, ali se ne smije dogoditi da dijete kontrolira roditelje, jer se tada događa opasna zamjena autoriteta. Dijete ne treba nikada isključiti iz procesa suodlučivanja, primjerice, treba poslušati njegov prijedlog, ali ne i pokoravati svim njegovim željama. Perzijska poslovica kaže: “U stadu bez nadzora, vuk je gospodar”.

Poučna iskustva

I danas mi prilaze neki prosvjetni djelatnici koji se s nostalgijom prisjećaju kako se nekad u školama neposlušnike moglo umiriti šibom. U mnogim sam se školama, u razgovoru s nastavnicima uvjerio da imaju problema s nekoliko učenika koje su opisali kao “tempirane bombe”. Nastavnici su se žalili da moraju svakodnevno praviti bilješke o njihovu ponašanju. Ravnateljica jedne škole rezignirano (mi) je rekla: “Iako smo se angažirali oko tih učenika, mi smo njihovi taoci. Zakon nas obvezuje da im u svakoj situaciji idemo na ruku.” Podsjećam da je Vijeće Europe je 2006. godine pozvalo zemlje članice da ujednače zakonske standarde kako bi zabranili bilo kakav oblik tjelesnog kažnjavanja djece. Neki od nastavnika gotovo s nostalgijom sada gledaju na stare “odgojne metode” povlačenja za uši ili kosu, udaranjem “redalicom” po prstima, stajanje u kutu… No, treba sagledati i drugog aktera u školama…

Ovdje ističem znakovito pitanje jedne učenice: “Ja znam da nisam uvijek u pravu, ali zašto to i profesori ne znaju?!” Djeca sve teže podnose raskole između standarda koji vladaju u obiteljima i onih koji u školama, na ulici… Ako su se djeca uspješno identificirala s obiteljskim normama, to nije jamstvo da će se to isto dogoditi i sa školskim. Sve više učenika pruža otpor nastavnim sadržajima koji se provode klasičnim metodama. Energija se troši na otpor, a ne na usvajanje nastavnog sadržaja. To je logično jer svatko, pa i djeca, stvara otpor prema onome što ne želi ili ne može usvojiti. Druga učenica je uputila znakovito pitanje: “Zašto mi stalno moramo slušati što odrasli nama govore, a nas nitko ne pita niti nas sluša?” Mladi (mi) kažu: “Ako pričamo o vama starijima kao problemu, mi postajemo problem”.

Kvalitetan nastavni program daje veću težinu vrednotama kojima učenici moraju ovladati nego činjenicama koje moraju znati. “Jedna od stvari koja je djeci odmah očita u svezi s odraslima jest da su zaboravili kako je to biti dijete” (Randall Jarrell). I onda se čudimo da djeca percipiraju učionicu kao “mučionicu”. Ovdje nanovo citiram jednu upozoravajuću misao učenika: “Odnos učenika i nastavnika trebao bi biti kao između osoba od povjerenja, koje se razumiju i poštuju, a ne između krivca i sudca”. Djeca koja su pod stalnim pritiskom nerijetko imaju nizak stupanj samopouzdanja. “Zle učitelje/nastavnike uživaju kažnjavajući učenike. Andreolli naziva školskim “policajacima” .

Članovi obitelji gube nekadašnje intenzivne kontakte u obitelji i izvan nje, mladi gube snagu kućnog odgoja. Današnja djeca postaju gospodari u kući. Sve manje poštuju nastavnike i roditelje. Ona poručuju: “Naši osjećaji i postupci lišeni su osjećaja naših roditelja ili nastavnika”. U tome vidim veliku odgovornost škole. “Njihova su očekivanja velika, ali se ne znaju orijentirati, slobodni su, ali nesamostalni – velik broj mladih ljudi nema nikakav odnos prema zajedništvu, otuđeni su i neprijateljski raspoloženi, što graniči s barbarstvom” (H. Henting u knjizi Humana škola).

Poticajni i primjeri kontra batine

Samo u Teksasu su tri škole ove godine na području Distrikta Three Rivers Schools vratile tjelesno kažnjavanje neposlušne djece, uz prethodnu suglasnost roditelja. To će stvarati nove podjele i naravno jednostrano kažnjavanje one djece koju roditelji ne znaju disciplinirati. Ovu mjeru je (re)aktivirao koordinator za ponašanje učenika Andrew Amaro, koji je izjavio za medije da je batina njemu učinkovitija nego “obična kazna produljenog boravka u školi.” Suprotno njemu smatram da ne postoji ozbiljniji pedagog ili stručnjak koji bi opravdavao bilo koji oblik tjelesnog kažnjavanja jer se time ponižava djecu i ruši samopouzdanje. Ako nastavnik ne može izaći na kraj s nekim neposlušnim djetetom, pitam (ga) kako je to isto dijete podnošljivo kod drugog nastavnika? Iako smo svjesni odgojne nemoći današnje škole, krize autoriteta te izostanka (na svima razinama) etike odgovornosti, smatram kako na te izazove treba odgovoriti pozitivnim kontramjerama, na primjer s projektom pomažućeg ponašanja. Zašto ne bismo na kraju svake školske godine birali i nagrađivali „naj-prijatelja/icu“, tj. empatično dijete koje se posebno istaknulo u pomaganju svojim vršnjacima, susjedima, okolini? Prosocijalno ponašanje neka bude jedan od modela vraćanju odgojne uloge škole. Empatija je umijeće razumijevanja emocija drugih, tolerancija uči životu u različitosti, a altruizam podučava požrtvovnosti. To su ključne odredbe u komunikaciji i odgoju. Odgojem treba poticati te vrednote. U skladu s tim postavlja se i pitanje bolje komunikacije između obitelji i škole, pa Josip Janković navodi da bi dobar nastavnik trebao barem jednom u svakom polugodištu obići dijete u njegovu domu i tako učvrstiti “mrežu odgojnog djelovanja”.

Psihologinja Mirjana Krizmanić izjavljuje da je školama “potreban sustav primjerenih kazni za neposlušnike,” poput isključenja iz nastave, uskrate odlaska na školske izlete…, ali da iznad svega (konstatira) “u škole treba vratiti bonton: odgoj za uljuđeno i pristojno ponašanje.” Najvažnije je detektiranje rizičnih čimbenika ponašanja, jer je to osnova u prevenciji i o tome se moraju složiti odgajatelji, učitelji, socijalni pedagozi, nastavnici, psiholozi, medicinari i drugi stručnjaci, roditelji ali i učenici. Budimo realni i upitajmo se: Kada su učenici i nastavnici sudjelovali u njihovim zajedničkim prioritetima ili projektima? Suradnički rad pretpostavka je i kod donošenja sankcija i nagrađivanja svih aktera u odgojnoobrazovnom procesu. E. Etzioni u knjizi A Comparative Analysis of Complex Ogranization obrazlaže da je pojedincu ili skupinama dovoljna moralna naknada kada imaju odnos prema radu kao vrijednosti po sebi, a za one koji se nastoje na svaki način osloboditi tiranije rada jedina pedagoška mjera jest prinuda. Posljednjima treba poručiti da je “lijenost početak svakog zla” (Z. Doroghy).

Zaključno

Vještine se lako svladavaju, dok se vrednote teško ispravljaju. “Reci mi, pa ću zaboraviti. Pokaži mi, možda zapamtim. Uključi me, pa ću shvatiti” (Benjamin Franklin). Chris Kyriacou u knjizi Temeljna nastavna umijeća naglašava važnost učeničkog sudjelovanja u nastavnom radu. Funkcija škole nije samo razvijati znanja i vještine, nego i formirati vrednote. Stvarnost je drukčija. Ocjene postaju mjerilo uspješnosti i sredstvo kažnjavanja učenika. Njima loši nastavnici treniraju strogoću. Za kraj slijedi poučan citat: “Najdraža kćeri, znam da si obeshrabrena lošom ocjenom. Molim te, nemoj brinuti. Ti imaš petice iz svega što tvoj otac i ja smatramo važnim za život. Ti si poštena, odgovorna i neovisna. Osim toga, ti si i divno ljudsko biće. Sve ostalo nije istinski važno. Grlim te i ljubim. Mama” (iz knjige M. Rijavec i I. Brdar: Što učiniti kad dijete dobije lošu ocjenu?).

prof. dr. sc. Zlatko Miliša/HKV/http://www.hkv.hr//Hrvatsko nebo