D. Borovčak: Pokop žrtava srpskih ustanika u Boričevcu (3. dio)

Pokolj Ivezića i lažni antifašizam

Nakon ukopa posmrtnih ostataka, biskup Bogović, svećenici, izaslanici, branitelji i veterani, predstavnici udruga i hodočasnici nazočili su otkrivanju spomenika poginulim Ivezićima „Dabin vrh”, koji je podigla Republika Hrvatska. Spomenik su zajednički otkrili član obitelji potomaka žrtava Ivan Pražetina, izaslanik predsjednika Vlade RH i ministra hrvatskih branitelja državni tajnik Ivan Vukić i predsjednik Udruge povratnika Ličko-senjske županije Frane Vrkljan. Nakon prigodnih govora spomen-obilježje blagoslovio je biskup Bogović. A potom se protokolarno polagalo cvijeće i zapalile svijeće. Najprije je to u ime svih potomaka Ivezića učinio unuk pobijenih Ivan Pražetina, potom izaslanik Predsjednice RH hrvatski branitelj Ante Deur te redom izaslanici državnih i lokalnih vlasti.

Od pristiglih udruga žrtvama su se najprije poklonili članovi Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava iz Varaždina, predvođeni predsjednikom Franjom Talanom, Hrvatsko žrtvoslovno društvo s predsjednikom Ante Beljom. Lovorov vijenac položila je i Udruga Macelj 1945. predvođena glasnogovornikom Ivanom Jaklinom i članovima Udruge iz Zagreba, Đurmanca, Krapine i Varaždina.

SABA polaže vijenac “Svim žrtvama rata”

Na iznenađenje, dogodilo se polaganje vijenca od strane predstavnica SABA RH, predvođenih Stjepanom Šafranom. Na vijencu je uočen natpis – “Svim žrtvama rata”. Po zaključenju odavanja počasti pobijenima od strane udruga i pojedinaca pristiglih iz raznih krajeva Hrvatske, započeo je protokolom predviđeni govorni dio.

U ime potomaka Ivezića prva se nazočnima obratila gđa Marija Bebić. Započela je s pjesmom:
ZLOČIN

Vjekovima rijeka Una teče

Una teče i nikom ne reče

O zločinu u mom rodnom selu

Ubili su mi obitelj cijelu.

Oca, majku i petero braće

moje srce godinama plače

Plače srce a pomoći nema

Rijeka Una osta vječno nijema.

Mnoge ljude ja pitam u selu

Tko to pobi mi obitelj cijelu

Šuti Una, a šute i ljudi

To su ljudi neugodne ćudi.

Sedamdeset i dva ljeta su prošla

Moja majka nije djeci došla

Ubili je u Manišin gaju

Duša njena stanuje u raju.

U Dabinu vrhu iznad sela

U grobnici jami leže tijela

Žene, djeca i staraca brate

Pobili su nedužne Hrvate.

Ukupno je trideset i sedam usta

Ognjišta im ostadoše pusta

Tamo gdje su kuće naše bile

Ljute guje gnijezdo su savile.

Pustoš svuda po brdima vlada

Nema više Ivezića stada

Sve je pusto tu života nema

Rijeka Una osta vječno nijema.

Dane Ivezić, s kućnog broja 50, Brotnja

A potom je Marija Bebić objasnila pjesmu i svoje podrijetlo. Njezin govor zaslužuje objavu u cijelosti:

IVEZIĆI

Ovaj potresni krik iz duše napisao je moj bratić Dane Ivezić. Moja majka i njegova majka su rođene sestre. Dane je pukim slučajem izbjegao strašan masakr roda Ivezića iz Brotnje u kojem je stradala i njegova cijela obitelj: otac majka i petero braće. Njegov život kao i ostalih preživjelih Ivezića prošao je u tuzi i želji da se nedužne žrtve ekshumiraju iz jame na Dabinu vrhu i dostojno pokopaju. Ostalo nas je malo rodbine i potomaka Ivezića. Naši DNK nalazi dokazali su da su nedužne žrtve tog strašnog zločina Ivezići iz šest kuća sela Brotnja 28 članova obitelji živi bačeni u jamu. Od tog broja bačeno je 18 djece u dobi od 3 do 18 godina. Sedam muževa i dvije žene odvedeni su u Općinski zatvor u Srbu. Zvjerski su mučeni i ubijeni u Srpskom klancu. Njihovi posmrtni ostaci još nisu pronađeni kao ni posmrtni ostaci ubijenih mještana Boričevca.

Moj bratić Dane umro je ne dočekavši ekshumaciju Ivezića.

Dragi Dane, dragi potomci i rodbino Ivezića, dragi moji Boričevljani,

selo se može zapaliti, seljane se može protjerati i pobiti, ali se istina o tome ne može ni zapaliti, ni zauvijek protjerati. Ona će prije ili poslije odnekud izbiti: iz kamena ili pisanog svjedočenja. “Ja sam put, istina i život“ rekao je naš Gospodin Isus. Ne bojte se ljudi, ništa nije skriveno što se neće otkriti, ni tajna što se neće doznati.

Dok je jedan narod desetljećima obilježavao svoja stradanja, Ivezići su prešućivani, samo zato jer su bili Hrvati. Njima nije podignuto bilo kakvo spomen obilježje do danas, a prošlo je 75 godina. Nikada komemoracije, vijenaca i cvijeća nad jamom u koju su živi bačeni. Preživjeli potomci i rodbina u tišini svojih domova, palili smo svijeće, molili i oplakivali svoje najmilije, dok se 27. srpanj slavio kao ¨Dan ustanka naroda Hrvatske “ i bio državni praznik.

Nema riječi kojima bi se opisala sva bol srca i duše nas koji smo u Drugom svjetskom ratu prognani sa svojih vjekovnih ognjišta i koji smo izgubili svoje obitelji. Na sve nas potomke dugoročne posljedice rata, iskrivljavanje istine o stradanjima ostavilo je duboke tragove. Našim žrtvama i nama oduzeto je ljudsko dostojanstvo i nije dan status žrtve i prognanika punih 75 godina. Možda će nam to nakon svega netko pokušati objasniti?

„Ako želite naprijed“ morate zaboraviti prošlost. Mi ne možemo i ne smijemo zaboraviti. Ni politika ni predrasude ne mogu zasjeniti stvarnost patnji naših najmilijih, jer samo sjećanjem, možemo spriječiti ponavljanje zločina.

U ime potomaka i rodbine pokojnih Ivezića zahvaljujemo svima koji su se založili da dođe do istraživanja jame na Dabinu vrhu i otkrivanja ovog spomen obilježja i pokopa poubijanih Ivezića na ovom groblju.

ZAHVALJUJEMO:

Ministarstvu Hrvatskih Branitelja Republike Hrvatske

Gospodinu ministru Tomi Medvedu.

Gospodinu Stjepanu Sučiću pomoćniku ministra.

Upravi za zatočene i nestale, sektoru za žrtve drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja.

Gospođi Tanji Antunović načelnici i njezinom timu gospođi Ivoni Paltrinieri gospođi Vesni Težak i gospodinu Mladenu Mikuš.

Koautorima spomen obilježja, djelatnicima geodetskog studija.

Županijskom državnom odvjetništvu u Rijeci gospođi Vanji Marušić.

Zavodu za sudsku medicinu profesoru Milovanu Kubatu i njegovom timu.

Gospođi Dragani Kamber voditeljici odjela ratnih zločina iz Policijske uprave Zadarske.

Gospodinu Anti Došenu i gospodinu Željku Njegovanu iz interventne jedinice policije Zadarske .

Gospodinu Ivici Galac i gospođi Marici Mihaljević iz Gorske službe spašavanja Zadar.

Timu gospođe Dragane Kamber posebna hvala jer su oni 20.03. 2014. godine pronašli jamu na Dabinu vrhu, spustili se na 20 metara dubine i otkrili kosti pokojnih Ivezića.

Lautado televiziji i gospođi Nadi Prkačin autorici dokumentarnog filma

„Nikad se nisu vratili“. Tim filom oživljena je povijesna istina.

Hrvatskom Žrtvoslovnom društvu.

Načelnici Općine Gračac gospođi Nataši Turbić.

Lokalnoj samoupravi Općine Donji Lapac, načelniku gospodinu

Iliji Obradoviću i zamjeniku općinskog načelnika gospodinu Miri Tomiću.

Gospodinu Frani Vrkljanu predsjedniku zajednice prognanika i povratnika Ličko-senjske županije.

Gospodinu Marinu Smolčiću novinaru iz Gospića.

Udruzi Boričevac i gospodinu Josipu Pavičiću koji je u svojoj knjizi „Dosier Boričevac„ opisao stradanja Boričevca i Brotnje.

Gospodinu Nikoli Pavičiću koji je otkrio spomen ploču na crkvi poginulim i nestalim mještanima Boričevca.

Gospodinu Marku Paveliću predsjedniku Udruge i potomku Boričevca.

Posebna hvala našem biskupu mons. Mili Bogoviću sa svećenicima Stjepanom Zeba i Nikola Turkaljem i župnikom Dinom Rupčićem, koji svojim misama i molitvama za pokojne Iveziće ublažuju našu neizmjernu bol za našom rodbinom.

I naposljetku, kako je na jednoj misi rekao naš dragi biskup Mile Bogović:

„Ne trebamo se okupljati da budemo jači protiv nekih drugih, nego da osjetimo istinu o našim djedovima, očevima i našoj braći i sestrama o Brotnji i Boričevcu..“ Otpor prema istini je i danas velik, ali put do istine nije više zabranjen.

Dragi naši Ivezići, počivajte u miru Božjem u svom Boričevcu.

Neka Vam je laka Hrvatska gruda.

Zatim su govorili izaslanici državnih vlasti, državni tajnik Ivan Vukić, pa saborski zastupnik Josip Đakić i savjetnik u Uredu predsjednice RH Ante Deur. Svi su ustvrdili da 27. srpnja 1941. godine nije počeo ustanak kao reakcija na “navodni ustaški teror”, već je to bio početak velikosrpske strategije čišćenja prostora od hrvatskog stanovništva. Saborski zastupnik Josip Đakić, najbolje je opisao te događaje i za svoj je govor dobio najjači pljesak. Rekao je kako je napokon nakon 76 godina na vidjelo proizišla “povijesna istina puno puta zatomljena s laži”, koja ukazuje kako je počeo “ustanak naroda u Hrvatskoj”, poistovjetivši ga s velikosrpskim programom i pobunom, osnivanjem SAO Krajine i početkom Domovinskog rata.

O žrtvama iz 1941. rekao je: “O tome niti smo govorili, niti smo znali, niti smo smjeli govoriti, kao ni o ovim žrtvama za koje se nije smjelo znati niti do njih doći, a danas su ipak doživjele zadovoljštinu. Ovo je prvi slučaj da se je jasno reklo što se dogodilo i tko je počinitelj. Na ovom spomeniku jasno piše tko su bili ustanici i što su učinili. Pitam se samo je li stvarno ustanak jednako ubojstvo, jednako zvjerstvo, jednako masakar, je li to ustanak ili je to barbarstvo. Postavlja se pitanje svih pitanja – tko su ti barbari, koji su diljem Hrvatske od 1941. godine sve do Domovinskog rata cijelo vrijeme provodili teror nad hrvatskim narodom, ubijali ga, masakrirali i proganjali… Tako su se mogli i ovi iz “balvan revolucije” zvati ustanicima jer su jednako činili kao i ovi ustanici iz 1941. godine. Ta usporedba me zapravo zapanjuje, jer smo dva puta od istih “ustanika” stradali”, kazao je Đapić. Optužio je pobjednike u Drugom svjetskom ratu da su “povijest pisali lažima” i upozorio da je u Hrvatskoj još “na stotine grobišta i tisuće kostiju žrtava nevinih civila, razoružanih vojnika i zarobljenika”, koji još uvijek čekaju zadovoljštinu i dostojan pokop koji su Ivezići dobili poslije tričetvrt stoljeća zakašnjenja. Upravo takvim jasnim i nedvosmislenim činjenicama hrvatska bi se vlast u svakoj prigodi trebala oduprijeti lažnom antifašizmu.

Ivica Ivezić, sin autora pjesme Dane Ivezića – “Zločin”, sjedi uz Mariju Bebić

Marija Bebić stigla je na pokop svojih predaka iz Malog Lošinja, gdje je ostvarila svoj novi dom. Veliku podršku dobila je od gradonačelnice grada Malog Lošinja Ane Kučić, koja je došla u Boričevac iskazati sućut svojoj sugrađanki. Lijepi primjer osjećaja za bližnjeg iskazali su i veterani obrambenog Domovinskog rata kao i obitelj Nikolić koji su također došli s Lošinja. Pogrebnim svečanostima priključio se i malološinjski župnik mons. Ivan Brnić. U tom teškom trenutku puno je Mariji značila njihova pomoć i podrška oko svih priprema. Od silnih emocija i uzbuđenja, suradnici i prijatelji, a ni potomci Ivezića, nisu se dospjeli svi zajedno okupiti za zajedničku fotografiju. Događaji i osjećaji su bili previše potresni, da bi se razmišljalo o tim detaljima. Neke fotografije ipak ostaju za sjećanje na dan kad se istina nasmiješila onima koji su stradali u vihoru sulude mržnje protiv svega što je hrvatsko. Svima nama i dalje preostaje nastaviti svjedočiti istinu i obilježavati vjekovnu hrvatsku žrtvu od velikosrpskih terorista. Sve dok svjetlo istine ne nadvlada tamu laži. To okuplja sve branitelje, udruge i domoljube, koji hodočaste na mjesta hrvatskih stradanja i iskazivanja pijeteta, poput Boričevca.

Dio potomaka roda Ivezića

 Veterani Domovinskog rata s otoka Lošinja

Hodočasnici Hrvatskog žrtvoslovnog društva iz Zagreba

Preostaje li nam još dugi put do pravde? Boričevac je jedno od mjesta u Hrvatskoj gdje su tzv. antifašizam, “ustanak i ustanici”, ostavili svoje krvave zločinačke tragove sve do danas. Kuća i ognjišta, kao vidljivog života nekadašnjih vlasnika u Boričevcu, više nema. Nestali su u zapuštenom šipražju, kao i mjesno groblja koje zahtjeva potpuno čišćenje i uređenje. I takvim ga kao spomenik “ustanički” opustošenog naselja treba i održavati. To je zadatak lokalne vlasti, kojoj god ona politici pripadala. To je pitanje civilizacijske kulture i dostojanstva hrvatske države, jer groblje svjedoči život koji je tu nekoč postojao. Kao što zločin svjedoče masivni nadgrobni spomenici, koji su u suludoj četničkoj mržnji batovima razbijani. Ni mrtvi u posljednjem Domovinskom ratu od velikosrbovanja nisu bili pošteđeni. Sada u miru, u hrvatskoj državi, treba i uređenjem zapuštenih hrvatskih groblja iskazivati puno poštovanje onima koji su tu nekoč imali dom i obitelj.

Nažalost, komunistički uobičajeno, zemljišne su čestice poslije zločina upisane na druge vlasnike. Rodna pradjedovina u mnogim djelovima Hrvatske nasilno je oteta, konfiscirana, upisana na zločince, otimače i njihove nasljednike. Protupravno legalizirana i kao takva nikada kasnije nije vraćena potomcima žrtava. To se zove bespravno i zločinačko legaliziranje genocida.

Ima li hrvatska pravna država snage vratiti katastarsku imovinu onima kojima pripada? Tek kad to pitanje u Hrvatskoj bude zakonski riješeno, pravda će biti zadovoljena, a lažni antifašizam pobijeđen.

Autorove fotografije – nostalgija iz Boričevca u rujnu 2009.g.

hkv.hr/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo