H. Hitrec: Nepalci u Hrvatsku vojsku, a Japanci u Dinamo

Ide siječanj 2024.

Ledeni prošli tjedan, na svu sreću ja sam pod antibioticima. Kako su ljudi živjeli bez antibiotika, teško je i zamisliti. Premda bolestan, svaki čas otvaram vrata, jer se mačak i pas desetak puta na dan žele uvjeriti je li vani još hladno, pa nakon deset minuta očajnički lupaju po vratima. Navečer gledaju prognozu i na svojim jezicima prostare, onda gledaju kalendar na zidu i zabrinuto pitaju dolazi li proljeće svake godine ili svake dvije. Eh, moje životinje, velim im ja, zima je tek počela, morate se kretati, trčati, skijati, sanjkati. Ali ne, vuku se po kući, spavaju. Još im samo fale mobiteli.

Nego, da ne zaboravim, premda je nezaboravno. Izlazeći u dvorište da i ja vidim je li možda toplije nego jučer, čujem dječje glasove. A ono što ugledam već danima mi ostaje u očima, ta nevjerojatna slika: tri dječaka stoje pred raspelom u blizini kuće u kojoj živim i skladno, zvonko mole Očenaš! Svi iste visine, jakne, šalovi, vunene kape, šest im je godina najviše. Nema uz njih odraslih, nema ni starije braće ili sestara, samo oni, sami od sebe stoje i naglas mole Očenaš. Ne želim da me vide, skriven gledam i slušam. Ima li još toga gdje, u gradu sigurno ne, a i na selu takav prizor nije čest. Slika koju sam vam opisao kao da dolazi iz davnina, zaboravljena uspomena, dirljiva doista.

Dolaze mi novine, vraćaju me u bljutavu zbilju koja će možda za desetak godina i ovu djecu povući u živo blato, kada postanu hahari i stariji školarci, pa će i oni – kao mnogi – prolaziti pokraj raspela kao pored turskoga groblja, ni prekrižiti se ne će. Ali će se ipak u trenutcima otrježnjenja ili nevolja prisjetiti dječje svoje molitve, postati opet djecom.

Nisam slučajno spomenuo starije školarce, jedno me je istraživanje zabrinulo: te depresija, te anksioznost, te pomisli na samoubojstvo, uz to vršnjačko nasilje (kojega je uvijek bilo), nasilje đaka nad nastavnicima (toga nikada nije bilo), nasilje odraslih nad maloljetnima (Vukovar), nasilni čini roditelja prema nastavnicima (prije rijetkost) izazvani pomamom za uspjehom mladunčadi (u stvari žal nad vlastitim neuspjehom), pomamom koju sugerira i školski sustav uvelike upućen na ucjene ocjenama i neprilagođen neprilagođenima kao ni izvrsnima. Na kraju, ono doba koje bi od kolijevke pa do groba trebalo biti najljepše, ispada manje lijepo i pamti se kao svojevrsna tortura. Sva je sreća da većina djece ipak pokazuje otpornost, ili imaju sretnu narav, dobre gene, ili fatalistički drže da tako mora biti. A ne mora. Da ne nauče tko su i odakle dolaze (kad već ne znaju kamo idu) brinu se autori onih povijesnih udžbenika koje sastavlja plaćena protuhrvatska klatež. Zove me neki dan novinarka i kaže da se sprema „reforma“, navodno samo za strukovne škole, jerbo su mudraci zaključili da je keramičarima i vodoinstalaterima dovoljan jedan sat povijesti tjedno, a ne dva, da što će budućim majstorima hrvatska i opća povijest – tako stvaramo duhovno invalidni sloj, valjda. A i gimnazijalcima je povijest (ponavljam se) težak „predmet“, osobito zato što im ju (tešku našu povijest) ne znaju predavati na pravi način, ne ću reći zabavan jer je nemoguće, ali na način barem zanimljiv.

Dosta o školstvu i vrlo mladima, s napomenom da mi ona dječja pjesmica „Gazi, gazi purgere“ uopće ne smeta. Naime, u Zagrebu više gotovo da i nema purgera.

Idemo na fenomene u svijetu odraslih, koji se doduše ponašaju infantilno, a i ne znaju da je tako. Dvije su mi pojave privukle pozornost, naime tajanstveni nestanci dvaju muških bića. Prvi je nestanak na svu sreću brzo objašnjen, Milanović se ipak odnekud pojavio i nastavio zabavljati zahvalnu javnost, ovaj put seksi orijentacijom nabildanoga ministra Habulina, a otkud mu podatci i obavijesti ne znamo. Zalazi taj slučaj i u jezičnu sferu, jer je nekako ljepše kada se kaže „gej“. (Gej Slaveni, jošte živi…) Osim toga, riječ peder ne odnosi se uopće samo na homoseksualce, nego ima i drugo značenje, kao što narod jednom drugom riječi iz ženskoga svemira naziva muškarce koji mu ne djeluju dosta muško. Amen. Drugi je nestanak doista zabrinjavajući, naime gdje je nestao onaj guru sekte Možemo!, sjedi li u polumračnoj sobi na nepoznatoj adresi i dolaze li ondje možemovci tražiti savjete iz prve ruke neokomunističkoga nerastovskoga, ali uspjelog pohoda na Zagreb, što pripisujem političkoj nepismenosti većine sada živućih ljudi u Zagrebu. Guru C. je na listi nestalih, svakako, ali ga ne traži ni policija, koja ima drugih briga, osobito PU vukovarsko-srijemska u kojoj, kako smo saznali nakon incidenta s julijanskom pucnjavom, ima još podosta manjinaca, što je lijepo, ah, osobito u hrvatskom Podunavlju. Ma sve je to krasno, uz rastrojstvo DORH-a i USKOK-a, koji rade u pretrpanim prostorima i jednostavno ne stižu na sve, imaju više „predmeta“ od školaraca, a kada nešto i riješe, onda im sudovi vrate na doradu ili puštaju uhvaćene s prstima u pekmezu. Najavljeni štrajk sudaca još će pogoršati stvari, bit će tu infarkta, ali budući da i liječnici kane štrajkati, sve će završiti loše.

Zato je u svijetu zabave i estrade općenito sredina siječnja bila vrlo dobra, zabavna se glazba iskupila za grijehe adventskih prija i komšija, pa u zagrebačkoj Areni priredila koncert domoljubnih pjesama, vjerovali ili ne. Možda je to homage međunarodnom priznanju Hrvatske, koja je od toga trenutka 1992. naglo napredovala, pjevali se međunarodnjaci, a do svršetka desetljeća isti oni koji nam nisu pomogli u ratu nastojali jedino rušiti Tuđmana, a nešto malo se smirili kada im je Hrvatska vojska trebala u Bosni i Hercegovini, da ne troše svoje vojnike i resurse, uz to prije toga propao puč MM. Nakon rata i ratova pomogla nam je napokon i Unija, da u nju uđe što više hrvatskih ljudi i ostanu kao radna ili intelektualna snaga, da demografski odemo u debeli minus i da više nikada, mislili su oni, ti nevjerojatno hrabri Hrvati ne mute vodu na „Balkanu“ kao kada su rušili njima posve prihvatljivu Jugoslaviju, a da u vojnom smislu budu što manje snažni pobrinut će se sami, to se i ostvarilo, pa sada imamo što imamo, odnosno nemamo što nemamo, premda rat opet visi u zraku i bliži se. Jer, računali su, uvijek se u toj Hrvatskoj nađe idiota koji pametno zaključe da vojska više ne će biti potrebna, rasprodali vojarne, ukinuli vojni rok i eto vraga skok na skok, a sada kada se nebo mrači na brzinu se nešto želi popraviti, možda sagraditi tvornicu streljiva, ali znate kako to ide s građevinom, pa gdje će, pa kako će, pa toliko ponuda, pa žalbe, na kraju bi sve moglo završiti kao 1991., no, nešto bolje ipak, ali sličnosti postoje – opet su Hrvati bez oružja, ovaj put im ga nisu oduzeli JNA i slični, nego sve lijepo – vratite, ništa vam se ne će dogoditi. Samo ćete ostati bez oružja. Znači, velika razlika.

Nego, ima rješenja. Kao što su u Konstantinopolu svojedobno uzimali u vojsku Varjage, kao elitne postrojbe, kao što su kalifi u Španjolskoj uzimali Hrvate, uglavnom zarobljenike, ili još puno prije Rimljani Germane, tako bismo i mi mogli regrutirati migrante, Pakistance, Nepalce, Afganistance i ostale. Bilo bi to sjajno rješenje migrantskoga pitanja, a nego što. Svi zadovoljni. Uostalom, kao i u nogometu. Dakle, Nepalci u Hrvatsku vojsku, a Japanci u Dinamo.

Ma ništa, sve ostalo je u redu, živimo u najboljem mogućem svijetu, razvijamo svoj identitet, a ne samo čuvamo, recimo jezik hrvatski. Tako je unatoč našim (i mojim) upozorenjima da sjedište Vijeća za hrvatski jezik nikako ne može biti u Institutu (nego u Matici ili HAZU), na najvišem resorskom mjestu ili još više odlučeno da ipak bude – u Institutu koji vodi od onoga nesretnoga ministra Jovanovića postavljeni Jozić, veliki hrvatski lingvist. To je kao da lisicu pustite u kokošinjac, rekao bi narod, odnosno u ovom slučaju kokoši u lisičju jazbinu. A što će predsjednika Vijeća imenovati Vlada, manje je važno, jer će ionako biti samo prvi među jednakima. Ili ne? Kako bilo, farsa se nastavlja, politika želi barem na taj način biti uključena, da struka ne počne izvoditi bijesne gliste i da ne mora opet doći do situacije da Vijeće treba ukinuti, kao ono pod predsjedanjem genijalnoga, sada već pokojnoga, Radoslava Katičića, što bješe jedna od najvećih sramota samostalne hrvatske države. I tako ostade.

Kada sam pisao o mogućim i u izbornoj godini nemogućim štrajkovima i bunama, izostavio sam medijske djelatnike, u čijoj puntariji ima ponešto smisla. Kažnjavat će se njihovi izvori, zviždači, ali ne i oni, novinari. Ako, znači, novinar izda (oda) izvor, onda i on, novinar, postaje zviždačem, pa podliježe sankcijama. Sve ostalo ostaje kao i do sada, svaka šuša koja piše za novine (za razliku od pravih novinara, koje cijenim i poštujem), može trolati hrpu gluposti, poput orjunaša J. P. koji se – valjda nastavljajući krivotvorine iz povijesnih udžbenika – okomio na „slučaj Stepinac“, na više-manje kolokvijalni naziv Stepinčeva crkva, a sve – ako pamtim – u okviru napisa o španjolskoj Dolini u kojoj su pokopani posmrtni ostatci poginulih u građanskom ratu, bez obzira na to kojoj su strani pripadali. Pritom orjunaš s doličnom dozom prijezira spominje mojega prijatelja, biskupa Bogovića (i živoga biskupa Košića), što me je zaintrigiralo. Grozeći se Tuđmanove ideje o sličnom grobištu, dotiče orjunaš Bogovića poradi biskupove zamisli o Grobu hrvatskih mučenika u Udbini, zamisli veličajnoj, ali neostvarenoj za razliku od Crkve hrvatskih mučenika ponad Krbavskoga polja. I opet orjunaš sa zatucanim prijezirom, možemovskom nalik. Te što nam to treba, valjda. Je li, stoko? Nego treba ostati kako jest, kosti hrvatskih ljudi razbacane od Dravograda, Maribora, Kočevskoga roga, preko Samobora i Rakova Potoka, i nadalje na križnim putovima do Vojvodine i Srbije (potonjima koračali u smrt i hrvatski branitelji iz Domovinskoga rata, „nestali“).

Pothvat vrlo, vrlo težak, ali ne i nemoguć. Kada se samo sjetim razgovora s Bogovićem u Udbini, u Gospiću, u Zagrebu, u kavanama ispod Sveučilišne, te što bi sve trebalo učiniti da se ideja ostvari, koji inženjerski, arheološki, diplomatski itd. koraci, na kraju i financije, a na samom kraju politička volja. Koje nije bilo i nema je, a da nije ministar Tomo Medved ipak tu i tamo zakopao lopatu, ni toga ne bi bilo.

Na kraju, idemo u Palestinu, iako je po život opasno. Na Međunarodnom sudu pravde drznuli se oni s juga Afrike optužiti Izrael za genocid. Pomno sam još jednom pročitao definiciju genocida i ne vidim ništa sporno. Ne vide ni oni Hrvati koji su prosvjedovali na Trgu bana Jelačića. To što je ondašnji Sud odbio hrvatsku tužbu protiv Srbije, za genocid naravno, ne znači da je bio u pravu, nego znači da je bio politički sud kao što je, vjerojatno, i ostao. A nema razlike između pokušaja stvaranja velike Srbije genocidom nad Hrvatima u Podunavlju ili Dalmatinskoj zagori od aktualnoga stvaranja velikoga Izraela od Eufrata do Sredozemnoga mora, prvenstveno uništenjem palestinskoga naroda čije patnje gledamo svakodnevno na ekranima. (To što je Hamas „prvi počeo“ krvoprolićima, ne daje Izraelu pravo na tako nerazmjernu „obranu“ kako napad na Gazu nazivaju izraelski odvjetnici.) Ideja o dvije države više ne drži vodu, sada se još samo spominju Amalečani.

Jezik naš svagdanji

Jest, jezik je kao kruh svagdanji, to jest žvačemo ga češće nego kruh. Evo ću zapisati kako možete razlikovati ološ od normalnoga Hrvata, na nekoliko primjera. Pod ološem mislim na namjerne i nenamjerne, zlikavce i nepismene. Neka statistika, ne sjećam se iz kojeg izvora, kaže da je najčešća pogrješka slijedeći umjesto sljedeći. Ma kada bi samo to bilo, koje li sreće. Vidim i čujem čak i s ekrana da „školovani“ reporteri ne razlikuju riječi napis i natpis. Kada tko koga prevari, ološ će napisati da je to prevara, a ne prijevara, kao što će pisati „zavređuje“ jer mu tako nostalgija nalaže, premda đak u duhu hrvatskoga jezika zaslužuje bolju ocjenu, a ne zavređuje, ili liječnik bolju plaću. No i mnogi liječnici, slušam ih kada daju izjave, govore o posjetama bolesnicima, a ne posjetima, govore o povredama, a ne o ozljedama. Vidite, mene to može povrijediti (ne i ozlijediti), to jest moj osjećaj za jezik. Zatim dolazi sportska iliti športska rubrika, i stalno slušamo v a n terena, van ovo, van ono, vanzemaljac itd., umjesto izvanzemaljac. O povratnim glagolima više i ne pišem, čini se da je ta bitka izgubljena, svi nešto brinu, a nitko se ne brine, svi odmaraju, a ne zna se koga. Sebe? Ne, onda bi rekli odmaram se. U drugu dimenziju spada već anegdotalna izjava neke poslenice da je – u stanovitom slučaju – riječ o ekstremitetima koji narušavaju red i mir.

Hrvoje Hitrec

hkv.hr / Hrvatsko nebo