M. Popović/Na djelu su završni potezi velikosrpskih stožera koji crnogorsku naciju kane svesti na statističku pogrješku ili folklornu zajednicu

U svim prodemokratskim segmentima Crne Gore postoji osjećaj napuštenosti, ogorčenja, čak i bijesa prema zapadnim zemljama, EU i NATO savezu, od kojih se na neki način osjećaju izdanima

Hrvatski PEN centar priredio je 8. prosinca u zagrebačkoj Knjižnici Bogdana Ogrizovića zanimljivu i vrlo posjećenu tribinu „Crna Gora danas i sloboda izražavanja“ na kojoj su govorili crnogorski književnik Milorad Popović i hrvatski novinar Vlado Vurušić. Nakon tribine razgovarali smo s književnikom Miloradom Popovićem.

Možete li pobliže objasniti dvoličnost aktualne crnogorske vlasti u pogledu glavnih unutarnjo- i vanjskopolitičkih pitanja?

Trenutačno vodstvo u Crnoj Gori na sve načine nastoji relativizirati i umanjiti značenje velikosrpske težnje prema Crnoj Gori i verbalno pokazuje privrženost zapadnoj politici, NATO savezu i EU, a unutra radi sve da srbizira crnogorsko društvo, da konačno dovrši proces srbizacije svih ključnih institucija: kulturnih, prosvjetnih, sigurnosnih, diplomatskih itd. Relativiziraju čak i izbor Andrije Mandića za predsjednika parlamenta, a sama činjenica da je čovjek koji je osuđen zbog pokušaja državnoga udara na pet godina predsjednik parlamenta, a njegov tužitelj u zatvoru, najbolje govori kakve je prirode današnja vlast u Crnoj Gori. U Crnoj Gori postoje samo dvije stranke, različitih imena. Jedna je koja slijedi velikosrpski i ruski narativ, bez obzira na njihova imena i unutarnje odnose koji postoje u tom velikosrpskom bloku, a druga je ova prozapadna, proeuropska, suverenistička. U pitanju su isključivo taktičke stvari s kojima se pokušava obmanuti unutarnju i vanjsku javnost. Međutim, da je u pitanju nesumnjiva koordinacija i akcijsko jedinstvo između Mandića, Milatovića, Bečića i ostalih, govori i to da „Europa sada“, koja se nominalno zalaže za zapadne integracije, nije htjela u koaliciju s DPS-om, Bošnjacima i Hrvatima, nego je izabrala političke stranke koje su velikosrpske i proruske orijentacije.

Uključivanjem Crne Gore u „srpski svijet“, ona će automatski postati dio „ruskoga svijeta“. Postoji li na Cetinju, uopće u Crnoj Gori, kod građana suverenističkoga opredjeljenja osjećaj napuštenosti od strane EU i NATO saveza zbog svega što se događa posljednjih godina?

Postoji taj osjećaj i prema EU i prema NATO savezu, čak i ogorčenja, kazao bih i bijes u svim prodemokratskim segmentima. Jer ta grupacija koliko se u najtežim trenutcima 90-ih godina odupirala etničkomu nacionalizmu i ratu, i zagovarala svim svojim snagama prozapadnu i proeuropsku politiku, sada se na neki način osjeća izdanom od zapadnih zemalja.

Upozorili ste na snažnu srbizaciju crnogorskoga društva koju podupiru beogradski mediji. Ima li se Crna Gora snage tomu suprotstaviti?

Ne preostaje nam ništa drugo nego se boriti. Međutim, sama činjenica da nemamo ni jednoga strateškoga saveznika, da nemamo ni 10 posto od bilo koje europske države ili ukupno Europske unije koliko ima potpore ovaj unitaristički blok, aneksionistički blok od Beograda i Moskve, govori da smo u teškoj situaciji.

Međutim, mislim da je teže bilo 20-ih i 90-ih godina prošloga stoljeća; danas smo ipak suverena država i u NATO savezu. Nadam se da ćemo naći načina kako preživjeti. Crna Gora iskusna je u preživljavanju tijekom ovih tisuću godina. Imala je desetke puta slične i teže situacije, međutim, cijenu ove nove velikosrpske okupacije: duhovne, kulturne i političke, svakako ćemo platiti, i već dobrano plaćamo.

Što je s popisom koji se održava od 3. do 18. prosinca?

Popis tehnički teče bez nekih problema, no sama činjenica što su tražili da se popis održi u prosincu, bez obzira na ustupke koje su napravili oporbi, suverenistima, bojim se da su spremili neku podvalu, s obzirom na to da je u javnosti objavljeno da su agenti BIA-e bili u Monstatu, i na samu činjenicu da je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić rekao da je popis u Crnoj Gori od velike važnosti za Srbiju, što samo po sebi govori da Srbija i velikosrpska politika polažu velike nade da bi na popisu Srbi mogli biti većina, kako bi mogli promijeniti Ustav i Zakon o državljanstvu, i konačno se pripremiti za ono što im je krajnji cilj – aneksiju Crne Gore.

Postoji li kontrola popisa?

Suverenističkim strankama dopušteno je pratiti popis, međutim, softveri i tehničke pripreme rađeni su na osnovi beogradskih sugestija, tako da postoji opravdana bojazan da popis ne će biti regularan do kraja, bez obzira na to što je predsjednik Vlade Spajić, za razliku od Abazovića, dopustio uspostavu određenih kontrolnih mehanizama.

Očekujete li od Hrvatske s obzirom na njezinu manjinu u Crnoj Gori pomoć na diplomatskom planu?

Realno je to očekivati jer Hrvatska najbolje poznaje probleme Crne Gore, zbog zemljopisnih, kulturnih, jezičnih i drugih veza. Sama činjenica da u Hrvatskoj što se tiče lijevoga i desnoga političkoga spektra, 90 posto javnoga mnijenja podržava suverenu i prozapadnu Crnu Goru, i činjenice da Hrvatska ima svoje ekonomske i nacionalne interese da je Crna Gora jedna stabilna i suverena zemlja i zbog hrvatske manjine koja je pod velikim pritiskom velikosrpskih nacionalista koji su izmislili novi entitet – Bokelje, kako bi se smanjio broj Hrvata, gdje se ukupna povijesno-kulturna baština Boke, kao i katolička baština prisvaja kao srpska, čak i dubrovačka, očekujemo realno da se bolje i više u hrvatskom javnom mnijenju piše o Crnoj Gori. S obzirom na to da je većina medija u Hrvatskoj privatna, da u tim medijima postoje različiti privatni interesi u kojima je čak prisutan srpsko-ruski utjecaj bar što se tiče Crne Gore, da očigledno hrvatska nacionalna novinska agencija Hina nema interesa da iz Crne Gore ima objektivno i pravodobno izvještavanje, mnogo se manje zna i mnogo se manje prati, čak manje nego u doba rata, 90-ih godina. U doba rata ta mala manjina u Crnoj Gori dobila je mnogo više prostora nego danas kad je Crna Gora samostalna država. Ruku na srce, u posljednje vrijeme dvojica europarlamentaraca u Bruxellesu, gospodin Sokol i gospodin Picula, imali su nekoliko zapaženih izlaganja, rekavši da je Crna Gora nova Bjelorusija na Balkanu. Mislim da se može mnogo više u tom smislu, ali jednostavno velikosrpski lobiji od Washingtona, Londona, Berlina, Pariza, Rima itd., imaju svoje krakove i u Zagrebu.

Hrvatski mediji, uključujući i novinsku agenciju Hinu o zagrebačkoj tribini na kojoj ste govorili nisu izvijestili ni slova. Jesu li bili pozvani?

Mislim da jesu, budući da su organizatori bili Hrvatski PEN centar i Knjižnica Bogdana Ogrizovića. Ta knjižnica, gdje je održana tribina, koliko mi je poznato, poziva medije na sve svoje programe. To što nije bilo odaziva medija u skladu je s nametnutim, općim trendom posljednjih godina – ili se prešućuje ili se Crna Gora prikazuje kao stjecište kriminala. Sve to naslanja se na velikosrpski narativ, koji slično kao što su ruski imperijalisti opravdavali agresiju na Ukrajinu zbog tzv. nacizma, pokušavaju Crnu Goru prikazati kao jedno kriminalno društvo i pozivaju se na aktere koji više ne vladaju. DPS je već četiri godine u oporbi, a Milo Đukanović je umirovljenik, međutim, spomenuti narativ ima i dalje svoje zagovornike.

Dosad su međunarodnoj zajednici u pogledu diskriminacije Crnogoraca slani apeli, je li ovo sada faza kad se već može govoriti o vapajima?

U svakom slučaju situacija je veoma teška jer su očigledno na djelu završni potezi velikosrpskih stožera za takozvano konačno rješenje crnogorskoga pitanja, kako bi sveli crnogorsku naciju na statističku pogrješku ili folklornu zajednicu, tipa Bunjevaca, Cincara, Laponaca itd. Naši se glasovi slabo čuju, danas je Europa u jednom novom previranju zbog rata Rusije s Ukrajinom, zbog ekonomske krize i ostalih problema s kojima se suočava zapadni svijet. Tako da se može reći da se naš glas ne čuje u tim glavnim središtima gdje se modelira europska politika.

Hvala na razgovoru!

Razgovarao: Marko Curać

Napomena: Odgovori su prevedeni s crnogorskoga na hrvatski jezik.

hkv.hr / Hrvatsko nebo