Pobjeda radi povratka razuma – izraelski rat mora i može iz temelja promijeniti prilike u Gazi

Nakon pokolja 7. listopada, izraelska vojska u Gazi provodi strategiju razoružavanja Hamasa i njegovog uklanjanja s vlasti. Taj se cilj često proglašava nerealnim, ali nema alternative ako se želi postići dugoročni mir u Palestini kao cjelini.

Kako bi što više izbjegla krvavu borbu za svaku kuću, izraelska vojska bombardira odabrane ciljeve u Gazi za koje sumnja da su skloništa Hamasa. Stanovnici kuća su upozoreni na napad i pozvani da se evakuiraju.

Griješiti nije samo općenito ljudski. Čak ni najbolje obrazovanje ne štiti od pogrješaka. Najčešće griješe oni koji na temelju iskustava i činjenica iz prošlosti izvlače zaključke o budućnosti, a u budućnosti očekuju činjenice od jučer.

Ova gorka istina je posebno istinita u ovom trenutku u vezi s ratom nametnutim Izraelu protiv Hamasa u Pojasu Gaze. Odnosi li se to na uvodnik NZZ-a “Wie Israel in die Falle der Hamas tappt (Kako Izrael upada u Hamasovu klopku)” ostaje da se vidi. Isto vrijedi i za ovu moju repliku.

Ovaj oružani sukob ne utječe samo na terorizam i istraživanje terorizma. Doživljavamo mješavinu nasilja iz konvencionalnog rata, gerilskog ratovanja te terora. Hamas vodi konvencionalni (raketni) rat. Primjenjuje se i teror, tj. nasilje nad neprijateljskim civilnim stanovništvom, te gerila, tj. nasilje nad neprijateljskom vojskom. Čisto konvencionalni rat Hamas bi izgubio za nekoliko sati. Otuda mješavina svih triju vrsta nasilja.

Hamas kao strateški hybrid

Teror nije slijepo nasilje: Za teror se kaže da je “nasilje s političkim namjerama”. Izvrsno proširenje i ažuriranje Clausewitzovog aksioma o ratu. Za pruskog vojnog mislioca rat je bio analitičan, s onu stranu svih grozota koje je trebalo normativno posvuda i uvijek osuđivati, i, kao što je poznato, politika drugim sredstvima.

Ovo se također često kaže: Hamasov strateški cilj je zapaliti regionalni požar s globalnim implikacijama. Međutim, stvarni strateg ove vojne kampanje nije Hamas, već Iran. Njegov strateški cilj je identičan onom Hamasa: uništenje Izraela. Ovome se lakše nadati i reći nego učiniti. To je, hvala Bogu, potpuno nerealno, jer ako dođe do najgoreg, Izrael ima više od nuklearne bombe koja bi pogodila Iran. Teheran još nema isti potencijal.

Regionalni poredak može postojati samo ako svi akteri smatraju da je poredak “u redu”.

Upravo ta činjenica pokazuje pogrešnu procjenu Hamasovih stratega. Suprotno onome čemu se Hamas nadao (i očekivao?), Iran nije izravno intervenirao. Šalje svoje satelite naprijed kao topovsko meso. Pogotovo Hamas. Na taj način od subjekta postaje objekt ili, točnije, i subjekt i objekt, odnosno strateški hibrid. Uloga koja nimalo ne obećava.

Šijitsko-libanonski Hezbollah i sirijski režim diktatora Asada nastupaju opreznije. Šijitski pobunjenici Houthi u Jemenu su odvažniji, ali zasad i oprezniji. Njihovo korištenje raketa za Izrael je sve samo ne ugodno, ali se može vojno kontrolirati. Globalno značajnija je činjenica da bi Hutiji mogli dodatno ometati plovidbu u Crvenom moru, koje je tako vitalno za globalno gospodarstvo.

Ključno pitanje je: Što želi Iran? Odgovor: Iran želi kupiti vrijeme da dovrši opremanje svoje vojske nuklearnim naoružanjem. Tada bi između njega i Izraela došlo do nuklearne ravnoteže, uz korištenje atomskih bombi koje bi dovele do zajamčenog obostranog kolektivnog ubojstva i, prije svega, samoubojstva. Dakle: malo vjerojatno.

Ali vjerojatno: Još masovnija utrka u konvencionalnom naoružanju iscrpila bi Izrael demografski i ekonomski i u konačnici ugrozila njegovo postojanje. Gledano na ovaj način, Hamasova strategija je da od sebe napravi korisnog idiota za Iran. Izvan vojnog i političkog aspekta, dragovoljno vjersko podjarmljivanje sunita (Hamasa) tradicionalno inferiornim šijitima sve je samo ne povijesno beznačajno.

Hamasova strategija također nema odjeka u arapskim sunitskim državama. Stotine tisuća ljudi tamo demonstrira protiv Izraela. Čak i u Maroku, koji ima (i njeguje) diplomatske odnose s Izraelom. Saudijska Arabija priredila je veliku političku predstavu u kojoj se žestoko i zdušno osuđivao Izrael. Ali suradnja s Izraelom nije samo iza kulisa.

Iz razumljivih nacionalnih interesa. Zračne snage Saudijske Arabije presrele su projektile od Houthi-ja usmjerene na Izrael, a odnosi s Izraelom nastavljaju se tiho normalizirati. Verbalni napadi Jordana na Izrael su vrući zrak jer kraljevstvo ovisi o opskrbi vodom i strujom iz Izraela.

Dakle: Još jednom Palestinci krvare sami. To znači: vaša strategija je bila pogrešna. Nasilje, kao često u više od sto godina dugoj povijesti Palestinaca, nije korišteno kao sredstvo politike, već kao instrument srdžbe i osvete. Ali srdžba i osveta nisu zamjena za politiku.

Promjena režima je moguća

Pozitivan učinak Hamasove strategije ipak ostaje. Potaknuta užasima razornih izraelskih napada i palestinske patnje, “svjetska savjest” se mobilizirala protiv Izraela. Je li to doista savjest, odnosno etika ili antisemitizam, može se i mora raspravljati. Ali koliko divizija ima svjetska savjest?

Važniji je stav SAD-a. Ali u hitnim slučajevima nijedna izraelska vlada ne djeluje kao marioneta Washingtona. Američki pritisak također je ograničen jer je Izrael jedini dugoročni pouzdani partner Amerikanaca u regiji Bliskog istoka, koja je toliko važna za svjetsko gospodarstvo, a također zamjenjuje bezbrojne nosače zrakoplova i vojne baze.

Često se kaže da Hamas nije samo teroristička organizacija, već i redar u Pojasu Gaze. Red je funkcija, a funkcije su zamjenjive. Pogotovo kada je red u Pojasu Gaze značio stalnu raketnu vatru za izraelsko stanovništvo. Regionalni poredak može postojati samo ako svi akteri smatraju da je poredak “u redu”.

Također se govori da Izrael tjera Palestince u naručje Hamasa. “Promjena režima” u Pojasu Gaze smatra se nemogućom, iako se povijesno i empirijski tvrdi da teško bombardiranje njemačkih gradova u Drugom svjetskom ratu nije Nijemce okrenulo protiv Hitlerove sljedbe, nego ih je otjeralo još dalje u njihove ruke. Ali ovo očajničko zajedništvo nije moglo spriječiti njihov potpuni poraz.

Zašto vojno hegemonistički Izrael ne bi uspio u onome što su saveznici postigli protiv nacističkog režima? Najprije “kolaps” i kapitulacija, zatim – kao u zapadnoj Njemačkoj – blaga pacifikacija kroz ekonomsko zadovoljenje, zatim preodgoj temeljen na normativnoj moći de facto pobjedničke sile, zatim funkcionalna, a kasnije i potpuno iskrena demokracija.

Iz ovoga slijedi trijezni i za mnoge otrežnjujući zaključak: prvo dolazi vlast, a zatim moral. Naravno, Palestina nije Njemačka, ali znači li to: “Palestinci su drugačiji ljudi od Nijemaca”? Zar “onaj” Palestinac, za razliku od “onog” Nijemca, ne može prepoznati da su suživot i blagostanje vrijedniji življenja od ubojstava i samoubojstava?

Povratak razuma

Kao što je predviđeno u klasičnom gerilskom ratovanju, Hamas djeluje iz civilnog okruženja. U, oko i od bolnica, vrtića, džamija, škola (uz aktivnu podršku UNRWA-e). Žrtve među civilnim stanovništvom su neizbježne i priželjkivane kako bi se uznemirio neprijatelj i potaklo vanjski svijet na solidarnost. Ne bi li Palestinci kad-tad trebali shvatiti da su i koliko su zloporabljeni?

Kao i svaki zdrav pojedinac, tako i svaki zdrava zajednica želi preživjeti. Zato trenutna strategija Izraela, dugoročno vojno uništenje Hamasa, neće nužno otjerati Palestince u zagrljaj Hamasa.

Naravno, čak i nakon potpunog kolapsa Hamasa, u Pojasu Gaze bit će mnogo starih boraca, počinitelja zločina i sljedbenika. Bez oružja i moći, morat će se prilagoditi, barem izvana. Kao nekada “oni” Nijemci. Ni oni nisu preko noći postali uzorni moralisti i uzorni demokrati. Nakon 1945. moral i demokracija isprva su bili samo funkcija ravnoteže snaga, jednostavnim jezikom rečeno: prevladao je oportunizam. Nacizam više nije bio primjeren. Je li Palestinac drugačije naravi od Nijemca? Postoje okvirni uvjeti koji, bez obzira na individualnost, postavljaju uvjete zajednici ako se želi opstanak pa i ugodan život, a ne kolektivno samoubojstvo.

Istraživanje terorizma kaže da je najbolji način za sprječavanje terorizma politika koja se oslanja na ravnotežu i kompromis. Ne srdžbi, teroru i nasilju kao reakciji na vlastito masovno ubojstvo. Teror iz srdžbe bez političke strategije je ubilačka i ujedno samoubilačka ludost.

Dakle, što se događa nakon izraelske pobjede? Nakon demilitarizacije Pojasa Gaze, srednjoročno će doći do zajedničke okupacije koju će činiti izraelski, arapski, američki i europski vojnici, kao i međunarodna uprava. Palestinske vlasti nisu bile u stanju ispravno upravljati čak ni Jeninom i drugim gradovima na Zapadnoj obali. Kako je mogla to učiniti posvuda u Gazi?

Najbolje rješenje bilo bi da demilitariziranim palestinskim kantonom “Gaza” upravljaju jordanski građani palestinskog podrijetla. Otprilike osamdeset posto svih Jordanaca su Palestinci. Što znači: Demografski i povijesno, Jordan JEST Palestina. Ista je situacija i sa Zapadnom obalom. Nakon demilitarizacije, kantonom Palestina-Zapadna obala također bi upravljali palestinski Jordanci. Ova dva kantona mogla bi se spojiti s interno i eksterno suverenom Kraljevinom Jordan i formirati “Državu Palestina-Jordan”.

Nerealno? Stvarnost je realna, a ubojita je.

Michael Wolffsohn je povjesničar, novinar i pisac. Nedavno objavljeno: “Another Jewish World History” (2022.); «Vječna krivnja? 75 godina njemačko-židovsko-izraelskih odnosa” (2023.); “Tko posjeduje Svetu zemlju?” (Novo izdanje, 2023/2002).

Prijevod i obrada dr. Josip Stjepandić

nzz.ch/Hrvatsko nebo