D. Pešorda/Gaće

Gaće ponovno ušle u saborski vokabular

Proteklog se tjedna u Hrvatskom (nekoć državnom) saboru zametnula oštra raspra oko gaća. Inače gaće u hrvatskom imaginariju i stilskom repertoaru imaju vrlo zapaženo mjesto, navlastito su cijenjene ”krvave gaće”. Vjerojatno nema Hrvata ni nehrvata u Hrvatskoj koji nije čuo uzrečicu da ”nema države bez krvavih gaća”. Tko se još sjeća Dragutina Lesara i njegovih laburista, prekrili ih ”ružmarin, šaš i snjegovi”, a nekoć su slovili kao perspektivan ”treći put”. Oni su s gaćama obješenim na štapovima ušli u Sabor 20. veljače 2014. i tako obilježili Svjetski dan socijalne pravednosti, a valjda i poručili tadašnjoj Milanovićevoj vladi da ne radi dobro svoj posao. Govorom o krvavim gaćama svojedobno se u Saboru proslavio hadezeovac Stevo Culej. Kako se novom, inkluzivnom, plenkovićiziranom HDZ-u ta figura činila prejakom, pregrubom i isključivom, Culej više Sabora vidio nije. Osim na televiziji. Ovih dana su gaće, evo, opet ušle u saborski vokabular. Tako je to s modom, neki trend bude pa prođe da bi se nakon stanovitog vremena opet vratio.

Zanimljivo je da su ovaj put ‘gaće’ u saborski optjecaj pustili ljevičari. Gorostasni je Peđa Grbin, predsjednik SDP-a, prilikom izbora Ivana Anušića za Banožićeva nasljednika na mjestu ministra obrane rekao da Ivanu Anušiću treba dati godišnju nagradu za ‘skidanje gaća’. Na to je HDZ-ov prekaljeni branitelj Josip Đakić junački skočio u obranu Anušića tvrdeći da su upravo Grbinove gaće najprljavije te da ih može ”staviti na štrik koji je najavio umirovljenicima”. Đakiću je oponirala Katarina Peović, od milja Kata Partizanka, bocnuvši ga ne bez stanovite sumnjičavosti kako neće ulaziti u to kako on zna čije su gaće najprljavije – obrušila se na ministra Anušića da je ženomrzac, da zagovara negovorenje istine te da se zalaže za podizanje izdvajanja za vojsku. A Kata baš ne navija za snaženje Hrvatske vojske, srce je još kao klinka poklonila jednoj drugoj vojsci. U kojoj se, navodno, i njezina baba proslavila. Đakić je u svome odgovoru Peovićki implicirao da njezin muž upravo zato što je ona žena nije koristio svoje borilačko umijeće kada ga je ona napala. I tako dalje i tomu slično.

Dok su se tako u Saboru u ozračju Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje vodile žestoke čarke oko gaća i sličnih besmislica, nitko se nije ozbiljno zapitao kako bi se ovakva vojska kakva HV danas jest snašla ako bi, ne daj Bože, Hrvatsku danas netko napao, izuzev Ante Prkačina koji je na sjednici saborskog Odbora za obranu, dajući podršku Anušiću, progovorio nešto i o tomu, kao i o potrebi da se uvede makar neki kraći oblik služenja vojnog roka. Štoviše, kada se god pokrene pitanje razvoja i opremanja vojske, hrvatska ljevica grakne kako u sveopćem miru, ljubavi i miroljubivoj koegzistenciji oko nas samo militarist, natražnjak, nacionalist i prikriveni ustaša može težiti jačanju obrambene sposobnosti Hrvatske. Možemovska logika neminovno vodi zaključku da je bolje izgraditi jedan vrtić za djecu iz Zambije ili hostel za sirote izbjeglice iz Afganistana nego kupiti deset vojnih zrakoplova. No budemo li se kao narod vodili takvom logikom, nije isključeno da ćemo, koliko je sutra, isticati gaće na štapu. Bijele.

Šalu na stranu, deprimira pomalo ovakva rasprava u Saboru, ali i drugdje gdje bi se trebale donositi odluke, rasprava u kojoj se banalnost i apsurd natječu za prvenstvo. Osobito u ozračju kaosa, pomutnje i sukoba gotovo u cijelom svijetu. Premda ima nešto u tim gaćama. Ne mislim u gaćama naših vrlih sabornika, to ostavljam Đakiću i Katarini Peović da utvrde u sadržajnoj i dugačkoj skolastičkoj raspravi, nego u motivu gaća i metafori gaća u opisivanju hrvatske zbilje. Dok se ginulo za slobodu, tješili smo se da nema države bez krvavih gaća. Kad se krenulo s detuđmanizacijom, konfabuliralo se da su HDZ-ovom politikom pretvorbe i privatizacije građani dovedeni u poziciju nosača gaća na štapu premda devedeset posto nacionalnog zlata i srebra još nije bilo rasprodano. Nakon toga politički tabori uglavnom su vodili bitku oko toga čije su gaće prljavije; onaj tko bi narod uspio uvjeriti da su prljavije gaće onoga drugoga, dobivao bi izbore. I sada kada su se stvari zakomplicirale na globalnoj razini, naši vrli predvodnici nastavljaju po starom – mjeriti čije su gaće prljavije i tko brže gaće spušta. I dok se opasnost svjetskog sukoba približava, nekako ne vidim spremnih gaće zakrvaviti u smislu one narodne s početka ove kolumne. Međutim, bojim se, da nas kao ni dosada nitko neće ni pitati za spremnost.

Damir Pešorda / Hrvatski tjednik

hkv.hr / Hrvatsko nebo