I. Marijačić : Miroslav Šeparović je, u političkome smislu, ni čovjek ni ameba

 Fumićev kadar Miroslav Šeparović, s ocjenom dovoljan (2) iz Ustavnoga prava, nema ništa s „Tuđmanovim fašistima“

Prigodom nedavnoga predstavljanja saborskome Odboru za Ustav, Poslovnik i politički sustav, jedan od 11 kandidata za tri slobodna mjesta ustavnoga sudca bio je i aktualni predsjednik Ustavnoga suda Miroslav Šeparović. Dosta zvučna bila ja njegova izjava, odnosno stav da spomen ploči 11-orici poginulih branitelja u Jasenovcu s pozdravom Za dom spremni nije mjesto. Ustavni sudac Šeparović nije objasnio na temelju kojega zakona tako misli. Kao što je poznato, ni jedan zakon konkretno ne zabranjuje taj pozdrav, štoviše on je zakonom legaliziran, tek poneki sudci i sudovi iz opće konstatacije o zabrani veličanja totalitarističkih režima izvode zaključak i presude o kažnjavanju pojedinaca koji se koriste tim pozdravom. Hrvatska praksa i teorija glede toga pozdrava u stanju je pravoga kaosa: svako malo neki sudovi oslobađaju, a neki kažnjavaju pojedince koji se na razne način posluže njime.

Ustavni sud u slučaju Joea Šimunića zauzeo je stajalište da Za dom spremni jest kažnjiv uz izdvojeno mišljenje sudca Šumanovića koje je stručnije i uvjerljivije od većinskoga. Ustavni sudci samo su ljudi i u toj su presudi izvodili retoričke akrobacije kako bi udovoljili zahtjevima politike te su na jedvite jade iscijedili zaključak da je Šimunićevo ponašanje bilo kažnjivo, nikoga normalnoga ne uvjerivši da su u pravu. Uostalom, taj je pozdrav prije dvije godina u središtu Zagreba na vojnome mimohodu prošao ispred cijeloga državnog vrha, s diplomatskim i vojnim izaslanicima mnogih zemalja, zapravo cijeli svijet vidio je tu zastavu, odnosno „sporni“ pozdrav. Nije zasmetao ni premijeru Milanoviću, ni predsjednici Kolindi Grabar Kitarović, ni predsjedniku Hrvatskoga sabora Josipu Leki, niti bilo komu drugome. Tek jednome medijskome spadalu u 24 sata nije bilo po volji pa je napisao da je onda u mimohodu trebala biti zastupljena i partizanska soldateska. Vjerojatno je na pozornici ili blizu nje tada bio i predsjednik Ustavnoga suda Miroslav Šeparović. Nismo čuli da mu je zasmetao pozdrav Za dom spremni kao što mu smeta sada.

Iz ustavnog prava dobio 2

Miroslav Šeparović je, u političkome smislu, ni čovjek ni ameba, dakle osoba bez identiteta. Dominantna dimenzija njegove psihološke strukture vječno je poltronstvo trenutačno vladajućim političkim politikama zahvaljujući čemu je oduvijek gradio karijeru. Ustavni sudac Miroslav Šeparović poznat je po tomu što je na Pravnome fakultetu u Zagrebu iz Ustavnoga prava dobio ocjenu dovoljan (2). Hrvatski tjednik objavio je preslik njegove ocjene 2009. kada je biran za ustavnoga suca čime su postale groteskne tvrdnje onih kojih su ga birali da su birali najbolje i najsposobnije. I većinu ostalih bitnih predmeta na Pravnome fakultetu Šeparović se jedva provlačio s dvicom.

Kada se stvarala hrvatska država 90-ih godina, nije se svrstao uz općenarodni pokret za hrvatsku državu, nego je pokazivao prijezir prema toj politici. Hvalio se da ga je u Ministarstvo pravosuđa još u doba socijalizma doveo poznati komunistički batinaš Ivan Fumić. Šeparović nije skrivao ponos zbog te protekcije. Nakon što je stvorena samostalna RH, pomoćnik ministara pravosuđa Krešimir Alerić jednom mu je prigodom sugerirao da se pridruži HDZ-u. Šeparović je odgovorio da ne želi među Tuđmanove fašiste. Ovih dana gospodin Alerić nam je posvjedočio da je to istina.

Pridružio se „Tuđmanovim fašistima“

Kasnije, kad je osjetio da bi mu to moglo koristiti u karijeri, Miroslav Šeparović pridružio se „Tuđmanovim fašistima“ i dogurao pred kraj 90-ih do čelnika HIS-a. Kada su ga smijenili, javno je priznao da je, odlazeći, otuđio službenu i povjerljivu dokumentaciju. Hvalio se, dakle, da je počinio kazneno djelo.Šeparović je kasnije krenuo u privatne odvjetničke vode, ekstremno se obogatio na protekcionističkim zastupanjima, a onda poželio i postao ustavni sudac te i predsjednik Ustavnoga suda. Sada traži još jedan mandat dodvoravajući se opet politici tako što baca sol u hrvatsku ranu, znanjem koje je otprilike na razini ocjene koju je iz toga kolegija davno dobio na Pravnome fakultetu.

A koliko je na crti patriotizma i elementarnoga povijesnoga duha hrvatskoga naroda, svjedoči činjenica da mu ne smetaju četnički spomenici po Hrvatskoj ili spomenici jugo-komunističkim ubojicama, dakle ne vidi problem u obilježjima drugoga totalitarizma koji je neusporedivo nanio više zla hrvatskome narodu. Problem vidi jedino u spomen-ploči jedanaestorici mladića koji su položili svoj život na oltar Domovine u Jasenovcu 90-ih godina kada su ih četnici okrutnim mučenjem ubili. Onaj tko nema predodžbu veličine strašne patnje i herojstva tih 11 mladića, tko u svojoj mašti ne može zamisliti tugu i nesreću 11 obitelji hrvatske sirotinje, tko u svome srcu i u svojoj glavi njihovo stradanje ne osjeća i kao svoje i tko vrijeđanje uspomene na njih ne osjeća i kao osobnu uvredu pa bi bešćutno micao tu spomen-ploču, taj nema u sebi apsolutno ništa ni hrvatsko ni ljudsko, taj je obična ništarija. Taj netko, u ovome slučaju sudac Miroslav Šeparović, ne bi ni smio imati ambiciju da bude ustavni sudac budući da je njegova želja za uklanjanjem te spomen-ploče izraz ili duboke mržnje ili duboke ravnodušnosti, svejedno, prema državi koju je ta hrvatska sirotinja krvlju stvarala.

Ivica Marijačić/Hrvatski tjednik/ http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo