Je li konačno dosta laži o srpskom antifašizmu u Hrvatskoj?

Povodom proslave 27. srpnja 1941.

‘Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije.
Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno’.

(Dobrica Ćosić, ‘otac nacije’)

Na HRT 1, drugi dnevnik u 19 sati, 27. srpnja 2023., povodom obljetnice jugoslavenskog ‘Dana ustanka naroda Hrvatske’, spikerica najavljuje: ‘Godišnjica podizanja ustanka u Srbu. I ove su godine položeni vijenci na mjesnom groblju i odana je počast Dalmatincima palim na oslobađanju tog mjesta 1945. Oni koji su poveli ustanak ne smiju biti zaboravljeni, poručio je predsjednik SNV-a Milorad Pupovac’.

U dobro pripremljenoj patetičnoj maniri, nakon najave spikerice, Milorad Pupovac izjavljuje: ‘Oni su svojim životima, svojom borbom, ostavili trag antifašističkim vrijednostima, koje nam trebaju i danas, koje će nam trebati i sutra. Ne smijemo ih zaboraviti, neovisno o tome što (se) o ovom mjestu nedovoljno zna, ili što se o ovome mjestu šire znanje koje s njim nema veze’.

U posljednjih dvadesetak godina, unatoč sprječavanju slobode istraživanja ovih i sličnih tema, brojni su svjedoci, a i znanstvenici – povijesničari, razotkrili zločine tzv. antifašista (Srba četnika i komunista), koji su optuživali drugu stranu za zločine koje su oni činili. Od svog ustanka u Srbu, od svoje zločinačke borbe, stvorili su ‘epopeju’ i neupitne ‘heroje naših naroda i narodnosti’, uz pomoć sluganskih hrvatskih komunista, koji su sudjelovali u tom krivotvorenju povijesti. Riskirajući da mnogi, zbog duljine teksta ovo i ne pročitaju do kraja, a zbog naraštaja koji to nisu mogli doznati iz socijalističkih povijesnih udžbenika (ni današnjih), iznijet ću samo manji dio činjenica i zločinačkih dogovora iz vremena ‘epopeje’ lažnih antifašista. Navest ću postupke i djela, kojima je počinjen genocid nad hrvatskim narodom u području jugoistočne Like, sjeverne Dalmacije i zapadne Bosne, gdje je ‘pukla prva puška’, prije bih rekao gdje je ‘isukan prvi nož’ i punjene prve jame!

Ovaj je članak za prosječnog čitatelja vrlo dug, ali nakana mi je pokušati cjelovito prikazati žrtvu koju je pretrpio hrvatski narod, od onih koji svojataju tuđe i kradu tuđe i na kulturnom polju (još od kradljivca hrvatskog kulturnog blaga Vuka Karadžića) i materijalnih dobara, zemlje i našeg mora, od vođa velikosrpske politike koje inspirira SPC! Ta krađa i zatiranje svega hrvatskoga traje i danas, uz pomoć onih koji ne razumiju ništa! A ako razumiju, onda nije dobro!

Sveučilišni profesor dr. sc. Milorad Pupovac, koji desetljećima poučava naše sveučilištarce u skladu sa svojim stajalištima, znajući da ne govori istinu, uporno krivotvori povijest, uz pomoć SDSS-a, SNV-a, SPC-a i hrvatskih korisnih idiota velikosrpske ideologije, najnovijeg naziva ‘srpski svet’. Kako se postupno razotkrivaju laži, da u što boljem svjetlu prikažu svoj ’27. jula 1941′, spojili su i pijetet prema poginulim ‘Dalmatincima’ (partizanima, nap. a.) pri oslobađanju mjesta 1945. godine. Zločine, koje je zadnjih godina povremeno znao priznati i spomenuti Pupovac, po njemu nisu radili antifašisti, nego neki drugi. I tu opet bezočno laže, a demantira ga jedan od njegovih ustanika četnik/’antifašist’/komunist Gojko Plovina u svojoj knjizi, koji tvrdi upravo suprotno: ‘Ostaje da je u masi neboraca tog momenta u pljački i paljenju učestvovao i znatan broj boraca, od kojih su neki poslije toga bili sjajni, ne samo partizanski borci nego politički i vojni rukovodioci, komandiri, komandanti. Nikad nisam niti hoću javno pomenuti njihova imena’ (Svjedočenja, Prva godina ustanka u Lici, Beograd, 1988., str. 340. i 342.).

Milorad Pupovac i njegovo društvo uživaju sve blagodati ove države, puno bolje od najvećeg dijela onih koji su se za nju borili. Nesretnom ili namjernom protuhrvatskom nagodbom SDP-a i HDZ-a, srpskoj manjini su zajamčena 3 zastupnika u Hrvatskom saboru (bez obzira na izborni rezultat), kao i hrvatskim državljanima u iseljeništvu, kojih ima u inozemstvu gotovo kao i u Domovini. Kada se ta nepravda htjela referendumom promijeniti, onda je ‘suvremeni’, ‘europski’ i ‘uključivi’ HDZ, isključio referendum, žrtvujući ugled resornog ministra Kuščevića, koji ‘nije mogao’ pročitati brojne potpise i uključiti ih u potreban broj, koji je dovoljan za objavu referenduma!?

I tako, ta tri srpska glasa u koaliciji s HDZ-om, čine ‘stabilnu vladu’. Gotovo da čovjek ne bi imao ništa protiv, da se ta tri glasa, ta tri zastupnika, drže prisege date pristupanjem u Hrvatski sabor, da se drže Deklaracije o Domovinskom ratu, koju je izglasovao taj isti Sabor, da poštuju Domovinu u kojoj žive, da…

Pitamo se, koji su to Srbi kojima je dana tolika vlast (ne samo od Plenkovića, već i od Račana, Sanadera, Milanovića, Kosor) i kojoj stranci, kojoj skupini pripadaju!? Članovi te stranke uglavnom su pristaše velikosrpske beogradske politike (s kojom usklađuju stajališta), ne priznaju temelje Republike Hrvatske, a to je Domovinski obrambeni i oslobodilački rat, nikako da se očituju tko je bio agresor, tko je koga napao i tko je bila ‘peta kolona’ u Hrvatskoj!? Prešućuju i ne cijene hrvatske žrtve, a veličaju i izmišljaju svoje i k tomu uvećavaju brojeve.

Razumijem ih, izgubili su rat od razoružanog hrvatskog naroda, nestala je ‘srpska granica do Trsta’, nestalo je ‘srpsko more’ itd. Nije njima lako! Međutim, nisu oni jedini Srbi u Hrvatskoj! Postoje i časni Srbi, koji su održali prisegu prema hrvatskoj Domovini, koji su se borili i ginuli za nju, koji je poštuju i vole.

Gdje su oni?

Desetak tisuća tih Srba se borilo s hrvatskim braniteljima! Kako to da njih zastupaju bivši Raškovićevi SDS-ovci, Hadžićevi SDSS-ovci, četnici, neočetnici i slični. Kako to da se cijene ovi Srbi koji su se borili protiv države Hrvatske, a ne oni koji su umirali za nju? Kako to da je u vrhu vlasti (Hrvatski sabor, SDSS, SNV) prim. dr. Vojislav Stanimirović, okupacijski gradonačelnik Vukovara, koji u Novom listu od 2. listopada 2008. izjavljuje ‘da se ponovo nešto dogodi u Vukovaru, učinio bi isto’ i koji se ‘ne stidi što je bio u vladi Krajine’. On se ne stidi, on bi opet promijenio vukovarsku ulicu Stjepana Radića u ulicu njegova ubojice Puniše Račića, a držim da je to najmanje što bi još učinio.

Novi list, 2. listopada 2008.

Kako to da hrvatskog branitelja, uznika srpskih koncentracijskih logora, Vukovarca Predraga Mišića i njegovih srpskih suboraca protiv četnika, nema nigdje u javnom političkom životu?

Međutim, da vidimo, kako kaže Pupovac 27. srpnja 2023., koga to mi u državi Hrvatskoj: ‘ne smijemo zaboraviti, jer su svojim životoima i svojom borbom ostavili trag!?’ Kakav su to oni ‘ostavili trag!?’ Koje su to njihove ‘antifašističke vrijednosti’ i je li nam te vrijednosti ‘trebaju danas’ i hoće li nam ‘trebati sutra!?’ Također je važno znati tko je to skrivao istinu i činjenice kroz desetljeća da se ‘o ovome mjestu nedovoljno zna’? Isto tako, tko to širi dezinformacije, odnosno ‘širi znanje, koje s ovim mjestom nema veze’!?

Prije svega moramo utvrditi tko su bili Pupovčevi ‘antifašisti’, odnosno ustanici, ‘koje ne smijemo zaboraviti…’? Za koga i zašto su ‘ustali’? Dakle, utvrđeno je, dokumentirano je, da su predvodnici (vojvode) ustanika, koji su sebe nazivali ‘četnicima’, bili četnici Draže Mihailovića i pristaše kralja Petra Karađorđevića: Brane Bogunović (pekao na ražnju don Jurja Gospodnetića u Bosanskom Grahovu), Mane Rokvić, Dane Stanisavljević Cicvara, dva igumana SPC-a, Ilija Rodić (pravoslavni pop) i Tomica Ivančević (podigao ustanak u Medaku). Treba dodati da je bilo i nekoliko srpskih komunista (Gojko Polovina, Đoko Jovanić), koji se ni u čemu nisu razlikovali od svoje braće četnika.

Milorad Pupovac je svojedobno izjavio: ‘U Srbu nismo ustali protiv Hrvatske, već protiv zločina’ (Slobodna Dalmacija, 29. srpnja 2018.). Da, druže Pupovac, nije Vam se ‘omakla’ laž, to je već Vaš sustav, Vi govorite neistinu a da ‘ne trepnete’. ‘Laž je vid srpskog patriotizma’, kako je rekao je Vaš ‘Otac nacije’. Ustajali ste vi hrvatski Srbi protiv Hrvatske u svakoj prilici koja vam se ukazala, pa tako i protiv Mačekove Banovine, znatno prije i neposredno prije stvaranja NDH, 1941., 1971., 1991. Milovan Đilas je rekao da Srbi ‘ne bi primili nikakvu tuđu, pa ni hrvatsku državu – tamo gde to po svojoj snazi ne bi morali’ (Milovan ĐILAS, Revolucionarni rat, Književne novine, Beograd, 1990.,180.);

Drugi, poznati velikosrbin Dejan Jović 7. kolovoza 2019.,u svom govoru, na komemoraciji srpskih žrtava (ubijenih od ustaša) iz Banskog Grabovca 1941., osim što laže o broju ubijenih (u čemu ga kasnije kopira Pupovac), zastupa tezu da su Hrvati napali ‘mirno srpsko stanovništvo’ te da nisu ‘dali nikakva povoda za ono što im se dogodilo’ (ustaški zločini u Gudovcu, nap. a.), da ‘smo se mnogi borili u I. svjetskom ratu u istoj vojsci’ itd. Na sve takve floskule dobio je odgovor! (Dejan Jović:’ Evo zašto je ustaštvo gore od nacizma i fašizma! Ustaše i partizani nisu isto niti će ikada biti!; BIOČIĆEV UBITAČAN ODGOVOR DEJANU JOVIĆU povodom njegovih velikosrbskih obmana izrečenih u Banskom Grabovcu; U Banskom Grabovcu komemoracija za 1285 žrtava srpske nacionalnosti; Prof. dr. sc. Mihovil Biočić: Komemoracije srpskih žrtava)

Mišljenje o antifašističkom karakteru ‘Dana ustanka naroda Hrvatske’ zastupaju srpski glasnogovornici, ‘antifašisti’ tipa Mesić, Habulin, Josipović, Puhovski, V. Pusić itd., te nelustrirani profesori, lažni znanstvenici (jer se ne služe dokazima, nego jugoslavenskom, velikosrpskom i komunističkom propagandom) na zagrebačkom i jedan na splitskom sveučilištu. U promidžbi, izvrsno ih poslužuju brojni Soroševi novinari, koji vjerojatno primaju ‘dodatke na plaću’ s više strana. Svi oni i njima slični, zastupaju tezu koja se svodi na to da su Srbi podigli ustanak 27. srpnja 1941. i pobunili se protiv NDH, kao odgovor na ustaške zločine!?

Da vidimo što kažu činjenice na Pupovčevu izjavu da se ‘Srbi nisu digli protiv Hrvatske, nego protiv zločina’, te da se radi o ‘antifašistima’!? Danas već postoji brojna literatura, a ja ću ukratko navesti samo manji dio činjenica, koje su znatno ranije i neposredno prije prethodile ‘antifašističkom’ ustanku 27. srpnja 1941., iz kojih je razvidno tko je hrvatske Srbe podučio, koja je podloga, svjetonazor, priprema, pozadina i priroda ustanika i ustanka:

Razdoblje prije prve Jugoslavije

Ne ću objašnjavati ‘Načertanije’ Ilije Garašanina (1812.-1874.), (ne)djela Vuka Stefanovića Karadžića (1787.-1864.) i sl., te gotovo dva stoljeća indoktrinacije političke i crkvene vlasti (SPC) prema srpskom narodu, jer to prelazi okvire ovog članka. Iznijet ću važne i neposredne razloge nastanka, danas sasvim jasno, po zlu glasovitog 27. srpnja 1941. Zbog stoljetnih negativnih utjecaja na srpski narod, jasni su uzroci agresivnih ratova od strane suvremene Srbije, bez obzira na aktualni svjetonazor političke i vojne elite Srba (rojalisti, socijalisti, komunisti). (Ljubica Štefan, Mitovi i zatajena povijest, str. 16-19., Zagreb, 1999.). Navest ću neke događaje i postupke prije zajedničke države:

– U kolovozu 1893. prilikom otvorenja Muzeja hrvatskih starina, trebamo se podsjetiti (i Dejana Jovića) na ‘mirne susjede koji su govorili isti jezik, koji su bili kršćani’. Ti mirni susjedi, pravoslavci su divljali u Kninu i već tada urlali: ‘Ovdje nema Hrvata! Živjela Srbija!’. Kninska općina bila je u rukama ‘grčko-iztočnoga žiteljstva’ i na svoju ruku je zabranila isticanje hrvatskih znamenja i pjevanje hrvatskih pjesama! Noću uoči svečanosti niknula je i kamena barikada (!) kako bi se uzvanicima onemogućio pristup arheološkom nalazištu Crkvine u Biskupiji. Sutradan, razulareni i veoma grlati toljagari pristigli iz okolice, kruže gradom, prijete i vrijeđaju sudionike proslave. Na kolodvoru razbojnički kamenuju pristigli vlak… (Valjda oni isti što su u ožujku 1891. tek otkrivenom sarkofagu s hrvatskim dostojanstvenikom potajno ‘odvalili poklopac i nečuvenim vandalizmom, težkim kamenjem mrtvacu kosti smrvili, te je i odjeća postradala’, kako zapisa fra Lujo Marun, a može se naći u Hrvatskim obzorjima). Nije valjda da su im se već tada pričinjale ustaše!?

– U članku Nikole Stojanovića: Srbi i Hrvati (objavljen u kolovozu 1902. u beogradskom Srpskom književnom glasniku i pretisnut u zagrebački list Srbobran), piše da ‘Hrvati trebaju nestati’ jer je to ‘evolucijski neizbježno’, a u članku postoji i poznata uzrečica ‘do istrage vaše ili naše’!? (Stojanović, Nikola. 1902. ‘Srbi i Hrvati’, Srpski književni glasnik 2; Antić , Ljubomir. 2007. Velikosrpski nacionalni programi: Ishodišta i posljedice. Zagreb. Golden marketing-Tehnička knjiga: Hrvatski institut za povijest)

– U Odesi, 1916. godine dogodio se zator (masakr) hrvatskih zarobljenika. Hrvatski domobrani iz ruskog zarobljeništva, bili su novačeni (što nije bilo u skladu s međunarodnim ratnim pravom), kako bi tvorili neku jugoslavensku dobrovoljačku postrojbu na Solunskom frontu. Okupljeni u Odesi, Hrvati-dragovoljci tražili su da budu upućeni na bojište pod jugoslavenskim, a ne srpskim imenom i znakovljem, čemu su se protivili srpski časnici. Hrvati su također prije pristupanja u novostvorene postrojbe bili prisiljavani i da se očituju kao Srbi. Budući da su se odupirali tome, srpski su ih časnici zlostavljali, pri čemu su mnogi hrvatski vojnici masakrirani i ubijani na najprimitivniji divljački način. Točan broj nikada se ne će doznati, a prema izvorima on se kreće i do nekoliko tisuća hrvatskih vojnika i časnika koje su Srbi, uz pomoć ruskih Kozaka, na razne načine pobili i bacili u Crno more. (O zločinima u Odesi)

Već i prije toga Srbi su brojne hrvatske zarobljenike nabili na kolce ili su ih osakatili žive, odrezavši im djelove tijela. Zabilježeno je svjedočenje jednog grobara iz Odese koji je rekao da su mu Srbi jedne noći dovezli tijela 18 Hrvata da ih ukopa. Dr. Aleksandar Horvat, predsjednik Čiste stranke prava, doznavši o grozotama u Odesi, reagirao je 6. srpnja 1918. u Hrvatskome državnom saboru interpelacijom naslova – Grozote u Odesi. (Dubravko Jelčić: Jelčić: Odesa prešućena jer je bila jedna od najvećih sramota u srpskoj povijesti)

Miroslav Krleža kaže o tom ‘slavnom’ djelu srpske vojske, da ‘nije otvarala tabore za te ljude, nego jame i slična stratišta…’ Tada je počeo pad u hrvatsko-srpskim odnosima ali se taj zločin uvijek prešućivao u obje Jugoslavije na štetu istine, radi ‘dobrih’ odnosa a kasnije i radi ‘bratstva i jedinstva’. O tom događaju Krleža piše: U Odesi je počelo. U krvavoj Odesi, u ‘Kanatnom zavodu’, gdje se masakriralo enmass i gdje su pokapajući mrtvace rekli onom grobaru, da ne treba da znade tko su ti ljudi, ‘jer to su Hrvati’. U Odesi se klalo, tamo su pucale kosti i tamo su se davili utopljenici. (Matica hrvatska, HR, 2/IV Ljubomir Antić: Prvi svjetski rat i Hrvati).

Slučaj s dobrovoljcima u Odesi bio je nagovještaj odnosa u budućoj državi ako pobijedi srpska koncepcija o njezinu stvaranju.

Razdoblje kraljevske Jugoslavije

Razdoblje Kraljevine Jugoslavije bilo je obilježeno terorom kraljeve vlasti, ne samo nad istaknutim hrvatskim političarima i kulturnim radnicima nego i nad običnim narodom. U vrijeme Kraljevine Jugoslavije počeo je državni teror nad svim nesrbima, posebno nad Hrvatima i Albancima:

– Već u studenome 1918. godine, kada je došla na hrvatski teritorij, na poziv Narodnog vijeća u svrhu smirivanja seljačkih nemira, srbijanska se vojska ponašala kao okupatorska sila: batinanje, kažnjavanje zatvorom i usmrćivanje neposlušnika bez istrage i suđenja bili su njezino sredstvo uvjeravanja.

– Vojska je slično postupala na hrvatskom području i nakon stvaranja države 1. prosinca 1918. godine. Vojsku je ubrzo zamijenila žandarmerija (poluvojna organizacija), koja se istaknula (zajedno s vojskom) u ugušivanju seljačkih nemira tijekom 1919., nastalih zbog neprovođenja agrarne reforme. Osobito su žestoko postupali sa seljacima u vrijeme ugušivanja velike seljačke bune u sjeverozapadnoj Hrvatskoj rujna 1920. Ubijeno je tada, u oružanim sukobima i izvan njih, 15 seljaka. Stotine seljaka bili su teže i lakše ranjene.

– U žandarmerijskim i sudskim istragama više stotina seljaka je pretučeno, iscrpljivano glađu i hladnoćom, a zatim osuđeno na razne vremenske kazne zatvora, strogog zatvora i robije, pa čak i na smrt.

– Ukratko: u pokoravanju hrvatskih seljaka tijekom 1918.-1921., nastao je obrazac kažnjavanja neposlušnika. ‘Pokazalo se u praksi da u Kraljevstvu SHS vlada pravo sile, a ne snaga pravne države.’ (Bosiljka Janjatović, Represija spram hrvatskih seljaka: 1918.-1921. Časopis za suvremenu povijest, 1/1993., 25-43)

– Već 5. prosinca 1918., na goloruke demonstranate na Jelačićevu trgu u Zagrebu, koji su htjeli hrvatsku Republiku, pucalo se iz mitraljeza (‘Prosinačke žrtve’). Bilo je mrtvih i ranjenih, a zapovjednik srpske policije (etnički Hrvat) Grga Anđelinović, pohvalio se u Beogradu ‘svojim krvavim rukama’. Ta su ubojstva bila zeleno svjetlo za slobodni lov na Hrvate, o čemu akademik Dubravko Jelčić bilježi: ‘Žandari ubijaju kada hoće i koga hoće i onda šalju obiteljima ubijenih račun da plate metak kojim je ubijen njihov otac, brat…’ (“Sto godina nas ubijaju, a i dalje šutimo“).

– U Splitu je u ožujku 1921. ustrojena ‘Jugoslovenska napredna nacionalna omladina’ (JNNO), koja je od 1922. postala poznata kao ‘Organizacija jugoslovenskih nacionalista’ – ORJUNA. Cilj te organizacije bio je propagiranje unitarnoga karadorđevićevskog jugoslavenstva i suzbijanje ‘separatističkih’ hrvatskih stranaka kao i organizacije revolucionarnoga radničkog pokreta; ostala je zapamćena po brojnim nasiljima nad političkim protivnicima. (Branislav Gligorijević, Organizacija jugoslovenskih nacionalista (Orjuna), Istorija XX veka, zbornik radova, Beograd, VI./ 1963., 315-396.)

– U Kostajnici su 3. veljače 1923. godine pripadnici Demokratske stranke (osnovana na ‘Kongresu ujedinjenja’ u Sarajevu 1919., s programom integralnog jugoslavenstva, centralizma i nepomirljive borbe protiv ‘separatizma’, osobito hrvatskog), razbili HRSS-ovo (Hrvatska republikanska seljačka stranka), skupštinu i pri tome demolirali 30-ak hrvatskih kuća.

– U Crikvenici su 4. veljače 1923. orjunaši iz Sušaka to isto učinili i pri tome ranili nekoliko članova i pristaša HRSS-a; jedan od njih je sljedećeg dana umro.

– U Otočcu su 4. ožujka 1923. učinili isto; jedan je dječak umro od posljedica ranjavanja.

– Sličnih je sukoba bilo i u Zagrebu (u nekoliko navrata), u Osijeku itd.

– U Kaštel Starom ing. Augusta Košutića je kundakom ranio u glavu jedan žandar, dok je Košutić obilazio dalmatinske organizacije HRSS-a.

– U to su vrijeme uhićeni i premlaćeni u zatvorima, a poneki i usmrćeni, brojni članovi HPSS-a (Hrvatska pučka seljačka stranka), odnosno HRSS-a, osobito u vrijeme ugušivanja seljačkih nemira. Vlasti se u nasilju spram članova i organizacija HRSS-a, ali i drugih hrvatskih oporbenih organizacija, tijekom 1921., a osobito u 1922. i 1923. godine, pa i poslije (sve do 1929. godine), pridružila ORJUNA.

– U Sloveniji i Bosni i Hercegovini, na primjer, samo u ožujku 1923. godine prigodom skupštinskih izbora ORJUNA je izazvala brojne sukobe u kojima je bilo i mrtvih.

– Zaoštravanje odnosa režima spram HRSS-a pokazuje i napad (atentat) na člana vodstva ing. Augusta Košutića u kasnu jesen 1924. godine.

– Ubrzo nakon toga neuspjelog atentata, potkraj prosinca te godine, beogradska je vlada donijela odluku o primjeni Zakona o zaštiti države i na HRSS.

– Odmah nakon 1. siječnja 1925. godine počeo je novi val represija spram vodstva i članstva HRSS-a. Uhićeni su i pritvoreni članovi najužeg vodstva: dr. Vlatko Maček, dr. Juraj Krnjević, dr. Stjepan Košutić, Josip Predavec i ing. August Košutić. Uhićen je i Stjepan Radić. Kaznena istraga protiv njih vođena je pod izravnim nadzorom iz Beograda. Radić je u zatvoru Sudbenog stola u Zagrebu zadržan više od pola godine neprekidno; članovi vodstva bili su nakon desetak dana pritvora pušteni, pa su opet uhićeni i na kraju pušteni zajedno s Radićem.

– Tijekom 1928. u vladi bliskomu beogradskom listu Jedinstvo u nekoliko navrata objavljene su smrtne prijetnje Radiću, a Vlada na njih nije uopće reagirala. Isto tako tijekom skupštinskih zasjedanja, a pogotovo uoči izvršenja atentata, također su pojedini radikalski poslanici prijetili smrću vodstvu Seljačko-demokratske koalicije, ali ni vlada ni čelništvo skupštine nisu na te prijetnje obraćali nikakvu pozornost. I onda su u beogradskoj Skupštini 20. lipnja 1928. ubili Stjepana Radića.

– U Samoboru su 27. srpnja 1929. godine, ubijeni su Mijo Oreški, sekretar CK SKOJ-a, te njegov brat Slavko, dok se Janko pl. Mišić, član Biroa iste organizacije, sam ubio pištoljem.

– Sljedeće ubojstvo izvršeno nakon okrutna mučenja u zagrebačkoj policiji 31. srpnja 1929., zagrebačko redarstvo prikazuje kao – samoubojstvo. Likvidiran je još jedan sekretar CK SKOJ-a Pajo Marganović.

– Nakon mučenja, policija u Osijeku ubija 29. kolovoza 1929. uhićenog komunista Josipa Hauka.

Sustav represije vladajućega karadorđevićevskog poretka protiv svakog oblika i načina opozicije, a osobito hrvatske oporbe, izgrađivan je brižljivo od samog početka Kraljevstva (Kraljevine) SHS u razdoblju između 1928. i 1934. godine prešao je u novu fazu: ubojstva političkih prvaka oporbe. I nadalje je bio popraćen progonima, uhićenjima, zatvorima bez istrage i suđenja, suđenjima na dulje i kraće vremenske kazne zatvora i robije, na kazne smrti istaknutih i manje poznatih pripadnika opozicije. Organizirana politička ubojstva pripremljena su i izvedena ponajviše tako da se prikriju pravi motivi i politička pozadina. Počela su ubojstvima legitimnih predstavnika hrvatskog naroda u državnoj skupštini i vodstva Hrvatske seljačke stranke u lipnju 1928. godine. Nastavljena su i u vrijeme diktature kralja Aleksandra Karadorđevića: nisu bili pošteđeni vodstva i pripadnici pa ni pristaše ni jedne stranke koja je oporbeno djelovala u odnosu na režim. Od 1928. do 1934. godine vladajući je režim svim sredstvima, pa i političkim ubojstvima, pokušao onemogućiti hrvatsku oporbu. (B. Janjatović, Progoni triju političkih grupacija u Hrvatskoj (1918-1921), Historijski zbornik, XVL./1992., 89-104; Bosiljka Janjatović. Hrvatska 1928.-1934. godine: vrijeme organiziranih političkih ubojstava. Povij. pril. 219-244. Institut za suvremenu povijest, Zagreb, Republika Hrvatska, 1994.)

– Ipak, prijelomni dan za hrvatsko-srpske odnose u Kraljevini Jugoslaviji bilo je ubojstvo i ranjavanje hrvatskih zastupnika u beogradskoj Skupštini 20. lipnja 1928. Ubijen je Stjepan Radić (1871.-1928., hrvatski političar, vođa HSS-a, književnik, hrvatski velikan). Ubojstvo je izvršio revolverom radikal-četnik Puniša Račić. Na mjestu su ostali mrtvi hrvatski zastupnici Pavle Radić i Stjepan Basariček, teško su ranjeni Ivan Pernar i Stjepan Radić, koji je 8. kolovoza iste godine umro od posljedica ranjavanja. Godine 1931. ubijen je Milan Šufflay (1879.-1931., hrvatski povjesničar, političar, književnik, albanolog) član Hrvatske stranke prava (HSP). (Dubravko Jelčić, 100 krvavih godina, XX. stoljeće u hrvatskoj povijesti, drugo neizmjenjeno izdanje, P.I.P. Zagreb 2005. str. 31 i 33.).

– Brojni su svjetski uglednici javno prosvjedovali zbog stanja u kraljevoj Jugoslaviji, među njima: Albert Einstein i Heinrich Mann u New York Timesu, zahtijevajući da se Liga naroda zauzme za Hrvate te da prikupi ‘svu moguću pomoć da zaštiti taj maleni, miroljubivi i veoma civilizirani narod’.

New York Times, May 6, 1931, Einstein AccusesYugoslavrulers

… ‘In view of this terrible situation, we beg the LIGUE INTERNATIONALE DES DROITS DE L’HOMME to do its utmost to suppress the pitiless regime of violence which reigns in Croatia, as we have just exposed it. Murder should not be tolerated as a weapon to be unscrupulensly employed as a means to attain political ends’.

Albert Einstein
Heinrich Mann

April 1931., Berlin

(New York Times: Radich left tale of Yugoslav plot, article publishedin August 23, 1931.)

– I drugi su svjetski uglednici javno prosvjedovali zbog takvog stanja u kraljevoj Jugoslaviji, među njima: budući otac Europe Robert Schumann, Theodore Dreiser, John Dos Pasos, Upton Sinclair, Nobelovac Andre Gide… Za počinjeno nasilje nad Hrvatima kazne su bile simbolične ili nikakve, o čemu svjedoči tzv. izdržavanje kazne Radićevog ubojice Puniše Račića u komfornoj vili s poslugom i slobodnim kretanjem. Zar to nije slobodno i nekažnjeno ubijanje Hrvata?
-Miroslav Krležaje napisao : ‘U prvih deset godina jugoslavenske države: 24 političke smrtne osude, 600 političkih ubojstava, 30.000 političkih hapšenja, 3.000 političkih emigranata… onda se to zove ‘Naša rasna Svečovečanstvenost’.

– Godine 1932. policijski agenti po izravnoj naredbi iz Beograda, izveli su atentat hladnim oružjem u Zagrebu na hrvatskoga političara i odvjetnika Milu Budaka, po uzoru na atentat na Milana Šufflaya. Budak je preživio i slijedeće godine izbjegao u emigraciju.

– Samo tijekom 1932. godine, ubijeno je u teroru nad Hrvatima širom Hrvatske 40 seljaka i građana.

– 1933. učinjen je i atentat i na pravaša Ivu Pilara, pisca znamenite knjige Die Sudeschlawische Frage (1917.), koju je objavio pod pseudonimom L. Von Sudland, razotkrivši zločinačke metode velikosrpske imperijalne politike u Bosni i Hercegovini. Službeno je priopćeno da se radi o samoubojstvu. (100 krvavih godina: XX. stoljeće u hrvatskoj povijesti: eseji, polemike, epigrami, Dubravko Jelčić, Zagreb, drugo neizmjenjeno izdanje,naklada Pavičić, 2004.2004. str. 34.).
-Demosntrira se diljem Hrvatske (Senj, Ludbreg, Kosinj, Split…)

– Ustaše 1931. Podižu Velebitski ustanak kojeg podupiru i komunisti s parolom: ‘Komunistička partija obraća se cijelom hrvatskom narodu s pozivom da svim snagama podupre borbu ustaša… Dolje velikosrpska vojno-fašistička diktatura! Za nezavisnu Hrvatsku!’ (BRITANSKO IZVJEŠĆE O STRADANJU HRVATA U JUGOSLAVIJI; 100 krvavih godina: XX. stoljeće u hrvatskoj povijesti: eseji, polemike, epigrami, Dubravko Jelčić, Zagreb, drugo neizmjenjeno izdanje, naklada Pavičić, 2004.2004. str. 33 i 34.).

List Proleter, organ CK KPJ, u broju od 28. prosinca 1932. objavljuje da Komunistička partija ‘pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu’. Stav Kominterne u to je doba bio da Jugoslaviju, kao umjetnu versajsku tvorevinu, treba razbiti. (Velebitski ustanak)

– U državnom pokušaju razbijanja hrvatskih, albanskih, makedonskih i slovenskih pokreta, ubijeni su mnogi ugledni Hrvati. Među istaknutim žrtvama, osim navedenih su i Josip Predavec, HSS-ov zastupnik ubijen nedugo nakon izlaska iz zatvora i Đuro Đaković, hrvatski političar, sindikalni vođa, jedan od osnivača Komunističke partije Jugoslavije.

– Osim individualnih atentata, događali su se i kolektivni pokolji kao što su Sibinjske žrtve (19. veljače 1935., kada su u Sibinju mučki ubijeni hrvatski seljaci), Senjske žrtve (9. svibnja 1937. jugoslavenski žandari su ubili 6 mladića i jednu djevojku, jer su nosili hrvatsku zastavu) i Vrbske žrtve (događaj u Brodu, 20. veljače 1935., mučeni, zatim ubijeni seljaci) (100 krvavih godina: XX. stoljeće u hrvatskoj povijesti: eseji, polemike, epigrami, Dubravko Jelčić, Zagreb, drugo neizmjenjeno izdanje, naklada Pavičić, 2004., str. 34-36).

– U zagrebačkoj Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici čuva se primjerak izvješća, koje su 1932. pod naslovom ‘The Croats Under Yugo Slavian Rule. The result of an inquiry’ napisala dvojica britanskih političara, Rhys J. Davies i Ben Riley. Hrvatski povjesničar Ljubo Boban, u raspravi ‘Geneza, značenje i odjek Zagrebačkih punktacija’, piše: ‘Dvojica engleskih političara, B. Riley i R. J. Davies, posjetili su u rujnu 1932. Beograd i Zagreb i razgovarali s više osoba. U listu Manchester Guardian od 30. IX. 1932. bez potpisa su objavili članak u kojem su iznijeli i razgovore s Mačekom i Trumbićem. Prema navodima u članku, obojica su se izjasnila za odcjepljenje Hrvatske. ’(BRITANSKO IZVJEŠĆE O STRADANJU HRVATA U JUGOSLAVIJI)

Rhys J. Davies i Ben Riley bili su 1932. članovi Balkanskoga komiteta i odlučili su ispitati prilike u tadanjoj Kraljevini Jugoslaviji. O tome su sastavili strojem pisano izvješće koje je umnoženo za potrebe Komiteta i važnih britanskih političkih krugova. To izvješće britanskih parlamentaraca pokazuje kako je stranim političkim i diplomatskim krugovima već početkom 30-ih godina bilo prilično jasno da je ‘jugoslavenska država neprirodna tvorevina s krajnje neizvjesnom budućnošću…’ Uz ostalo naveli su:  ‘The Croatian national character was formed under the influence of the Western nations; the Serbian character on the other hand was influenced by Byzantium on the one side and by theTurks on the other’.

Davies i Riley navode kraljeve diktatorske akte kojima je: ‘zabranio uporabu hrvatskog imena i zastave; raspustio sve hrvatske političke stranke; raspustio je ili potisnuo hrvatske narodne ustanove; onemogućio sve slobodne manifestacije hrvatskoga nacionalnog života; preplavio je hrvatske zemlje policijom i agentima. Podupirao je brutalne postupke policije, čije je metode ‘Times’ od 11. veljače 1931. nazvao ‘europskim skandalom’ i koje su opisane u apelu profesora Einsteina upućenom ‘Ligi za ljudska prava’. Skupštinsko pravo i sloboda tiska ukinuti su. Kritike bilo koje vrste uperene protiv diktature bile su kažnjavane strogim kaznama’.

Zbog stanja u državi, Hrvatska seljačka stranka i Hrvatska stranka prava su donijele tzv. Zagrebačke punktacije, 7. studenoga 1932. Dokument se sastoji od 6 točaka, a  potpisale su ga Hrvatska seljačka stranka i Hrvatska stranka prava. U tom se dokumentu osuđuje stanje u državi nakon Šestosiječanjske diktature i traži federalno uređenje Jugoslavije.

Tom rezolucijom u 6 točaka (punkti), opozicija izražava osudu srpske hegemonije u Kraljevini Jugoslaviji, zahtijeva federativno preuređenje države i demokratski ustroj vlasti:

1. narodni suverenitet jedini je izvor vlasti
2. temeljna organizacija sveukupnog života je seljaštvo
3. osuđuje se velikosrpska hegemonija
4. traži se vraćanje na stanje iz 1918. godine t.j. prije donošenja Vidovdanskog ustava
5. traži se uvođenje građansko-demokratskih oblika obnašanja državne vlasti
6. zaključuje se da su prethodne točke temelj na kojem će potpisnici nastaviti svoju akciju.
Zbog ove rezolucije je 31. siječnja 1933. Vladko Maček, vođa Hrvatske seljačke stranke, osuđen 29. travnja 1933. na tri godine strogog zatvora u Srijemskoj Mitrovici. Iz zatvora je ipak pušten potkraj 1934. godine. (Zagrebačke punktacije)

– Vasa Čubrilović je 1939. u svom poznatom govoru u Banjoj Luci izjavio: ‘Srpska nacionalna manjina u hrvatskim zemljama mora uvijek predano raditi na spriječavanju nastanka bilo kakve hrvatske države, a ako se to uslijed povijesnih okolnosti dogodi, pa Hrvatska dobije državu, dužnost joj je aktivno raditi na dekonsolidaciji takve države’ Na ostvarenju ove rečenice se i prije i danas, nakon uspostave hrvatske države, ustrajno radi, uostalom ta preporuka Srbima i korisnim hrvatskim idiotima javno je napisana u Memorandumu 2 SANU.

U Ćubrilovićevim prijedlozima kako osvojiti i srbizirati nove zemlje (na postupku prema Albancima) vidi se što je predložio srpskim vlastima i vojsci. Uz ostalo: Primjena ‘brutalne sile jedne organizovane državne vlasti u čemu smo bili uvek iznad njih, stvaranje psihoze za masovno iseljavanje… pri čemu je važno pridobiti njihovo sveštenstvo i prve ljude od uticaja ili novcem ili pretnjama’, zatim ‘… globe, apšenja, nemilosrdno primenjivanje svih policijskih propisa, kažnjavanje šverca, seče šuma, potrice, puštanje pasa… nepriznavanje starih tapija…, nemilosrdno uterivanje poreza… oduzimanje državnih ispaša, opštinskih ispaša, ukidanje koncesija, poslovnih dozvola, isterivanje iz državne i privatne samoupravne službe itd – ubrzaće iseljavanje’. Nadalje predlaže taktiku koju su Srbi, osim prema Albancima, provodili i u našem Domovinskom obrambenom i oslobodilačkom ratu: ‘Našim kolonistima po potrebi treba podeliti oružje. U one predele treba plasirati staru četničku akciju i poverljivo je pomoći u njezinim akcijama… U krajnjoj nuždi mogu se izazvati lokalne bune koje bi bile krvavo ugušene’ … Postoji još jedno sredstvo koje je Srbija upotrijebila poslije 1878… ‘Paliti ognjem i mačem sela i gradske četvrti u kojima obitavaju Albanci’ (Michel Roux u Limesu, talijanskoj geopolitičkoj reviji, siječanj 1993., str. 34).

Kako vidimo, Srbi imaju zavidnu tradiciju dobro osmišljenih zločinačkih postupaka genocidnog karaktera. Ćubrilović je 1937. predlagao mjere koje su dakle, primjenjivane i 1941. i 1991., da bi se jedno područje etnički očistilo. Dopunjene su sugestijom da se zlostavljaju svećenici i zatiru groblja: ‘Sve u svemu valja stvoriti psihozu evakuacije… protjerati čitava sela…’ U tu svrhu, smišljeni su i kriteriji izbora srpskih naseljenika te osnovana organizacija ‘Institut za posrbljenje.’ (Paolo Frusca, ‘Genocido nei Balcani nel nome della Grande Serbia’. Centro studi catolici ‘Mater Ecclesiae’, Brescia 1996. str. 26, 27.)

Christopher Clark je 2013. objavio knjigu ‘Sleepwalkers, how Europe went to war in 1914. (London: Penguin Books) u kojoj je na 700 stranica detaljno opisao genocidnu prirodu srpske politike, koja je dovela do smrti miljuna ljudi u Balkanskim ratovima i u I. svjetskom ratu. U obje Jugoslavije pažljivo se krila duga povijest genocidnog etničkog čišćenja koje je provodila srpska država od svog utemeljenja, kroz sve ratove do danas. U isto vrijeme je svestrana i vrlo moćna srpska propaganda optuživala svoje žrtve, za ono što su upravo oni radili.

Razdoblje 1941. i zločini

Hrvatski je narod s gorkim iskustvom življenja u Kraljevini Jugoslaviji dočekao 1941. godinu. U vrlo složenoj svjetskoj i jugoslavenskoj situaciji, slijede dani u kojima je iskorišten rat za nastavak projekta velike Srbije (‘svim sredstvima’) s jedne i revolucionarni prevrat komunističke revolucije s druge strane. Oba pokreta žele uspostavu Jugoslavije, po svom viđenju! Svjetske zločinačke ideologije (nacifašizam s četnicima i komunizam) podijelile su hrvatski narod, koji je i s četničke i s komunističke strane doživio najveći genocid u svojoj povijesti!

Kako je rat već započeo (1. rujna 1939. napadom nacističke Njemačke i 17. rujna komunističkog SSSR-a na Poljsku), Srbi su opet uočili priliku domoći se tuđeg teritorija. Bez obzira na to kojim su vojnim i političkim strukturama pripadali. Svi su Srbi imali jedan cilj: stvoriti Veliku Srbiju ili pod srpskim ili pod jugoslavenskim imenom. Nisu se birala sredstva, a ratovali su tako, kako ih je poučio Čubrilović, da unište sva identitetska obilježja naroda kojeg bi ili protjerali ili ubijali na osvojenom teritoriju. Zato su zločini bili usmjereni općenito protiv hrvatskog naroda u cjelini, tj. bili su za njegovo biološko istrebljenje. Stoga su Srbi (četnici i komunisti), gdje god i kad god su imali mogućnost, ubijali sve Hrvate, bez obzira na političko usmjerenje ili dob, ubijajući djecu od kolijevke do staraca. Teror velikosrba bio je usmjeren i na antifašiste i njihove obitelji, bez obzira na nacionalnost (osim što bi se Srbima poštedio život). (Dizdar, Zdravko, Sobolevski, Mihael. 1999. Prešućivani četnički zločini u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini 1941.-1945., /Silent Chetnik Torture in Croatia and Bosnia and Herzegovina 1941-1945/ Hrvatski Institut za povijest. Dom i svijet. Zagreb).

Svojim terorom i zločinima četnici su se vrlo često hvalili, a posebno ako su zločini učinjeni nad hrvatskim narodom. Tako se četnički komandant Ilija Trifunović Birčanin hvalio u svom izvješću od 5. rujna 1942. Draži Mihailoviću da su četnici na području Vrgorca (Hrvatska) ‘oderali živa tri katolička sveštenika. Naši četnici ubijali su sve muškarce od 15 godina na više…’ (Vladimir Dedijer – Antun Miletić, Genocid nad Muslimanima, Sarajevo, 1990., str. 1187.).

U telegramu od 15. prosinca 1943., taj isti vojvoda se hvalio da su njegovi četnici uhitili 140 komunista, a među njima sedam Srba. Srbe su pustili kućama, a sve ostalo je ‘zaklano i u jame bačeno.’ (Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji 1941.-1945., n.dj., knj. 9., str. 1187; Dizdar, Zdravko, Sobolevski, Mihael. 1999. Prešućivani četnički zločini u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini 1941.-1945., /Silent Chetnik Torture in Croatia and Bosnia and Herzegovina 1941-1945/ Hrvatski Institut za povijest. Dom i svijet. Zagreb).

Nakon ubojstva Radića i drugih zastupnika, seljaka i uglednih Hrvata te posvemašnjeg terora, a posebno zatiranja nacionalne svijesti, pristaše hrvatske samostalnosti, pravaši nazivani i ‘frankovci’, osnivaju Hrvatski revolucionarni pokret – Ustaša, koji podržavaju i komunisti.

Dr. Georges Desbons (1889.-1962., poznati francuski odvjetnik) piše: ‘Bilo je logično da nakon sloma jugoslavenskih vojnih snaga 1941. Hrvati zgrabe jedinstvenu priliku da proglase svoju nezavisnost. Ta logika se slagala s nacionalnim imperativom’, a francuski pisac Christophe Dolbeau (1953.-, francuski književnik) navodi američku Deklaraciju o neovisnosti iz 1776. i zaključuje: ‘Hrvati su 1941. godine samo primijenili ta stara načela, te je u tom smislu travanjska revolucija bila demokratska.’ (NA DANAŠNJI DAN PRIJE 89 GODINA Proglašena je prva velikosrpska Jugoslavija u kojoj su Hrvati bili osuđeni na smrt)

Opasnost nestanka hrvatskog naroda nastavlja se stvaranjem dva projekta:

– Projekt ‘Homogena Srbija’ 1941. Stevana Moljevića (1887.-1946., istaknutog četničkog ideologa i savjetnika Draže Mihailovića), predviđa da buduću Veliku Srbiju očistiti od nesrba, na ovaj ili onaj način, što je jasni genocidni projekt. Prema tom projektu, kako bi se etnički očistilo područje Velike Srbije, trebalo je protjerati ili likvidirati oko 2.675.000 nesrpskih stanovnika, od čega oko 1.000.000 Hrvata.

Svi Srbi imali su jedan cilj: stvoriti Veliku Srbiju, prema projektu četničkog ideologa Stevana Moljevića ‘Homogena Srbija’! Njima su se odmah pridružili srpski komunisti i svi zajedno, u suradnji s talijanskim fašistima (formalnim saveznicima NDH), nastojali sporazumno osvojiti i podijeliti teritorij novonastale hrvatske države. Ustanak je bio organiziran od pripadnika četnika Draže Mihailovića, u čijim su redovima tada bili i vodeći komunisti iz tog područja (Polovina, Jovanić). Prema tom projektu, od 30. lipnja 1941. prva i osnovna dužnost svih Srba jest ‘da stvore i organizuju homogenu Srbiju koja ima da obuhvati celo etničko područje na kome Srbi žive… sa slobodnim izlazima na more za sve Srpske oblasti koje su na domak moru…’ To je trebalo izvršiti odmah vojnim uzimanjem planiranih područja velike Srbije i njegovim čišćenjem od Hrvata i Muslimana ‘pre nego li se iko pribere’ i tako svršenim činom… riješiti zajedničku granicu između ‘Srbije i Slovenačke, čišćenjem Sanđaka od muslimanskog življa, a Bosne i Hercegovine od muslimanskog i katoličkog življa…’ (Stjepan Lozo: Ideologija i propaganda velikosrpskog genocida nad Hrvatima – projekt ”Homogena Srbija” 1941., str. 71.-94., Naklada Bošković, Split, Podstrana, 2019.).

Valerijanov memorandum 1941., koji je usklađen s ‘Homogenom Srbijom’, nastao je pod pokroviteljstvom Srpske pravoslavne crkve (SPC), a radi se o projektu ozloglašavanja Hrvata u svijetu. (Stjepan Lozo. Ideologija i propaganda velikosrpskog genocida nad Hrvatima, Split, 2019.). SPC se, ne samo tada, pokazala najvećom prijetnjom za opstanak Hrvata i hrvatske države, u bilo kojem obliku!

Kada se govori o srpskoj politici u II. svjetskom ratu, pogrješno bi bilo izostaviti jedinstveni dokument u okupiranoj Europi. Već početkom dolaska nacista, 13. kolovoza 1941., u Srbiji se objavljuje kvinsliški dokument o pokornosti Nijemcima i nacizmu. Dakle, 545 srpskih najuglednijih intelektualaca, generala, episkopa SPC-a, akademika, bivših ministara, sveučilišnih profesora, gospodarstvenika i brojnih drugih, gotovo sva elita tadanje Srbije, potpisali su dokument ‘Apel srpskom narodu’ potpore nacionalcocijalizmu, u kojem piše na kraju: ‘Naš narod nije komunista, niti ima ma kakve veze sa ovim međunarodnim rušiocima najsvetijih tekovina evropske kulture… Zato pozivamo celokupan srpski narod da odlučno u svakoj prilici i svima sredstvima pomogne naše vlasti u borbi protiv ovih zlotvora (partizana i komunista nap. a.) srpskog naroda i njegove budućnosti.’ (Novo vreme’ 13.VIII.1941.)

Kroz cijelo vrijeme komunističke Jugoslavije skrivao se i ovaj dokument i činjenica, tj. samohvala vodstva Nedićeve Srbije da je Srbija bila prva država Europe koja je u II. svjetskom ratu proglašena ‘judenfrei’ (slobodnom od Židova)!

Tako je 28 potpisnika ‘Apela srpskom narodu’ iza 1945. postalo članovima Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU), a njih još 12 ušlo je u poslijeratnu jugoslavensku komunističku vladu. Dakle, elitni nacistički suradnici su i dalje obnašali komunističku političku i kulturnu/znanstvenu vlast, dok su u poslijeratnoj Hrvatskoj i ‘šesto koljeno’ nekog njemačkog suradnika, strijeljali po kratkom postupku. Kvinslišku Vladu Milana Nedića snažno je podpro SPC, pa je tako 2. rujna 1941., vrh SPC-a donio zaključak da su ‘gospoda arhijereji pokazali u toku razgovora puno razumijevanje sa sve rodoljubive napore generala Nedića … da će Srpska pravoslavna crkva, u duhu tradicija svetosavskog pravoslavlja, nastaviti boriti na strani generala Nedića’ (‘Novo vreme’, 29. X. 1941.)

Kako brojni ‘antifašisti’, na čelu s Pupovcem, tvrde da su se Srbi digli na ustanak kao reakcija na ustaške zločine, dobro bi bilo vidjeti što o tim događajima kažu sami ustanici Srbi!

U knjizi Draža Mihailović Memorial book, Chicago, SAD, 1981., koja je izišla 1976. povodom 30. obljetnice Dražine smrti (Draža Mihailović, 1893.-1946., zapovjednik kraljevske Jugoslavenske vojske u Jugoslaviji, ratni zločinac), uz ostalo piše: O četničkoj pobuni u Hrvatskoj kaže Mane Ribar u članku Mile Pešuta, ‘Historijska uloga Srba iz Like, Korduna i Banije u borbi za opstanak,1941.-1945., uz ostalo: ‘Za razjašnjenje (srpskog ustanka 1941.) važno je spomenuti ime Dane Stanisavljevića Cicvare i razjasniti njegovu ulogu u ustanku. Iscrpno izvješće o tim zbivanjima u Gračacu dao je Danin prijatelj Mane Ribar koji je, u to vrijeme, bio u Gračacu i sudjelovao u ustanku.’On piše: ‘Dana 10. travnja 1941. kod je proglašena Hrvatska država, iste večeri Dane je došao u našu policijsku postaju u Gračacu da se raspita o tome što učiniti jer se ovo zlo ne smije prihvatiti bez borbe. Zaključili smo da sačekamo do subote 12. travnja i vidimo što će se događati… Poslije podne 12. travnja oko 15:00 sati Dušan Drakulić (žandarmerijski poručnik) izišao je iz bolnice i došao u našu postaju. Sazvali smo sastanak viđenijih građana s četničkom organizacijom. Sastanku su nazočili Dane Stanisavljević – Cicvara, Mile Stojisavljević – Crnić, Jovo Djekić, Milan Uzelac i Nikica Stanisavljević predsjednik kotara. Na ovome sastanku mi smo zaključili da ni pod koju cijenu ne ćemo dozvoliti uspostavu hrvatske vlasti, da četnici trebaju preuzeti kontrolu i da se odmah treba uspostaviti četničko zapovjedništvo. Danu smo jednoglasno izabrali za zapovjednika. Istog dana on je postavio patrole od nekoliko ljudi na željezničku stanicu u Gračacu… Ovim možemo s pravom reći da je Dane Stanisavljević – Cicvara prvi zapovjednik prve četničke jedinice u organizaciji Draže Mihajlovića isključujući one koji su došli s Dražom na Ravnu Goru. Znajući za ovaj događaj i druge lokalne pobune na drugim mjestima, dogodile su se mnogo ranije od 27. srpnja. Prva ustanička puška pukla je na Štikačkom mostu, u selu Štikadi, općina Gračac 13. 04. 1941. ‘…Pale su ovdje prve žrtve katolika Hrvata koje su pobili naši susjedi četnici’ (tada su ubijena 4 muškaca i jedno dijete od 14 godina, prezimena Dragičević) …U Gračacu istog dana, u okolici Gračaca, ubijena su i četiri vojnika katolika koji su se vraćali kući iz Knina poslije raspada vojske Kraljevine Jugoslavije’.

‘… Štikada je najveće krvoproliće imala 02. 08. 1941. Gračac je i inače mjesto o kojemu bi se moglo i moralo više pisati i govoriti. Žandarmerijski narednik Drakulić podijelio je 200 pušaka Srbima četnicima koji su njima počeli čistku ličke doline od Gračaca do Gospića već 12. 04. 1941., kada je ubijeno deset katolika u samom Gračacu.’ (str. 125.).

‘…. Zašto su Srbi uzeli oružje? Da sebe zaštite?’ nastavlja Mane Ribar: ‘A od koga su se trebali štititi, pitam ja Vas? Zar samo zato što su Hrvati dobili svoju domovinu? Pa nije u Hrvatskoj bilo ustaša kad su Srbi uzeli oružje! Zašto su već 12.04.1941. počinili pokolj nad obitelji Dragičević? Više nije bilo dovoljno žandarima da tuku, prebijaju i šalju u zatvore poštene Hrvate katolike koji su bili željni samo malo slobode.’ (str. 134.-135.)

‘…Kako je vidljivo, komunisti u Hrvatskoj nisu digli ustanak niti su imali svojih posebnih aktivnosti u njemu. Sve ono što su uspjeli bilo je prijevarom i infiltracijom u već organizirane četničke jedinice da bi ih uništili iznutra i preuzeli njihovo zapovijedanje. U svrhu prikazivanja ovih bitaka kao neke vrste oružanog ustanka, oni su ukrali zasluge za ranije spomenute dobro organizirane četničke akcije u Donjem Lapcu i Gračacu i onu od 27. srpnja 1941. Ni jedna postrojba u ustanku Srba nije bila vođena od komunista, niti od Srba niti Hrvata. Među pobunjenicima nije bio niti jedan Hrvat.’ (str. 213) (Četnička pobuna)

Iz ovih svjedočenja jasno se vidi da je krvoločni ustanak četnika bio odgovor na proglašenje hrvatske države, a ne kao odgovor na ustaške zločine, koje ustanici tada nisu ni vidjeli, a nekmoli se borili protiv njih. Ti Pupovčevi, Mesićevi, Habulinovi, Josipovićevi… ‘antifašisti’ su s fašistima prijateljevali, sklapali sporazume, dobivali oružje…, a sve na štetu Hrvatske i hrvatskoga naroda!

Poslije talijansko-četničkog sastanka 23. srpnja 1941. u Benkovcu, uslijedio je taj ustanak, tj. srpska pobuna 27. srpnja 1941. Ta je pobuna u komunističkoj Jugoslaviji slavljena kao antifašistički ‘Ustanak naroda Hrvatske’. U tom ustanku, dakle, nije bilo ni jednog Hrvata.

Tim ustankom nastavio se genocid Srba nad hrvatskim narodom, započet u Kraljevini Jugoslaviji (ili još prije u Odesi) i trajat će u suradnji s komunističkim dijelom partizanske vojske i poslije rata, i to ne samo nad Hrvatima (katolicima i muslimanima), već i nad, Albancima, njemačkoj manjini itd. (Stjepan Lozo, str. 532; Zbornik dokumenata VII-Bg, tom XIV., knj. 1., dok. Br. 199, str. 732. Izvješće D. Jevđevića i bojnika Baćovića od XI. 1942. D. Mihailoviću)

– U Otriću (kraj Knina) 11. kolovoza 1941. sastali su se opet predstavnici kolovođa četničke pobune i talijanskih fašističkih okupacijskih vlasti, u kojima su sudjelovali predstavnici obiju velikosrpskih frakcija i monarhističke i komunističke. Ti su ‘antifašisti’ tada potpisali sporazum s fašistima (Talijanima) u kojem stoji da se ‘ne bore protiv talijanskih fašista’. Suradnja Srba i talijanskih fašista vidi se i iz Izvješća talijanskog generala Renza Dalmazza Lorenza zapovjednika 6. armijskog korpusa, čije su se postrojbe nalazile na području izbijanja ustanka. Dana 29. srpnja 1941., Dalmazzo jasno navodi: ‘… Ovi su nam elementi dali na znanje da nisu protivnici Italijana – i zaista oni pokazuju poštovanje prema našim oficirima i pomagali su im na uspostavljanju saobraćajnih veza…’ itd. Sporazum s talijanskim fašistima u Otriću, nije potpisan na području na koje kontrolirao pop Mihajlo Đujić, nego na području kojim je zapovijedao Gojko Polovina- komunist, a političko tijelo u ime kojeg su ustanički predstavnici potpisali sporazum s talijanskom vojskom u Otriću nazivalo se ‘Srpski narodni oslobodilački pokret za ličke srezove’. Poslije su i sami komunisti, za lokalne prokomunistički orijentirane ustanike priznali da su ‘vodili pregovore sa talijanskim okupatorima po pitanju lojalnog držanja prema okupatorima, čime su nasjeli i upregli se u kola talijanskog fašizma’ (ZNOR, V./1., Vojnoistorijski institut, Beograd, 1952., str. 79.; ZNOR, IV./1., Vojnoistorijski institut, Beograd, 1951., str. 39.; Jovan Marjanović, Draža Mihailović između Britanaca i Nemaca, Globus – Zagreb / Narodna knjiga – Beograd / Prosveta – Beograd, 1979., str. 207.).

Netom nakon raspada kraljeve jugoslavenske vojske, raspušteni srpski vojnici i paravojne formacije četnika, negdje s običnim srpskim pukom, samo u travnju 1941. poubijali su na području novostvorene NDH više od 300 Hrvata i Muslimana. (Masakri nad Hrvatima u prvim danima rata)

Stanje u Hrvatskoj i BiH prije i oko travnja 1941.

Uspostava NDH 10. travnja 1941. nije bila jedini razlog ubojstva brojnih Hrvata! Već prije uspostave NDH i neposredno nakon toga počela su ubojstva Hrvata u Hrvatskoj i BiH a da ustaše nisu ubile i jednog Srbina. Ništa čudno ako se sjetimo terora žandara i kraljeve tajne policije u Kraljevini Jugoslaviji.

Damir Borovčak piše u knjizi vlastite naknade, uz ostalo i sljedeće: ‘U noći 7./8. travnja 1941. u Velikom Grđevcu, nedaleko od Bjelovara, pobunio se 108. pričuvni puk, popunjen Hrvatima iz toga kraja. Nakon tih događaja uspostavlja se hrvatska narodna vlast te se u Bjelovaru proglašava Hrvatska država. Zbilo se to 8. travnja 1941., dva dana prije nego što je u Zagrebu proglašena Nezavisna Država Hrvatska. Bilo je to prije svih drugih događaja za koje se još danas optužuje Hrvatsku. U bjelovarskom kraju uspostavljena je hrvatska vlast i proglašena slobodna Hrvatska država, spontano, kao pravi izraz volje hrvatskog naroda za vlastitom državom. Dogodilo se to bez Nijemaca i Talijana, bez bilo čijega fašizma, bez ikakvoga komunizma, bez partizanskih šumskih ustanaka! Ali tada, kao i poslije u nedavnoj hrvatskoj povijesti, velesrbi i orjunaši pokušavaju u krvi ugušiti slobodan izbor hrvatskog naroda. (Damir BOROVČAK, Voliš li Hrvatsku?, vlastita naklada, Zagreb, 2007., 163.-171.; Jere JAREB, Pola stoljeća hrvatske politike. Povodom Mačekove autobiografije, 2. izd., Institut za suvremenu povijest, Zagreb, 1995., 82.)

U Bjelovaru je nastalo opće oduševljenje, bez ikakvih nereda. Proglašenje je bilo nevjerojatan doživljaj, narod je s hrvatskim zastavama dolazio iz okolice Bjelovara u grad pjevajući hrvatske pjesme i kličući novouspostavljenoj hrvatskoj državi. Iz Bjelovara su 8. travnja krenuli Milan Bačani i Đuro Matijašić noseći hrvatsku zastavu. U selu Hrgovljani pokraj Bjelovara dočekali su ih u zasjedi srbočetnici te su uz poginula četiri vojnika postali prvomučenicima novoproglašene hrvatske države. Poginuli su časno i slavno, noseći hrvatski barjak slobode.

Bjelovar je – kako je kasnije konstatirao jugoslavenski orijentirani Vlatko Maček, koji je, uzgred rečeno, pobunu nastojao ugušiti – bio prvi grad na prostoru Kraljevine Jugoslavije u kojem su Hrvati odbili biti njezinim dijelom, preuzeli vlast i proglasili svoju državu. (Zdravko DIZDAR, Bjelovarski ustanak od 7. do 10. travnja 1941., Časopis za suvremenu povijest, Hrvatski institut za povijest, 39./2007., br. 3., Zagreb, 2007., 596).

Tako su pred Uskrs 1941. u bjelovarskom kraju započeli prvi ratni zločini nad hrvatskim civilima:

– Već 9. travnja 1941. srbočetnici u Bjelovaru i bližoj okolici pojedinačno ubijaju osam hrvatskih civila. Bio je to samo uvod u krvave srpske pokolje koji će uslijediti. Istog dana srpski 2. konjanički puk Car Dušan Silni iz Virovitice povlači se s položaja iz sela Peteranca, gdje je prethodno pobio petero nedužnih hrvatskih seljaka. (Damir BOROVČAK, Voliš li Hrvatsku?, vlastita naklada, Zagreb, 2007., 163.-171.)
-Srpski 2. konjanički puk prenoćio je u mirnom selu Donjim Mostima, nastanjenim oduvijek samo Hrvatima katolicima. Bio je Veliki četvrtak 10. travnja 1941., …. ispred crkve ostao je mrtav seljak Josip Kovačić. Ubijeno je 11 nedužnih hrvatskih seljaka. (Z. DIZDAR, Bjelovarski ustanak od 7. do 10. travnja 1941., passsim. Usp. Damir BOROVČAK, Voliš li Hrvatsku?, vlastita naklada, Zagreb, 2007., 163.-171.)

– Zatim hrvatske žrtave u travnju 1920. u Velikom Trojstvu te u rujnu 1920. u Velikom Grđevcu. (Hrvatsko slovo, 21. i 28. travnja i 5. svibnja 2006.)

– Nakon toga uslijedili su brojni drugi zločini u bjelovarskom kraju: Gornje Zdjelice, Zrinski Topolovac, Rovišće, Pavlovac, Kapela i šuma Bedenik, samo su neka mjesta smrti koja su sijali srpska vojska i četnici. Dogodila su se još brojna ubojstva diljem Hrvatske i BiH, osobito u Hercegovini; navodim samo neka: travanj 1941.: Knin, Grahovo, Sinj, Gornji Ervenik; 13., 14., 15. travnja: Čapljina i okolica (25 seljaka, žena i djece), Cim, Ilići kraj Mostara (preko stotinu), zatim tih dana: Foča, Jabuka, (sama Foča oko 1000, s okolicom oko 6000 žrtava); Glamoč, Pliva, Bos. Grahovo, Drvar, Vakuf, Dragnić, Plošnik i Koritnik (sve teritoriji današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine, tada NDH).
(‘Odmetnička zvjerstva i pustošenja u Nezavisnoj državi hrvatskoj u prvim mjesecima života hrvatske narodne države’. Zagreb, Ministarstvo vanjskih poslova, 1942.; Zvjerstva prije Hude jame).

– Nadalje, već 8. travnja 1941. četnici su u Srijemskoj Mitrovici ubili Hrvata Ivana Rajnovića i pred majkom mu izvadili srce. Nakon toga uhitili su župnika u Srijemskoj Mitrovici i desetak Hrvata, ali ih je iznenadni ulazak Nijemaca u Mitrovicu spriječio u zločinu.

– 9. travnja 1941., u selu Kapeli kod Bjelovara srbijanski poručnik Hergović počinio je nesmiljeni, grozomoran zločin: rasporio je utrobu hrvatske seljanke Mande Filipović te izvadio iz nje dijete od šest mjeseci. (GABELICA, Blaženi Alojzije Stepinac i hrvatska država, vlastita naklada, Zagreb, 2007., 302., 303., 306.)

– 9.-12. travnja, Velika Kopanica kod Slavonskog Broda dala je u prvim danima travanjskog rata četiri žrtve: Stjepan Vukovac je zaklan 9. travnja 1941., dana 11. travnja umoreni su i Stjepan Hradtman i Fabijan Vukovac, te 12. travnja 1941. Franjo Kablarić.

– 10. travnja 1941., u Crikvenici, tri časnika jugoslavenske kraljevske vojske ubila su Petra Kvaternika, a ranila Josipa Cara.

– 10. travnja 1941. četnici su i u Zagrebu ubili nekoliko vojnika Hrvata iz raspale jugoslavenske vojske.

– 10. travnja 1941. na planini Prologu ubijen je dr. Milan Luetić.
– 10. travnja 1941. u okolici Županje ubijen je Pero Braun od četnika.
– 11. travnja 1941. u Srijemskoj Mitrovici ubijeni su i trgovački pomoćnik Aleksandar Šimun, seljak Mitar Marušić i radnik Vilim Červenjak.
– 11. travnja 1941. iz Starih Mikanovaca kod Vinkovaca četnici su pokupili dvadeset Hrvata, potom ih u blizini Orašja, na obali Save, strijeljali. Ustrijelili su i četiri Hrvata iz Vođinaca kod Vinkovaca.
– 11. travnja 1941. kod Valpova Antun Šćuka, s hrvatskom zastavom u ruci, ubijen je iz srbijanske zasjede.
– 11. travnja 1941., u Srijemskoj Mitrovici, ubijeni su trgovački pomoćnik Aleksandar Šimun, seljak Mitar Marušić i radnik Vilim Červenjak.
– 12. travnja 1941. u selu Posavski Podgajci kod Županje ubili su Marka Iskrića, Antuna Lucića – Tadijanova, Marka Klarića, Ivu Petrovića sa suprugom, Stipu Matića te Milana Petrovića. Drugi žitelji sela su pobjegli.
– 12. travnja 1941., u Mostaru, uz još nekoliko Hrvata, od srbijanske ruke je ubijen Zvonko Primorac.
– 12. travnja 1941.,u Siveriću kod Drniša, povlačeći se od Benkovca prema Kninu, srpski vojnici, pripadnici Jadranske divizije, umorili su 12. travnja 1941. Mariju Bukaricu, dijete od šest godina te Maricu Tomić i Boju Šiklić. Istoga dana ubili su Lovru Čavčića.
– 13. travnja 1941. na drniškom mostu na Uskrs srpski vojnici ubijaju Josipa Bojčića, Matu Prnjaka, rodom iz okolice Drniša, a bilo je još ubojstava kasnijih dana.
– 13. travnja 1941. u Subotici na Uskrs četnici su iz zasjede mučki ubili mladića i gimnazijalca Stjepana Tušu.
Tih dana (9.-12. travnja 1941.) dogodila su se brojna ubojstva Hrvata u Bosanskoj Posavini, u Derventi, Odžaku, Doboju, Sanskom Mostu, Kotor Varošu i u drugim dijelovima Bosne. (Zločini nad Hrvatima prije uspostave NDH)

Od iznimne je važnosti ponovo istaknuti našim ‘antifašistima’ i njihovim hrvatskim korisnim idiotima da su ovi zločini počinjeni prije nego što je u NDH pala i jedna srpska žrtva.

I još jedan ‘antifašistički’ zločin nakon ustanka pred Božić 1941.: U knjizi iz 2017., pod naslovom: ‘Po putovima Janeza (Ivana) Kranjca 1914-1941’, autorica Polona Jurinić, otkriva kako su te 1941. na sam Božić, četnici Kistanja, Benkovca i okolice još jednom pokazali svoju ‘antifašističku umjetnost’ na mladom svećeniku Slovencu Janezu (Ivanu) Kranjcu, koji je službovao u Nuniću i Erveniku, selima deset kilometara od Kistanja. ‘Mučenička smrt ga je dostigla na Badnjak 1941. Četnici iz Kistanja i benkovačkog kraja došli su na Badnjak, kada su Hrvati slavili Božić…

Oni su odlućili da im uhvativši mladog svećenika ‘čestitaju’ Božić na svetosavski i srpski način. Narod je svjedočio da su ga četnici uhitili, vezali i živog nabili na ražanj i ispekli. Njegovi župljani nisu znali što se događa. Došli su na polnoćku, a četnici su im kao ‘božićni dar i čestitku’ u crkvu donijeli njihova ‘kapelana ispečenog na ražnju’, piše na 36. str. u navedenoj knjizi.

Je li, dakle, ustanak od 27. srpnja 1941. bio, kako kažu naši ‘antifašisti’, odgovor na ustaške zločine i time legitimna obrana svojih života i svog naroda od ustaških zločina? Ako su se ustanici, danas nazvani antifašisti, ‘svojim životom i svojom borbom borili protiv fašista’ (Pupovac), onda treba utvrditi, koliko je bilo mrtvih fašista, koje su u toj borbi ustanici ubili, a koliko poginulih ‘antifašista’? Temeljem dokumenata, koje su ‘antifašisti’ za vrijeme Titove Jugoslavije tajili, skrivali i negirali, nije ubijen ni jedan fašist i ni jedan ustanik! Nije poginuo ni jedan Talijan, Nijemac ili ustaša (navode se ponegdje pojedinačna ubojstva ustaša ili domobrana koji su bili među civilima, na pr. na hodočašću i bez oružja).

To je činjenica!

Naprotiv, ustanici su u dogovoru s Talijanima – fašistima i organizirali ustanak, u kojem je dogovoreno da ne će dirati Talijane! Zato taj ustanak treba nazvati pravim imenom: fašistički, četnički i velikosrpski za kralja i Otadžbinu!

Tko su onda ubijeni, protiv kojih je ‘pukla prva puška’, tko su to bili ljuti fašisti?

Ubijen je, na monstrouzne načine, obični, siromašni, isključivo hrvatski puk! Susjedi s kojima su Srbi do tada prijateljevali, i žene, starci i djeca! Zašto u toj ‘herojskoj borbi protiv ‘fašista’ nije poginuo ni jedan ustanik? Odgovor je jednostavan: Ustanici su imali oružje i ‘junački’ su izvojevali pobjedu nad nenaoružanim seljacima, njihovim ženama i djecom! Osobito nad malim Jurom Ivezićem od 3 godine! Zanimljivo je da nije kažnjena ni jedna osoba srpske nacionalnosti, premda je tada na tom području bilo krađa, mučenja, silovanja, ubijanja, paleži, progona od strane srpskih ustanika. Ako je ‘antifašistički’ pokret bio čist, a četnici su bili ti koji su radili zločine (često opravdanje srpsko- komunističko-četničke vlasti na spomen o zločinima), zašto se oni koji su imali sreću pobjeći ispred antifašističkog noža, ražnja i sl. nisu smjeli više vratiti u svoja popaljena mjesta za vrijeme Titove ‘antifašističke’ Jugoslavije? Zašto zločince nisu svjesni ‘antifašisti’, nakon što je završio rat, sankcionirali za zlodjela koja su izravno vidjeli, zajedno ‘ratujući’ protiv ‘fašista’!?

I da, što se tiče ‘antifašističkog traga’, ostavili su i te kakav trag, druže Pupovac, u dušama i sjećanjima obitelji silovanih, masakriranih, ubijenih, ako je ponetko uspio pobjeći ispod antifašističkog/četničkog noža. Međutim, rijetko su ‘antifašisti’ ostavljali žive svjedoke, pa ni djecu, ni stare dementne ljude. Oni fizički tragovi su, druže Pupovac, jako duboki, u dubokim jamama, koje se ni onda ni danas ne istražuju, naprije zbog čistoće ‘antifašističke/četničke/komunističke (jednom rječju: velikosrpske) borbe srpskoga naroda u Hrvatskoj, a danas zbog ‘tri ruke u zraku’! Nasuprot ovim neistraženim jamama, srpske vođe u Hrvatskoj nalaze 10, 20 do 50 tisuća ubijenih Srba u Šaranovoj jami (svake godine brojevi rastu), u kojoj su speleolozi pokazali i dokazali da nema ni jedan ljudski kostur. To ne smeta lažnim srpskim antifašistima da komemoriraju svake godine te ‘ustaške zločine’, a o broju ubijenih koje će komemorirati valjda se prethodno svake godine dogovaraju. O Jasenovcu, ne bih govorio ovom prilikom, samo ću podsjetiti, da ‘antifašisti ‘ne žele, zabranjuju, sprječavaju na sve načine, izvođenje forenzičkih dokaza, što je vrlo zanimljivo! Imaju ‘pravo’, dok god im se dopušta da rade kako hoće, oni to koriste, jer sve drugo, bila bi revizija, a to pak partija strogo kažnjava… i danas!

Neke srpske žrtve iz zabranjenih jama, poluzaklane i bačene u jamu, nakon što su krvavi, isplazili po noći, pričali su o tim ustanicima i njihovoj čovječnosti, o njihovim ‘antifašističkim vrijednostima’ i postupcima uništavanja ‘fašista’. Tako su jedni od najčešćih ‘antifašističkih’ postupaka bili: pljačka, palež hrvatskih crkava i kuća, bacanje živih ljudi pa i djece u vatru i jame, silovanja, nabijanja i pečenja na ražnju, odsijecanja udova, ruku i nogu, dojki, kastriranja, deranja kože živim ljudima, klanja… To ni Turci nisu radili, ili možda jesu, zajedno!?
Što govore činjenice i svjedoci tih ‘slavnih događaja’ te ‘herojske epopeje’?

O tim događajima skupio je svjedočanstva i o njima pisao g. Ante Beljo, brojni znanstvenici, istraživači, znanstvenici Hrvatskog instituta za povijest, svjedoci, Hrvatsko žrtvoslovno društvo itd. Već postoji prilično opsežna literatura, koja ne može doprijeti do veleumova koji odlučuju što smijemo djeci kazati a što ne, što smije ući u povijesne knjige u suverenoj, samostalnoj i slobodnoj državi Hrvatskoj! Zato su stavljeni ‘pravi’ ljudi na ključna mjesta! Ipak, zahvaljujući brojnim radovima, istina postupno izlazi na svjetlo. Jedan manji dio tih novih, prije zabranjenih spoznaja, iznosim ovdje, uglavnom iz sljedeće literature: Hrvatsko slovo. 17. srpnja 2009. Ante Beljo, Slavlje nad zločinom, Podlistak: Blagdan Sv. Ane, četnička pobuna 27. srpnja 1941., podlistak 1.; Ante BELJO, Hrvatski list, br. 304., Zadar, 22. srpnja 2010.; Hrvatsko žrtvoslovno društvo, srpanj 2010. Četnička pobuna i zločin u istočnoj Lici i jugozapadnoj Bosni 27. srpnja 1941. i hrvatske žrtve, povodom 69. godišnjice zločina ubojstva hodočasnika Sv. Ani na njihovu povratku kućama iz Kosova kod Knina i Oštrelja kod Bosanskog Petrovca. Pogrom u Krnjeuši od prof. Josipa Jurčevića, Zbornik o Bosanskom Grahovu, Hrvati Dinare od Slavka Galiota i Ante Orlovca, Procvat, propast i obnova te knjiga Ane Došen: Krnjeuša u srcu i sjećanju.

Srb i selo Brotnja, 1941.

Četničko-partizanski ustanak i pokolje Hrvata u Srbu 27. srpnja 1941. zajednički su vodili zapovjednici u novoosnovanoj četničkoj brigadi, koja je imala više od 1000 naoružanih vojnika: Miloš Torbica, Jovo Keča, Pajica Omčikus, Stevo Radenović i drugi, kao i kasniji Titovi generali Đoko Jovanić, Gojko Polovina i drugi. U jednom tekstu, objavljenom na Narod.hr piše: ‘Srb je mjesto krvavih orgija poludjelih zločinaca bez milosti, zločin čija izvedba nadilazi monstruoznošću sve zamislivo ljudskom umu’… (Monstruozni zločini ‘antifašista’ nad djecom u Srbu: Zašto Plenković dopušta slavlje na tom mjestu?)

Selo Brotnja nalazi se blizu Donjeg Srba, koje je prije 2. svjetskog rata imalo oko 70 obitelji od kojih je bilo 6 katoličkih hrvatskih, svi prezimena Ivezić. ‘Miroljubivi’ Jovićevi (Dejan Jović, nap. a.) Srbi su pobili svoje mirne susjede i bacili u jamu. Pobili su cijeli rod Ivezića u selu na monstruozan način! Zar i djecu baciti u jamu na Dabinu vrhu!? Kakvi su to bili ljudi? Jesu li to bili ljudi, koje danas neki nazivaju ‘antifašistima’ i jesu li i Ivezići bili Josipovićevi ‘legitimni ciljevi’!?

Navodim svjedočenje jednog od troje preživljenih iz roda Ivezića, Dane Ivezića, rođenog 1921., objavljenog u Vili Velebita, br. 31, od 17. ožujka 1995., str. 10.: Moju cijelu obitelj, sedam duša, i još trideset duša mojih bliskih rođaka, ubili su prvih dana ustanka u Srbu i okolici srpski ustanici. Imovinu su opljačkali, a ognjišta ostavili pusta… Malo je bilo pojedinaca čija je svijest bila na razini da shvati kako djeca nisu ni ustaše ni četnici… Zločin u selu Brotnja počinili su promišljeno i planski između 29. srpnja i 4. kolovoza 1941. godine. I kod duboke jame, grobnice žena, djece i staraca, sve su obavili planski. U jame su žrtve bacali prema starosnoj dobi. Kada su žrtve tjerali do jame, koja se nalazi iznad sela Brotnje u Dabinu vrhu, naredili su djedu Luki Iveziću, guslaru, da gusli i pjeva uz gusle u koloni na smrt osuđenih, sedam muževa – Marka, Juru, Milana, Milu, Nikolu, Josu i Marka (sina Danina) te dvije žene, tetku Iku i Ikinu kćerku Jelku, otjerali su u općinski zatvor u Srbu, zvjerski mučili i ubili na Srbskom klancu. Tu, na mjestu zločina na Srbskom klansku, poštedjeli su život jedino djevojci Jelki. Nikola (sin Dane) i Nikola (sin Nikole) pobjegli su u šumu i tako se spasili..’.

‘Mi, živi potomci Hrvata iz sela Brotnje, koji smo se zatekli izvan sela i tako izbjegli sigurnu smrt, odlazili smo poslije Drugog svjetskog rata na pusta ognjišta naših otaca. Nitko nam iz sela nije htio kazati gdje je jama, grobnica naših najmilijih. Ipak se našao dobar čovjek, a to je Milan Baškot, koji nam je pokazao mjesto zločina. Otišli smo tamo nas trojica (Ivan Ivezić, Ivan Koletić koji živi u Lekeniku i ja) u kolovozu 1965. god. To je duboka jama u Dabinu vrhu. Otvor jame je dosta uzak… Napravili smo od dva drveta križ, položili ga na otvor jame, poklonili se sjenama naših baba, djedova, majki, otaca, braće i sestara i napustili s bolom u srcu i duši mjesto zločina, za naše očeve i braću koji su ubijeni na Srbskom klancu, za njihove kosti i mjesto zločina ne znamo’.

Dalje navodi imena 37 ubijenih žrtava te kućni broj i starost, navest ću samo djecu: Jelena, 4 god., Marija (Marka), 8 god., Manda (Marka), 5 god., Jure (Marka), 3 god., Jure (Nikole), 12 god., Ana (Nikole), 9 god., Ika (Nikole), 7 god., Jela (Mile), 14 god., Lukica (Mile), 12 god., Kaja (Mile), 9 god., Ana (Mile), 7 god., Mićo (Jure), 6 god., Jakov (Jure), 3 god. Uistinu su bili junaci ti ustanici, četnici, komunisti, antifašisti (što li?), ubiti ovu djecu, među kojima su najmlađi Jure i Jakov od 3 godine!

Ploča postavljena uz jamu 27. srpnja 2015.

Kada je 2014. otkriveno mjesto strašnog zločina nad Hrvatima, oglasio se tadanji biskup Mile Bogović, dobro upoznat sa strašnim zločinima nad Hrvatima Like koji su se dogodili u Srbu, ali i na drugim mjestima Like. ‘Nije to bio ispad pojedinaca u naletu trenutačne mržnje i osvete, nego odavna smišljeni pakleni plan koji se počeo provoditi nakon prve puške koja je opalila u Srbu 27. srpnja 1941. godine’… ‘Zahvaljujem svima koji su se založili da dođe do istraživanja jame u koju su krajem srpnja 1941., bačeni ljudi iz sela Brotnje kraj Srba (Lapačka dolina) samo zato što su bili Hrvati i katolici.’

Od kraja srpnja do početka rujna 1941., u genocidu je doslovno zbrisano od srpske ustaničke ruke sav hrvatski (i muslimanski) živalj na velikom prostoru od gotovo 2000 km2 u peterokutu Kulen Vakuf-Donji Lapac-Drvar-Bosansko Grahovo-Bosanski Petrovac. (Monstruozni zločini ‘antifašista’ nad djecom u Srbu: Zašto Plenković dopušta slavlje na tom mjestu?)

Dio žrtava iz jame na Dabinu vrhu, u koju su bačeni Ivezići, 6. svibnju 2014. je ekshumiran. Posmrtni ostatci žrtava četničkog terora pokopani su 27. srpnja 2017. godine u Boričevcu u blizini obnovljene crkve, pokopani su uz molitvu i državne počasti. Podignut je spomenik, kameni blok, s natpisom žrtvama četničkog terora. Za posmrtnim ostatcima ostalih Ivezića još se traga.

U ‘antifašističkom’ Srbu se i 1971. nastavila četnička politika, kao i 1990., kada postaje mjesto ponovne ‘antifašističke’ pobune s poklicima: ‘Živio Milošević’, ‘Ovo je Srbija’, ‘Ne bojmo se ustaša’, ‘Zaklat ćemo Tuđmana’… (Na četničkom derneku u Srbu SNV slavi ubijanje Hrvata)

Da su četnici iz ‘Balvan revolucije’, koji su se pobunili 17. kolovoza 1991. pobijedili, opet bismo slavili drugi ‘Dan ustanka naroda Hrvatske’!? Što misle današnji ‘antifašisti’ o ovome!?

Drvar 1941.

U Drvaru i okolici izbili su prvi neredi i oružana pobuna zvana ‘narodni ustanak’, a prva njegova žrtva bio je župnik Waldemar Maximilian Nestor (prvi ubijeni katolički svećenik u Drugom svjetskom ratu u Jugoslaviji) i njegovi župljani – hodočasnici. Nestorov prethodnik na župi vlč. Grga Blažević uz ostalo svjedoči: ‘Ja sam svake godine s više župljana hodočastio na blagdan sv. Ane njezinoj crkvi na Kosovu Polju kod Knina. Tu moju praksu nastavio je i pater Nestor, pa je godine 1941. otišao na sv. Anu k franjevcima u Knin i sutradan na 27. srpnja 1941. sjeo s ostalim putnicima u ‘Šipadov’ vlak uskog kolosijeka put Drvara. Na tromeđi Bosne, Dalmacije i Like, negdje oko Trubara, vlak bude od četnika zaustavljen i svi katolici i muslimani budu poubijani, a među njima i župnik otac Nestor.’

(U to su vrijeme u Drvaru kao centru drvne industrije osnovano u vrijeme austrijske uprave u BiH uz Hrvate katolike živjeli i radili mnogi Slovenci, Česi, Poljaci, Nijemci i Austrijanci.)

Evo što je o mjestu i načinu stradanja župnika Nestora napisao partizan Stevo Babić u knjizi Drvar 1941-1945, ‘Sjećanje učesnika’, Drvar 1972, II svez., str. 207-208.: ‘Bilo je svanulo, 27. srpnja 1941., sunce je već obasjalo cijelu okolinu. Četa se već spremala za pokret prema žandarmerijskoj stanici Trubar. Kada je četa stigla u reon Ži(v)kovca, pojavio se putnički voz, jer pruga na tom dijelu nije bila pokidana. U vozu nije primijećena vojska pa su ustanici propustili voz prema Vagnju. Na željezničkoj stanici Vaganj, Damjan Zeljković sa grupom starijih ljudi i omladinaca pokupio je sve putnike iz voza. Među njima su se nalazili ustaša Marko Špiranović, katolički sveštenik Petar Maks (Weldmar Maximilian Nestor) i neki trgovci. Ova grupa je izvela iz voza strojovođu Lokšmita, čiji je sin tada bio član KPJ i nalazio se kod ustanika. Grupa Damjana Zeljkovića je na svoju ruku povela sve putnike ka Golubnjači (jama, nap.a.) i sve ih, bez ičijeg odobrenja, postrijeljala.’

Njegov suborac Pero Boltić u istoj knjizi na str. 222. piše: ‘Kada je voz došao na stanicu Vaganj, Damjan Zeljković je sa starcima i ženama, pokupio sve putnike iz voza…’

Jama Golubnjača do danas nije još istražena!

Svjedočenje velečasnog Župančića izrečeno don Anti Bakoviću u kaznionici u Zenici, a objavljeno je u knjizi A. Baković ‘Dječak s Drine’, Zagreb, 1996. na str. 403-405., kao i u tekstu Hrvatskog žrtvoslovnog društva iz srpnja 2010.: Nestorov prethodnik, svećenik Grga Blaževića svjedoči: ‘U isto vrijeme u Drvaru je ubijeno oko 350 katolika i 200 muslimana, koji su dan prije amo došli iz Živinica kod Tuzle, da rade u pilani i celulozi u Drvaru, jer Srbi radnici nisu više dolazili na posao; inače muslimana nema u Drvaru. Tako se dogodilo i na Oštrelju, Potocima, gdje god su ‘četnici’ zavladali, ubijani su katolici i slovenske, češke i poljske narodnosti, a ne samo Hrvati. Više vjerska nego nacionalna mržnja’ (Osim 200 muslimana koji su dopremljeni iz okolice Tuzle, ubijeno je također 45 Hrvata iz Hercegovine, koji su tada iz istih razloga dopremljeni u Drvar. (nap. A. Baković). Uz ove poubijane i mnoge protjerane u prvom naletu, bilo još jedno ‘oslobađanje’ Drvara, kad je okrutno ubijen poduzetnik Ivo Bauer, pokretač i glavni graditelj drvarske katoličke crkve. Ubijen je uz sarkastičnu porugu: ‘ Hajde sada napravi papi crkvu!’

Bosansko Grahovo 1941.

Na sam ‘Dan ustanka’, u nedjelju 27. srpnja 1941., svećenik, župnik don Juraj Gospodnetić (rodom iz Brača) služio je misu i obavio krštenje. Uhvaćen je od ustanika, na čelu s Bogunovićem, i okrutno mučen nabijanjem na ražanj, da bi potom bio živ pečen pred očima svoje majke. Masovni zločini četnika nad bosanskograhovskim Hrvatima počeli su odmah 27. srpnja 1941. Toga i sljedećih dana četnici su, predvođeni Branom Bogunovićem i Markicom Ćućuzom, pobili na najstrašniji način više od 100 Hrvata koje su uhvatili u Bosanskom Grahovu i okolnih pet sela u kojima su Hrvati živjeli. Ti Hrvati su likvidirani na nekoliko mjesta, u skupinama (vlasti NDH su bile utvrdile identitet za njih 62, a za većinu ostalih to je učinio Slavko Galiot u knjizi ‘Hrvati Dinare’), dok su drugi ubijeni u vlastitim kućama. Dan prije (26. srpnja 1941.), sve telefonske linije Bosanskog Grahova sa susjednim mjestima Kninom i Drvarom, bile su pokidane. Od prijeratnih oko 1500 vjernika župe Bosansko Grahovo na svojim ognjištima kraj II. svjetskog rata dočekalo samo njih desetak. (13. studenoga 1941. Četnički vojvoda Branko Bogunović – srbijanski tisak tvrdi da su ‘antifašistički ustanak’ u NDH predvodili četnici!)

Po pričanju izbjeglica iz Grahova, ‘… pobunjenici su sve što je u Grahovu ostalo od našeg življa, poklali i onesposobili (isprebijali), kuće su sve popalili, a sela Bilandžije i Vulići su potpuno razorili i zapalili, također su i sve opljačkali, stoku su ubijali i puštali iz obora u žita’ (Zbornik, tom IV., knj. 1., Borbe u Bosni i Hercegovini 1941. god. Beograd, 1951., str. 527-528.) – Prema izvješću Andrije Karduma od 30. srpnja 1941.)

Časopis Drina je 1955. objavio članak na temelju iskaza jednog od svjedoka. Članak je zanimljiv jer navodi način stradanja ovih grahovskih Hrvata:

‘Hrvatsko je pučanstvo gornjih sela toga dana Šarići, Špiranovići, Čuline i Kardumi (27. srpnja – nap. . A.B.) kao i inače mirno i marljivo obavljalo svoje dnevne poslove, kad iznenada upadnu u ta sela do zubiju oboružani četnici, pod vodstvom svojih vojvoda popa Đujića, Zlovođe i Bogunovića i počnu odmah sa hvatanjem hrvatskih ljudi. Tko nije uspio pobjeći, stavljen je pod nož. Među ostalim ubijene su toga dana po četnicima sljedeće osobe: … Barač, lugar i ciela mu obitelj: žena i sedmero djece (s majkom Anicom Barač bilo je osmero djece koja su tada tu stradala) poklano u župnikovu stanu. Najprije je zaklan otac (otac Stjepan Barač bio je s još četvoricom vojnika u lugarnici u Borovači gdje je stradao pri napadu pobunjenika 27.VII.1941. godine), iza toga dvojci od godinu dana, a nakon toga ostali jedan po jedan. Majci su prorezali dojke i stavili u njih ruke dvojaka, a dojke poklanoj djeci u usta. Sve ovo je gledala Stana Sarić. Stana je pokušala pobjeći svojoj kući. Međutim bijeg joj nije uspio, jer su četnici bojeći se, da Stana ne izpriča čitavu stvar poslali za njom jednoga od svojih, koji ju je dostigao i udario bajunetom. Stana međutim nije odmah umrla, nego je još 8 dana živjela i izpričala slučaj Baračeve obitelji’.

Kad je kasnije u ova sela došla talijanska vojska, preživjele žene i djeca izmolile su talijanskog zapovjednika, da smiju tražiti svoje mrtve. Našle su ih u raznim jamama, ali tako izmrcvarene i iznakažene, da ih nisu mogle prepoznati po licu, već samo po odijelima. Navedeni Hrvati većinom su ubijeni 27. srpnja 1941. ili u nekoliko sljedećih dana. Uz ubijene kod njihovih kuća, u poljima ili okolici sela, većinu uhićenih Hrvata u Grahovu i okolici četnici su odveli u sela Kamenicu i u Risanovce (Srbi ga zovu Resanovci) gdje su ih poubijali i bacili u tamošnje jame. (Drina o.c., V., broj 1-3., 1955., str. 51-54.)

O tom zločinu Ante Mile Krvavica svjedoči: ‘Genocid nad ovim nedužnim Hrvatima, fizičko istrebljenje počelo je točno dana 27.VII. 1941.’Toga dana u 10 sati ujutro četnički ustanici pod vodstvom Brane Bogunovića, uhitili su tamošnjeg katoličkog župnika Gospodnetića, rodom s Brača. Sazvali su zbor Srba ispred katoličke crkve sv. Ilije. Nabili mu na leđa magareći samar i jašili na župniku i to ispred njegove majke. Naložili veliku vatru. Nabili ga na ražanj i pekli, te između ostaloga uz silnu kriku i viku pjevali. Svi uhvaćeni Hrvati – djeca, žene i starci – koji nisu uspjeli pobjeći – morali su gledati ovaj stravični čin kako se peče njihov župnik (na obližnjoj visoravni koja se zove Jelića polje na istoj vatri…). Nakon ovih seansi pokupili su sve Hrvate natovarili ih na konjske zaprege i odvezli u selo Tiškovac. Smjestili ih u željeznički tunel gdje su vršili stravična mučenja. Jedan dio odvezli su u Kamenicu kraj Drvara i također žive pobacali u jame.’ (Ante Mile Krvavica, Svjedok sam četničkih zločina u Grahovu, Nedjeljna Dalmacija, 10. 8. 1995. str.15).

Prije rata je u župi Bosansko Grahovo živjelo više od 1500 Hrvata, a nakon rata je župa, koja je osnovana 1863. godine, u potpunosti nestala. Rimokatolička župa Bosansko Grahovo nestala je 27. srpnja 1941. godine, kada je u potpunosti zatrta četničkim pokoljem.

Krnjeuša 1941.

Katolička crkva u Krnjeuši je 9. kolovoza 1941. zapaljena i izgorjela. Tom prilikom ubijeni su vlč. Krešimir Barišić i tri sjemeništarca bačeni u goruću crkvu, koji su pomagali župniku u pripremi proslave pedesete obljetnice od osnutka župe Uznesenja Blažene Djevice Marije u Krnjeuši. Bili su to: Jure Tomljenović iz Prkosa, Ilija Poplašen iz okolice Jajca i najmlađi od njih 12-godišnji Ivica Skender, koji je tek bio završio I. razred gimnazije u Travniku. (Don Anto Baković: ‘Svećenici žrtve rata i poraća’, Zagreb 1994.). Župnik don Krešimir Barišić je strahovito mučen. Njega su noževima izrezali po licu i tijelu, odsjekli mu prste, nos i uši te izboli oči. Zatim su ga poluživog bacili u zapaljenu crkvu. (9. kolovoza 1941. Krnjeuša – krvave orgije ‘srpskih ustanika’ nisu bile usmjerene na fašiste nego na hrvatske žene, djecu i svećenike)

Nastalo je pljačkanje i paljenje hrvatskih trgovina i kuća, a onda ubijanja, silovanja. Krnjeuška gubilišta bila su katolička crkva (zaklano i bačeno u vatru oko 250 Hrvata), kuća Tomičića i kuća trgovca Dudeka u koje su bacali ubijene, poklane, neke polužive ili žive u vatru. Slično se događalo i na drugim mjestima na kojima su žrtve zatečene. Jedna svjedokinja iz sela Zelinovac spominje kako je vidjela kola napunjena mrtvima tijelima, koja su nekuda odvožena. Bilo je ljeto pa je trebalo mrtve brzo ukloniti. Osim jame Kaluđerice na Skakavcu bacane su žrtve i u dvije jame u Risovcu. Na tom je području bila i škola u koju su, uz staru školu u Krnjeuši, bili skupljani Hrvati da bi ih se odande odvodilo u zarobljeništvo ili smrt. Žrtve su bacane u jame, ponore, paljene u kućama, u obližnjoj krečani, ali nitko od njih nije bio pokopan na groblju.

U knjizi J. Jurjevića navedena su imena 232 žrtve s područja župe Krnjeuša kojima je kasnije dodan još određen broj žrtava čije podatke su pokupili drugi istraživači i svjedoci zbivanja. Dok još nisu bili poznati puni razmjeri krnjeuškog pokolja, navođen je podatak da je od do tada poznatog broja od 190 žrtava bilo 35-ero djece do 7 godina, 14 od 8 do 12, zatim 72 žene, od kojih su četiri bile pred porodom. Preživjeli stanovnici raselili su se diljem Hrvatske: oko Bjelovara, Križevaca, Virovitice, po Slavoniji do Osijeka i Županje. Zagrebačka grupacija osnovala je početkom ovoga milenija svoju udrugu pod imenom: ‘Zavičajna udruga Krnjeuša, kolovoz 1941. godine’. Jedino su ostala sjećanja preživjelih i neki dokumenti iz tog razdoblja sabranih u mnogim knjigama i zapisima.

Boričevac 1941.

Stanovnici župe Boričevac su 31. srpnja 1941. u 3 sata ujutro doznavši da im se sprema pokolj kolektivno izbjegli u Kulen Vakuf (oko 2500 stanovnika). Stigli su u Kulen Vakuf oko osam sati ujutro 2. kolovoza 1941. Pobunjenici iz Lapca i okolnih sela uz poklike kralju Petru i otadžbini – zajedno oni s kokardama i oni s crvenim zastavama i petokrakama opljačkali su Boričevac, poubijali preostalih 10-15 starijih Boričevljana koji nisu mogli poći do 15 km udaljenog Kulen Vakufa.

Njihov župnik Vladimir Stuparić izbjegao je s narodom da bi kasnije (6. studenog 1941.) bio imenovan župnikom u Sincu kod Otočca, gdje su ga partizani (vjerojatno isti oni od kojih je izbjegao smrt u zapaljenoj crkvi u Boričevcu) ubili na okrutan način tako da je najprije morao sam sebi iskopati grob pa je kraj njega strijeljan (A. Baković, Hrv. martirologij, str. 601). U tijeku borbi za Kulen Vakuf, 24. kolovoza 1941, evakuirano je oko 2200 Boričevljana u Bihać, ostatak je zaostao u Kulen Vakufu do njegova pada 5. rujna 1941., kada je pri proboju za Bihać pobijeno stotinjak Hrvata i 1365 muslimana.

O tome pišu organizatori i sudionici pobune. Već spomenuti Gojko Polovina (Svedočenje, Prva godina ustanka u Lici, Beograd, 1988., str. 340. i 342): ‘Za nepun sat Boričevac je bio u plamenu. Ostaje činjenica da je u masi neboraca toga momenta u pljački i paljenju učestvovao i znatan broj boraca, od kojih su neki poslije toga bili sjajni ne samo partizanski borci nego politički i vojni rukovodioci, komandiri, komandanti. Nikad nisam niti hoću javno pomenuti njihova imena’.

Mile Kovačević piše o stradanju Boričevljana u progonstvu u Vili Velebita, broj 23, od 27. kolovoza 1994., na stranici 10, pod naslovom Zajednička grobnica kod Banje Luke, svjedoči: ‘… Dana 27.7.1941. godine slavio se u titoističkoj Jugoslaviji kao dan ustanka u Hrvatskoj, ali je tada zapravo bio oružani napad, dobro organiziran, na katoličku župu Boričevac. Taj četnički pokret vodio je i organizirao četnički vojvoda Gojko Polovina i nešto mlađi Đoko Jovanić… Pripadao sam onoj skupini Boričevljana koji su, ostavši bez svoje djedovine i rodnog kraja, izbjegli u Bjelovar. God. 1949. kada svi već smatramo da je rat i progonstvo prošlost, susjedi Srbi, sada u ulozi udbaša, pojavljuju se u Bjelovaru i okolici, pokupili su sve muškarce Boričevljane, koji su pukim slučajem preživjeli progonstvo iz Boričevca, a zatim i križni put. Sabiralište je bilo u Banjaluci – ‘CRNA KUĆA’. Tu su bili dovedeni i ljudi iz drugih krajeva. Suđenje je bilo vrlo kratko. Većina je likvidirana, a zajednička grobnica je šuma zvana Borik’

Odmah poslije rata Boričevac ne samo da nije postojao, nego se nije smio ni spomenuti i njegovo su ime prognanici izgovarali u pola glasa. Bilo je pokušaja da se na ulazu u nekadašnje selo postavi ploča s natpisom Boričevac, ali su svi završili neuspjehom: čim bi se smračilo, ploča bi nestala. Na kraju je Boričevac izbrisan i iz službenog popisa naseljenih mjesta, u antifašističkoj ‘Jugoslaviji’.

O stradanju Hrvata u Boričevcu objavljena je knjiga Josipa Pavičića Dossier Boričevac, urednika i jednog od autora. Prvi put javnosti je predstavljena 27. srpnja 2012., u Novinarskom domu u Zagrebu.

Na blagdan zaštitnice župe, Male Gospe, 8. rujna 1996. u Boričevcu se, nakon 55 godina izgnanstva, okupilo preko 500 Boričevljana. Nakon mise pred razorenom crkvom, održana je osnivačka sjednica Zavičajnog društva s odlukom o obnovi crkve. Za obnovu crkve Vlada Republike Hrvatske odvojila je 1 400 000 (miljun i četiristo tisuća) kuna. Obnova je počela 2007., blagoslovljena je u nedjelju 13. rujna 2009., a 2010. su pronađene zemljišne knjige, pa bi trebalo vratiti zemlju pravim vlasnicima. U samom Boričevcu danas žive samo dvije katoličke obitelji. Danas većina preživjelih i njihovih potomaka žive na području Bjelovara (Ždrelovi i Nova Rača). (Službene stranice franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja; Dnevne novine “Novi list” o okupljanju u Boričevcu za blagdan zaštitnice župe; Boričevac: Neka nas konačno počnu okupljati žrtve, a ne mučitelji; Boričevac)

Kulen Vakuf 1941.

Pokolj genocidnih razmjera započet u Srbu 27. srpnja 1941. doživio je vrhunac u Kulen Vakufu masovnim ubijanjem oko 1500 muslimana i stotinjak Hrvata katolika, izbjeglih iz Boričevca u Vakuf. Brojna mjesta: Vrtoče, Krnjeuša, Drvar, Grahovo, Boričevac, Brotnja, Obljaj i sva druga mjesta i sela, ostala su bez svojih starosjedilaca Hrvata. Bio je to prvi genocid na jednom velikom području tadašnje NDH, učinjen nad Hrvatima.

Većinu poklanih činili su starci, žene i djeca. Sve muslimanske kuće su opljačkane i potpuno spaljene. Oni koji su izbjegli zarobljavanje probili su se za Bihać. Slično je bilo i na drugim mjestima gdje su se nalazila sela nastanjena muslimanskim i hrvatskim življem. Sve je bilo identično kao i 1991. godine, muslimani i Hrvati su bili izloženi klanju od strane Srba, tako da je ‘antifašistički ustanak’ bio klasičan ustanak Srba praćen genocidom nad Hrvatima i muslimanima. Stvoren je golemi etnički čisti prostor od Hrvata i muslimana, od Bihaća do Knina, stvorena je kako kaže Simo Dubajić ‘Srpska Krajina’ i to pokoljima, paležom i genocidom. (6. rujna 1941. od Srba do Kulen Vakufa – kakav to antifašizam slavimo ako je sve počelo i završilo pokoljem?)

Uz poznate pokolje u većim mjestima, bili su strašni zločini i u malim mjestima u Udbinskom dekanatu: Vaganac je tijekom Drugoga svjetskog rata bio mjesto zločina gdje su partizanke (antifašistkinje!) iz susjednih sela pojedine mladiće ispekle na ražnju. Nakon rata uplakane majke su morale gledati u lice tih žena-monstruma… Potpunu devastaciju župa Vaganac (koja je 1915. brojila 1889 Hrvata), doživjela je u Domovinskom ratu kada je sve porušeno, spaljeno i uništeno, a crkva po drugi put srušena nakon što su prvu minirali partizani. U blizini crkve u Vagancu samo je jedna od niza masovnih grobnica koja krije, prema procjenama, 50 žrtava.

Palanka kod Gračaca iz koje su 1941. godine ubijeni ili protjerani svi Hrvati, obitelji: Sulentić, Ivanković, Lisica, Martinović. Ta je župa zbrisana s lica zemlje i za nju je čak malo tko od ljudi i čuo da je postojala.

U Otriću 1941. ubijeno je više djece hrvatske nacionalnosti, uz brojne druge civile: Ivanković, Dragana (9 g.), Ivanković, Manda (6 g.), Ivanković, Marija (3 g.), Ivanković, Petar (11. g.), Ivanković, Ivica (5 g.), Ivanković, Jeka (3 g.), Ivanković, Milana (7 g.); novorođenče Sulentić, Milanu, kći Milana (bebu su zaklali, zatim rasjekli i dijelove tjelešca objesili na vješalicu). (27. srpnja 1941. ustanak u Srbu – koja je ‘ustaška krivnja’ Marije od 8 godina, Marka od 5 godina i Jure od samo 3 godine?)

Selo Vrtoče (kraj Bosanskog Petrovca), 2. kolovoza 1941., pobunjeni Srbi su upali u selo, uhitili Josu Matijevića, trgovca i krčmara i njegovu ženu Mariju i oboje ubili, a njihove odsječene glave nabili na kolce na ogradu. (ČETNIČKA POBUNA I ZLOČIN u istočnoj Lici i jugozapadnoj Bosni 27. srpnja 1941. godine i HRVATSKE ŽRTVE povodom 69. godišnjice zločina ubojstva hodočasnika Sv. Ani na njihovu povratku kućama iz Kosova kod Knina i Oštrelja kod Bosanskog Petrovca. HRVATSKO ŽRTVOSLOVNO DRUŠTVO srpanj, 2010.)

Selo Golubić, zaselak Šimića, 27. srpnja 1941.: Moja majka, rođena 1920. u Golubiću, tj. u hrvatskom zaseoku Šimića, izravni je svjedok ‘Ustanka naroda Hrvatske’. Po dojavi Talijana, uspjela je sa stanovnicima zaseoka pobjeći u grad Knin, koji su kontrolirali Talijani i tako su svi spasili glavu. Ipak, u zaseoku je ostao bolestan čovjek (rođak), prikovan za krevet, koji nije htio da ga odnesu u Knin. ‘Aantifašisti’ su ga masakrirali, isjekli na komade i bacili psima! Sve je najprije opljačkano, a zatim spaljeno! U tom je zaseoku bila jedna spilja (na majčinoj zemlji), pretvorena u crkvicu Gospe Ludrske koju su ‘antifašisti’ obeščastili bajunetama do neprepoznatljivosti, osobito kip Majke Božje. Iako su im Talijani rekli da će srpska pobuna trajati 2-3 dana i da će se zatim vratiti svojim kućama, nitko se nije smio vratiti (a nije se imalo ni gdje) do završetka rata. Majka mi je rekla o prijateljstvu četnika i Talijana, koji su četnike pomagali i u hrani i oružju, dok partizana nije uopće bilo. Iza rata je na nekim Srpkinjama gledala svoju opljačkanu odjeću, ali nije smjela prigovoriti, a gotovo svi četnici su postali prvoborci.

Nabrajanje svih zločina nije moguće u ovako ‘kratkom’ tekstu. Nadam se da će znanstvenici povjesničari konačno objaviti još i novije znanstvene radove i knjige o istini, ne samo srpskoga ustanka nego cijele povijesti hrvatsko-srpskih odnosa, o čemu se do sada, u ime bratstva i jedinstva, nije smjelo ni istraživati ni propitivati. Puno je laži ‘stavljeno na pleća’ hrvatskomu narodu, znanstvenike čeka velik posao razotkrivanja neistina!

Zločini, tko je prvi počeo?

Temeljno opravdanje naših ‘antifašista’ zbog srpskih zločina tijekom ‘Ustanka naroda Hrvatske’ jest, kako sam već naveo, osveta za ustaške zločine nad Srbima. To mišljenje zastupaju lažni antifašisti, lažni znanstvenici, velikosrpska i komunistička propaganda i hrvatski korisni idioti. ‘Međutim, temeljni uzrok četničkog terora i zločina bio je uspostava planirane Velike Srbije, na račun povijesnih i nacionalnih teritorija hrvatskog naroda. Zato su zločini bili usmjereni općenito protiv hrvatskog naroda u cjelini, tj. bili su za njegovo biološko istrjebljenje. Stoga su Srbi/četnici, gdje god su imali mogućnost, ubijali sve Hrvate, bez obzira na političko usmjerenje ili dob, ubijajući djecu od kolijevke do staračkog stanovništva’, navode znanstvenici iz Hrvatskog instituta za povijest. (Dizdar, Zdravko, Sobolevski, Mihael. 1999. Prešućivani četnički zločini u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini 1941.-1945. / Silent Chetnik Torture in Croatia and Bosnia and Herzegovina 1941-1945 / Hrvatski Institut za povijest. Dom i svijet. Zagreb. 63.)

Razlozi srpskog ustanka 27. srpnja 1941.

Srbi su na tromeđi Like, Bosne i sjeverne Dalmacije (i na drugim mjestima u Hrvatskoj i BiH), osjetili tada priliku te odmah organizirali oružanu pobunu zbog svog cilja, bez ikakve provokacije od Hrvata. Kao što smo vidjeli, sudionici ustanka od 27. srpnja 1941. zabilježili su događaje oko svog srpskog ustanka i sami rekli gotovo sve što se događalo, a to su bili već spomenuti događaji i činjenice. Izdvajam iz već navedenog samo najvažnije činjenice:

– ‘… Dana 10. travnja 1941. kad je proglašena Hrvatska država : ‘… jer se ovo zlo ne smije prihvatiti bez borbe…. ‘ni pod koju cijenu ne ćemo dozvoliti uspostavu hrvatske vlasti, da četnici trebaju preuzeti kontrolu i da se odmah treba uspostaviti četničko zapovjedništvo’!

– Bez ikakve provokacije s hrvatske strane: ‘Pale su ovdje prve žrtve katolika Hrvata koje su pobili naši susjedi četnici, … ubijena su i četiri vojnika katolika… ‘

–  Sami priznaju (Mane Ribar) ‘… Zašto su Srbi uzeli oružje? Da sebe zaštite? A od koga su se trebali štititi, pitam ja Vas? Zar samo zato što su Hrvati dobili svoju domovinu? Pa nije u Hrvatskoj bilo ustaša kad su Srbi uzeli oružje’!

– Ni jedna postrojba u ustanku Srba nije bila vođena od komunista, ni od Srba ni Hrvata. Među pobunjenicima nije bio ni jedan Hrvat.’

– U bjelovarskom kraju 8. travnja 1941., … srbočetnici su u selu Hrgovljani pokraj Bjelovara ubili Milana Bačana i Đuru Matijašića jer su nosili hrvatsku zastavu i još 4 hrvatska vojnika (propale kraljevske vojske). Tako su i prije 10. travnja u bjelovarskom kraju započeli prvi ratni zločini nad hrvatskim civilima.

– Dana 9. travnja 1941., srbočetnici u Bjelovaru i bližoj okolici pojedinačno ubijaju osam hrvatskih civila. Istog dana srpski 2. konjanički puk Car Dušan Silni iz Virovitice povlači se s položaja iz sela Peteranca, gdje je prethodno pobio petero nedužnih hrvatskih seljaka.

– Dana 10. travnja 1941., Srpski 2. konjanički puk prenoćio je u mirnom selu Donjim Mostima, ubija seljaka, Josipa Kovačića i još 11 nedužnih hrvatskih seljaka.

– Nakon toga uslijedili su tih dana, neposredno iza 10. travnja, brojni drugi zločini u bjelovarskom kraju diljem Hrvatske i BiH, osobito u Hercegovini;

– Dakle, već prije uspostave NDH i neposredno nakon, dok ustaške i domobranske jedinice još nisu ni ustrojene, počela su ubojstva Hrvata u Hrvatskoj i BiH, bez da je itko ubio i jednog Srbina. Ništa čudno, za velikosrbe je to bilo uobičajeno, ako se sjetimo usađenog mita o velikoj Srbiji, terora žandara i kraljeve tajne policije u Kraljevini Jugoslaviji. Tomislav Jonjić ističe da ‘… sve i da su (protivno logičnoj težnji da sačuvaju mir i tako učvrste svoj položaj) htjele, hrvatske vlasti u prvo vrijeme nisu mogle poduzimati kakve opsežnije progone, jer još nije postojala izgrađena organizacija vlasti, a kamoli izgrađena, ustrojena i naoružana vojska’. (T. JONJIĆ, ‘Komunisti iz Hrvatske i hrvatska država (XIII.). Komunisti su iskoristili hrvatsko-srpski sukob’, 23.-24.)

Iz ovih činjenica i svjedočenja samih ustanika jasno se vidi da su krvoločna ubojstva i ustanak četnika bili odgovor na proglašenje hrvatske države, a ne odgovor na ustaške zločine i ustaše, koje ustanici tada nisu ni vidjeli, a nekmoli se borili protiv njih. Netom nakon raspada vojske Kraljevine Jugoslavije, raspušteni srpski vojnici i paravojne formacije četnika, negdje s običnim srpskim pukom, samo u travnju 1941. poubijali su na području novostvorene NDH više od 300 Hrvata i Muslimana. (Masakri nad Hrvatima u prvim danima rata; GABELICA, Blaženi Alojzije Stepinac i hrvatska država, vlastita naklada, Zagreb, 2007., 302., 303., 306.)

Prva ubojstva Srba u NDH

Prva ubojstva Srba počela su 28. travnja 1941. u selu Gudovcu, nedaleko od Bjelovara, dakle u kraju gdje su prije izvršeni spomenuti zločini nad Hrvatima. Američki liječnik, publicist i povjesničar židovskoga podrijetla Philip J. Cohen, rekao je: ‘Ustaški masakri nad Srbima počeli su kao odmazda… četnici su izvršili 11 neprovociranih masakra nad hrvatskim stanovništvom (civilima). Likvidirali su ukupno 246 civila. Ustaške odmazde počele su pak 27. travnja uhićenjima i masakrima nad 176 Srba kod Bjelovara’. (PHILIP J. COHEN, Serbia’s Secret War: Propaganda and the Deceit of History, College Station,Texas A&M University Press, Texas City, 1996., 235)

Nije sporno da su ustaški zločini, kao odmazda na četničke ili iz bilo kojih razloga, za svaku osudu, ali umnožavanje broja srpskih žrtava, što se događalo desetljećima u komunističkoj Jugoslaviji, vrijeđa same srpske žrtve, jer srpski i komunistički agitpropovci time dovode u sumnju postojanje stvarnih žrtava. Nevine žrtve, bilo čije, zaslužuju dostojanstven pristup i dostojanstven pokop. Međutim, u Titovoj Jugoslaviji, jedne su se žrtve glorificirale, umnožavale, podizali velebni spomenici (kao sadašnji u Srbu!), organizirali veliki pokopi, a druge se tajile i ostajale u nebrojenim jamama. I danas, kada za mnoge jame znamo, za mnoga preorana groblja (omiljeno ‘antifašističko’ zatiranje spomena na mrtve neprijatelje), ne dopušta se obnova grobalja, ni dostojanstven ukop.

Victor Hugo je rekao da ‘pravo na suzu ne zastarijeva’, dodao bih i na grob, ime i svijeću. Ipak, mržnja je u srpsko-komunističkom okružju tolika da ne dopuštaju Hrvatima ono što dopuštaju nacifašistima u Hrvatskoj. Njemačka se groblja obnavljaju i uređuju (Zagreb, Split…), održavaju… Nešto slično poput propuštanja nacista nakon kraja rata, pri povratku u Njemačku, od strane Titovih partizana u Koruškoj 1945., ali bestijalno masakriranje ustaša i domobrana! Naslušali smo se i nagledali laži, ali podmukli Valerijanov Memorandum, u režiji SPC-a, najbolji je primjer srpskih laži i konstrukcija, koje su plasirali tada i u svjetsku javnost, kako bi oblatili hrvatski narod i novostvorenu (bilo kakvu) državu! Išli su i dalje, svoja monstrouzna ubojstva pripisivali su žrtvama i cijelom hrvatskom narodu. To blaćenje i krivotvorenje istine morali smo gledati, slušati, trpjeti i šutjeti (pa i slaviti!) cijelo vrijeme komunističke Srboslavije.

Zaključak

U mentalnoj agresiji na Hrvatsku i huškanju običnog srpskog puka sudjelovali su i sudjeluju prije svega srpski intelektualci u najvišim srpskim institucijama. Rijetki razumni intelektualci su marginalizirani ili nazvani izdajicama, poput svojedobno Dimitrija Tucovića (socijaldemokrat), koji je smatrao da Srbija ‘… ima pravo prijeći granicu Kraljevine Srbije, samo u slučaju da ide u pomoć susjedima, koji se bore za oslobođenje od okupatora, inače postaje agresor i osvajač’ (Ljubica Štefan. Mitovi i zatajena povijest, str. 15, Zagreb 1999.). Svetozar Pribićević se od unitarista i centralista na kraju života preobrazio u federalista i republikanca. No, u njegovoj transformaciji, premda mu je i dalje jugoslavenska država nezamjenjivo rješenje za budućnost, valja uočiti i stav da ‘Srbi nemaju nikakvo pravo prisiljavati Hrvate da žive s njima u zajednici, ako oni to neće. Pri tome odbija i pomisao da bi Srbi mogli ratovati s Hrvatima zato što oni neće da žive zajedno s njima’. (Svetozar Pribićević, Izabrani politički spisi, izbor i uvodna studija Hrvoje Matković (Biblioteka Povijest hrvatskih političkih ideja, kolo 7, knj. 3), Golden marketing-Narodne novine, Zagreb, 2000.)

Vrlo je važno upoznati mentalitet i način ratovanja srpske vojske i paravojske, a o čemu govore poznati povjesničari, kako bismo razumijeli njihove zločine. Sve ratove od nastanka kneževine Srbije, Srbi su vodili metodama ‘spaljene zemlje’, urbicidom, kulturocidom, aristocidom i genocidom, kako prema Albancima i Muslimanima, tako i prema drugim manjinama, što su nastavili i prema Hrvatima sasvim otvoreno u Drugom svjetskom ratu. (Ljubica Štefan, Mitovi i zatajena povijest, str. 16, 28-32, Zagreb 1999.). Kakav je bio stav srpskih političkih elita, početkom 20. stoljeća, prema nesrbima (primjer: Albanci), najbolje kazuje srpski povjesničar Jovan Hadži-Vasiljević 1909: ‘Iseljenjem Arnauta (Albanci nap. a.) pojedina su mesta potpuno opustela, tako da je bilo sela, kojima se ni imena nisu više znala, jer nije bilo nikoga da ih kaže’. Glavni su motivi bili, prema njegovim riječima ‘da se od Srbije stvori čisto etnička država’. U albanska sela su naseljeni Srbi. (Ljubica Štefan. Mitovi i zatajena povijest, str. 16, 17. Zagreb, 1999.).

Tako i Ante Ciliga (1898.-1992., hrvatski političar, istaknuti komunist, kasniji disident) navodi: ‘Srbizacija je na Kosovu provedena posve kriminalnim sredstvima: ubojstva albanskog stanovništva poprimaju oblike genocida, deportirano je na tisuće civila, pljačka i konfiskacija zemljišta u korist ‘srpskih oslobodilaca’ na dnevnom su redu’. (Ante Ciliga: (Jugoslavenski labirint) Labirinto Iugoslavo, izd. Jaca Book, Milano, 1982., str. 79).

Pišući na temu ‘Dana ustanka naroda Hrvatske’, dr. Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata u članku pod naslovom Protuhrvatski ustanak u srpnju 1941, navodi: ‘Masovna ubojstva Hrvata na graničnom području Hrvatske i Bosne i Hercegovine, koja su krajem srpnja i u kolovozu 1941. počinili srpski ‘ustanici’, protjerivanje Hrvata s toga područja i činjenica da se tamo nisu smjeli vratiti niti nakon 1945. (nekim naseljima čak su i groblja uništena, a vlasništvo nad zemljom koja im je oteta Hrvati ni do danas nisu uspjeli povratiti), pokazuju da je taj ustanak bio protuhrvatski, da je njegov cilj bio protjerivanje Hrvata s toga područja, odnosno stvaranje etnički čistoga, srpskoga područja. Izvori pokazuju da to nisu bili incidenti, niti ‘tek osveta za ustaške pokolje’, kako neki pokušavaju objasniti/opravdati zločine navodnih ‘antifašista’.

O razmjerima genocida nad Hrvatima tijekom ustanka 1941. govore i podatci o stanovništvu: Prije 2. svjetskog rata postojao je Udbinski dekanat, koji su sačinjavale župe Bunić, Boričevac, Gračac, Lovinac, Palanka, Podlapac, Ričice, Rudopolje, Sveti Rok i Udbina, tijekom 1941. ili najkasnije 1942., gotovo je izbrisan. Uništene su i župe Bosanski Petrovac, Drvar, Bosnsko Grahovo i Krnjeuša. Broj ubijenih i protjeranih vjernika do danas nije utvrđen. Tu je živjelo nešto više od 16 tisuća katolika. (Hrvatsko žrtvoslovno društvo, srpanj 2010. Četnička pobuna i zločin u istočnoj Lici i jugozapadnoj Bosni 27. srpnja 1941. i hrvatske žrtve, povodom 69. godišnjice zločina ubojstva hodočasnika Sv. Ani na njihovu povratku kućama iz Kosova kod Knina i Oštrelja kod Bosanskog Petrovca).

O ovom genocidu nad Hrvatima J. Pavičić, autor knjige Dossier Boričevac kaže: ‘Važan je element genocida i zabrana povratka prognanih nakon 1945. te, što nije manje važno, stroga zabrana istine o progonu i drugim ustaničkim zločinima. Laganje o zločinu genocida također je zločin. Što se tiče okrutnosti ustanika, ona uvijek iznenađuje, koliko god čovjek čitao i slušao o njoj. Dobro je dosadno, zlo je maštovito’. (Ivica Radoš. Tajni Udbin izvještaj: Kako se rat bliži kraju, sve je više partizana. Večernji list, 1. kolovoza 2013.)

Prijetvornost (kameleonstvo) srpskih šovinista/četnika, najbolje pokazuje činjenica da su veliki dio njih kasnije bili partizani porvoborci – ‘antifašisti’. O srpskom i srbijanskom ‘antifašizmu’ dovoljno govori činjenica da je do jeseni 1944. u Srbiji bilo 22.000 partizana. Kada je Crvena armija ušla u Beograd, u listopadu 1944. Tito je 12. listopada 1944. abolirao četnike (u posljednjoj godini rata) pa je prelaskom četnika u partizane broj partizana porastao više od deset puta (sa 22.000 na 264.000 ljudi). (Titov poziv četnicima) Ti su ‘partizani’, nasrnuli prema zapadu na sve što je hrvatsko, osobito su se junačili ubijajući gotovo sve nemoćne ranjenike iz zagrebačkih, ali i drugih hrvatskih bolnica.

‘Uključivanje četnika i drugih velikosrpskih elemenata u komunističke upravne strukture u Beogradu, omogućilo je ukorjenjivanje velikosrpske ideologije i osiguralo njezin nastavak putem novoga sredstva – jugoslavenskoga komunizma’, ističe Cohen. (PHILIP J. COHEN, Serbia’s Secret War: Propaganda and the Deceit of History, College Station,Texas A&M University Press, Texas City, 1996.)

Ovom je rečenicom Philip J. Cohen rezimirao uzroke velikosrpske karakteristike jugoslavenskog komunizma. ‘Korijeni toga saveza su nastali još početkom Drugog svjetskog rata, suradnjom partizana i četnika, povremeno i privremeno podijeljeni, a onda zapečaćeni abolicijom četnika i njihovim prijelazom u Titove partizane te njihovim masovnim zločinima nad Hrvatima pred i nakon završetka rata’. (27. listopada 1941. Srbija – kako je Tito surađivao s četnicima i abolirao ih zbog prelaska u partizane?)

Razumijem da Srpsko narodno vijeće (SNV) podržava ustanak u Srbu. Oni su nositelji ‘B’ opcije, ako vojska tzv. RSK bude poražena i time su se jasno svrstali na velikosrpsku stranu. Bez obzira na nategnute fraze o ‘antifašizmu’, koje ističe SNV, ustanike iz 1941. potpuno diskvalificira:

1. genocid nad hrvatskim pukom,
2. prijateljstvo i suradnja s talijanskim fašističkim okupatorima,
3. u smislu antifašizma, osobito ih diskvalificira ubojstvo političkog komesara KPH Marka Oreškovića i
4. dokazana borba za kralja i otadžbinu, odnosno veliku Srbiju.

Razumijem i druga Mesića, čija politička stajališta ovise o tome od kuda dolaze ‘resursi’, razumijem i brojne druge antihrvate, koji jednostavno ne vole Hrvatsku, ali ne razumijem hrvatsku udrugu Savez antifašističkih boraca i antifašista RH (SABA- RH), na čelu s Franjom Habulinom (rođenim 1957.), koji je nesumnjivo bio dobro indoktriniran u vrijeme komunizma.

Kako može slaviti ubojice antifašista, bilo od ideoloških prethodnika ustanika iz 1941. ili četničke ubojice hrvatskog puka i hrvatskog komunista Marka Oreškovića. Ne znam čija su imena upisana na spomenik u Srbu (navodno je i ime četničkog vojvode, zločinca Brane Bogunovića, koji je uz ostalo pekao na ražnju don Jurja Gospodnetića), ali je jasno za što i za koga su se tii takvi ustanici borili. Treba li članove SABA podsjetiti da su ideološki predšašnici ustanika iz 1941., za vrijeme kraljeve Jugoslavije ubili: Miju Oreškoga, sekretara CK SKOJ-a, njegova brata Slavka, Janka pl. Mišića, člana Biroa kompartije, sekretara CK SKOJ-a Paju Marganovića i nakon mučenja, komunista Josipa Hauka, zatim Đuru Đakovića, jednog od osnivača Komunističke partije Jugoslavije!

Kada se htio priključiti ‘antifašistima’ ustanka u Srbu i usmjeriti ih u antifašističkom smjeru, ustanici su 20. listopada 1941. zaklali dobrovoljca iz španjolskog rata Marka Oreškovića, prvog političkog komesara štaba NOP-a za Liku, što je’ neoboriv’ znak ustaničkog ‘antifašizma’!? Inače, otac mu je bio Hrvat, a majka Srpkinja, što je izgleda bilo nedovoljno da preživi.

Pitam drugove iz SABA: ‘Kako vam nije jasno da vam se srpski ‘prijatelji’ iza leđa podsmjehuju, a u lice smješkaju! Korisni ste im…, jako, najviše kao ‘smokvin list’! Kako ne prepoznajete da su to neki drugi ‘antifašisti’, da to nisu hrvatski seljaci iz okupirane Dalmacije, koji su se pobunili protiv talijanskih fašista i srpskih četnika (koji su zajedno klali po Dalmaciji). Taj naš dalmatinski puk su komunisti zaveli i izložili najvećem pokolju u bitkama na Neretvi i Sutjesci, kako bi se ‘genijalni vojskovođa’ Tito uspio izvući. Tamo je poginuo cvijet hrvatske dalmatinske mladeži, tamo gdje nije baš bilo puno srpskih partizana.

‘Nevjernim Tomama’ o prirodi ustanka, osobito iz SABA-e, možda prosvijetli pamet poznati ‘antifašist’, komunist, partizan, koljački ‘heroj’ Kočevskoga roga i četnik Simo Dubajić. Divio se velikom jedinstvu srpskoga naroda u vrijeme ustanka 1941. Bio je sudionik sastanka u Otriću s talijanskim fašistima, a kasnije Titov načelnik operativnog odjeljenja Osmog korpusa, komandant ‘gonećeg motorizovanog odreda’ sredinom 1945. i organizator, kako navodi s Milkom Planinc, pokolja, po vlastitom priznanju s ubijenih oko 30 tisuća Hrvata, na Kočevskom rogu 26. svibnja 1945. O događajima iz ustanka 1941. piše o planovima ustanika u svojoj knjizi ‘Život, greh i kajanje – od Kistanja do Kočevskog roga’, Beograd, 2006., na str. 123-126., uz ostalo: ‘Uz pomoć italijanske vojske proterati ustaše iz Krajine; Proširiti okupacionu zonu Italije na čitavu Krajinu, do linije Karlovac – Banja Luka, iz Dalmacije, a na Hercegovinu do Mostara, iz Crne Gore; Sačuvati glavninu srpskog naroda izvan Srbije pod protektoratom Italije, dok ona ne prođe na stranu velikih saveznika..itd..’

Dakle, jasna suradnja ustanika s talijanskim fašističkim okupatorom na najvišoj strateškoj razini! Što misle o ovome drugovi ‘antifašisti’ iz SABA RH i ne samo oni!? Ako ne vjerujete raznim ‘ustašofilima’, ‘revizionistima’, ‘klerofašistima’ i sličnima, vjerujete li svom kolegi komunistu i ‘antifašistu’ Simi, koji je najbolji primjer da su i jedni i drugi ‘ustanici’, i oni iz 1941. i 1991. svoje krvave orgije nad Hrvatima nazvali antifašizmom.

Unatoč nedvojbenim zločinima protiv hrvatskog naroda, prije svega pod kokardom (i 1941. i 1991.), Milorad Pupovac ima obraza danas prkositi izjavom da ‘ne postoji zakon koji brani nošenje kokarde u Hrvatskoj, za sljedbenike četničkog pokreta, ne postoji!?’ Ako je tako, a tako izgleda jest, jer mu nitko iz vlasti ne proturječi, ‘čestitam’ hrvatskoj vlasti! Stoga bi bio red da konačno na proslavama sljedećih godina, vidimo originalna obilježja iz 1941.: kokarde na šajkačama, srpske i jugoslavenske zastave (svejedno s petokrakom ili bez nje), a ne samo proslavi dodane, petokrake, komunističke crvene zastave i partizanske borbene pjesme. I da se ‘Vlasi ne dosjete’, opet treba pridodati vijence poginulim partizanima pri oslobađanju tih mjesta 1945. godine.

U Domovinskom obrambenom i oslobodilačkom ratu, spomenik ustanicima iz 1941. branitelji su srušili, jer je slavio uništenje hrvatskog naroda na području pobune. Za vrijeme vlade Ive Sanadera 2010., spomenik je novcem iz državnog proračuna ponovo podignut, počelo se opet slaviti ustanak, tada pod pokroviteljstvom predsjednika Hrvatskog sabora Luke Bebića, a otkrio ga je tadašnji predsjednik RH Ivo Josipović. Na taj način, vlast je nakon 2010. godine, poništila volju branitelja, koji su obranili hrvatski narod od još takvih i sličnih spomenika i koji su vladajućima svojom krvlju darovali fotelje! Tko je hrvatskoj vlasti dao to pravo da vrati spomenik ubojicama hrvatskoga naroda!? Branitelji – donositelji hrvatske neovisnosti i suverenosti sigurno nisu!

Tako se polako, svake godine sve više, opet počeo slaviti genocid nad Hrvatima da bi 2023. Pupovac predložio da se ponovno slavi kao ‘Dan ustanka naroda Hrvatske’.

George Santayana (1863. – 1952., pjesnik, filozof) izjavio je da ‘Oni koji ne pamte prošlost, osuđeni su da je ponove’!
Nakon veličanstvene pobjede, kojom je Hrvatska u vrlo teškom i krvavom boju protiv srbizirane JNA i četnika svih vrsta izvojevala svoju državu, mnogi se pitamo, kako to da još uvijek nismo pobijedili srpske, jugoslavenske i komunističke laži!? Ovaj je tekst (ponavljam) dug, uz ostalo jer naša djeca ovo u školi ne uče, pa ništo ne znaju što je prethodilo genocidu nad Hrvatima! Ne znaju ni da je bio genocid nad hrvatskim narodom! Iako nema više jugoslavenskog totalitarnog sustava, kada je ‘Ministarstvo istine’, odlučivalo što će djeca (i svi) učiti, što je istina, a što nije, stari jugo i srpski kadrovi (iz koalicijskog SDSS-a), i danas skrivećki upravljaju istinom, kroz brojna ministarstva (poglavito kulture i medija te znanosti, ali i financija) u kojima ‘čuče’ na nevidljivim, ali važnim mjestima. Zato su i dalje jedini spomenici hrvatske ubijene sirotinje iz vremena četničkog ustanka, jame, jame i jame…

U Srbu se 45 godina slavila laž, Hrvati su joj morali pljeskati i k tomu, biti krivi! I opet se slavi, a za počinjeni zločin nitko nikada nije kažnjen! I nitko se ne kaje! I nitko ne traži oprost!

Tek je nedavno podignut spomenik dijelu pobijenih Ivezića, jer ih još nisu sve našli… Gdje je spomenik don Jurju Gospodnetiću, don Waldemaru Maksimilianu, don Krešimiru Barišiću i drugim svećenicima. Gdje je spomenik tristotine hodočasnika u jami Golubnjači, zatrtim cijelim obiteljima, brojnoj djeci…?

Gdje su ti spomenici!???

Spomenik njihovim ubojicama se, novcem hrvatske vlade, diže visoko, vrlo visoko…

I da se još jednom podsjetimo, što je Pupovac, koji sve navedene činjenice i događaje vrlo dobro zna, rekao za ustanike 27. srpnja 1941., ove godine na proslavi 27. srpnja 2023.: ‘Oni su svojim životima, svojom borbom, ostavili trag antifašističkim vrijednostima, koje nam trebaju i danas, koje će nam trebati i sutra. Ne smijemo ih zaboraviti, neovisno o tome što (se) o ovom mjestu nedovoljno zna, ili što se o ovome mjestu širi znanje koje s njim nema veze’.

Naravno, druže Pupovac, bila je to teška borba protiv fašista, osobito su bila opasna djeca Ivezića, a ‘antifašistički’ ‘tragovi’, uistinu su duboki… duboko u jami na Dabinu vrhu, Golubnjači, Kaluđerici, na Skakavcu, u dvjema jamama u Risovcu i ostalim jamama…. Antifašističke vrijednosti koje ‘nam trebaju danas i koje će nam trebati sutra’, uistinu ‘ne smijemo zaboraviti’: pljačke, masovna silovanja, silovanja trudnih žena u Kulen Vakufu izbjeglih iz Borićevca, nabijanje i pečenje na ražnju, bacanja živih ljudi u plamteće kuće i vrele kotlove za celulozu u Drvaru, sakaćenja, ritualna odrubljivanja glava, deranja kože, klanja i bacanja živih ljudi i djece u jame, uz zvuke gusala 82-godišnjeg Ivezića… I sada kada znamo koje su te ‘vrijednosti, koje nam trebaju i danas, koje će nam trebati i sutra’, kako kažete, pitam se, je li to prijetnja? Ipak, nadam se da nije!

Nadam se da nam više nikad, nitko ne će donijeti te Vaše ‘antifašističke vrijednosti’ i ‘tragove’!!! Ne zbog vjerovanja u dobro, nego zbog hrvatske vojske, koju nije mogla pobijediti ‘treća armija Europe’, ni nakon što ju je prethodno razoružala, uz pomoć hrvatskih komunističkih slugu i naoružane srpske ‘pete kolone’ u Hrvatskoj. I to što se o tom ‘mjestu nedovoljno zna, ili što se o ovome mjestu širi znanje koje s njim nema veze’, nismo krivi mi! Vi i takvi učitelji naše djece, niste nam rekli, tajili ste, a što ste rekli, sve ste lagali. Vaše znanje koje nam ‘prodajete’, uistinu s istinom ‘nema veze’!

Bože moj, tko i što sve ide ‘pod kapu’ antifašizma, a nitko nikada da spomene istinske antifašiste, hrvatske istarske svećenike i istarske ljude, koji su prebijani, ubijani i mučeni od talijanskih fašista, dok su jugoslavenski komunisti dvije godine (23. 8.1939. – 22. 6.1941.) s nacifašistima prijateljevali i podupirali jedni druge! I da ih nije prijatelj Hitler izdao, ostali bi s njima, a možda bi i pobijedili, pa bi nam opet isto bilo, samo se oni ne bi zvali ‘antifašisti’ (to bi jako kažnjavali!), nego ono što su oduvijek bili, komunisti ili crveni fašisti!

Matko Marušić iznosi u jednom članku o fašizmu i antifašizmu uz ostalo da: ‘Lijevi’ intelektualci, apologeti antifašističkoga komunizma, podvaljuju javnosti vlastite racionalizacije zločinačkoga totalitarizma, svodeći sva zla čovječanstva samo na nacionalizam. Svaki oblik domoljublja prevodi se u nacionalizam, a potom u fašizam. Politički iza toga stoji ideja komunističkoga internacionalizma. ‘Nadalje: ‘… nađene su planine kostiju ljudi koje su komunisti pobili na najstrašnije načine i taj se nalaz ne može negirati. Zato ga se ignorira i na sve načine usporava dovršenje istraživanja, identifikacije grobišta i žrtava i njihovo primjereno obilježavanje i dolično žalovanje’! (Filozofija fašizma i antifašizma kao oruđe povratka komunističke vlasti. Hrvatski tjednik, 18. lipnja 2015., broj 560, 42-47.)

Posebno favorizirani i povlašteni (na ‘istinu’) hrvatski (?) povjesničar Ivo Goldstein misli da još uvijek može prijetiti, pa u Jutarnjem listu od srpnja 2010. kaže: ‘Tko kaže da je 27. srpnja datum četničke pobune, ustašoidno bulazni…. htjeli – ne htjeli, negatori 27. srpnja uhvatili su se za ustaški mit i morat će podnijeti svu odgovornost za takvu rabotu’. Tako veli ‘znanstvenik’ i profesor, koji poput Pupovca i sličnih uči naše studente, a kojeg se i njegov mentor prof. dr. sc. Miroslav Brandt odrekao kada je otkrio laži u njegovim radovima. Ipak, on i slični su stalni gosti glavnostrujaških medija, umjesto da ih ‘nogom u tur’ izbace sa Sveučilišta i s javnih nastupa! Suprotno od Goldsteina i takvih, dr. sc. Zlatko Begonja s Odjela za povijest Sveučilišta u Zadru upozorio je još 2017. da ‘oni koji odlaze u Srb 27. srpnja i klanjaju se krvavim događajima iz prošlosti, imaju zavidnu razinu patologije.’

Dubravko Jelčić kaže: ‘Jugokomunistička historiografija imala je jedan jedini sveti cilj, a to je diskreditirati pred europskom i svjetskom javnošću Hrvatsku, svaku Hrvatsku, bilo kakvu Hrvatsku i svako hrvatstvo kako više nikada ne bi došlo do buđenja hrvatske državotvorne misli’. I znanstvenik, komunist, akademik Dušan Bilandžić je tu ‘znanost’ pred kraj života kratko nazvao ‘smećem’.

Kako jugokomunistička historiografija i publicistika, te njezini pseudoznanstveni sljedbenici, uporno i besramno prešućuju zločine nad Hrvatima u srpnju i kolovozu 1941., to znači da je potrebna revizija hrvatske povijesti. Tu reviziju, koju osuđuju apologeti lažnog antifašizma, ja bih nazvao ispravkom netočnih navoda, ako im je tako lakše! Američki povjesničar James M. McPherson je rekao: ‘Revizionizam je životna snaga povijesne znanosti, a interpretacije prošlosti podliježu promjenama u skladu s novim dokazima. Bez revizije povijesti, povijesna je znanost mrtva.’ J. Pavičić kaže u Dossieru Boričevac, uz ostalo: ‘Laganje o zločinu genocida također je zločin’. U brojnim europskim zemljama je negiranje Holokausta zakonom kažnjivo, a u suverenoj Hrvatskoj, je poželjno genocid nad hrvatskim narodom skrivati, prešutjeti i negirati! Slično govori i prof. dr. dr. h. c. Nikola Debelić: ‘… Prešućivanje zločina kazneno je djelo i ruši sve civilizacijske vrjednote, a ovdje predstavlja i izravno suprotstavljanje Rezoluciji Vijeća Europe 1481/2006.. Od osamostaljenja 1990. objavljeno je mnoštvo dragocjenih znanstvenih radova koji su uglavnom prešućeni’, navodi u razgovoru za Hrvatski tjednik s novinarom Markom Curaćem.

Debelić dalje kaže: ‘Gotovo 100 godina traje kontinuirano, slobodno i nekažnjeno ubijanje Hrvata kao lovine, što je doseglo vrhunac genocidom na Bleiburgu 1945. te se ponovilo genocidom 1991. Istodobno se provodilo sustavno zatiranje hrvatskog nacionalnog duha sve do 1990., a koje dijelom traje i danas, naročito od 2000. Od 1941. do 1945. veliki su dijelovi Hrvatske, BiH i Vojvodine etnički očišćeni od Hrvata što je kulminiralo genocidom pod zbirnim imenom Bleiburg i Hrvatski križni put, najmasovniji pokolj u Europi nakon Drugoga svjetskog rata, o čemu slovenski povjesnik Jože Dežman piše: ‘…do prije pet godina se držalo da ima 40 lokacija masovnih zločina, a mi smo ih do sada utvrdili 540’ (samo u Sloveniji, nap. N.D.!). Nadalje: ‘Hrvatski povjesnik dr. Josip Jurčević u knjizi o prikrivenim stratištima jugokomunističkih vlasti navodi da je čak 88,5 posto žrtava bačenih u skupna grobišta djelo jugokomunističke vlasti, a samo 0,13 posto vlasti NDH. Vlast je mogla te navode osporiti i ući u znanstvenu raspravu ili ih jednostavno prihvatiti i uvrstiti u udžbenike povijesti. Nažalost, ništa slično nije učinjeno. Jednostavno je prešućeno’.

Debelić citira i bivšeg komunista, Židova i humanista dr. Slobodana Langa, koji kaže: ‘Moramo prepoznati da je u svijetu, ali na žalost i u zemlji, provedena demonizacija i Hrvata i katoličke vjere…U Hrvatskoj je provedena demonizacija ustaša koja u znatnoj mjeri traje i danas. Zahvaljujući demonizaciji moglo se nakon rata 1945. provesti masovne osvetničke zločine nad ustašama bez suđenja, ali isto tako i nad domobranima, bilo kojim Hrvatima, političkim neistomišljenicima, svećenicima, ženama i djecom’. Debelić nastavlja: ‘Umjesto suočavanja s vlastitim zločinima, pokajanjem i katarzom od strane uskrslih bivših vlastodržaca i njihove ideološke djece, opet je okrivljen stari i vječni neprijatelj – hrvatstvo, očitovano u hrvatskoj državotvornoj misli. Tako je bilo 1918., 1945., 1971., 1989., 2000., a tako je velikim dijelom i danas… Da, hrvatski suverenitet smeta mnogima, petoj koloni iznutra i mnogim kombinatorima izvana. Jedini pravi odgovor na te ugroze je istina!’ (Debelić: Sto godina nas ubijaju, a i dalje šutimo)

Osim genocida nad ‘običnim’ hrvatskim pukom, još od Kraljevine Jugoslavije preko Dakse u Dubrovniku i drugim područjima, sustavno se provodio aristocid hrvatskih elita (istrebljenje inteligencije u Hrvatskoj: znanstvenika, profesora, svećenika, časnika itd.), slično Staljinovim likvidacijama poljske vojne i svjetovne inteligencije u Katynu 1941. godine.

Pisac i sociolog N. Weyl esejom u Eugenics Bulletinu 1984. godine, u svojem tekstu ‘Zavist i aristocid’ (Envyand Aristocide), opisuje u kojoj mjeri zavist (u nas hrvatski ‘jal’) utječe kod primitivnijih ljudi s nižom inteligencijom na njihovo nasilno ponašanje i osvetoljubivost. Thomas Jefferson elite jednog naroda naziva ‘prirodna aristokracija među ljudima’, što se temelji na ‘vrlinama i talentima’, koji čine ‘najdragocjeniji prirodni dar za svako društvo’ (Jefferson, 1813.). Jefferson je smatrao kako je očuvanje ove elite od ključne važnosti za budući razvitak svakog društva.

Nakon brojnih i uzastopnih uništavanja hrvatske intelektualne elite kroz zadnja 4 stoljeća, od kojih su najgore aristocide nad Hrvatima izveli Turci i nadasve Titovi jugopartizani, povijesno je uglavnom razbijen sljedbeni razvitak hrvatskih elita i vodećega intelektualnog sloja, koji se zamalo nakon svakoga predhodnog aristocida (a bilo ih je sedam), morao dijelom ili potpuno iznova stvarati iz sve manjih i osiromašenih ljudskih zaliha. Za Hrvate su o aristocidu najviše pisali i raspravljali Christophe Dolbeau i prof.dr. Tomislav Sunić . N. Weyl: Aristocide as a Forcein History, Modern Age 1975, p. 237 – 245; Tomislav Sunić: Sociobiologija Bleiburga. Hrvatski List, Zagreb 3.3. 2009. Tomislav Sunić: Nove elite, stara klasa. Odjel za politologiju Matice Hrvatske, Zagreb 2010.; Tomislav Sunić: Tito i titići – priče iz zemlje smrti. Hrvatski list, Zagreb 2012.; Aristocid)

Nakon brojnih pomora hrvatskog naroda genocidnih razmjera, osobito od 1918., danas imamo to što imamo!

U području (tromeđa Like, Bosne i Dalmacije) gdje je ‘pukla prva srpska puška’, postoje svi elementi genocida: ubijano je temeljito sve hrvatsko pučanstvo, bez obzira na dob i spol! Opljačkane su i popaljene kuće, crkve, zatrta groblja i sva identitetska obilježja hrvatskoga naroda na tom području. Oni što su uspjeli pobjeći, nakon završetka rata, nisu se smjeli vratiti u svoja mjesta do 1995. nakon hrvatske pobjede u Oluji!

Međutim ovaj tekst nije namijenjen slavljenicima ‘Dana ustanka 1941.’! Oni ovo sve znaju, neki i iz ‘prve ruke’, nego onima koji im dopuštaju protuustavno djelovanje, na štetu hrvatskih nacionalnih interesa. Tko sve stoji iza njih, teško je reći, ali se zna tko je odgovoran! Kako smo ‘u dobre’ s Francuzima, je li se možda opet sjena Jacquesa Chiraca nadvila nad Balkan, u kojeg stalno guraju Hrvatsku (kao 2000. na skupu pod francuskim predsjedanjem u hotelu Westin u Zagrebu, uz Mesićevu potporu)!? Jesu li uskrsle stare težnje najvjernijih srpskih saveznika o trećoj Jugoslaviji, ma kako se zvala, samo nek je pod srpskim opankom!? Zato postavljam četiri pitanja:

1. Je li puzajuća legalizacija i prihvaćanje slavljenja ustanka u Srbu, uz novčanu i (prešutnu) političku potporu Vlade RH, put k relativizaciji četničkih zločinaca i njihovih zločina, kako je to bilo tijekom komunističke Jugoslavije?

2. Uvlači li se slijedom toga postupno Hrvatsku u ‘srpski svet’, a ‘Region’ postaje mentalna velika Srbija!?

3. Je li ovo sve ‘kuhanje žabe (početno) u hladnoj vodi’!? Nakon što se dobro skuha, ne će bit problem ni ‘velikog antifašistu’ Dražu, ‘rehabilitovati’, uz pomoć ‘tri ruke u zraku’?

4. Je li Vladi RH na čelu s predsjednikom jasno da je srpski ustanak iz 1941. bio genocid nad nevinim hrvatskim narodom? Ako jest, onda se zna što treba poduzeti, ako nije, e onda smo u većem problemu nego što izgleda!

I za kraj ću navesti riječi biskupa Bogovića pri završetku ekshumacije iz jame na Dabinu vrhu, blizu Donjeg Srba: ‘Sve se odavno zna. Na ovome mjestu su žrtve, djeca i odrasli, živi bacani u tu jamu. Zato želim podsjetiti da je to bilo odmah nakon pucnja prve puške u Srbu. Vrijeme je da se naša država jasno odredi prema tim događajima. Pa, bar se ne bi trebalo okupljati i slaviti tu prvu pušku, jer je poznato kako je ona krenula’.

Zato se pridružujem prijedlogu nekih domoljuba i predlažem Vladi RH da 27. srpnja 1941. obilježavamo u svojoj suverenoj i demokratskoj državi kao Dan genocida nad Hrvatima!

prof. dr. sc. Mihovil Biočić

hkv.hr / Hrvatsko nebo