Šiljo/“Oluja“ je značila oslobođenje zemlje; nije ostvareno oslobođenje države!

“Oluja“ je – skupa sa svim krupnim događajima koji su joj prethodili – značila oslobođenje zemlje, no do danas nije ostvareno oslobođenje države! Hrvatska država postala je iznutra i, ponovno, izvana zarobljena od nehrvatskih i protuhrvatskih snaga. Tim snagama, kao i u razdobljima tuđinskih i koruptivnih vlasti i nasilnih okupacija, priklonili su se od „Oluje“ naovamo i podvrgnuli mnogi: od nekoć čestitih i domoljubnih hrvatskih intelektualaca i branitelja, političara i u društvu uglednih i utjecajnih ljudi svih zvanja i položaja, pa do mnoštva „običnih“ ljudi, koji u takvim okolnostima gledaju kako za sebe izvući određene koristi i povlastice. Do oslobađanja države stoga je put još dug, a do daljnjega i posve zapriječen – kao i danas hosovcima u Knin.

Današnjim Danom pobjede i domovinske zahvalnosti te Danom hrvatskih branitelja proslavljena su i komemorirana događanja koja su svoj vrhunac doživjela s osloboditeljskom akcijom „Oluja“. Od tog za budućnost Hrvatske, a i Bosne i Hercegovine, prijelomnog događaja proteklo je 28 godina – što se može smatrati vijekom jedne generacije, jednog naraštaja. Svakako je to razdoblje duže od četvrti stoljeća. Nije kratko. U njemu se vrlo mnogo toga promijenilo, a ono što se događalo prije tri desetljeća opet je na neki čudesan način tu – nama suvremeno. I praznik „Oluja“ i vukovarska i škabrnjska i sva druga tadašnja zbivanja kao da su se zbila jučer. Samo, odnos prema njima, ako zanemarimo raspoloženja u velikom dijelu naroda i prigodnu službenu retoriku i scenografiju, nije već odavno isti.

Drugo im je važnije od svega o čemu je danas u propovijedi govorio vojni biskup Jure Bogdan

Do smrti predsjednika Tuđmana u prosincu 1999. i gubitka vlasti dotad njegova i čvrsto nacionalno orijentiranog HDZ-a na izborima u siječnju 2000., događaji iz Domovinskog rata i hrvatstvo u njegovoj povijesnoj, sadržajnoj, simboličkoj i prostornoj cjelovitosti uživalo je status kakav je po pravu, pravdi, snazi i vitalnosti i zasluživalo. Emancipacija hrvatstva – kao svijesti i samosvijesti, kao osobnoga i kolektivnoga htijenja, kao neuništive težnje za samosvojnošću i slobodom, za istinom i pravdom, za mirom i blagostanjem, kao hrabrog pregnuća, kao nečega vrijednog požrtvovnosti, žrtve, borbe i samoprijegora, kao ideala koji je odredio i opečatio tolike živote – bila je u prvom planu. Bila je u službenom tretiranju i u širokim slojevima naroda najvažnija stvar u životu zajednice, društva i novoproglašene i novopriznate i novoobranjene i novopotvrđene hrvatske države.

Istina, i u tom razdoblju bilo je onih ljudi i skupina, onih snaga i struktura, osobito u višim slojevima društva, vlasti, bogatstva i moći te, naravno, u onima odmetničkima i tomu protivnima, kojima je hrvatstvo smetalo više od svega drugoga. Kojima je ono bilo i ostalo trn u oku – što je u svjetskim razmjerima u tolikoj mjeri rijetka ili iznimna pojava. Takvi ljudi i skupine, takve snage i strukture preuzele su g. 2000. dominaciju na demokratskim izborima, koliko se ijedni izbori mogu smatrati doista demokratskima, poštenima i reprezentativnima.

Znamo za silna tuđinska miješanja i financiranja, za psihološke ratove, za diplomatska i obavještajna upetljavanja, znamo za medijske manipulacije i inženjeringe, znamo i za svakojake specijalne ratove koji su dotad vođeni protiv istine o hrvatskom identitetu i hrvatskoj povijesti, a napose protiv dotadašnje vlasti kao izraza i uobličitelja povijesnoga, nanovo potvrđenoga i dokazanoga hrvatstva… Znamo i za unutarnje opstrukcije, prijetvornosti, skretanja, iznevjere, pronevjere i sve ostalo što se nužno događa gdje god ima ljudi željnih što više moći, vlasti, časti, imućnosti i ostaloga čime se nitko od njih ne će otvoreno hvaliti, ali što im je važnije i od naroda i od svih onih vrijednosti i vrjednota o kojima je danas u propovijedi u kninskoj crkvi Gospe Velikoga hrvatskoga krsnog zavjeta govorio vojni biskup Jure Bogdan.

Jugoslavija se raspala, ali se njezine mreže nisu raspale – u stvarnosti ni u glavama vladajućih

Godina 2000. označila je tako nasilan preokret u povijesti mlade hrvatske države. Bilo je poslije toga niz pokušaja da se stvari isprave, od Budišina labuđeg pjeva, preko ponovnih dolazaka HDZ-a na vlast i Sanaderovih (rijetkih, doduše) domoljubnih proplamsaja do Karamarkove epizode s kratkotrajnom koalicijskom vladom. No ni stanje ni trend nisu bitno promijenjeni, dapače, ustrajno je trend bio negativan. S tom razlikom da su otvoreni neojugoslaveni, neokomunisti i neoudbaši (Mesić i Josipović, Račan i Milanović) bili pridržani takozvanoj (tobožnjoj) „ljevici“, dok je HDZ i sa Sanaderom i s Kosor i s Plenkovićem na čelu (a on funkcionira kao oblik faraonske „demokracije“) uglavnom njegovao hrvatski domoljubni profil na riječima i koliko je potrebno u retorici, pa i u ponekim postupanjima, ali je sadržajno, metodološki i, osobito, kadrovski nastavljao i provodio političku nit spomenutih. Nakon što se Račan nije usudio djelovati u korist Haaškog tribunala protiv optuženih generala, palicu je predao HDZ-ovu Sanaderu, koji je skupa s Karamarkom i ostalima taj posao obavio kako se iz stranih centrala zahtijevalo od sada već poltronske vlasti u Zagrebu.

“Oluja“ je – skupa sa svim krupnim događajima koji su joj prethodili – značila oslobođenje zemlje, no do danas nije ostvareno oslobođenje države! Kada se kaže „država“, misli se na sastav njezine vlasti i na strukture njezine ukupne unutarnje moći i na njezinu podređenost vanjskim središtima moći.

Danas vidimo da je, iako se i jugoslavenska kraljevina i federacija raspala, Beograd kao mjesto i kao žarišna i kohezijska točka i kao neprežaljena metropola i dalje u Hrvatskoj i drugdje na području bivše zajedničke države i kao simbol nostalgije za onim što se raspalo moćan i utjecajan. Federacija se jest raspala, no Beograd je u znatnoj mjeri ostao u stvarnosti i, još više, u glavama vladajućih središte dijelova koji su se osamostalili. On je to ostao ponajprije u svijesti i unutar nepretrgnutih mreža i poveznica među nekoć „bratskim“ odnosno „našim narodima i narodnostima“, točnije: među njihovim partijama, centralnim komitetima, republičkim udbama, organizacijama SKJ u JNA, širokom mrežom KOS-a, koja nikada nije bila (nepovratno) rastrgana, te među mnogima osobno u političkom, gospodarskom, intelektualnom, umjetničkom, informativnom, kulturnom, nekulturnom i svakovrsnom drugom životu. Obnova dominacije (srboljubnog) titoizma i pritajenog velikosrpstva poduprta je brojnim vlasničkim preuzimanja i planskim gospodarskim i ostalim procesima.

Matici hrvatskog naroda, a osobito iskrenim i samopožrtvovnim hrvatskim braniteljima, zapravo je „oteta država“ za koju su se uspjeli izboriti

S druge strane, novostvorena Hrvatska požurila se je poslije 2000., veslajući iz sve snage, dijelove svoga suvereniteta – u stvarnom postupanju njezinih vlasti odnosno gornjih slojeva još više nego u strogo formalnom smislu – izručiti zapadnim središtima moći. Ili, drukčije rečeno, omogućiti im da ponovno uspostave pokroviteljstva kakva su prethodno ostvarivali ili nastojali ostvariti. A ti zapadni centri moći uglavnom su žalili za raspadnutom Federacijom, ili su imali pred očima tomu analogne ideološke (liberalizam, multikulturalizam, Srbija kao „Pijemont Balkana“) i interesne („veliko balkansko tržište“) , a sada i geopolitičke (protiv ruskog, kineskog… prodora i preuzimanja) obrasce. Njima je kao i onima u Beogradu i onima kojima je u samoj Hrvatskoj smetalo hrvatsko „izdvajanje“ bilo opet stalo do obnove onakvih odnosa (mutatis mutandis) kakvi su postojali i kakvi su se na neko vrijeme raspali s, većinom krvavim, raspadom države Jugoslavije na sedam njezinih državnih dijelova.

Matici hrvatskog naroda, a osobito iskrenim i samopožrtvovnim hrvatskim braniteljima, zapravo je „oteta država“ za koju su se uspjeli izboriti. Ona je doduše glavnini hrvatskog naroda otimana već tijekom 1990-ih, zbog naslijeđenih okolnosti i odnosa snaga, izvana i iznutra, nagrizana je i sumnjičena, klevetana i opstruirana, ali ju dominantne nacionalističke i tuđmanističke snage na vlasti nisu tijekom 1990-ih dopustile nikomu definitivno oteti. Cvalo je nesmetano hrvatovanje, i u pojedinim segmentima zaista se promicalo i svojski borilo za hrvatske probitke. No iznutra su za potiskivanje hrvatstva, za detuđmanizaciju i za dekroatizaciju stvarana potiho, potajno i podmuklo sve to jača uporišta.

Na tim uporištima odnosno s osloncem na takva realna središta moći i na takve kadrove posijane posvuda rekonstruirana je i pretvorena u svoju suprotnost zgrada hrvatske države unatrag 24 godine.

Već na početku ovog stoljeća hrvatstvu je, na neki mistriozan način, bila u matičnoj struji politike i medija i obrazovanja i kulture i znanosti u Hrvatskoj dodijeljena uloga ’sumnjivog lica’. Hrvatstvo je postalo prijeporno, i to u svojim raznim i raznovrsnim inačicama. Prijeporno kao „nacionalizam“, kao „stanje isključivosti“, kao simptom „zaostale svijesti“, kao „dinarski sindrom“, kao „hercegovačka zaluđenost“ ili kao nostalgija za NDH i ustaštvom, koje se bezuvjetno i bez ostatka poistovjećivalo s fašizmom. Pritom, čitava zločinačka povijest totalitarnoga i brutalnoga titoizma koji je prethodio hrvatskoj državnoj samostalnosti uživala je status kakav uživaju „svete krave“ u kastinskoj Indiji. U njih se nije dopuštalo dirati. Nije se dopuštalo nikakvu lustraciju, nego se ostvarivala – „anti-lustracija“. Nije bilo programske ni kadrovske politike kojoj bi hrabrost i domoljublje, zakonitost, etičnost i osobna čestitost bile glavni kriteriji. Nego su hrabrost, domoljublje i osobna čestitost bili kriteriji po kojima se nositelje takvih kakvoća eliminiralo i marginaliziralo.

Obnavljana je nehrvatska ili poltronska državna vlast te jugoslavenska, socijalistička i titoistička ideologija

Zapravo je, tijekom godina, od 1990., a osobito od 2000. naovamo obnavljana, najprije u njedrima, a zatim i u glavi nehrvatska ili poltronska državna vlast te jugoslavenska, socijalistička i titoistička ideologija. I nije tu bitan Beograd kao mjesto, kao nekadašnje “savezno” državno središte, on je ionako bio i ostao dominantno četničko-velikosrpski, nego su bitni stanje svijesti i umreženost kadrova i konsolidacija struktura koje u sebi nose jugoslavensku socijalističku, odnosno bilo koju nehrvatsku, svijest. Za takvu u svim gornjim slojevima prevladavajuću ili neosporavajuću svijest čak je i bezubi Zakon o hrvatskom jeziku nešto užasno. Pa oni koji ga iz određenih razloga žele „progurati“ čine sve da ga liše svega što protivnicima hrvatske povijesne i identitetske posebnosti i čuvarima protuhrvatskog srbohrvatstva ili pak zastupnicima prkosnoga i tvrodokornog velikosrbijanskog secesionizma i nepriznavanja hrvatske suverene volje nije po volji.

Već toliko godina svjedočimo i u Kninu i u Vukovaru i na drugim mjestima odnosno u drugim prigodama da „u ime naroda“ kolo vode i pred kamerama se i u svim svečanim prigodama pojavljuju gotovo isključivo oni koji su u biti na drugoj strani od samog naroda i čvrstog hrvatstva, ili su im i suprotstavljeni. Oni slave pobjede koje su drugi ostvarili, oni odlaze u crkve u prve redove da bi pred katoličkim prelatima predstavljali odnosno glumili hrvatske domoljube, osloboditelje, čestite ljude i krjeposne (pro)katolike. Oni, koji su narodu i Crkvi preoteli to za što su se narod i toliki crkveni pastiri tijekom 1990-ih, a zapravo tijekom 900-godišnjeg odupiranja podvrgnutosti tuđinskim vladarima i poricanju hrvatske posebnosti i hrvatskih prava i sloboda naposljetku uspješno izborili.

Jest, hrvatski se je narod oslobodio tuđinskih vrhovništava, ali se nije oslobodio domaćih vrhovništava koja su sadržajno, idejno, etimološki, interesno, duhovno i emotivno – ne-hrvatska ili protuhrvatska. Neki ih nazivaju izdajničkima ili veleizdajničkima. Ma ne! Ona to uglavnom nisu niti mogu biti! Izdati se naime može samo nekoga tko je bio tvoj, nešto što ti je bilo vlastito, čemu si dokraja pripadao. Ovi koje sada gledamo na tv-zaslonima i prvim stranicama novina hrvatstvu uglavnom (čast ponekoj iznimki) nisu nikada ni bili privrženi. Oni dakle ne izdaju hrvatstvo, koje ionako nije bilo njihov izbor, ono što ih je pokretalo i što su smatrali primarnim. No često je njihova „nužnost“ lažno se predstavljati – zamislite da su se u Kninu Milanović i Plenković postavili otvoreno anacionalno ili protuhrvatski, koliko bi dugo još ostali na vlasti, skupa sa svojim stranačkim i nestranačkim strukturama i svekolikim novcima i ostalim čime raspolažu? Ma ne! Oni će radije glumili hrvatstvo, u većoj ili manjoj mjeri, i tako zavaravati dio naroda – dovoljan dio da bi opet oni i njihovi vladali i drmali državom.

Mnogi su se podvrgnuli takvim snagama: od nekoć čestitih i domoljubnih hrvatskih intelektualaca i branitelja, političara i uglednika do “običnih” ljudi

Ponovimo na kraju i potkrijepimo što smo prethodno istaknuli:

“Oluja“ je – skupa sa svim krupnim događajima koji su joj prethodili – značila oslobođenje zemlje, no do danas nije ostvareno oslobođenje države! Hrvatska država postala je iznutra i, ponovno, izvana zarobljena od nehrvatskih i protuhrvatskih snaga. Tim snagama, kao i u razdobljima tuđinskih i koruptivnih vlasti i nasilnih okupacija, priklonili su se od „Oluje“ naovamo i podvrgnuli mnogi: od nekoć čestitih i domoljubnih hrvatskih intelektualaca i branitelja, političara i u društvu uglednih i utjecajnih ljudi svih zvanja i položaja, pa do mnoštva „običnih“ ljudi, koji u takvim okolnostima gledaju kako za sebe izvući određene koristi i povlastice. Do oslobađanja države stoga je put još dug, a do daljnjega i posve zapriječen – kao i danas hosovcima u Knin.

Povezano:

Nenad Piskač: Samo jugokomunisti u Hrvatskoj ostvaruju svoje strateške ciljeve

Šiljo/Hrvatsko nebo