Đ. Vidmarović/Iznenađenje iz Bereka

Željko Stubičan: Trag u bespuću, Ogranak Matice hrvatske u Garešnici, Garešnica, 2020.

Željko Stubičan je rođen 31. srpnja 1955. godine u lijepome moslavačkome mjestu, Bereku. Srednjoškolsko obrazovanje stekao je u Sloveniji. Danas živi u svome rodnom mjestu. Kako piše u bilješci o autoru, Stubičan iskazuje na svestran način naklonost prema kulturi i umjetnosti „u kojoj aktivno sudjeluje“. Vrstan je slikar i ilustrator, pisac i glazbenik. Iz iste bilješke saznajemo kako se u književnosti pojavljuje kao pjesnik i prozaik. Za predmet ovoga rada važno je naglasiti kako je Stubičan vrlo marljiv sakupljač leksika i izraza iz zavičajnog govora svoga mjesta i njegove okoline. Na tom lokalnom idiomu koji pripada kajkavskom realu objavio je dvije zbirke pjesama: „Prečecom prek snova“ (2007.), „Zvirišća i vušća“ (2016.).

U tim pjesmama, kako piše autor pogovora Zvonko Farago, Stubičan je „pokušao oživiti već odavno nestalu riječ ili pak otrgnuti od zaborava onu koju je danas iznimno teško čuti u razgovornom jeziku“. Ohrabruje činjenica da su pjesme iz ovih zbirki preuzeli nastavnici u nekoliko osnovnih i srednjih škola kako bi ih koristili kao gradivo iz zavičajne književnosti.

Godine 2008. Željko Stubičan se okušao i u prozi, odlučivši se za roman s temom moslavačke povijesti, pod naslovom „Pod zidinama Garića“. Prof. Farago ističe kako je ovo djelo sazdano na povijesnim temeljima i legendama „kroz fino osmišljenu dramaturgiju“, kojom obrađuje zbivanja iz polovine 16. stoljeća. Riječ je povijesti njegovog užeg zavičaja. Pod tim podrazumijeva Moslavačku goru i njezine gradine. Ovu je zbirku recenzirala poznata pjesnikinja Božica Jelušić.

Godine 2016. Stubičan objavljuje autobiografsko djelo pod naslovom „S(v)ežanj sjećanja“. U njoj pripovijeda o svom životnom putu, ali i o vlastitim pogledima na proteklo vrijeme. Godine 2018. ponovno se vraća povijesti 16. stoljeća i piše roman pod naslovom „Sedmi barjak“. Željko Stubičan je vrlo svestrani umjetnik amater. Osim književnošću bavi se glazbom i folklorom te reafirmacijom tradicijske kulturne baštine. S grupom autora napisao je vrijedno djelo „Ti prolaziš svojim putem starim“ (2016.) u kojoj je sabran i obrađen velik dio glazbene baštine koji se u folkloristici naziva bijela Moslavina.

Roman „Trag u bespuću“ dokazuje kako ovaj marljivi kulturni pregalac nastavlja sa svojim književnim radom. Pisac pogovora pod naslovom „Od Zvirišća kroz Bespuća s culanjkom do Vušća Moslavca Željka Stubičana“. U ovom tekstu Farago ističe: „Vidjeli smo već koliko je Stubičanu važno očuvanje svekolike baštine. Ovdje je to usmenoknjiževna, legende o zavičaju, ali i one mitološke i mitske, što ćemo vidjeti u njegovom najnovijem romanu.
U romanu „Trag u bespuću“ Stubičan nastavlja sa svojom povijesnom tematikom. Za razliku od prethodna dva romana koji su obrađivali lokalnu tematiku s primjerenim jezikom njegovoga zavičaja, ovaj treći, napisan je standardnim hrvatskim jezikom i drugačiji je od prethodnih.

Farago s pravom ističe kako je to „fikcijski roman o povijesti, roman lika čiji se život dramatično odvija na putovanju kroz ogroman prostor od Zakarpatja preko Panonije do Senije (Senja). Njegovo je putovanje motivirano nezadovoljstvom dotadašnjim načinom života, nesretnom ljubavlju, glasinama o sretnoj zemlji na jugu u koju su odlazili njihovi preci, a želju da dođe do kneževine na moru gdje živi narod koji govori njegovim jezikom, Hrvati, potaknuo mu je naročito putnik – propovjednik kojeg je slučajno sreo u koji mu je o njoj pričao. Ali putnik – propovjednik govorio mu je i o kršćanskom Bogu koga će na tom putovanju Pahod prihvatiti, Bogu u koga vjeruje narod u hrvatskom kneževinama, i Ljudevitovoj i Borninoj na moru u koju se Pahod uputio. Zato ovo njegovo putovanje kroz bespuća iz starog u novi zavičaj, domovinu, kao i duhovno putovanje od stare do nove vjere možemo shvatiti i alegorično, kao putovanje hrvatskog naroda od stare do nove domovine, od stare do nove vjere, pa bi onda ovaj roman bio Stubičanova pripovjedna refleksija o tom putovanju naroda nastala iz potrage za njegovim korijenima“. Iz navedenog ulomka vidljiva je nakana autora romana literarno objasniti najstariju hrvatsku povijest, pokrštavanje hrvatskog naroda i probleme njegove pradomovine. Način pisanja kao i predmetno tematska razina romana podsjećaju na slično djelo ukrajinskog književnika Jaroslava Oroz: Oporuka Bijelih Hrvata.

Vjerujem kako Stubičan nije čitao ovo djelo i stoga mi je njegov sadržaj posebno intrigantan. On pokazuje kako književnici mogu intuitivno doći do istih tema a da se nikada ne susretnu. U nastavku Farago opisuje put glavnog junaka koji i cijelosti podsjeća na navedeni ukrajinski roman. „Glavnog junaka i pripovjedača Pahoda, misaonog i ranodozrelog mladića u dobi kada mora dokazati svoju zrelost i odlučiti što će sa svojim životom, zatječemo na početku romana na obali Mrza, kod divlje jabuke po kojom počivaju kosti njegove majke (radni naslov romana bio je Trpki okus divlje jabuke). Tu je bila kućica u kojoj je rođen i toliko rano ostao bez roditelja da ih nije ni zapamtio: otac je nestao, majka umrla, a brigu o njemu preuzeo je njegov dobri poočim Pogun. To mjesto ga je smirivalo i tu je dolazio uvijek kada bi poželio u miru sabrati misli o sebi, o svijetu, o životu. Protjecanje bistre vode prema svome cilju, uvijek ponešto drukčije, bio mi je primjer promjena kojima je uvijek težio. Sklon razmišljanju i dobrih opažanja bio je svjestan svojih mana i vrlina, svog interesa da nauči sve i u svemu se dokaže, upornosti koja graniči s ludošću, samostalnosti u mišljenju (po čemu se razlikovao od ostalih), ali i jednoličnosti ustaljenog načina života ovisnog o plemenskom ustroju, običajima i vjerovanju da taj život i onako određuju bogovi, s čim se nije u potpunosti slagao, ali to nije smio pokazati jer je pleme takve isključivalo ili bi ih knez povojničio, a on nije htio pod sablju. Nije pripadao onima ‘koji su puštali život i događanja da teku, onako, sami od sebe, poput bujice poslije kiše’. Od bogova pomoć nije tražio, a ako je trebao savjet, tražio ga je od Poguna koji ga je svemu učio, odanog tradicionalnom životu i vjeri u Svaroga, Peruna, Volosa, Gerovita, Ladu… ili bi se obraćao mudroj seoskoj vračari Buguvroški u čije nadnaravne moći nije vjerovao kao narod koji ju je pitao o volji bogova, značenju neobičnih pojava ili bi tražio pomoć u bolesti jer je liječila travama. On i Buguvroška su se poštovali“.

Stubičan je u roman uključio i ljubav. Zbog ljubavi je odlučio napustiti svoje selo. Opisi dramatičnog putovanja kroz divljinu preko Karpatskih gora i Velike rijeke izmjenjuju se s njegovim monološkim refleksijama koje su prepune vjerskih i drugih dvojbi. Stubičan ulazi u povijesno razdoblje sukoba dviju prvih hrvatskih kneževina odnosno kneževa Ljudevita iz Panonske Hrvatske i Borne iz Dalmatinske Hrvatske. Na kraju putničkih zgoda i nezgoda naš je junak s karavanom došao do Senja, „bio njime oduševljen, ali je uočio i strahotnu razliku između bogatstva i siromaštva: vidio je ponižene sluge, siromahe, robove… Prevarili su ga: umjesto da ga odvedu na traženu adresu, zarobili su ga i kao roba prikovali na galiju. To je bio vrhunac drame. Doživio je brodolom u oluji i čudom se spasio iz mora, dospio nekako na hrid“. U ovome trenutku Stubičan djeluje edukativno odnosno rodoljubno na način hrvatskih realista. Naime, pohod, „sklupčan na pustoj kamenoj stijeni, sjetio se svoga zavičaja shvativši kolika je bila ludost ostaviti ga i tražiti novi slijedeći, lažnu nadu u neki bolji život. Ali razmišljati o tome bilo je sada kasno i besmisleno“. U ovom trenutku prof. Farago citira autora Stubičana: „I sad, je li to konačnica? Gdje su svi oni koje sretoh na svom nesretnom putovanju kroz sva ta životna bespuća? Gdje su moj Mrz, moji Polišani, moji Povodnjanci, moj poočim Pogun…? Kakav sam to trag ostavio za sobom? Što sam to pridonio svom vlastitom boljitku ili boljitku svijeta oko sebe? Nikog i ničeg više nema! Cijeli život se sveo na jalovo i beskorisno brojenje dana i čekanja novog jutra ili nove večeri.

Oh, koliko bi mi ovog časa dobro došao moj Mrz i njegova šljunčana obala umjesto ove tvrde i sure, kamenite. I stablo divlje jabuke što mu uvijek opominjalo da ne zaboravim da pod njim spavaju kosti moje majke, da u njenom korijenu spava počelo moga roda i poroda… Oh, kako mi nedostaje moć moga Mrza, jedinio bi on mogao smiriti oluje i vihore ranjenog tijela i duše…“

Željko Stubičan kao gost u emisiji Đure Vidmarovića, „Susret u Riječi“, na Laudato TV – Zagreb

Autor je u ovaj roman ugradio i svoj vlastiti život i pogled na hrvatsku povijest. Željko Stubičan se pokazao kao zanimljiv i maštovit romanopisac, na način koji su to činili naši stariji kolege, ali, ne zaboravimo koji su takvim pisanjem ostvarivali popularnost i velike naklade. Stubičan je dobar pričalac. Rečenice mu teku kao rijeka, a riječi su melodiozne. Često je sklon dijalozima pa se čini kako bi ovaj roman mogao biti dobar scenariji za jedan povijesni film. Ogranak Matice hrvatske u Garešnici dobro je učinio objavljujući ovo djelo. Navodim nekoliko ulomaka koji otkrivaju Stubičanov način pisanja.

„Bilo mi je sedamnaest – osamnaest, ili možda koju godinu više; to nitko nije točno znao jer nitko nije pamtio godinu kad sam se rodio. Nitko mi nije mogao pouzdano kazati kad sam ugledao ovaj zamršeni svijet. Valjda je ta godina bila izuzetno prosječna: niti je bila sušna niti mokra, Mrz nije presušio, nije izlazio iz svog korita, nije bilo neprijateljskog naroda sa sjevera ili istoka željnog našeg prosa, govedine i naših mladića i žena, nište se važnog ili posebnog nije dogodilo da bi se moglo pamtiti. Nitko u selu ni u cijelom kraju nije baratao znakom što se stavlja na pergament ili kamen da bi to ovjekovječio, ali da je i bilo takvih, što bi to značilo bilježiti tako nevažnu stvar kao što je rođenje još jednog djeteta u selu? Jedino je bilo sigurno da sam se rodio u kolibi, tu na obali naše rijeke, da sam bio jedini u roditelja i da sam zarana ostao bez njih. Zapravo, sve što znam o svojoj prošlosti je samo ono čega se sjećam, a ono malo ostalog čuo sam o poočima i seoske vračare. Ostali svijet u okolici nije niša više znao, ili je znao, ali je zaboravio, jer nikoga nije zanimalo neko siroče. Naročito kad je to siroče imalo sreće da ga netko prihvati i udomi. Poslije nitko nije pitao niti se sjećao tko je zapravo pravi roditelj, a tko tek hranitelj“. (str. 9.)

„Divlja jabuka što je rasla upravo na tom mjestu bijaše mi vrlo važna. Stablo je bilo sasvim obično: ne suviše debelo, ali poprilično granato. Stajalo je tu oduvijek, osamljeno na čistacu i nikad se nije mijenjalo, niti se debljalo, niti je starilo. Ta divlja voćka redovito je rodila. Već u proljeće iza zadnjeg mraza osula bi se svojim bijelim cvijetom, a kad je nakon nekoliko dana laticom posula tratinu, bio je to znak dolaska prvih lastavica i pravog proljeća. Plod joj bijaše sitan, kiseo i trpak baš kao i svake divlje jabuke. S jeseni baš i ne bijaše poželjan, ali nakon prvog mraza, pogotovo u proljeće nakon topljenja snijega, te sitne jabučice bila su prava blagodat. Prezimile bi pod suhim listom i tek tada bi svojom svježinom i okusom nakon jednolične zimske hrane pružale zadovoljstvo.

Divlje jabuke su rasle u našem kraju, ali su bile rijetke. Uglavnom su rasle u živicama pokraj putova i polja, ali nigdje u blizini nije bilo stabla ove veličine. Nitko nije polagao pravo na stabla divljih voćaka koja su izrastala sama i nisu tražila ničiju skrb. Ali ja sam imao dva razloga da ovo drvo na obali Mrza smatram svojim.

Kao prvo, po pričanju moga poočima, upravo kraj tog stabla stajala je kućica, zapravo siromašna kolibica od ilovače, pletenog šiblja i s krovom od trske, u kojoj sam se rodio. A drugo, još mnogo važnije, pod krošnjom ove divlje jabuke počivale su kosti moje majke. Zato je za mene ovo mjesto i drvo bilo sveto mjesto. Onda, kad mi se broj koraka pri dolasku na ovo mjesto ustalio, a to je značilo da sam odrastao, zakleo sam se da ću ga obilaziti vječno. Stara jabuka jedina je znala i čuvala tajne moga postanka. Zato me ovo mjesto uvijek dozivalo, pružalo mi mir, spokoj i umirenje“. str. 48.
Nakon što je doživio brodolom i spasio se na jednoj morskoj hridi glavni junak piše: „Bio sam prozebao i žedan. Patio sam: sol na koži što žari i grize rane i ogrebotine, gorčina od soli u ustima, i gorčina u grudima… gorčina u srcu jer kao da su me i nebo i ljudi iznevjerili. Bio sam ojađen, ali živ. Zapušteno ljudsko biće u cunjama, obraslo u kosu i bradu, bez igdje ičega i bez igdje ikoga sjedilo je na pustoj obali i razmišljalo o svom životu.

Život što ga tako lako odbacih sad je bio samo sjećanje. Ili, još bolje, neki davni san u kojem sam sanjao lijepe dane i godine kraj moje voljene rijeke. Zaista, ovog mi se trena činilo kako taj svijet iz sjećanja u stvarnosti nikad nije ni postojao.

Dolje, poda mnom, na dnu strme stijene kovitlalo se i pjenilo se more. More! Bilo je zaista takvo kakvog mi je onomad opisao onaj propovjednik na Mrzu. Bilo je sivo i zločesto. Nisam ga želio gledati. Prevelika želja, brzopleta pamet i vjerovanje u blagostanje svijeta o kojem sam sanjario dovela me do njega, a ono mi uzvratilo na ovakav način. I neka je! Neka trpim za svoju glupost i ludost! More je za one koji su rođeni na njemu ili bar kraj njega, nije za ovakve kao što sam ja. Nije more za ljude koji nisu vični na tako veliku vodu i njezine obijesti. Neka je proklet njegov nemir i bijes, jer otkad ga ugledah, ni trenutka se nije umirilo, neprekidno se ljulja, diže i spušta val, rijetko kad ga vidjeh spokojnog i mirnog da bi se u njemu, kao na mome Mrzu, zrcalilo nebo i obala. Proklete neka su njegove goleme lađe, kamenite obale, luke i oštre hridi…! Prokleta da je pamet koja je žudjela za onim što joj nije trebalo…! (str. 193.)

Roman Trag u bespuću vlastitim likovnim prilozima ilustrirao je autor osobno. Tehnička i grafička izvedba djela su vrlo dobre. Stoga ovaj roman kao cjelina, bez obzira na neke pseudopovijesne i plošne dijelove, predstavlja literarnu razinu iznad one koju vežemo uz književni amaterizam. Ogranak Matice hrvatske u Garešnici dobro je učinio što se orijentirao na izdavačku djelatnost svojih članova. Time su stvorena dva snažna kulturna uporišta, Ogranak MH u Garešnici i Ogranak MH u Kutini i Popovači.

Đuro Vidmarović

hkv.hr / Hrvatsko nebo