Pad Bosanskog Kraljevstva / Nije Bosna šaptom pala, a, valjda, ni – neće!

Besmisleno je veličati srednjovjekovnu bosansku državu, pa onda, dakle, i kontinuitet državnosti, a istodobno slaviti onoga tko je tu državu uništio. Ili kao što uoči ovoga Bajrama vjeruje reis Kavazović kako je Bošnjake jednako pogodio pad našega kraljevstva kao i kasnije tuđega carstva.

Uz pad Bosanskog Kraljevstva gotovo se neizostavno odavno već vezuje fraza kako je Bosna šaptom pala. Štoviše, u sve češćim bosanskim političkim krizama što, u različitim inačicama, traju još tamo od ranih 90-ih prošloga stoljeća pa sve evo do danas, zloguki neki proroci zaneseno zagledani u politički horoskop – ali i preko (mitske) Drine! – tvrde kako će Bosna (opet) šaptom pasti. Za što im, doduše, argument daju i pojedini povjesničari koji drže kako je pad srednjovjekovne bosanske države 1463. bio početak drame nedovršena suvereniteta, koja traje sve do danas. Nikad se, misle, poslije osmanskog osvajana Bosna više nije definitivno i trajno uspjela etablirati kao samostalna država i riješiti okova stranog protektorata.

Kraj svijeta…

O tim je dramatičnim danima govorio na svoj, sad već, osebujan način ove godine u predramazanskom intervjuu Preporodu poglavar Islamske zajednice u BiH Husein ef. Kavazović upozoravajući kako svako vrijeme ima svoje izazove.

„…Vratimo se u povijest, pa zamislimo što je za Bošnjake značio pad Bosanskog Kraljevstva, vjerojatno su tada mislili da je kraj svijeta, našeg naroda i države. Isto je bilo kada je palo Osmansko Carstvo i kada smo ostavljeni na vjetrometi, pa onda dominacija susjeda, pa komunistički režim, pa onda agresija i genocid. Svaka ta etapa je nosila sa sobom pokolje nad našim narodom, ograničavanje naše slobode i nasrtaje na našu državu“, analizirao je reis dalju i bližu povijest Bosne i, dakako, napose Bošnjaka u njoj.

Vratimo se, međutim, šaptu i tezi, ne baš povijesno verificiranoj, ali, ipak, gotovo uvriježenoj kako su se Osmanlije zapravo ušetale i praktički bez borbe osvojile srednjovjekovnu bosansku državu.

Osmanlije su zapravo gotovo jedno cijelo stoljeće nad Bosnom održavali konstantne vojne, ekonomske i političke pritiske, potkopavali suverenost i etablirani sustav, slabili moć vladara, vlastele i naroda da bi na kraju 1463. vojnim putom upriličili posljednju epizodu bosansko-osmanskih državnih odnosa. Usprkos tomu, pojedini teritoriji ranije bosanske države održavali su se i nakon 1463. otkad nije egzistirala ni država ni institucija vladara. O osmanlijskoj taktici uzimanja Bosne pod svoje pisao je i (pokojni) profesor povijesti na sarajevskoj Franjevačkoj teologiji dr. fra Andrija Zirdum referirajući se na povijesnu činjenicu kako su Osmanlije u nekoliko navrata preko Drine provaljivali u Bosnu.

„Tu se ne radi ni o Turcima niti Azijatima, nego su to najčešće islamizirani Bugari, Srbi i Albanci. Njih su bosanski velmože u početku uspijevali istjerati. A kad je Bosna osvojena, naziv Osmanlije blizu tri stoljeća preuzet će islamizirani Bošnjaci te organizirati provale, pljačke i zauzimanja prema sjeverozapadu. Bosanski vojvoda Vlatko Vuković borio se protiv Osmanlija na Kosovu polju, ali se, izgleda, povukao bez većih posljedica. Osmanski vazal Stevan Lazarević udaljio se, međutim, od njih te je od ugarsko-hrvatskog kralja dobio Beograd, Mačvu, Srebrenicu i neke posjede u Ugarskoj. Godine 1415. Hrvoje Vukčić Hrvatinić, uz pomoć osmanlijskih plaćenika, pobijedio je ugarsko-slavenskog bana Pavla Čupića, i od tada se oni sve češće miješaju u političke odnose u Bosni, potiču razmirice među bosanskim velmožama, sudjeluju u njima, a time ih postupno pretvaraju u svoje porezne obveznike. Provale osmanlijskih pljačkaša (akindžija) nanosile su štetu i teške posljedice“, istražio je fra Andrija.

Zapravo je Srbija šaptom pala

Iz toga „doba akindžija“ ostalo je zapisano i kako im se i bosanski kralj Tvrtko II. Kotromanić 1429. obvezao plaćati godišnji danak jer su se, uz ino, neplaćanje i nevjernost kažnjavali pojačanim uhođenjem ili zaposjedanjem dijelova zemlje. Ljetopisi bilježe i kako su još 1427. bosanski franjevci javili u Rim da su Turci tijekom dvije godine zapalili 16 njihovih nastambi. Uz to, nešto kasnije, između 1448. i 1451., istočno od Sarajeva ustanovili su Bosansko krajište s vojnom utvrdom Hodidjedom. Povijesno je, međutim, značajna 1459. kada je padom Smedereva bez borbe sultan Mehmed II. dovršio osvajanje Srbije – nakon čega su Osmanlije zaposjele bosanski rudarski bazen s gradovima Srebrenicom i Zvornikom. Zapravo je, dakle, Srbija šaptom pala.

Na daljnji tijek povijesti značajno je utjecala pogrješna, možda i naivna, procjena bosanskoga kralja Stjepana II. Tomaševića koji je, uzdajući se u pomoć europskih kršćanskih vladara, otkazao danak. Vjeruje se kako se kralj Stjepan djelomice uzdao i u to što je okrunjen papinskom krunom koju mu je poslao Pio II. Nepovoljna je okolnost bila i to što su dvije glavne sile Francuska i Engleska bile izmorene međusobnim ratom, a i ugled papinstva u to je doba opadao. Bosanskohercegovački povjesničar prof. Dženan Dautović drži kako je (ipak) papa Pio II. pokušao pomoći obrani, a historiografija još nije odredila eventualnu krivicu ugarskog (mađarskog) dvora u padu Bosne.

Nakon odlaska bosanskih izaslanika iz Carigrada, gdje im je obećano 15-godišnje primirje, Osmanlije su preko Skopja, Kosova i Sjenice krenuli na Bosnu. Zauzevši Podrinje, provalili su u srednju Bosnu i nakon tri dana opsade, 19. – 21. svibnja, predao im se utvrđeni grad Bobovac koga je Tomašević nešto ranije napustio i sklonio se u Jajce. Prije no što su Osmanlije opsjele Jajce, kralj se sklonio u Ključ gdje ga je Muhamed-paša Angelović, uz pismeno jamstvo da će biti oslobođen, nagovorio na predaju.

Obećanje „nevjerniku“ ne vrijedi

U međuvremenu je i Mehmed II. došao pod Jajce gdje su doveli bosanskoga kralja od kojega je sultan iznudio zapovijed da se grad i druge tvrđave predaju bez borbe te naredio da tumači prava proglase nevažećim Mehmed-pašino jamstvo slobode, i da kralja pogube. Povjesničari bilježe i kako je Osvajač alibi za ovu prijevaru dobio od vjerskog lidera. Persijski šejh Ali al-Bistani sultanu je, navodno, kazao da se obećanje dano nevjerniku ne mora ispuniti. Kao nadnevak kraljeva smaknuća uzima se 5. lipnja, kako je to predložio Ćiro Truhelka. Mada, ima povjesničara koji vjeruju da se taj tragični događaj zbio (do) 10. lipnja.

Kako bilo, kralj Stjepan bio je posljednji kralj Bosne, koji je vladao od srpnja 1461. do lipnja 1463. I to je neupitna povijesna istina. Povijest nas, međutim, uči i da je bio i posljednji srpski despot od travnja 1459. do lipnja iste godine. Eh, tu već ima razilaženja. Nerijetki, naime, tvrde kako nije bio (baš) posljednji – jer se u Srbiji sve do danas despoti razmjerno često javljaju. I vladaju.

Zajedno s kraljem, sultan je dao pogubiti i sve najznačajnije bosanske velmože. Ubrzo se, ponajviše mirnim putom, predalo više od 70 gradova i utvrda. I vjerojatno se zbog toga, te brze završne faze osvajanja, i uvriježilo kako je Bosna šaptom pala.

Glede kraljevskog grada Jajca, valja dodati kako su ljetopisci vojnog pohoda na Bosnu konstatirali da je Mehmed paša zbog predaje Jajce ostavio na miru. Osim što je plemićke sinove uzeo za svoje zapovjednike. No, ubrzo su jajački franjevci organizirali izgon Osmanlija iz grada, i ostali slobodni više od 50 godina u okviru tzv. Jajačke banovine.

U ostaloj Bosni pak ondašnji suvremenici bilježe pustošenja, razaranja i odvođenje stanovništva iz zemlje – dijelom i kao roblje. Kada je o pustošenju riječ, fra Andrija je u Bosna franciscana 15, nakon nekoliko godina istraživanja, zabilježio kako su porušene 464 katoličke crkve i 48 franjevačkih samostana. Slijedom čega dolazimo do Ahdname koja je opjevana u većem dijelu bošnjačke i, ponegdje, manjim dijelom, doduše, i hrvatske intelektualne i ine javnosti. Naime, ako su, što bi kazao reis Kavazović, Bošnjaci nakon što je palo Bosansko Kraljevstvo mislili da je kraj svijeta, kako su se tek osjećali bosanski katolici oko kojih se doslovce sve, crkve ponajviše, rušilo.

Zato je nepristojno Ahdnamu predstavljati kao vrhunac ljudskih prava – veliki list slobode (magna carta libertatum) – štoviše!

Ahdnama – od sultana do sultana…

„Ahdnama se gleda izvan konteksta i pridaje joj se značenje koje ona tada nije imala, ali je jasno da je njome bosanskim franjevcima omogućeno nastaviti promovirati katoličku vjeru. Za srednjovjekovno Bosansko Kraljevstvo je 1463. svakako bila državna tragedija jer je kraljevstvo srušeno, a Ahdnamom su zajamčena prava i zaštita franjevaca koji tako nastavljaju, ne samo ispovijedati svoju vjeru, nego i njegovati i određeno sjećanje na srušeno Bosansko Kraljevstvo. Franjevci su se i kasnije znali prilagođavati novim društvenim kontekstima, sve do vremena komunizma. I mora se priznati da su ‘ostali vjerni i Bogu i narodu’“, kazao je prije četiri godine za Katolički tjednik bh. povjesničar prof. dr. Husnija Kamberović.

Uza što treba dometnuti kako je, u biti, riječ o aktu u okvirima općih islamskih (šerijatskih) odredbi u kojima sultan bosanskim franjevcima izravno, a katolicima neizravno, jamči sigurnost života, nepovrjedivost imovine i slobodno kretanje u Osmanskom Carstvu, uz uvjet da ostanu lojalni novom vladaru. „Treba, međutim, imati na umu“, kako je to primijetio fra Andrija, „da nijedna šerijatska povelja, akti, ugovori ili povlastica nisu vrijedili jednom za stalno, nego je kod svakog stupanja novog sultana na prijestolje morala biti ponovno potvrđena, i tek je tada dalje vrijedila“.

A kako je spomenuo njegovanje (franjevaca) sjećanja na srušeno Bosansko Kraljevstvo, dojam je kako je bošnjačka zaprepaštenost, o kojoj govori Kavazović, zbog pada i svoga kraljevstva i tuđega (…) carstva u svomu korijenu kontradiktorna. Nelogično je – a što se vrlo često može čuti u našem (medijskom) prostoru – veličati srednjovjekovnu bosansku državu, pa onda, dakle, i kontinuitet državnosti, a istodobno slaviti onoga tko je tu državu uništio. Baš kao što se, uostalom, gaji i kult Mehmeda Osvajača. Eklatantan primjer je pokušaj od prije 4 – 5 godina da se uspostavi Dan osnivanja Sarajeva koji se veže za početak osmanskog osvajanja, a odbacuje kontinuitet sa srednjovjekovnim naseljem na prostoru današnjeg glavnog grada BiH.

No dobro, nije aktualni, baš kao niti onaj mu predšasnik, efendija povjesničar. A i što će kad su na – vjetrometini. Možda, ipak, na nešto manjoj otkako je – kao svoju posljednju želju – Alija Izetbegović ostavio Bosnu u amanet ovodobnom sultanu Recepu Tayyipu Erdoğanu,a ovaj, evo prije nekoliko dana, uoči drugoga kruga predsjedničkih izbora, prisegnuo kako će nastaviti čuvati amanet.

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

hms.ba / Hrvatsko nebo