Nataša Božinović: Poticajno ozračje

Pozivnica za kulturni događaj vezana za stoti rođendan hrvatskoga živućeg velikana, vinara Miljenka Mikea Grgića podsjetila me na sve dobro i radosno što Hrvatska nosi u sebi i daje naciji i svijetu. Podsjetila me da iskustva takvih ljudi imaju smisla i duhovnosti za povući sve dobro u nama samima kako bi svi bili dionici Božjega dara, radosti zajedničkoga života u Lijepoj našoj.

Miljenko Mike Grgich rođen je 1.travnja 1923.godine u mjestu Desne u dolini Neretve u Hrvatskoj, u ruralnoj obitelji koja je posjedovala mali vinograd i vinariju. Miljenko je od najranijeg djetinjstva učio vještine vinarstva pomažući obitelji. Godine 1977. Grgichu se ostvaruje životni san te s partnerom Austin E. Hillsom osniva vlastitu „Grgich Hills Estate“ vinariju. Tek nakon osamostaljenja Hrvatske, 1996. godine u Trsteniku na poluotoku Pelješcu osniva svoju novu modernu vinariju „Grgić vina“ s ciljem proizvodnje vrhunskih vina kao spoj višedesetljetnog iskustva i tradicije s najmodernijom tehnologijom.

U Prokulturi – Kući jezika i kulture Peristil, 19. travnja, organizatori su pružili gostoprimstvo profesorima, studentima i učenicima koji čuvaju sjećanje na Miljenka Mikea Grgića, čovjeka koji je promijenio vinarsku kartu svijeta. Ovu prigodu najavili su riječima: “ Posebno zadovoljstvo nam je pridružiti se ovim događajem čestitkama za njegov 100. rođendan koji je proslavio 1. travnja ove godine. Sa željom da ga prati dobro zdravlje, želimo također da se uspomena na važnost njegovog djela sačuva u Hrvatskoj, njegovoj ljubljenoj Domovini koju je kao brojni drugi intelektualci morao napustiti, nepodoban, poslije 2. svjetskog rata i otići trbuhom za kruhom. Osim o uspjehu, znanju i postignućima, svjedočanstvo je to o tužnoj sudbini hrvatske inteligencije u ta teška, olovna vremena. Istodobno, može biti i znak za uzbunu, jer na neki suvremeni način ta priča traje i danas: genijalci koji reformiraju svijet, ljube svoj zavičaj ma gdje bili, ali se u njemu ne ostvaruju niti ga proslavljaju kao sredinu koja ih je iznjedrila.“

Spomenula bih da  o životu  Miljenka Grgića postoji odličan dokumentarni film iz 2012. godine prikazivan na HRT-u: „Kao stara loza“, redateljice i scenaristice Milke Barišić i da ga vrijedi pogledati.

Sve što trga naše nacionalno biće može se podijeliti na one koji Hrvatsku vole i one koji ju preziru. U političkome i medijskome  izričaju to se račva na one  koji Hrvatsku vole, ali se ne znaju  izraziti i na one koji je mrze, ali se znaju izraziti.  Zato je spomenuti dokumentarac i sam životni put Miljenka Grgića primjer izraza kakvih trebamo puno više da bi na duhovnome planu hrvatsko nacionalno biće prodisalo čistim plućima. Plućima bez nikotinske mržnje kakvu nam obilato u svojim mnogobrojnim sadržajima servira druga strana.

Nedavno sam nazočila jednoj obljetnici s ciljem odavanja počasti  hrvatskim žrtvama u ratovima tijekom dvadesetoga stoljeća. Uz par odličnih govornika tribine, nažalost, bilo je primjera i onih koji, kako sam navela,  ne znaju izraziti svoju ljubav. Naravno, ne može svatko imati dar govorništva, ali može ocijeniti vrijeme i mjesto, te napraviti određenu prilagodbu sadržaja, inače s potencijalom, ali devastiranog lošom izvedbom.   Moglo se čuti par skromnih negodovanja iz, u većini slučajeva, strpljive publike. Ona tiha većina publike računa; bolje nazočiti nespretnim izrazima ljubavi spram domovine, negoli bilo kakvim izrazima  mržnje spram nje. S takvim računom pohodim mnoge tribine sličnoga sadržaja. Neke su uspješne,a neko malo manje. Neke konciznije, a neke srčano sveobuhvatne, ali sve s uočljivom konstantom: starija publika(većinom ista), te isti crkveni prostori. Slično dobu komunizma, hrvatstvo obitava u crkvi. Skoro, pa u ilegali.

Inspirirana životom vinara kao svijetlim uzorom naše budućnosti,  te informacijom koju sam dobila na spomenutom drugom događaju, tribini, a radi se o planu za izgradnju zgrade Muzeja Domovinskoga rata baš u mome gradu, istakla bih  iskrenu želju da se takvo što i ostvari. Naime, muzej već postoji, ali u neprikladnom prostoru. Postoje određene skepse spram  multimedijalnih i interaktivnih modernih muzejskih zgrada; tipa krapinskih neandertalaca, Vučedol, Ivane Brlić Mažuranić,  u smislu da se pojednostavljivanjem sadržaja u njima vrši određena neprilična komercijalizacija. Ne slažem se.

Koliko su takvi muzeji višestruko korisni, pokazuje i njihov broj posjetitelja. Zato bih se usudila  izraziti  želju upravo za takvom vrstom muzeja koji će svojim bogatim interaktivnim tehnološko modernim sadržajem podijeliti ponos naših branitelja i cijele nacije s budućim generacijama, ne samo Hrvata, nego i svih putnika dobronamjernika. Usuđujem se izraziti  želju za uspješnom realizacijom muzeja Domovinskog rata ističući i bojazan  da se uključivanjem osobnih strasti i razmirica, te i onih koji ne znaju izraziti ljubav, a imaju želju, ne ostavi mjesta onima koji to vrhunski mogu i znaju odraditi. Split je odlično mjesto za slaviti stvaranje moderne hrvatske države u, nadam se, veličanstvenoj izvedbi zgrade Muzeja Domovinskoga rata. Više je razloga za to. Posebno bih istaknula što je Split  mjesto gdje se više od stotinu godina nastoji srušiti i urušiti hrvatski kulturni identitet i uvesti opančarsko-balkanski. Taj obitava u malome postotku, ali, kao što rekoh, zna se (politički i medijski), izraziti. Vrijeme je, braniteljski i vojnički rečeno, prostor očistiti!  Uvesti pozitivno i primamljivo ozračje za bolji život cijele nacije, jer dok je srca bit će i Kroacije!

Nataša Božinović/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo